Sfinga

Autor Lovro Matić Zagrebačka sfinga Sjedi u centru grada, U središtu svijeta, U zidanom, mramornom, Staklenom srcu povijesti.

Prostorno ograničen Nematerijalni dio prirode Čija su prošlost, Sadašnjost, Budućnost, Tisuću mladih i starih lica I odgovori na njene zagonetke Koje život znače.

LJEPOTA

„Živimo samo kako bismo otkrili ljepotu. Sve ostalo je oblik čekanja.“

Khalil Gibran

Ivanova majka bila je spisateljica. Nije bila previše poznata, pa čak ni u malom zagrebačkom književnom krugu. Nije bila ni previše bogata. Njene kratke romane i zbirke pripovijedaka prodavala je u svojoj maloj knjižari na Kaptolu. Mušterije su joj obično bili svećenici i redovnici, mlade studentice i rijetki ljubitelji njene proze koji bi joj povremeno navraćali više radi pića i razgovora. Ivan nije volio njene priče. Čak su mu i smetale. Jednostavno mu nije bilo stalo za te drame, za likove izvučene iz povijesti, njihove iracionalne, „mračne“ pobude, njihovo dobro i zlo i borbe za novac, moć i žene.

U toj književnosti vidio je nešto gotovo perverzno: s vremenom mu se zgadilo čitati baš sva njena djela, jer bilo mu je jasno kako su neki likovi preslika njegove majke. Voljela je na stranici ostaviti sebe, pokušati čitatelju prenijeti dio svog karaktera. To mu je bilo neopisivo odbojno, bilo je nisko i kao da je bilo katran umjesto književnosti. Bilo ga je sram čitati o tome. Više bi volio da je ispred njega prazan papir. Pravo je bilo drugačije. Ivanu se sviđalo, a majka o njemu nije znala ništa. Otkrio ga je potpuno slučajno, neočekivano, u gimnaziji, kada su njegovi prijatelji iz razreda pod odmorom (nenamjerno) razbili sliku cara. Naravno, bili su kažnjeni, a do kraja tog dana cijeli je razred slušao ravnateljevo uznemireno predavanje o posljedicama kršenja zakona i nabrajanje članaka zakona ovog i onog. Ravnatelj se toliko razljutio da je cijeli razred natjerao da do sutra nauče neke članke (o njegovom kraljevskom i carskom visočanstvu) napamet. Čak im je donio i nekoliko svezaka raznih zakona iz knjižnice: Ivanu je dao Opći građanski zakonik, valjda u bijesu zaboravljajući da tih članaka unutra uopće nema, no gimnazijalac mu to nije zamjerio. Tu je večer proveo čitajući o ugovorima, grbovima, crkvenim pravima. O „normama“, obveznim i ugovornim odnosima. Bilo mu je tako lijepo. Te crno-bijele stranice kao da su vodile u novu i čarobnu dimenziju u kojoj je sve bilo apstraktno, ali istovremeno logično i povezano sa onim što je potpuno stvarno. Sljedećih mjeseci Ivan je počeo čitati udžbenik o teoriji prava kojeg je našao u majčinoj knjižari. I volio ga je. Jer čovjek koji ga je napisao bio je pametan. Svaka je riječ bila odmjerena,

formalno i semantički savršena. Ništa nije bilo suvišno. Shvaćao je da je pravo, iako još uvijek o njemu nije znao gotovo ništa, možda jedan zatvoreni, apsolutno racionalni logički sustav. Mala grupa iznimnih ljudi stvarali su ga stoljećima kako bi taj sustav pomogao društvu u kojem su živjeli. Ta misao usadila se duboko u Ivanu, kao da je oslobodila nešto snažno u njegovoj duši. Ivan neće biti poput svoje majke, mislio je sjedeći u dvorištu Pravoslovnog i državoslovnog fakulteta. Dvorište je bilo lijepo uređeno, a zgrada - zgrada je bila prekrasna. Sveučilište se u nju premjestilo prošle godine i bila je jedna od najljepših u tom malom gradu Zagrebu. Danas mu je prvi dan i već je razmišljao kako će postati drugačiji. Majka mu je bila siromašna, on će biti bogat. Ne samo bogat, imat će milijune. Majka mu je pisala patetične knjige o kaosu i propalim životima. Njegova će djela biti savršena. Bit će uredna, odmjerena, proračunata. Bit će jedan od muškaraca s cigarom u crnom fraku, odjelu i kaputu. Gospodin iz Beča i Pešte bit će pravnik, jedan od onih koji kroje društvo. Ulazeći u zgradu kroz velika, drvena vrata, penjući se po glatkim bijelim stepenicama, jednostavno nije mogao sakriti osmijeh.

SUDBINA

„San razuma stvara čudovišta.“

Francisco Goya

Josip ustane i ugasi svijeću. Boljele su ga oči od njena sjajnog crvenog sjaja. Boljela ga je glava od stotina stranica pravne literature koju je čitao cijelu večer. Vani je sve jače puhao vjetar, prvi znak jake ljetne oluje koja se približavala sa zapada. Otvori mali prozorčić iznad radnog stola i udahne noćni zrak naelektriziran kišom i promjenom vremena. Njegova mala soba u potkrovlju kuće u centru grada kao da je privlačila nalete vjetra koji su je uskoro ispunili hladnim zrakom. Naglo sjedne, gotovo padne u stolac i zatvori oči. Bio je neopisivo umoran. Miris oluje tako mu je godio; osjećaj svježine hladio ga je iznutra. Nije razmišljao o vremenu. Pokušavao se koncentrirati na tutnjavu udaljene grmljavine i sve jače fijukanje vjetra u praznom prostoru oko kuće. Fijukanje se probijalo kroz noć, spuštalo niz prazne ulice i lupalo otvorenim prozorima. Budilo je ljude iz sna i ispunjavalo ih nekom stranom jezom. Kao da je nosilo vijesti iz daleka, iz Europe koja je ovoga ljeta zakoračila u nepoznanicu Velikog rata. Josip nije razmišljao o tome. Noćas će opet sanjati onaj san. A bio je tako umoran. Stvarno, bio je premlad za takav umor. Opet će vidjeti tog bezimenog starca. Uvijek se pojavljivao kad bi se ovako osjećao prije spavanja. Starac će ga gledati strogim, staračkim, prezirnim pogledom. Bit će ljut i nezadovoljan. Nešto će mu reći tihim i hrapavim glasom, kao da govori razmaženom i tupavom klincu koji ne zna svoje mjesto. Josip će ga opet zamrziti, ali ne- će mu moći ništa. Pred tim starcem će svaki put biti tako potpuno i jezivo bespomoćan. Od starca će dobiti nekoliko papira s pitanjima, a pomisao na te papire u njemu i ovako budnome stvara posebnu vrstu nervoze. Jer zna da će sjesti, uzeti olovku i krenuti rješavati. Pitanja će biti nepregledna, a njegovo znanje nedovoljno. Cijela scena postat će mučna, jer svako će pitanje biti vezano uz starca, njegov život, njegove vještine, njegovu neopisivu važnost, a Josipovo će znanje uvijek biti nedovoljno. Pitanja će biti previše, a vremena premalo. Probudit će se naglo, s gorčinom buđenja usred noćne more. Od stresa neće moći opet

zaspati. A cijelu ga noć neće napustiti osjećaj da je bezimeni starac još uvijek tu. Potkrovlje je bilo u mraku i tišini, čuo se samo povremeni nalet vjetra i sve jače tapkanje kišnih kapi. Josip je gledao u taj mrak osjećajući kako se u sobi miris kiše miješa s dimom ugašene svijeće. Bože, zašto moram biti ovdje? Evo, još jedna hladna, mračna noć. Od njih nije mogao pobjeći ni preko ljeta. Možda je samo nervozan, ispit je sve bliže i bliže, a koliko god da je stranica pročitao, koliko god da je pokušavao naučiti, ako treba sve i napamet, njemu nije bilo dosta. „Hoće li mi ikada biti dosta?“ pitao se. Odkad je upisao Pravni fakultet kao da se svaki dan, svaki sat, svaki budni trenutak natjecao protiv nekog. Natjecanje je bilo konstantno i obuzimajuće, kao da je raslo, kao da je natjecanje postajao on sam. Protiv koga? Protiv svojih kolega? Možda protiv svojih pravničkih roditelja? Uvijek im se htio dokazati, istina, oni su ipak „ozbiljna, kulturna obitelj“, pa bi im valjda svima pravo trebalo biti u krvi. Njegovom ocu, zdepastom i ozbiljnom ljubitelju Beča i Monarhije u glavi izgleda nije bilo ništa osim politike i nekoliko pročitanih knjižica razne pravne literature. Josip nije bio svoj otac. Dane je provodio u sobi u potkrovlju učeći teoriju koja mu je sve više postajala strana i daleka, i pušeći cigarete koje je skrivao ispod kreveta. Sve se više zatvarao u tu sobicu, sve ju je više doživljavao kao svoj zatvor. Kao egzil. Natjecanje ga je tjeralo da nešto radi. Ako zastane, samo na tren, ako osjeti da gubi bitku s knjigom i samim sobom, obuzet će ga onaj osjećaj propadanja. Sanjat će starce, duboku, crnu noć i beskrajne blokove teksta koji će mu se do jutra množiti pred očima.

Ponovo ustane, udahne hladni, olujni zrak i zapali cigaretu. Njegovi su roditelji već dugo spavali. Sutra idu raditi na sud i imaju naporan dan. Kiša se, nošena vjetrom, slijevala kroz prozorski otvor u sobu i namakala papire na stolu. No Josipa više nije bilo briga. Srce mu je lupalo, povuče još jedan dim. Mmmmm, da, to je bio izlaz. Vidio ga je kao svjetlo na kraju tunela, kao vlak koji mu se svom silinom približava. Drhtao je zamišljajući kako već danas izgleda Veliki rat. Kako se Njemačka i Francuska svijaju pod težinom nasilja. Kako ljudi u crnim uniformama, s puškama i bombama, u noćima poput ovih traže pobjedu na spaljenim bojištima. Rat je počeo prije manje od mjesec dana, a Josip kao da ga je već dugo osjećao u sebi. Kao da je rat tu baš radi njega. Ispuhne dim i ugasi cigaretu. Odlučio je, sutra će se otići dobrovoljno javiti za front. Znao je kako u njemu buja nevjerojatna snaga, a opet, nije bio dovoljno jak da još jednom, samo jednom pogleda u gomilu papira na svom stolu. Za njega je to bila borba koju ne može dobiti, ali od borbe nije mogao odustati. Ostane tako nadvijen nad radnim stolom, nije mu smetalo to što je vjetar bio sve jači, kako je svakim njegovim naletom bivalo sve hladnije. „Već sutra idem u rat“, prošapće. „Već sutra bit ću mlad“, pomisli.

ŽELJA

„Tamna nas noć razdvaja, ljubavi, I mračna, strašna stepa širi se među nama“

Tyomnaya noch, ruska pjesma

Draga moja, Osjećam kako mi je sve teže pisati ova pisma. Nestašice su sve ozbiljnije, i nedostaje nam zaista svega, od hrane do municije. Teško je pronaći tintu i čist komad papira. Teško je razmišljati

što ti želim napisati kada je borba konstantna – kada oko tebe lete metci, kada ne možeš zaspati od grmljavine bombi i artiljerije. Teško je obrisati ruke od prašine i motornog ulja. Ovo pismo, ljubavi moja, sigurno će ti donijeti zadah dima i metala i možda ćeš zbog njega morati provjetriti sobu. Bojim se da će mi svako sljedeće pismo biti posljednje. U svaki od ovih komada papira pokušavam unijeti dio sebe, da se u Zagreb tebi vrate barem moje riječi.

Nedavno je prošlo godinu dana od kada sam otišao na istok. Od tada sam ostao bez svega što sam spakirao u Zagrebu, ali uspio sam, nekim čudom, zadržati naše bilješke iz Rimskog prava. Nadam se da ih se sjećaš, one koje smo zajedno sastavljali na prvom roku, kada si ti prošla, a ja pao. Čitam ih svake noći. Pomažu mi da otputujem mislima i da lakše zaspim. Moram se pohvaliti da sam povijesni pregled, koji sam ja napisao, naučio odlično. Znam ga gotovo napamet i svaka mi je godina urezana u pamćenje. Ali ostale dijelove nisam uspio ni proći do kraja. Jer te si bilješke ti pisala. A ja ne mogu zadržati suze kad vidim tvoj rukopis. Taj prelijepi, savršeni rukopis koji čitam na tako mračnom, tako prljavom, užasnom mjestu. Ta obla, tanka slova, riječi pisane brzo, u žurbi, s puno brige i truda, ali opuštene, tako nonšalantne, baš kao da umjesto slova gledam tebe na papiru. Više ne mogu ni gledati tvoj rukopis – podsjeća me na faks, na život prije rata. Na prvo predavanje, na kojem smo se upoznali, i na sve snove koje sam ikada sanjao o tebi.

Prije godinu dana nisam to shvaćao, ali sada vidim kakva je privilegija bio taj život. Mi smo ovdje tako nisko, mi smo zvijeri s puškama na leđima i nasiljem u mislima, a uniforme i tenkovi jedino su što nas razlikuje od bijesnih pasa. Borimo se i izgledamo kao životinje, protiv ljudi koji su još strašniji od nas, ljudi koji su izgubili neopisivo mnogo i osjećam da uskoro neće imati više ništa za izgubiti. Ovdje je sada samo preživljavanje, mržnja, smrt i strah, a toliko smo tužni i umorni da više ni ne govorimo, mi šutimo samo kako bi sačuvali snagu. Draga moja, imam samo prašinu, metke i život koji još nisam izgubio. A kolona ide dalje, marš ne prestaje i u spaljenim prostranstvima ne možemo mu pronaći kraja. Ljubavi, ja više ne znam voliš li me. Zapravo, nikada to nisam znao. Nikada nisam povjerovao da me možeš voljeti. Jer ja sam čovjek koji nosi svoje slabosti u grlu, koji ne može disati bez da se osjeća slabo i nemoćno. A ti si mitološko biće, nešto vječno i esencijalno, stvorenje koje životu daje aromu i okreće ga naglavačke. Kada sam te prvi put vidio na onim bijelim stepenicama ispred faksa, kada sam ti prvi put rekao da te volim, kada sam ti prvi put rekao da odlazim, osjećao sam svu težinu dužnosti da budem najbolji. Jer biti s tobom za mene je bio luksuz, poseban blagoslov koji sam svakoga dana morao iznova zaslužiti.

Sada osjećam da bih trebao biti uz tebe. Od prvog dana na istoku znam da imam dužnost da ti se vratim, da ti se opravdam, da te ponovo zaslužim. Ako je ovo moje posljednje pismo, ako se više nikada ne vratim i ako osjetiš da si sama, želim da znaš da sam uvijek htio imati samo tebe u mislima. Da si mi ti ovdje, na kraju svijeta, bila posljednje sveto, i da više nitko neće moći voljeti onako kako sam ja tebe volio.

Pošiljatelj: vojnik br. 1224.

Jedinica: 369. pojačana pješačka pukovnija Staljingrad, 27. 8. 1942.

BORBA

„Pravni fakultet je kao stroj. Ako vam zapne samo jedan prst i ne izvučete ga na vrijeme, iščupat će vam cijelu ruku do ramena.“

dr. sc. Miran Marelja

„Kolegice, ajde sad spremite taj mobitel.“ Profesor je sjedio u svom uredu, okružen živčanim, uplašenim studentima, kao strogi sudac pred bandom kojoj prijeti smrtna kazna. Ovo je bio jedan od tih dana. Neki prođu, neki ne: njemu je najčešće svejedno, jer misli da je pravedan ocjenjivač, a i nema previše vremena i energije gristi se razmišljanjem kako se osjeća baš svaki student koji mu je došao na ispit. Studentica uzdahne i spremi mobitel u torbu. Pokušavala se koncentrirati na svoj odraz u vitrini iza Profesora. Gledala je u blijed i nervozan, ali lijep i sređen odraz mlade žene koja sjedi ispred starijeg čovjeka, čovjeka koji kao da je uživao u auri autoriteta koja ga je okruživala.

Profesor pogleda djevojku kojoj je naredio da spremi mobitel. Izgledala je umorno i krhko, tako mršava, s podočnjacima ispod očiju. Izgledala je kao jedna od štreberica koje prije ispita uče od jutra od mraka, osobe kojima pravo postaje način života, poziv i opsesija. Ali u njenim crnim očima vidio je neku neobičnu odlučnost. Nije mu se sviđalo kako iz te naoko normalne djevojke izvire nemir – kako si popravlja kosu, a nemir se prelijeva i širi njegovim uredom. Postavi joj jednostavno pitanje. Početak gradiva, trebala bi ovo znati. Studentica nije očekivala to pitanje. Nikada zapravo ne očekuješ prvih nekoliko strana knjige na usmenom, jer zašto bi te itko na našem faksu pitao nešto tako lagano? Nekako se izvukla. Smislila je neku svoju definiciju, začinila ju pravničkim izrazima i nervoznim smiješkom. Profesor ju je gledao tiho, pomalo zbunjeno, pomalo nezadovoljno. Osjećala je kako se njegov oblak autoriteta okreće prema njoj, kao da je osjetio neku duboku slabost u njenom glasu i sada ga zanima što to nije u redu. „Zašto ovakav odgovor?“ pomisli Profesor. Čini se da ju je krivo procijenio. Ona nije neka obična štreberica, znala bi ovo da je učila cijelu noć. Krene joj postavljati potpitanja, podbadati, tražiti jake i slabe karike njenog znanja.

Bila je to prava borba, jer Studentica, zapravo, stvarno nije puno učila, ali bila je bistra i davala je elokventne odgovore. Nakon nekoliko minuta govorila je glasno, potpuno slobodno, ali se nadala da Profesor neće osjetiti nemir koji ju je pratio od kad zna za sebe i koji ju je posebno obuzimao kada joj je najmanje trebao.

Profesor uzdahne, a nije ju mogao rušiti. Iskreno, mislio je, ova mlada žena ne zna ništa o mom predmetu, ne zapravo, ali morao ju je pustiti da prođe. Kao da je morao poštovati to njeno snažno biće, taj minimum odgovora koje je tko zna kako uspjela sastaviti u glavi. Otvori njen indeks, lupi žigom i napiše ocjenu.

„Kolegice, jako je upitno koliko ste zaslužili ovu dvojku“, kaže nakon dubokog, razočaranog uzdaha. Neka osjeti da je on glavni i da je ovo njegova čista dobra volja.

„Znam Profesore, sve mi je jasno“, nasmije se Studentica. Ustane i popravi kosu. Najradije bi pojela tu dvojku, ta dvojka je sve za što se dugo borila. Na izlazu pozdravi tog ozbiljnog, ali za nju ipak nekako posebnog Profesora. Vani je bilo sunčano i kad je izašla na ulicu osjetila je sreću. n