| SFINGA
SFINGA Autor Lovro Matić
Zagrebačka sfinga Sjedi u centru grada, U središtu svijeta, U zidanom, mramornom, Staklenom srcu povijesti. Prostorno ograničen Nematerijalni dio prirode Čija su prošlost, Sadašnjost, Budućnost, Tisuću mladih i starih lica I odgovori na njene zagonetke Koje život znače.
LJEPOTA „ Živimo samo kako bismo otkrili ljepotu. Sve ostalo je oblik čekanja.“ Khalil Gibran Ivanova majka bila je spisateljica. Nije bila previše poznata, pa čak ni u malom zagrebačkom književnom krugu. Nije bila ni previše bogata. Njene kratke romane i zbirke pripovijedaka prodavala je u svojoj maloj knjižari na Kaptolu. Mušterije su joj obično bili svećenici i redovnici, mlade studentice i rijetki ljubitelji njene proze koji bi joj povremeno navraćali više radi pića i razgovora. Ivan nije volio njene priče. Čak su mu i smetale. Jednostavno mu nije bilo stalo za te drame, za likove izvučene iz povijesti, njihove iracio| 26 |
nalne, „mračne“ pobude, njihovo dobro i zlo i borbe za novac, moć i žene. U toj književnosti vidio je nešto gotovo perverzno: s vremenom mu se zgadilo čitati baš sva njena djela, jer bilo mu je jasno kako su neki likovi preslika njegove majke. Voljela je na stranici ostaviti sebe, pokušati čitatelju prenijeti dio svog karaktera. To mu je bilo neopisivo odbojno, bilo je nisko i kao da je bilo katran umjesto književnosti. Bilo ga je sram čitati o tome. Više bi volio da je ispred njega prazan papir. Pravo je bilo drugačije. Ivanu se sviđalo, a majka o njemu nije znala ništa. Otkrio ga je potpuno slučajno, neočekivano, u gimnaziji, kada su njegovi prijatelji iz razreda pod odmorom (nenamjerno) razbili sliku cara. Naravno, bili su kažnjeni, a do kraja tog dana cijeli je razred slušao ravnateljevo uznemireno predavanje o posljedicama kršenja zakona i nabrajanje članaka zakona ovog i onog. Ravnatelj se toliko razljutio da je cijeli razred natjerao da do sutra nauče neke članke (o njegovom kraljevskom i carskom visočanstvu) napamet. Čak im je donio i nekoliko svezaka raznih zakona iz knjižnice: Ivanu je dao Opći građanski zakonik, valjda u bijesu zaboravljajući da tih članaka unutra uopće nema, no gimnazijalac mu to nije zamjerio. Tu je večer proveo čitajući o ugovorima, grbovima, crkvenim pravima. O „normama“, obveznim i ugovornim odnosima. Bilo mu je tako lijepo. Te crno-bijele stranice kao da su vodile u novu i čarobnu dimenziju u kojoj je sve bilo apstraktno, ali istovremeno logično i povezano sa onim što je potpuno stvarno. Sljedećih mjeseci Ivan je počeo čitati udžbenik o teoriji prava kojeg je našao u majčinoj knjižari. I volio ga je. Jer čovjek koji ga je napisao bio je pametan. Svaka je riječ bila odmjerena,
