ČASOPIS ZA RODITELJE
Trebate li biti zabrinuti ukoliko vaše dijete ima imaginarnog prijatelja? Piše: Maja Vukoja, dr. med., specijalist psihijatar
Za mnoge roditelje, pojava imaginarnog prijatelja kod djeteta postaje zastrašujuće iznenađenje: „Šta da radim? Kako to razumjeti? Da li je naš sin zdrav?“.
P
rijatelj koji postoji samo u mašti djeteta može uplašiti čak i iskusne roditelje i postati ozbiljan razlog za zabrinutost. Imaginarno prijateljstvo kod djece često je tabu tema, ponajviše iz straha i neznanja roditelja, ali i društva u cjelini. Roditelji se s tim fenomenom uglavnom suoče sasvim slučajno, u toku igre s djetetom, kada mogu čuti kako dijete komunicira s još nekim tko nije prisutan u prostoriji. Treba napomenuti da djeca imaju mogućnost održavanja paralelne stvarnosti, što se posebno vidi kada se igraju sa igračkama, oživljavaju njihove likove ili općenito sebi daju neke nove i drugačije uloge. Neka djeca od najranije dobi mogu razlikovati maštu i stvarnost, dok ih druga još u potpunosti ne razlikuju, pa tako vrlo stvarno doživljavaju i svog imaginarnog prijatelja. Priča o izmišljenom prijatelju započinje od samog djeteta. Osim što igra određenu ulogu djetetu koje ga je stvorilo (Majors, 2013), fenomen postaje prilično intrigantan i roditeljima koje zabavlja dječja imaginacija, ali i istraživačima koji navedeni fenomen žele razumjeti. Autori se u brojnim istraživanjima koriste definicijama koje izmišljene prijatelje opisuju kao spontane produkte djetetove imaginacije (Taylor, Cartwright i Carlson, 1993), okarakte-
rizirane vrlo živopisnim imaginarnim bićima (likovima) koja ne postoje u stvarnosti, no dijete ih tretira kao stvarne, te stupa u igru i komunikaciju s njima tijekom dana (Bouldin i Pratt, 1999; Trionfi i Reese, 2009).
djeteta, dapače, imaginarni prijatelj od velike je važnosti u djetetovu životu.
Prema nekim istraživanjima svako četvrto dijete u dobi od tri do četiri godine ima svog imaginarnog prijatelja s kojim se igra, razgovara, savjetuje, povjerava mu se, vodi ga sa sobom na sebi bitna mjesta. Imaginarni prijatelji mogu biti prisutni u životu djece mjesecima, ali i godinama.
Djeca koja imaju imaginarne prijatelje obično imaju bolje razvijene socijalne vještine, koje vježbaju u interakciji s njima, pa ujedno bolje surađuju i s ostalom djecom. Iako to nije pravilo, imaginarne prijatelje najčešće imaju jedinci i prvorođena djeca, kao i senzibilna djeca sklona maštanju i imaginaciji, te pridavanju magičnih objašnjenja pojedinim situacijama.
Mnogi roditelji često su zaprepašteni ovom pojavom i u strahu su da s njihovom djecom nešto nije u redu. No, postojanje imaginarnog prijatelja samo po sebi nije pokazatelj psihopatološkog odstupanja u razvoju
Tu pojavu Svendsen (1934), a kasnije i drugi autori, pripisuju povećanoj orijentiranosti prema odraslima kod prvorođene djece ili one bez braće i sestara, koja nedostatak vršnjačkih interakcija s braćom i sestra-
30
