Kako su izgledali studentski dani

Kako su izgledali studentski dani predsjednika Zorana Milanovića?

Razgovarao Roko Roglić

Foto Ured predsjednika Republike Hrvatske Studentsko doba jedno je od najljepših doba naših života i nešto čega ćemo se svi rado prisjećati. Zato smo odlučili napraviti intervju s bivšim studentom našeg fakulteta, jednim od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj, čovjekom s vrlo bogatim državničkim iskustvom, predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem, o njegovom studentskom životu i saznati neke detalje za koje se do sada nije moglo čuti. Kao i svi, i sam se predsjednik rado prisjetio nekih prošlih, studentskih vremena. Kako je od Rimskog prava došao do dužnosti predsjednika Republike Hrvatske i što je sve naučio putem, pročitajte u nastavku.

Često nas studente znaju pitati kakvi smo kao studenti? Neki kažu da su kampanjci, što je na pravnom studiju samo po sebi teško zamislivo, neki su odlični studenti koji su sve dali u roku, a neki su možda malo i produžili studij. Što biste rekli za sebe, kakav ste bili student?

- Definitivno kampanjac. Imao sam dosta visok prosjek ocjena pa sam na ispite izlazio prema nekom unaprijed utvrđenom planu, pokazalo se relativno uspješnim. Svatko mora donijeti odluku za sebe, nema općih pravila.

Je li Vam neki kolegij posebno zadavao glavobolju, možda neki na koji ste najviše puta izlazili?

— Nije, bar ne posebno. Išlo je to uredno. Interes za sve i prema svemu niti je bio, niti može biti jednak. Na 4. godini posvetio sam se natjecanju iz Međunarodnog javnog prava Telders u Haagu, tako da sam studij zamrznuo na godinu dana. Ostalo sam zvršio u roku. Od diplomskog sam rada bio oslobođen. Studij sam završio u rujnu 1991., ali zbog zračnih uzbuna i manje-više izvanrednog stanja koje je tada vladalo, promocije nisu održavane mjesecima, čitavu jesen. Prva sljedeća bila je 29. siječnja 1992., dva tjedna nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i na njoj se okupilo sve ‘rezidualno’. Dali su mi da u ime svih promoviranih čitam onu pretencioznu prisegu na latinskom. Sjećam se kao da je bilo jutros.

Koji profesor Vam je najviše ostao u sjećanju? Postoji li možda neki kolegij za koji možete reći da Vam je definitivno bio jedan od dražih koji ste imali?

— Bilo je puno dobrih profesora, ne bi bilo pravedno bilo koga posebno isticati. Naravno, profesori docenti i asistenti s Katedre Međunarodnog prava bitno su utjecali na moj profesionalni život i karijeru. U dobrome.

Često studenti koji dođu iz drugih dijelova RH, ali i oni koji već duže vrijeme žive u gradu Zagrebu, imaju problema s pronalaskom najboljeg mjesta za učenje. Gdje ste Vi učili?

— Učio sam isključivo kod kuće. Kod svoje kuće, a samo rijetko kod tuđe kuće, i to onih nekoliko ispita koje sam, tko bi više znao zašto, spremao s nekom od kolegica. One su, naime, po prirodi stvari temeljitije i pedantnije. Svejedno, najbolje sam funkcionirao sam.

Koje biste savjete dali studentima prilikom učenja za ispite i za polaganje istih? Jeste li mali nekakvu posebnu rutinu/praksu?

— Ništa što bi zaslužilo karakter općeg pravila. Učio sam noću, uz puno kave i previše cigareta. Što je tu za preporučiti? Neku posebnu tehniku nisam nikada uspio razviti. Granski predmeti su tada kao i sada bili veliki i dosta teški za savladati, i dosadno koncipirani. Kreneš pa dokle stigneš…

Možda će neki od starijih kolega i znati za popularne kafiće u koje se prije izlazilo, no s obzirom na to da se puno toga promijenilo, sigurni smo da veliki broj kolega ne zna. Gdje ste Vi izlazili s kolegama nakon predavanja? Koja su bila najpopularnija mjesta, jesu li to bila neka mjesta blizu fakulteta?

— U kafićima i drugim javnim okupljalištima centralnog Zagreba žamor naših glasova čuo se češće nego na hodnicima Pravnog fakulteta. U njima se živjelo, u desetcima njih. Zbog svoje blizine, tzv. zdravljaci, u kojima se točilo i jelo baš sve osim zdravlja, bili su prijepodnevna svratišta, Tin i Uno u Gundulićevoj prije ostalih.

Jeste li radili za vrijeme studija? Ako da, što?

— Radio sam sve i svašta, u pravilu teže fizičke poslove, ništa misaono.

Što ste za vrijeme studiranja mislili da ćete raditi u budućnosti? Jeste li već na fakultetu ili po završetku istoga znali u kojem smjeru želite razvijati svoju karijeru? Kada ste se odlučili otići u smjeru politike, a ne odvjetnika, suca?

— Nisam razmišljao o aktivnoj politici, iako smo tih kasnih osamdesetih razgovarali o politici puno više nego o pravu. Započeo sam s radom na sudu, ubrzo otišao u tek osnovanu diplomaciju i dalje manje-više znate. Nisam bio član niti jedne političke stranke, tek sam pred sam kraj te diplomatske etape u mom životu pristupio SDP-u kao najobičniji član. Ni tada nisam imao životne planove vezane uz stranačku politiku. Život je, kao što se pokazalo, htio drukčije.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović

S kojim kolegama političarima ste studirali? Jeste li se družili s nekima od njih? Jeste li očekivali da će oni krenuti u političke vode?

— Nitko od njih nije bio moja generacija, nisam ih tada poznavao. U svojoj generaciji ja sam ‘lone rider’.

Koji biste savjet dali onima koji se žele baviti politikom? Često se provlači negativna konotacija uz mlade koji se bave politikom, što mislite o tome?

— Niti sam se tada planirao baviti politikom, niti imam ikakvih savjeta. Kolegice i kolege, držite se prava. Ako vas strast i zanos ipak odvuku prema politici, znat ćete već i sami. Bez strasti prema nekom pozivu (a politika je poziv, ne običan posao) bolje je ne kretati na put.

Koju knjigu bi svaki budući pravnik trebao pročitati?

— Hominem unius libri timeo. Strahuj od čovjeka koji je pročitao jednu knjigu, pripisuje se Tomi Akvinskom i ima nešto kompleksnije značenje od onoga koje joj je naknadno dodijelila pučka recepcija. Čitajte puno i neprestano. Čitajte i one s kojima se ne slažete, da biste ih shvatili.

Koja Vam je najdraža grana prava?

— Ja sam, u stvari, oduvijek imao jači afinitet prema povijesti, političkoj ekonomiji i klasičnim humanističkim disciplinama. Nisam slučajno, kad se otvorila mogućnost, postao diplomat. Tu ti pravo daje jedan čvrst oslonac. Ali složeni odnosi u društvu, kao i među državama i nacijama samo su dijelom određeni i vođeni pravom u užem smislu riječi.

Kako vidite razvoj pravnog studija/ pravne struke u budućnosti?

— Pravo bi se trebalo studirati ili, kako su to nekada Anglosaksonci govorili, čitati (‘to read’) u što zrelijoj životnoj dobi. Kao što se to radi u SAD-u, tek po svršetku četverogodišnjeg studija nekog društveno-humanističkog smjera, ali ne još pune tri godine, dvije su sasvim dovoljne. U protivnom, ako već imamo ovaj pristup da se na pravo ide izravno iz gimnazije, studij ne treba trajati pet godina, četiri je sasvim dovoljno, potom odmah praksa i rad. Tko želi na doktorat, neka ide tim drugim putem, teško da će imati vremena za oba. Uglavnom, pitanje za dulji razgovor.

Koju važnu vještinu/osobinu ste stekli na fakultetu? Jesu li Vam i kako te osobine/vještine pomogle u kasnijoj karijeri?

— Naučio sam osnove osnova prava. Zadržao neke prijatelje i stekao nove. Još su tu.

Da možete promijeniti jednu stvar iz studentskih dana, koja bi to bila?

— Ne bih ništa mijenjao, savršen svijet je nesretan svijet. Sva ta lica, osmijesi i suze, geste i grimase žive u meni i sa mnom. Ne usudim se…

Budući da će časopis izaći u vrijeme dolaska novih studenata (brucoša) na fakultet, što biste njima rekli na početku studija, ima li nešto što biste voljeli da je Vama netko rekao na samom početku?

— Prvi dan studija, 1. listopada 1986. godine, bio je kišovit i hladan. Ne sjećam se ikakvih pozdravnih riječi, premda ih je vjerojatno bilo. Ali se zato dobro sjećam mladosti, ushita, znatiželje i sreće sviju nas, i nade da će život biti lijep i da će sutra biti bolje nego jučer. Bez te vjere nema karijere.

Zahvaljujemo predsjedniku Milanoviću na izdvojenom vremenu i danom intervjuu. Vjerujemo da će svatko iz ovoga intervjua moći naučiti nešto korisno te da će mnoge motivirati, a neke možda i usmjeriti. Predsjedniku Milanoviću želimo uspješno daljnje obavljanje njegove funkcije! n