| Koronakriza, sigurnost i/ili sloboda
Koronakriza, sigurnost i/ili sloboda Autor Lovro Matić
Jedan rječiti čovjek jednom je rekao: „Oni koji bi predali osnovne slobode radi malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost.“ Taj rječiti čovjek bio je Benjamin Franklin, a ova je izjava nastala u 18. stoljeću. Danas je ona jedna od onih ikoničnih izjava na kojima mnogi, ekonomsko ili socijalno liberalni, grade svoje svjetonazore i ideološke sklopove. Oni koji gaje takve stavove iznimno poštuju ideju iza ovog citata – ideju nekih osnovnih, temeljnih, ljudskih prava koje imaju veliku važnost za zajednicu. Društvo, po njima, mora počivati na nečemu što služi kao štit od tiranije, autokracije, nedemokratskih razmišljanja i sličnih opasnosti. Zato ta prava postaju baza političko-pravnih uređenja kojima je individualnost utkana u temelje i u kojima se naglašava važnost „prava i sloboda“ kao nečeg bez čega smo ne samo ranjivi, već u neizmjernoj opasnosti. Ovo je, jasno, jedna vrsta liberalizma, no liberalizam ne izvire samo iz američke revolucije. Ta revolucija ima svoju europsku sestru u obliku Francuske, na koju su značajno utjecale ideje europskih filozofa poput Lockea, Rousseaua i Kanta. Kant se tako posebno bavio svojim „kategoričkim imperativom“ koji ne možemo spomenuti bez tzv. zlatnog pravila: „Ponašaj se onako kako bi volio da se drugi ponašaju prema tebi.“ Ovo je pravilo staro valjda kao etika i filozofija zajedno, a iz njega lako dobivamo i drugu misao: „Slobodan si sve dok svojim ponašanjem ne ugrožavaš slobode drugih.“ Takva razmišljanja utjecala su jednako, ako ne i više, na razvoj liberalne demokracije i način na koji doživljavamo ideju slobode, kao i razmišljanja američkih „očeva osnivača“. S jedne strane imamo prava koja ne smijemo gubiti, čak niti ako time ugrožavamo sigurnost, jer čak ni manjak fizičke sigurnosti nije opasan za zajed-
| 68 |
nicu kao erozija osnovnih prava. No s druge strane je misao da imamo prava, maksimalnu osobnu slobodu, ali ne u trenutku kada njima ugrožavamo prava drugih. A sigurnost u bilo kojem obliku neupitno je jedno od najosnovnijih ljudskih prava. Nešto što moderno društvo jednostavno mora svima osigurati. Te dvije ideje rasle su kao i čovječanstvo. Primjetno ili neprimjetno, s vremenom su sve više stvarale razdor u liberalno-demokratskoj ideologiji koja je u 21. stoljeću postala dominantna vodilja političara i pravnika u svijetu. Sigurnost ili sloboda? Treba li nas štiti država, ili to trebamo činiti sami? Ova su pitanja bila postavljena mnogo puta. I nikada zapravo nisu do kraja odgovorena. Jer veliki su tu ulozi, a neslaganje je još veće. S tom smo dvojbom svi mogli nekako preživljavati. Mučila je, filozofe, pravnike, političare i debatante, a ostali su imali luksuz da ne moraju razmišljati o tim teškim stvarima. I onda je uletjela ta prokleta korona i sve pokvarila. Pa tako danas, htjeli mi to ili ne, moramo imati neki stav o cijepljenju, epidemiološkim mjerama, opasnosti koju virus predstavlja i cijelom nizu drugih tema od kojih smo svi vjerojatno već jako umorni. Jer čak i ako mislimo da nemamo stav, naše svakodnevno ponašanje ovisit će o načinu na koji doživljavamo ovu dvojbu. Jako zamorno, znam. Ali mi smo studenti prava, i studenti prava (valjda) moraju ovakve stvari pogledati u oči i nekako tog filozofsko-ideološkog demona potjerati nazad u pakao iz kojeg je izašao. E sad, bilo bi odlično (meni bi to bilo jako smiješno, ne znam zašto) da ja tu vječnu dvojbu moderne civilizacije fino riješim u ovom kratkom članku, pa da tako promijenim tijek povijesti i da se time više nitko ne mora baviti. Ali to nažalost baš ne ide tako, pa ću samo pokušati, kroz prizmu
