IMAGINARNI PRIJATELJI

Za mnoge roditelje, pojava imaginarnog prijatelja kod djeteta postaje zastrašujuće iznenađenje: „Šta da radim? Kako to razumjeti? Da li je naš sin zdrav?“.

Prijatelj koji postoji samo u mašti djeteta može uplašiti čak i iskusne roditelje i postati ozbiljan razlog za zabrinutost.

Imaginarno prijateljstvo kod djece često je tabu tema, ponajviše iz straha i neznanja roditelja, ali i društva u cjelini. Roditelji se s tim fenomenom uglavnom suoče sasvim slučajno, u toku igre s djetetom, kada mogu čuti kako dijete komunicira s još nekim tko nije prisutan u prostoriji.

Treba napomenuti da djeca imaju mogućnost održavanja paralelne stvarnosti, što se posebno vidi kada se igraju sa igračkama, oživljavaju njihove likove ili općenito sebi daju neke nove i drugačije uloge. Neka djeca od najranije dobi mogu razlikovati maštu i stvarnost, dok ih druga još u potpunosti ne razlikuju, pa tako vrlo stvarno doživljavaju i svog imaginarnog prijatelja.

Priča o izmišljenom prijatelju započinje od samog djeteta. Osim što igra određenu ulogu djetetu koje ga je stvorilo (Majors, 2013), fenomen postaje prilično intrigantan i roditeljima koje zabavlja dječja imaginacija, ali i istraživačima koji navedeni fenomen žele razumjeti.

Autori se u brojnim istraživanjima koriste definicijama koje izmišljene prijatelje opisuju kao spontane produkte djetetove imaginacije (Taylor, Cartwright i Carlson, 1993), okarakterizirane vrlo živopisnim imaginarnim bićima (likovima) koja ne postoje u stvarnosti, no dijete ih tretira kao stvarne, te stupa u igru i komunikaciju s njima tijekom dana (Bouldin i Pratt, 1999; Trionfi i Reese, 2009).

Prema nekim istraživanjima svako četvrto dijete u dobi od tri do četiri godine ima svog imaginarnog prijatelja s kojim se igra, razgovara, savjetuje, povjerava mu se, vodi ga sa sobom na sebi bitna mjesta. Imaginarni prijatelji mogu biti prisutni u životu djece mjesecima, ali i godinama.

Mnogi roditelji često su zaprepašteni ovom pojavom i u strahu su da s njihovom djecom nešto nije u redu. No, postojanje imaginarnog prijatelja samo po sebi nije pokazatelj psihopatološkog odstupanja u razvoju djeteta, dapače, imaginarni prijatelj od velike je važnosti u djetetovu životu.

Djeca koja imaju imaginarne prijatelje obično imaju bolje razvijene socijalne vještine, koje vježbaju u interakciji s njima, pa ujedno bolje surađuju i s ostalom djecom. Iako to nije pravilo, imaginarne prijatelje najčešće imaju jedinci i prvorođena djeca, kao i senzibilna djeca sklona maštanju i imaginaciji, te pridavanju magičnih objašnjenja pojedinim situacijama.

Tu pojavu Svendsen (1934), a kasnije i drugi autori, pripisuju povećanoj orijentiranosti prema odraslima kod prvorođene djece ili one bez braće i sestara, koja nedostatak vršnjačkih interakcija s braćom i sestra-

Piše: Maja Vukoja, dr. med., specijalist psihijatar

ma kompenziraju osmišljavanjem prijatelja za igru.

Autori opisuju i šire uloge izmišljenih prijatelja koje zahvaćaju velik dio razvoja djeteta, poput učenja i razumijevanja stvarnosti, poticanja kognitivno-emocionalno-socijalnog razvoja, uvježbavanja reakcija na vanjske događaje ili upoznavanja vlastitog sebe.

U predškolskoj dobi u imaginarnom prijateljstvu prednjače djevojčice, dok kasnije nema velike razlike u odnosu na spol. Dok primjerice mlađe djevojčice često brinu o imaginarnim bebama, dječaci nerijetko imaju svoje heroje i akcijske junake koje znaju oponašati u želji da budu baš kao oni.

Imaginarni prijatelji djeci mogu pomoći u nošenju s brigama, strahovima, problemima, kada se osjećaju tužno, usamljeno ili bespomoćno ili kada dožive određeni gubitak, te veliku promjenu u životu (smrt, rastava, preseljenje). U okviru kompenzacijske svrhe, izmišljene se prijatelje gleda kao na psihološke mehanizme koji imaju za svrhu nadomjestiti trenutne emocionalne deficite i potrebe djeteta. Imaginarni prijatelji su tu i kada su djeca uplašena, ljuta, razočarana, te kada se ne mogu umiriti ili zaspati. U svim situacijama koje za dijete predstavljaju izazov tu je njihov prijatelj, čuvar, zaštitnik koji je samo njihov i s nikim ga ne moraju dijeliti.

Činjenica da djeca često osmišljavaju prijatelja dobi slične njihovoj na tragu je objašnjenju da su izmišljeni prijatelji projekcija određenih djetetovih karakteristika. Osim što time može nadomjestiti nedostajuću interakciju, dijete s prijateljem slične dobi vjerojatnije ostvaruje i veću povezanost te osjećaj razumijevanja. U prilog ovoj tezi ide i činjenica kako dječaci često stvaraju izmišljene prijatelje muškog spola, dok djevojčice radije biraju ženskog imaginarnog prijatelja. Djevojčice, za razliku od dječaka, više žele pomagati i njegovati svog izmišljenog prijatelja, zbog čega je moguće da stvaraju lika koji je svojim karakteristikama odvojen entitet, te za kojeg se mogu brinuti, neovisno o spolu.

Zanimljivo, autori objašnjavaju spolne razlike u mehanizmima suočavanja sa strahom, vidljivima baš iz interakcije djece s njihovim izmišljenim prijateljem (Sawa i sur., 2004). Dok dječaci kroz izmišljenog prijatelja utjelovljuju scenarij u kojem pobjeđuju strah, djevojčice projiciraju strah na svog izmišljenog prijatelja, kojeg potom treba smirivati.

Većina imaginarnih prijatelja nestaje u situacijama kada su djeca sazrela i zaokružila svoj socijalni život često spontano gubeći interes i potrebu za navedenom vrstom prijateljstva. Djeca se s imaginarnim prijateljima igraju, razgovaraju, vode rasprave, uključuju ih u svakodnevne aktivnosti i vode ih sa sobom na razna mjesta. Isto tako, ponekad djeca jednostavno spontano izgube interes za njima, kao što mogu izgubiti interes za, primjerice, neku igračku. Kod neke djece oni mogu biti prisutni nekoliko mjeseci, a kod neke godinama.

Djeca često naglašavaju kako im je odnos koji imaju sa svojim imaginarnim prijateljem jako važan, praktički jednako važan kao i onaj sa stvarnim osobama što je zapravo i istina. Roditelji su često zabrinuti kada primijete postojanje imaginarnog prijatelja kod djeteta, no zajednički je zaključak brojnih istraživanja da djetetov imaginarni prijatelj nije pokazatelj psihopatoloških odstupanja djeteta, već sastavni dio njihovog razvoja.

Prihvatite imaginarnog prijatelja svog djeteta i nemojte ga nipošto uvjeravati da on ne postoji ili da je loš, jer time narušavate vaš odnos, bliskost i povjerenje. Pokažite volju da upoznate imaginarnog prijatelja svog djeteta, njegovo ime, karakter, izgled, ponašanje, hobije.

Nema potrebe da se bojite imaginarnog prijatelja svoga djeteta, već ga pokušajte iskoristiti za svoje potrebe. Na primjer, uz pomoć takvog zamišljenog prijatelja možete saznati što dijete zaista misli o vrtiću, o prijateljima, odgojiteljima, o događajima i samim roditeljima. Vjerujte da ono što vam dijete ne može osobno reći, sigurno će reći uz pomoć prijatelja. Također, imaginarnog prijatelja možete koristiti da privučete pažnju djeteta, nagovorite ga da vam pomogne u nekim poslovima, da stvori radne navike i slično.

Uključite i sami imaginarnog prijatelja u svakodnevne aktivnosti vas i vašeg djeteta, neka vam se pridruži u igri, na ručku, u kupovini, na izletima. Jedino ne dozvolite djetetu da njegov imaginarni prijatelj postane izgovor za ikakva neprimjerena ponašanja radi kvalitetnog i adekvatnog razvijanja osjećaja odgovornosti. Podržite imaginarno prijateljstvo, ali uvijek potičite i ona stvarna!

Ukoliko ste ipak zabrinuti za psihološko stanje svog djeteta, obratite se stručnom osoblju.

Navedeno se naročito preporučuje ako primjećujete da se dijete socijalno izolira ili da ima poteškoće u školi. Ukoliko dijete nema tegobe u svom rastu i razvoju, ima kvalitetne odnose sa prijateljima, uredno funkcionira u vrtiću ili školi, dopustite mu taj njegov trenutak mašte koji će mu biti podrška i koji će pamtiti cijeli život.