Koronakriza, sigurnost i/ili sloboda

Autor Lovro Matić Jedan rječiti čovjek jednom je rekao: „Oni koji bi predali osnovne slobode radi malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost.“ Taj rječiti čovjek bio je Benjamin Franklin, a ova je izjava nastala u 18. stoljeću. Danas je ona jedna od onih ikoničnih izjava na kojima mnogi, ekonomsko ili socijalno liberalni, grade svoje svjetonazore i ideološke sklopove. Oni koji gaje takve stavove iznimno poštuju ideju iza ovog citata – ideju nekih osnovnih, temeljnih, ljudskih prava koje imaju veliku važnost za zajednicu. Društvo, po njima, mora počivati na nečemu što služi kao štit od tiranije, autokracije, nedemokratskih razmišljanja i sličnih opasnosti. Zato ta prava postaju baza političko-pravnih uređenja kojima je individualnost utkana u temelje i u kojima se naglašava važnost „prava i sloboda“ kao nečeg bez čega smo ne samo ranjivi, već u neizmjernoj opasnosti. Ovo je, jasno, jedna vrsta liberalizma, no liberalizam ne izvire samo iz američke revolucije. Ta revolucija ima svoju europsku sestru u obliku Francuske, na koju su značajno utjecale ideje europskih filozofa poput Lockea, Rousseaua i Kanta. Kant se tako posebno bavio svojim „kategoričkim imperativom“ koji ne možemo spomenuti bez tzv. zlatnog pravila: „Ponašaj se onako kako bi volio da se drugi ponašaju prema tebi.“ Ovo je pravilo staro valjda kao etika i filozofija zajedno, a iz njega lako dobivamo i drugu misao: „Slobodan si sve dok svojim ponašanjem ne ugrožavaš slobode drugih.“ Takva razmišljanja utjecala su jednako, ako ne i više, na razvoj liberalne demokracije i način na koji doživljavamo ideju slobode, kao i razmišljanja američkih „očeva osnivača“.

S jedne strane imamo prava koja ne smijemo gubiti, čak niti ako time ugrožavamo sigurnost, jer čak ni manjak fizičke sigurnosti nije opasan za zajednicu kao erozija osnovnih prava. No s druge strane je misao da imamo prava, maksimalnu osobnu slobodu, ali ne u trenutku kada njima ugrožavamo prava drugih. A sigurnost u bilo kojem obliku neupitno je jedno od najosnovnijih ljudskih prava. Nešto što moderno društvo jednostavno mora svima osigurati. Te dvije ideje rasle su kao i čovječanstvo. Primjetno ili neprimjetno, s vremenom su sve više stvarale razdor u liberalno-demokratskoj ideologiji koja je u 21. stoljeću postala dominantna vodilja političara i pravnika u svijetu. Sigurnost ili sloboda? Treba li nas štiti država, ili to trebamo činiti sami? Ova su pitanja bila postavljena mnogo puta. I nikada zapravo nisu do kraja odgovorena. Jer veliki su tu ulozi, a neslaganje je još veće.

S tom smo dvojbom svi mogli nekako preživljavati. Mučila je, filozofe, pravnike, političare i debatante, a ostali su imali luksuz da ne moraju razmišljati o tim teškim stvarima. I onda je uletjela ta prokleta korona i sve pokvarila. Pa tako danas, htjeli mi to ili ne, moramo imati neki stav o cijepljenju, epidemiološkim mjerama, opasnosti koju virus predstavlja i cijelom nizu drugih tema od kojih smo svi vjerojatno već jako umorni. Jer čak i ako mislimo da nemamo stav, naše svakodnevno ponašanje ovisit će o načinu na koji doživljavamo ovu dvojbu. Jako zamorno, znam. Ali mi smo studenti prava, i studenti prava (valjda) moraju ovakve stvari pogledati u oči i nekako tog filozofsko-ideološkog demona potjerati nazad u pakao iz kojeg je izašao. E sad, bilo bi odlično (meni bi to bilo jako smiješno, ne znam zašto) da ja tu vječnu dvojbu moderne civilizacije fino riješim u ovom kratkom članku, pa da tako promijenim tijek povijesti i da se time više nitko ne mora baviti. Ali to nažalost baš ne ide tako, pa ću samo pokušati, kroz prizmu

te dvojbe, pogledati pravnu koronasituaciju u Hrvatskoj.

Ustav i zakoni i mjere i kritike…

Kada se zaraza javila u Hrvatskoj, a nadležne su institucije krenule u organiziranu borbu protiv širenja epidemije, pojavio se cijeli niz kontroverzi koje su velikim dijelom bile pravne prirode. Jedna od takvih kontroverzi, koja je s vremenom postala iznimno aktualna, bila je upitna legalnost epidemioloških mjera koje je donosio Stožer civilne zaštite. Kritike upućene vlasti u tom su trenutku često dovodile u pitanje čak i ustavnost tih mjera, jer su, iako donesene u trenutku očite opasnosti za stanovništvo, uzrokovale nejednakosti i nisu bile donesene dvotrećinskom saborskom većinom. Ograničavale su slobode i prava zajamčena Ustavom, pa bez dvije trećine glasova u Saboru i s uzrokovanim nejednakostima koje su im inherentne te mjere, po kritikama mnogih, krše 17. članak Ustava. Naravno, postoji i druga strana priče. Ne smijemo ignorirati zakonski okvir u kojem se odigravala pojava zaraze i epidemioloških mjera. Dva najvažnija zakona, koja su u tom trenutku pravnici i političari masovno analizirali i učili u detalje bili su Zakon o sustavu civilne zaštite i Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Oba su zakona jasna: u slučaju nastupanja „posebnih okolnosti“ koje ugrožavaju građane, imovinu, okoliš ili gospodarstvo, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje onda provode Stožeri civilne zaštite na razini pojedinih jedinica lokalne i regionalne samouprave. Po Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, središnji Stožer civilne zaštite u točno određenim iznimnim situacijama (WHO mora proglasiti pandemiju, epidemiju ili opasnost od nje, a u odnosu na tu prijetnju RH mora proglasiti isto) može donositi tzv. sigurnosne mjere i to u suradnji s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo i Ministarstvom zdravstva. Ne navodim ovo da bih članak pretvorio u udžbenik, mislim da je jasno da su u slučaju epidemije COVID-a-19 vladajući odlučili krenuti u smjeru odredbi ovih zakona i tako normiranjem putem sigurnosnih epidemioloških mjera (koje nisu zakoni) izbjegli mehanizam predviđen Ustavom koji bi nalagao saborska izglasavanja (dvotrećinsku većinu!) i vjerojatno još ozbiljnije prijepore oko sadržaja i ciljeva tih mjera. Jasno, ovdje je moguće vrlo argumentirano postaviti tezu da je cijeli taj proces bio protuustavan. Tvrdnja da je Vlada potpuno pogazila ustavnu garanciju zaštite osnovnih prava kako bi reagirala na širenje zaraze (čitaj: sigurnost iznad slobode) može

biti potkrijepljena. No Ustavni sud nije to tako doživio. Također, ako je ovakav zakonski okvir zaštite od epidemije protuustavan, zašto nije već odavno pao na Ustavnom sudu? Zašto Zakon o zaštiti pučanstva od širenja zaraznih bolesti i Zakon o sustavu civilne zaštite nisu zatrpani ustavnim tužbama i napadani od pojave njihovih prvih nacrta, nego su još uvijek na snazi, još uvijek nam kroje svakodnevicu? Očito je po ovom pitanju Ustavni sud odlučio da zaštita sigurnosti treba imati primat i da je korištenje Stožera i njegovih sigurnosnih mjera u tom cilju potpuno legitimno.

… i razmjernost (nerazmjernost?)

Još jedna pravna zavrzlama vezana uz epidemiju izvire iz svakodnevne nevjerice i razočaranja kojima svjedočimo svaki put kada Stožer uvede nova ograničenja ili postroži postojeće mjere. Tuga i bijes naših sugrađana tada više proizlaze iz nezadovoljstva što će morati npr. nositi maske u tramvajima i neće smjeti piti kavu u zatvorenom, nego što se temelje na ljutnji zbog manjkavog pravnog sustava. Koji god da je razlog posrijedi, svi se tada žale da Stožer može što hoće i da ih nije briga za ništa osim za epidemiološke brojeve. Mislim da je zato bitno razumjeti kako provesti test razmjernosti, koji poznaje jako malo ljudi, a (po meni osobno) odličan je kad treba analizirati epidemiološke mjere. Njegov je cilj pronaći ravnotežu između sigurnosti građana i zaštite njihovih ustavnom zajamčenih prava. Prvi korak: Je li ograničenje prava (čitaj: mjera) propisano baš zakonom? Tu mogu opet krenuti razne polemike, ali činjenica je da sigurnosne mjere izviru iz ranije opisanog zakonskog okvira. Drugi korak: Jesu li mjere uvedene radi legitimnog cilja? Mislim da se možemo složiti da jesu. Na kraju se moramo zapitati jesu li mjere sposobne ostvariti taj cilj i postoji li možda neki manje tegoban način, neki oblik borbe protiv bolesti koji ne ograničava u tolikoj mjeri naša prava i slobode (jesu li mjere nužne?). Test razmjernosti pravi je pravnički klasik, s njim ćete uvijek biti u pravu i dobiti svaku raspravu o (ne)opravdanosti mjera, ali zapravo nitko neće razumjeti o čemu točno pričate i brzo će promijeniti temu.

Zaključak

Stari sukob između kolektivne sigurnosti i individualnih sloboda nastavit će nas mučiti u dogledno vrijeme. Možda ćete se složiti sa mnom kada kažem da su se vlast i većina političkih opcija u Hrvatskoj opredijelile za politiku koja više naginje zaštiti sigurnosti, nego riskiranju potpunim očuvanjem prava i sloboda u vrlo opasnoj situaciji. Je li to bila pravilna odluka? To mogu presuditi samo budućnost i građani na izborima. Između osiguranja sigurnosti i zaštite određenih prava, ipak, možda može postojati neka vrsta ravnoteže koju bi postigli mudrim korištenjem testa razmjernosti – ali i on je kao alat ograničen, nužno podrazumijeva hijerarhiju vrijednosti koja se temelji na subjektivnoj procjeni koje nam je ljudsko, ustavno, temeljno, građansko, kakvo god pravo bitnije od drugog. Na neki način dobar je onoliko koliko su dobri naši argumenti. A to je stara priča oko koje se vrti baš svaki pravni sukob od kad je zakona i pravde. n