Glasnik Kamenara br. 29

HPD •

NIK BE

Glasnik Kamenara

MENAR • ŠI KA

GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUŠTVA KAMENAR ŠIBENIK • GODINA XXVIII. • BROJ 29 • Prosinac 2022.

Vranica, uspon na Nadkrstac

Kajakarenje na Gacki

Pogled s Bukovca

OBRAĆANJE

RIJEČ PREDSJEDNIKA

D

rage planinarke, poštovani planinari!

Nakon vrhunca pandemije i popuštanja epidemioloških mjera, aktivnosti našeg društva počele su se vraćati u normalno stanje.

Planirani izleti uglavnom su ostvareni. Izuzetak su društveni izleti koji su otkazani zbog vremenskih uvjeta. Četvrtkom smo nastavili održavati i redovne sastanke.

Markacijska sekcija je odradila planirane aktivnosti. U ovoj godini naše društvo je dobilo još jednog pripravnika za vodiča A standarda nakon završenog tečaja.

U 2022. godini nije bilo većih aktivnosti na održavanju planinarske kuće ĆIĆO. Nažalost, dugotrajna pandemija covida 19 ostavila je traga i na rad našeg društva. Smanjio se broj učesnika na planiranim izletima, a redovni sastanci četvrtkom postali su otužni zbog malog broja prisutnih.

NEDA PERVAN

U vremenu prije pandemije na sastancima se pričalo o izletima, vršile su se uplate za izlete. Vjerojatno su i to bili razlozi za veću posjećenost na sastancima. Kako se sve informacije o izletima mogu dobiti na našoj web stranici ili na facebook-u, izgleda da članovi društva smatraju da nema potrebe dolaziti na sastanke. A druženje ??

Da bi se taj trend promijenio, u zadnje vrijeme imamo razna predavanja.

Teme su uglavnom vezane za planinarenje.

Nadamo se da će i ova aktivnost pomoći da se vratimo u prijašnji ritam.

Ovo je izborna godina. Skupština će se održati u proljeće ove godine. Molim

IN MEMORIAM

22.04.1945. - 17.10.2022.

sve članove društva da aktivno učestvuju u kandidiranju oko izbora novog rukovodstva. Novo rukovodstvo donosi nove vizije, nove ideje, jaču energiju. Nadam se da će se napraviti veliki pozitivni iskorak u radu našeg Društva.

Vinko Maleš

KATICA MAJKOVIĆ 23.02.1954. - 3.10.2022.

Napustila nas je još jedna dugogodišnja članica Kamenara. Naša Neda, istinska ljubiteljica prirode, predana planinarka, dobra kolegica i topla duša. Bila je na mnogim izletima ali srce ju je vuklo na Prominu. Više puta je organizirala i bila vodič na izletima na njezinu najdražu planinu.

Počivaj u miru, draga Nedo!

2

Velebit

Zauvjek je otišla, naša draga Kate. Bila je dugogodišnji član i vodič HPD Malačka. Našem društvu se pridružila prije desetak godina i odmah nas je osvojila svojim vedrim duhom, blagošću i upornošću. Teško je prihvatiti da je više nema, ali će zauvijek ostati u našim srcima.

Počivaj u miru planina!

GLASNIK KAMENARA

AKTIVNOSTI DRUŠTVA

Plan rada markacijske sekcije za 2023.

U

2023. godini markacijska sekcija planira slijedeće aktivnosti: - Obnoviti markacije prema Orlovači i Krtolinu, planinarske staze 301 i 302.

- Obnoviti markaciju i produžiti kružnu turu od Bilice Stubalj na Bilički Debeljak, planinarska staza 304.

Markacija na Poštaku

- Obnoviti markaciju od ceste Šibenik Dubrava do planinarska kuće Ćićo uz asfaltni put kojim se dolazi do planinarske kuće.

- Obnoviti markaciju na planinarskoj stazi selo Boraja - Vrh Boraja i spojiti kružnom stazom preko Vrsnog do zaseoka Kneževići u Boraji, planinarska staza 402.

- Obnoviti markaciju na dionici obilaznice Ante Frua.

- Postaviti putokazne table koje su već pripremljene.

U devetom ili desetom mjesecu planiran je tečaj za markaciju na području Knina i Dinare pa zainteresirani članovi društva mogu sudjelovati i završiti tečaj za markaciste. Ujedno se za iduću godinu najavljuje uspostava Dinarske planinarske obilaznice.

Planirani financijski troškovi za 2023. godinu su 3000 kn.

Pročelnik za markaciju Ivica Ercegovac

100 žena na Kamešnici K

onj, najviši vrh Kamešnice 1856 metara nadmorske visine nalazi se na granici Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

U prvim danima mog planinarskog puta 2018. donosim „pametnu“ odluku da se uputim na noćni uspon na Konja. I danas se jako dobro sjećam rojeva mušica oko čeone lampe i mraka svugdje oko sebe. Kondicija slaba ali nema nazad. Teško. Uf… Nagrada je zvjezdano nebo kakvo nikad nisam doživjela. Želja mi je vratiti se opet ali po danu.

Svibanj 2022. HPD Cincar iz Livna organizira tradicionalni pohod 100 ŽENA NA KAMEŠNICI. Pridružujemo se ekipi od 16 Mihovilaca, Marica je naš vodič. I krećemo put Livna. Početak pohoda je iz livanjskog naselja Podgradina. Krećemo se kroz gustu bukovu šumu a s desne strane žubori potok. Podsjeća na bajku. Vruće ali hladovina je ugodna pa dobro gazimo naprijed.

Odmor je na Pešinom vrilu (1400 mnv), čaj ili kava, po izboru.

E nakon toga oštro prema vrhu, nema više šume. Idemo dalje.

Kamešnica, vrh Konj

Kamešnica, pogled s Konja

Dolazak na vrh neću tako brzo zaboraviti. Oko 600 sudionika iz svih krajeva BiH i RH. Klupske majice svih boja… nevjerojatno.

Tako je dobro biti dio ovog zbivanja.

Ona pozitivna energija u zraku, a pogled na Livanjsko polje, Buško jezero, Čvrsnicu, Cincar oduzima dah. Uspon težak a ni silazak ništa lakši, sipar.

Dolazimo opet na Vrilo gdje nas čeka fažol. Svaka čast domaćinu.

I opet nizbrdo… umorni i ispunjeni.

A za kraj zasluženo piće u Trilju :)) Jagoda Maretić, Foto Marica Berić GLASNIK KAMENARA

3

ŽIVOT NA PUTU

Camino Krk - hodočašće Svetom Jakovu Kako izabrati riječi, kako opisati desetodnevni izlet u kojem se hodalo 7 dana, kako navesti sve doživljaje u jednom članku, a ne dosaditi čitatelju? Već mi ova prva rečenica budi one iste emocije koje smo doživjele na tom putovanju. Jer to i jest putovanje… naš Put… naš Camino Krk.

M

ožemo li mi to? Trebalo bi probati, nijedna od nas nije hodala 7 dana uzastopno više od 20 km dnevno. Uhvatila sam se interneta, čitala tuđa iskustva, pronašla linkove sa detaljnim opisima dionica, skinula gpx tragove, proučavala visinske razlike i teren.

Odlučile smo krenuti iz Šibenika u subotu 21.05.2022., prošetati po gradu Krku, naći siguran parking za auto, u nedjelju početi hodati, te smo dogovorile da svaki dan spavamo u mjestu gdje završava dionica, što onda podrazumijeva da sve stvari koje ćemo trebati tih 7 dana nosimo na leđima. Prema tom dogovoru sam i napravila rezervacije smještaja, po jednu noć u mjestima kako slijedi…

Dan prvi, nedjelja 22.05.

Krk - Brzac 22,7 km

Šotovento

Nijedna ne zna zašto, ali ubile smo se od umora. Ajde dobro, malo nagađamo zašto, kasno smo krenule, za tren nas je uhvatilo podne i teški zvizdan, a dobar dio puta smo bili na suncu. Odabrale smo zadnji tjedan svibnja za naš pothvat jer su proljetni dani najugodniji za hodanje, a dogodilo se da su taj tjedan došle prave ljetne temperature i to se odrazilo na nas odmah prvi dan. Sutra smo već bile pametnije i navile sat ranije.

Vidjele smo jezerce sa rascvjetanim lopočima, ostatke ruševina, polja smilja, suhozide i prošle predio Šotovento što znači „bez vjetra“.

Dan drugi, ponedjeljak 23.05.

Brzac - Malinska 22,9 km 4

GLASNIK KAMENARA

Gospođa kod koje smo prenoćile nam je ponudila prijevoz viška stvari do apartmana u Malinskoj što smo mi jednoglasno prihvatile, tako da smo put nastavile bez kozmetičkih torbica, presvlake za večernji đir i drugih sitnica koje nam ne trebaju dok hodamo. To nam je uvelike olakšalo ruksake pa smo i slijedećih dana tražile rješenje kako da pošaljemo višak u slijedeći apartman… i našle bi ga. Prošetale smo kroz zelene tunele, obašle crkvicu Sv. Krševana, Franjevački samostan. Ova dionica je totalna suprotnost jučerašnjoj, mekana, u hladovini stoljetnih hrastova i stigla je kao nagrada za jučerašnju patnju, pravi melem na ranu i poticaj da ipak možemo dalje.

Dan treći, utorak 24.05.

Malinska - Omišalj 19,0 km Danas smo opet kasnije krenule jer

ŽIVOT NA PUTU Špilja Biserujka

Rajska cesta

smo čekale da otvori apoteka. Naime, dva ranjenika, jedan sa otvorenim žuljem i drugi sa nabijenim, plavim noktima, trebali su flastere, nove uloške za gojzerice i ostala pomagala kako bi mogle nastaviti svoj put. Napominjem da su ovi problemi nastali odmah prvog dana. Zašto jednostavno kad može komplicirano, zabavnije je, hahaha.

Krenuli smo obalom iz Malinske i nastavili Rajskom cestom, lijepom šetnicom koja također vodi uz samo more. Tu se sklanjamo grupi biciklista, a vidjevši na našim ruksacima školjke jakobove kapice, koje su simbol camino hodočasnika jedan od njih naglo koči, prilazi nam i raspituje se koliko planiramo hodati, odakle smo. I u razgovoru saznajemo da smo upravo upoznale Nikolu Radovčića, koji je osmislio rutu Camino Krk, a koji je, pogađate po prezimenu, porijeklom iz Šibenika.

Pogled na Krčki most

Radujemo se svi što smo se upoznali, pada zajedničko fotografiranje i nastavljamo prema Njivicama i Omišlju. Pauza za ručak je na divljoj plaži, a najteži dio dana je dugi asfalt kojim se obilazi LNG terminal. Današnji domaćini su susretljivi, nude kavu, cedevitu i naravno da će nam sutra prebaciti višak stvari, nitko sretniji od nas :))

Dan četvrti, srijeda 25.05.

Omišalj - Čižići 21,0 km

Sv. Krševan

Ti isti susretljivi domaćini su nas upozorili da na današnjoj dionici nećemo moći proći ispod Krčkog mosta. Most se popravlja i zbog opasnosti za hodače, na stazi ispod mosta je postavljena ograda, uz ogradu zaštitar i ne dopušta nikom prolaz. Pronašle smo alternativni način da izbjegnemo taj dio puta i nažalost nemamo sliku ispod mosta. Nastavljamo jednim dugim, ravnim makadamom, pa stazicom kroz makiju i dolazimo do špilje Biserujka. Nismo znale da treba dogovoriti obilazak, ali imale smo sreće jer je jedna ekskurzija otkazala svoj dolazak te smo uspjele uz vodiča vidjeti taj GLASNIK KAMENARA

mali biser. U popodnevnim satima smo došle u rezerviran apartman u Soline, mjesto koje je par kilometara iza Čižića, tako da ćemo sutra hodati koji km manje. U Čižićima i Solinama, ali i svim ostalim manjim mjestima smo osjetili čari predsezonskog turizma, bolje reći avanturizma…. iza 14 sati ne radi nijedan dućan. Svaki dan smo večerale nešto u mjestu gdje bi se zatekle, a za sutrašnji doručak i ručak smo kupovale i to po točnom popisu stvari koje nam trebaju, jer nikome se ne nosi previše hrane i nosimo samo koliko trebamo za taj dan.

Vlasnik apartmana je zamolio goste u stanu iznad nas da nas odvedu do trgovine u susjednom mjestu, tako da sam se građevinskim kamionom između dva radnika vozila tkoznakudaikolikodugo da bi nas opskrbila za sutrašnji dan. Da prostite, reka bi naš svit: Za guzicu na forticu!

Dan peti, četvrtak 26.05. Čižići - Vrbnik 21,6 km Stižemo ti, Vrbniče nad morem. Ali Vrbnik

5

ŽIVOT NA PUTU prvo Dobrinj, pa se sa ceste uključujemo na stazu kod crkve Sv. Vida, tumaramo šumom do napuštenog sela Dolovo, obilazimo Kaštel Gradec, prvi posjed knezova Krčkih Frankopana, dolazimo u mjesto Risika, pa cestom drito do mora. Tu radimo malo dužu pauzu koja uključuje i prvo ovogodišnje kupanje. Ručamo, dižemo ruksake i udri makadamom po suncu. Vrbnik nas čeka, treba obići taj interesantni gradić, hodati po izlizanim oblutcima, vidjeti Klančić najužu ulicu na svijetu, gradić je zaista prekrasan, šteta da smo kratko tu. Ali treba na počinak, čekaju nas još dva dana i to najzahtjevnija.

Ulica Klančić

Dan šesti, petak 27.05.

Vrbnik - Baška 23,3 km

na Mjesečev plato. Pogađate zašto ga tako nazivaju, osim suhozida nemate šta vidjeti. To je velika stjenovita zaravan bez imalo hlada, na kojoj smo se našle usred dana, nemaš se gdje skriti od sunca. I tada dođe mali oblačak i dopusti nam kratki odmor, dopusti nam da se okrijepimo i nastavimo. Prije spuštanja pogledavamo na Bašku i ljepotu velike uvale, zatim ulazimo u šumu i pored crkve Sv. Ivana Krstitelja dolazimo do Baške.

Današnji dan počeo je šetnjom kroz poznate Vrbničke vinograde, zatim uspon

Kaštel Gradec Večera u Vrbniku

Dan sedmi, subota 28.05.

Baška - Kornić 21,4 km Krećemo jako rano iz Baške. Čeka nas uspon i hodanje po goleti, a u najavi je promjena vremena, treba doći suh do cilja. Čim smo uhvatile visinu i izašle na hrbat osjetile smo tu promjenu, bura nas je mlatila s desne strane, mrsila nam kosu i zaplitala noge.

Odmorile smo se u zavjetrini, u jednom suhozidom ograđenom prostoru, međutim na prvi zvuk udaljene grmljavine upalile smo sve motore, ubacile u četvrtu i nastavile dalje. Čekali su nas vrhovi Zminja, Obzova (najviši vrh otoka Krka) i Veli vrh gdje smo skoro popadale od udara bure i ostale bez daha od pogleda.

Još nas čeka silazak u mjesto Punat nešto kroz makiju, nešto križnim putem, a mi, vesele kao djevojčice, što smo bliže cilju, ne osjećamo 6

GLASNIK KAMENARA

Osobni dojmovi Tatjana: Sam spomen Camino Krk vraća mi osmijeh na lice i budi predivno sjećanje na 7 dnevno druženje i pješačku avanturu dugu150 km, gdje sam upoznala nesvakidašnju ljepotu prirode poput prastarih divovskih hrastova na krčkom Šotoventu iznad uvale Čavlena ili podzemnog svijeta krške ljepotice špilje Biserujke, ljudskim radom stvorenih kamenih”cvjetova” nazvani Mrgari, zatim bogatu povijest sakralnih objekata ili uvrda Krčkih plemičkih obitelji kao i etno tradiciju zlatnog otoka Krka.

Ali primat svega viđenog odnijela je crkva sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške koja u blago osvijetljenom interijeru osim opipljujuće tišine krije vjernu repliku najvrijednijeg spomenika hrvatske pismenosti iz 1100. godine nazvanu Bašćanska ploča.

Najstariji je to poznati dokument na kojem je hrvatskim glagoljičkim pismom upisano riječ “hrvatski” i ime kralja Zvonimira. Što još nadodati osim vrijedilo je biti putnik, hodočasnik, jer sam dobila potvrdu davno rečenog citata ”Putovati znači živjeti” (H. Christian Andersen) Jagoda: Camino Krk je moja najljepša uspomena 2022. godine. Osjećaj sreće, osmijeh na licu kad god ga se sjetim. Kad postaneš svjestan da su one obične, male stvari nedostupne, osjećaj kad umoran i prašnjav sjedneš u neki usputni kafić i popiješ tu kavu. Neopisivo! Kad dijelimo zadnju bocu vode. Neprocjenjivo!

I pitanje s kojim krećeš svako jutro: „Hoću li doći do kraja?“ Katarina: …još čekamo tekst, jer nije stigla srediti dojmove :))

ŽIVOT NA PUTU Veli vrh

Batomalj - Marijansko svetište

Sveti Jakov u Korniću

Baška

Sv. Dunat više umor ni bolove, čista radost pršti iz nas, šalimo se, smijemo. Ručamo u jednom masliniku i zadnji sat hodanja nas čeka cestom.

Crkva Sv. Jakova u Korniću je bila otvorena. Ne znam kako opisati taj osjećaj kad smo došle do cilja, u stvari ne treba planinarima puno opisivati, to je isti osjećaj kao kad dođeš na vrh. A mi smo zaista došle na vrh!

Iako po planinskim vrhovima ne sakupljamo pečate, ovaj put smo sve četiri htjele imati uspomenu na prohodani put i imamo skoro svaki pečat sa staze.

Mi smo pobjednice, pobijedile smo umor, pobijedile smo žuljeve i nokte koji tek trebaju otpasti, pobijedile smo vrućinu koja nas je iscrpila, pobijedile smo zatvorene dućane i nemogućnost opskrbe, pobijedile smo sebe jer smo, iako sa strepnjom, uspjele ostvariti zadani zadatak. A tako i piše na našim hodočasničkim potvrdama, našim kompostelama: „… Otići na hodočašće znači iskoračiti iz samoga sebe…“ Lada Jakovčev GLASNIK KAMENARA

Bašćanska ploča, crkva sv. Lucije

Bašćanska ploča, crkva sv. Lucije

Sveti Jakov u Korniću 7

IZLETI Jankovića Buk, 27. 2. 2022.

Matovinovića Vrh, 988 m, 11. 6. 2022.

Šetnica uz Zrmanju

Nepoznata Lika

K

B

ura puše ka luda, onako kako samo zna u drugom ili trećem misecu. A mi kao za inat nakon dugo vrimena naručili autobus za izlet, jer se javilo dosta ljudi. Kako se dan izleta približava a bura se nije smanjivala, smanjio se broj ljudi. Stara priča, na žalost. Ali kasno nam je bilo da mijenjamo bilo šta. Kamo sriće da jesam otkazala, ali to je druga priča. I odemo nas 17 u Obrovac na stari autobusni kolodvor i uz Zrmanju. A bura dere i ne pušta a i lipo se zacrnilo, pravo škura bura, gadna.

Srića pa se mi nismo dali smesti nego hodamo lagano već u startu smrznuti i skupljamo se u lagane grupice kad naletimo na zavjetrine. A i Zrmanja je posivila od bure i leda. Malo po malo smo stigli do Jankovića buka, koji je bio pun vode i predivan je. Ajde bar nešto lipo!!! Velebit iznad nas se lipo zabilija na vrhovima, dotaka ga snijeg. Tu smo marendali i slikavali se i sakrivali se okolo po starim i razrušenim mlinovima oko slapa. U povratku 8

smo se zaputili na Krupu i Kudin most, ali nas je oko Muškovaca prometna policija savjetovala da se vratimo jer je cesta zatvorena radi orkanske bure. Rano je još za povratak kući pa mi je palo na pamet da idemo u srce Bukovice u Zelengrad na Kameni ledenjak i Vilinu Dolinu na imanje Katuša. Nas nekoliko je otišlo do Kamenog ledenjaka boriti se sa burom a netko je ostao u busu. Vlasnik imanja nas je malo počastio sa rakijom i smokvama.

Tako smo se malo ugrijali.

Sve u svemu ipak jedan lipi izlet iako smo se smrzli.

Mirna Morić GLASNIK KAMENARA

upati se jesam počela ali učinilo je par dana kišice i malo je zafriškalo, pa mi odmah na pamet padne planina. Uvik me privlači viditi nove i nepoznate krajeve di nisam bila. A mogli bi u Liku. Blizu je a lipote neistražene koliko oćeš. Odmah zovem Joker zovi. Sve se poklopilo i idemo. Lipi i oblačni dan a još bez vitra. Di ćeš lipše!!! Je zovu oni buru ali sad smo mirni. Idemo do Lovinca pa na Matovinovića vrh. Uspon je u početku lagan a onda sve strmiji. Oko nas seoska idila.

Sunca nema ali je tlak kišni tako da smo za čas mokri kao kokoši a uspon ide kroz gustu šumu i ne vidimo ništa dok nismo izašli na ćoravo do proplanka. Hodamo polako radi mene jer ja ispitujem koliko mogu, za sad guram. Sa proplanka smo otišli na Vidikovac jer sami vrh je zagušen šumom. Sa vidikovca se pruža pogled na čitavu Liku i Velebit a u daljini nam pada pogled i na Zir. Dok se penjemo u debeloj tišini odjednom čujem šuškanje u travi oko mene. Pogledam malo po visokoj travi a ono lipa narančasta, srića mala zmija - ha!

Riđovka je razjapila usta pravo na mene. Srića šta je mala inače bi se i ja prestravila. Nije joj smetalo šta je oblačno i mokro. Malo smo se odmakli od nje i na vrhu u tišini obavili slikanje i marendu. Odlučili smo se vratiti na drugi kraj planine ali ne ovom stazom kojom smo došli. Divna i duboka šuma nas vodi više od pola puta. Staza je odlična za ljetne đireve. Konačno smo se dočepali staze i kamena. A onda je za nagradu izašlo i sunce što nam je donilo još jednu zmiju, ovaj put je bio poskok! Zanimljiva mala planina. Sunce odmah prži a mi lagano dolazimo kraju. Evo nas u Ričicama na izvoru ledenom ka led. Za kraj smo donijeli i krpelja za uspomenu na Resnik i Liku. Jedan mali ali baš lipi vrh i izlet.

Mirna Morić

IZLETI

Izlet na Prominu 22. travnja 2022.

Kad idemo u planinu nastojimo odabrati povoljno vrijeme, ili mu se makar nadamo.

N

ekoliko dana prije ovog izleta, koji je Planom puno ranije određen za ovaj datum, vrijeme je bilo promjenljivo, često kišno, prognoze nepouzdane, a operativni plan za izlet neizvjestan. Cijelu prethodnu noć padala je kiša, pred jutro stala, nebo tmurno, olovno, što se kaže leglo na zemlju, ali trenutno ne pada, a vremenska prognoza za taj dan je bez kiše i pitanje je bilo što činiti?

Na polaznom mjestu, od petnaest prijavljenih, okupilo nas se dvanaestero. Nakon konzultacije pada dogovor, idemo u Drniš u prvu birtiju na jutarnju kavu i čekamo razvoj vremenskih prilika. Tek što smo sjeli u kafeu prije mosta na Čikoli, počinje padati kiša, jednolično sipi i kvasi kao da ne misli stati. Umjesto planiranih pola sata ostajemo u dobrom raspoloženju gotovo sat i pol čekajući. Kiša je u međuvremenu stala, ipak četiri kolegice odustaju i vraćaju se u Šibenik. Gledamo prema Promini gdje se oblak razbija i kao da obećava nešto bolje. Nas preostalih osmero odlučuje ići, pa što bude.

Autima kroz Siverić, pa za kratko dalje makadamom do kapelice Sv. Nediljice, tzv.

Kuline kapele uz lijepu borovu šumu, gdje ostavljamo aute. Dalje uzbrdo markiranom stazom “Peškov put” koja krivuda obroncima iznad Siverića, sa lijepim pogledima na Petrovo polje i Svilaju. U gornjem dijelu staza iza kuka Čerinka zalazi u šumu i vijuga bez

velikog uspona prema domu, gdje stižemo za dva sata laganog hoda. Kiša je potpuno prestala i neće je biti kroz cijeli dan. Jugo puše i priprema sljedeću rundu kiše, možda tek predvečer ili po noći.

U domu gužva, neki tečajci, sve mlada i simpatična ekipa, no mi se ne zadržavamo dugo.

Prije uspona na vrh, svraćamo na zanimljivi stari pastirski stan kod planinara Zvone Grcića, nedaleko iznad doma, na ugodni razgovor i poneku čašicu aromatične travarice.

Prema vrhu se penjemo istočnom stranom, ispod greda, nešto strmije uzbrdo, sa pogledima prema Kozjaku i Dinari. Na vrhu jako jugo, nalazimo zaklon i predah, nije za neko dugo zadržavanje i razgledanje. Pogledi sa vrha osamljene Promine široki su na sve strane u punom krugu od 360 stupnjeva, uvijek zanimljivi, ovaj put ne osobito čisti zbog oblačne tmine na obzoru. Sa vrha se spuštamo na drugu stranu prema zapadu i po spustu na brdsku cestu okrećemo prema domu. Prije doma skrećemo desno do ograđenog vidikovca i spustivši se ispod njega pod stijene, prolazimo jednu ne dugu, ali veoma zanimljivu dionicu puta. Prava mala divljina, stijene, procjepi, škrape, pećine, šuma…, jedna stara priča koju sam čuo kaže da su se tu nekad davno skrivali hajduci, možda istina, a možda je samo priča, tko bi to danas više znao. Ovim putem opet izbijamo na dom. Od doma se vraćamo stazom preko Barića stana prema Drnišu. Stanovima su se u prošlosti nazivale osamljene, periodične, pastirske nastambe pojedinih obitelji u planini, sa skromnim uvjetima za boravak ljudi i stoke, za ljetnu ispašu. Obično su pored nužnih

GLASNIK KAMENARA

objekata obuhvaćali manju ili veću površinu zemlje za obradu i pašu, najčešće ograđenu suhozidom. Od spomenutog stana danas su ostale zarasla prostrana ograđena livada, ruševine kuće i nekoliko starih, neobično velikih stabala klena i hrasta uz njih. Uz ovo inače lijepo mjesto, vezana je na žalost, jedna ružna, tragična priča o stradanju vlasnica stana, sestara Barić, u nasilju drugog svjetskog rata.

Niže, u predjelu Vole skrećemo sa staze za Drniš, priječimo prema istoku jednim starim nemarkiranim rudarskim putem i vraćamo se na dolazni “Peškov put”, te njime na polazno mjesto. GPS trag u obliku izdužene nepravilne osmice kaže da smo prošli 15 kilometara, oko 600 m visinske razlike i nešto manje od 6 sati hoda.

Na kraju dana zadovoljstvo svih i uz svu početnu neizvjesnost, jedan uspješan i nadam se zanimljiv jednodnevni izlet, bez kapi kiše koja nas je na početku kolebala.

Nikola Mihaljević 9

IN MEDIAS RES

Pregled društvenih aktivnosti u 2022.

Tijekom 2022. godine polako se vraćamo u našu rutinu. Sve više je društvenih izleta ali se planinarilo i u manjim grupama. Sudjelovali smo na događanjima drugih društava, markacisti su bili aktivni, dolaze novi članovi ... život se vraća i u naše Društvo!

SIJEČANJ

TRAVANJ 03.04.2022.

Moseć i bunari Rajčice, vodič Gradimira Bumbak 04.04.2022.

Markacija Mačkovog kamena, Paško i Mile 10.04.2022.

Idemo u Ćiću, vodič Josipa Bumbak

01.01.2022.

Krtolin, vodič Paško Ninić

24.04.2022.

Promina, voditelj Nikola Mihaljević

16.01.2022.

Dani Malačke, vodič Paško Ninić

SVIBANJ

VELJAČA

01.05.2022.

Lutanje po Mosoru, vodič Josipa Bumbak

27.02.2022. Šetnica uz Zrmanju, voditelj Mirna Morić

15.05.2022.

Bojin kuk, vodič Ivica Eregovac

OŽUJAK

29.05.2022.

Dani hrvatskih planinara, Vrgorac

06.03.2022.

Grabaštica-Oštrica, voditelj Rada Skočić 13.03.2022.

Zavrata, vodič Josipa Bumbak

Bojinac

20.03.2022.

Kozjak, vodič Gradimira Bumbak 27.03.2022.

Kozik, Mosor, vodič Sonja Cukrov Sunko Kozik Biokovo, Bukovac

Gacka Godača, Veljun Kozjak, Debelić

10

GLASNIK KAMENARA

IN MEDIAS RES LIPANJ

Omiška Dinara

05.06.2022.

Anića kuk i Crni vrh, vodič Paško Ninić 12.06.2022.

Bukovac, Biokovo, vodič Ivica Ercegovac

KOLOVOZ 26.08. - 28.08.2022.

Izlet na Gacku, vodiči Josipa i Gradimira Bumbak Kimet

LISTOPAD 02.10.2022.

Markacija Poštak 09.10.2022.

Kimet, Biokovo, vodič Josipa Bumbak 16.10.2022.

Konjevača, vodič Sonja Cukrov Sunko 30.10.2022.

Kiza i Grabar, vodič Ivica Ercegovac Velika Konjevača

Mala Konjevača

Kiza Grabar

STUDENI 06.11.2022.

Omiška Dinara, vodič Paško Ninić 13.11.2022. Šibenik - Trtar, voditelj Rada Skočić GLASNIK KAMENARA

11

IZLETI

26. - 28. kolovoza 2022.

Prokoško jezero P

Pogled sa Sarajevskih vrata Katun

rokoško jezero se nalazi na planini Vranici, Bosna i Hercegovina, na 1636 metara nadmorske visine, a od Fojnice je udaljeno dvadesetak kilometara. Zovu ga još i Gorsko oko, kao i mnoga druga jezera ledenjačkog porijekla, i to mu ime zbilja paše.

Prvi put sam Prokoško jezero vidjela 2016. godine, ali samo iz daljine, sa grebena kojim smo planinarili sa Ločike na Nadkrstac, najviši vrh Vranice. Odmah sam znala da ću se jednom vratiti i pobliže ga upoznati.

Nadkrstac Pogled iz naše kolibe

Sreća

12

Kad se dođe do jezera, a vjerute, nije lako, zaboravite sve tegobe dugotrajnog putovanja. Kao da ste došli u neki drugi svijet. Mnoštvo katuna natisnulo se oko jezera, nažalost i nešto novih vikendica koje kvare dojam. Smještaj smo imali u Kolibi, katunu koji ima jedan od najljepših lokacija, sa divnim pogledom na jezero. Svi su bili oduševljeni, radovali smo se kao mala djeca. Nismo znali što bi prije, smještaj, jelo, šetnja, fotografiranje. Puno putujemo i rijetko se dogodi da se tako oduševimo nekim mjestom. Planine su nešto drugo. Napravili smo plan i ništa nas nije moglo spriječiti u ostvarenju tog plana.

Naravno da smo se morali popeti na Nadkrstac, 2112 m.

Uspon je srednje zahtjevan. Jedini je problem nestabilno vrijeme, ali krenuli smo po suncu, pa što bude. A bilo je prekrasno, dobro smo hodali, brali brusnice i borovnice, čak i maline, fotografirali do iznemoglosti, šalili se, pričali sa drugim planinarima, gledali kako mještani spretno beru brusnice sa drvenim češljem, a na kraju smo i trčali da ne pokisnemo. Kad smo došli na vrh, počela je grmljavina, što nije nimalo ugodno, srećom u daljini. Uspjeli smo se samo slikati i bez odmora krenuli natrag. Sve je prošlo u redu, nismo se puno smočili, a na Prokoškom je ponovo bilo sunce. I ponovo hodanje i uživanje u prekrasnom ambijentu.

Svašta se tamo može jesti, ali mi smo tamanili Zuhrine pite, svih vrsta. Ne zna se koja je bolja i ne zna se tko se više udebljao.

Treći dan smo napustili Prokoško jezero, teška srca, ali čekao nas je Vlašić. Sljedeći put ćemo cijeli odmor provesti u ovom planinskom raju.

Sonja Cukrov Sunko

GLASNIK KAMENARA

IZLETI

Skitnje po Velebitu Velebit 2021. godine Nikada do sada nisam boravio na Velebitu više od 4 dana neprekidno. Ovog ljeta, 2021. godine pružila mi se prilika i rado sam je prihvatio. Posjetili smo Šegotski Tadijevac, Javornik, Veliki Rajinac, Kuginu kuću, Zavižan, Buljmu na Alanu, Lubenovac, Štirovaču, Krasno…

Prvi dan odabrali smo Šegotski Tadijevac jer nam je nakon dugog puta odgovaralo, nije duga vožnja ni dug uspon. Kratka vožnja do planinarski dom Mrkvište, uzimamo ruksake i kroz gustu šumu odlično označenom stazom isto tako i prohodnom na nekim mjestima malo jačim usponom za sat vremena došli smo na vrh. Putem nam je gusta šuma zaklanjala vidik i nakon malo odmora vratili smo se istim putem.

Osvanuo je i drugi dan u Carevoj kući, to nam je bila baza, a za ovaj dan odlučili smo ići na Veliki Rajinac, nitko od nas još nije tamo bio. Odvezli smo se do Apatašinove planinarske kuće i tu zatekli zagrebačke Špiljare kojima je to bila baza. Nakon kratkog razgledavanja planinarske kuće i razgovora s njima uputili smo se prema Velikom Rajincu, najprije makadamskom cestom koja će na još nekoliko mjesta do vrha presijecati stazu, potom ulazi u gustu šumu a to znači da nema ni vidika. Postaje nam vruće, otežano se diše, koraci su sporiji jer je počelo isparavanje. Kiša je prethodnu večer kratko padala. U nekoliko navrata uspjeli smo vidjeti brdo pa smo komentirali da je to Rajinac i da nema još puno s obzirom na to koliko dugo već hodamo ali prevarili smo se gadno, što više hodamo staza više ide u polukrug pa često zastajemo da se napijemo i odmorimo.

Kad smo zadnji put došli na cestu i njom par minuta do mjesta gdje staza ponovno ulazi u gustu šumu te nas je dočekao jak uspon u realnom trajanju od pola sata a mi smo išli 45min. Nekoliko puta smo vidjeli litice pa smo mislili da je to vrh ali staza je zaobilazila te litice i išla dalje sve do jednog proplanka na kojem je bila čistina i lijep pogled. Slijedio je završni uspon od desetak minuta. Bili smo vrlo umorni i oduševljeni lijepim pogledom na Rožanske kukove i Zavižan. Povratak je

bio istim putem samo jedan sat manje hoda nego pri usponu. Taj dan bio je Ranku rođendan pa smo ga nazvali i čestitali mu.

Treći dan bio je aktivni odmor, jedni su išli u šetnju na Lubenovac, drugi u Kuginu kuću (i ja među njima). Od Štirovače i kraja asfalta nastavlja se makadamska cesta do Kugine kuće koja je većim dijelom jako izravnana bagerima i traktorima koji izvlače i odvoze drva. Sama Kugina kuća bila je zatvorena zbog temeljite obnove. Odatle smo otišli 5 min hoda do Težakovačkog vrela gdje nas je kolega Ivo Slavica častio povodom rođendana. Povratak istim putem. Četvrti dan smo išli na Zavižan, iz Botaničkog vrta, bez žurbe uputili smo se prema vrhu. Usput propuštajući one u silasku i one koji su iza nas išli (mlađarija) prema vrhu.

Opće poznato je da uspon od Botaničkog vrta na Zavižan nije uopće zahtjevan, a onih zadnjih pet minuta hoda što se moramo (ne svi) pridržavati rukama je zanemarivo. Na vrhu nas je dočekao roj muha i obada a vidik je bio odličan. S vrha smo u daljini gledali medu na proplanku. U povratku ja sam oti-

šao na Zavižansku kosu, drugi prema planinarskom domu gdje sam im se i ja pridružio u povratku s kose. Kasnije smo otišli na Vučjak a nakon povratka išli smo u svetište Majke Božje u Krasnom.

Peti dan idemo na Alan, na Buljmu.

Od planinarskog doma prema Buljmi uputili smo se zapadnom stazom, kako nam je sugerirao rendžer, jer je lakša i svo vrijeme otvoren je pogled na more i otoke. Sve je bilo lijepo, staza prohodna, lagani uspon i onda odjednom staza ustvari završava. Tražio sam nastavak s obzirom da sam ja bio na čelu grupe ali GLASNIK KAMENARA

13

IZLETI je više nije bilo pa sam se uputio prema vrhu ravno kroz visoku travu i jakim usponom, dok su drugi čekali što ću im javiti. Po dolasku na vrh vidio sam tri staze koje idu prema planinarskom domu a samo je jedna markirana (boja se slabo vidi). Ovi drugi produžili su kroz visoku travu do jedne zaravni i odatle do vrha pedesetak metara laganim usponom.

Povratak Premužićevom stazom. Šesti dan idemo na Mrkvište potom na Javornik. Smatrali smo da je to dovoljno za taj dan i ovaj tjedan jer sutra kupimo prnje i idemo kući. Na Mrkvištu smo zatekli Senjane jer im je bio dan njihovog društva. Kratka ćakula i mi odlazimo prema Javorniku. Prvih desetak minuta je lagani uspon kroz šumu i klekovinu, potom do vrha slijedi vrlo jak uspon. Uz šalu i smijeh lakše smo podnosili napor i tako smo stigli na vidikovac za 40 minuta. Nije nam se žurilo nigdje pa smo tu ostali pola sata a potom smo otišli na vrh, oko 15 minuta od vidikovca. Gusto raslinje potpuno je zaklanjalo vidik. Zadržali smo se par minuta da se slikamo pa onda nazad na vidikovac, ovaj put guštali smo sat vremena u pogledu na Štirovaču, Veliki Kozjak, Šatorinu, Zečjak. Silazak je bio malo teži nego uspon, pa smo sporije hodali da slučajno netko ne padne. Uvečer smo se dogovorili da i naredne godine dođemo ovdje jer ima još puno brda na kojima nismo bili ili nismo bili odavno.

Naša baza Bore popravlja kompresor

Lovačka kuća u Vranjkovoj dragi

prošao tom stazom i znao sam da ima putokaz za Alančić, hodali smo lagano i opušteno a prvi odmor napravili smo na križanju staza za planinarski dom a tu je bilo i signala za mobitele pa smo se javili svojima kući. Kad smo došli do mjesta gdje se odvaja nemarkirani put za Alančić putokaza nije bilo što mi je bilo čudno jer sam bio uvjeren da se odatle polazi. Dogovor je bio da prođemo još malo naprijed, možda je tamo put. Ali ga ni tamo nije bilo pa smo se vratili do mjesta za koje sam smatrao da se tuda ide na Alančić. Otišao sam ugaženim ali nemarkiranim putem a potom su se i drugi uputili za mnom. Put je vrlo lagan i pregledan i nakon pola sata hoda stiže se na brda s kojeg je prekrasan pogled na more i Zavižan. Na vrhu nas je ulovila kiša.

U povratku smo našli tablu (putokaz) bila je na podu u travi i kamenjima.

Treći dan, srijeda, kiša do 9.30, u 10 h polazimo prema Vranjkovoj dragi, nas če-

Velebit 2022. godine Ove godine (2022.) došli smo u manjem broju nego lani, nas šestero, u isto vrijeme i mjesto, Careva kuća koja nam je idealna baza.

Po dolasku i smještaju trebalo je popraviti kompresor za ispumpavanje vode iz bunara u tank iznad kuće za potrebe sanitarnog čvora. Krešo, naš stalni domaćin nije znao kakav je kvar pa je Boris, uz improvizaciju, jer nije imao pribora, i uz dosta muke uspio otkloniti kvar. Nakon toga otišli smo u šetnju makadamskom cestom prema Begovačkom kuku na koji smo se penjali peti dan. Povratak istim putem.

Drugi dan, utorak, otišli smo na Alan jer nam je cilj bio uspon na Alančić. Aute smo ostavili kod spomenika te se uputili Premužićkom prema odredištu a svo vrijeme pratili su nas škuri oblaci. Puno puta sam 14

GLASNIK KAMENARA

IZLETI Uspon na Balinovac

Begovački kuk

Planinarski dom na Zavižanu tvero, auto ostavljamo kod rampe i laganim korakom hodamo cestom prema lovačkoj kući. Sjetili smo se da je Ranku rođendan pa smo mu čestitali kad smo dobili signal. Kod lovaca smo se kratko zadržali zatim smo se uputili cestom do odvojka za Veliki Kozjak i Lubenovac, nije bilo vrijeme za otići na vrh V. Kozjak a i oblaci iz daljine su se počeli približavati pa smo se nakon odmora uputili nazad ovaj put markiranom stazom kroz šumu.

Puno je otpalog drveća, od ceste do lovačke kuće, kojeg su ostavili šumari prilikom pilanja stabala. Pola sata nakon dolaska u Carevu kuću počela je obilna kiša praćena grmljavinom (ne bih volio da me grmljavina zatekne na vrhu V. Kozjaka, same stijene), padala je do večeri. Četvrti dan smo išli u Nacionalni park Sjeverni Velebit ovaj put na Balinovac, koji je taj dan bio prilično prometan. Sipara je svaki put sve više pa tako i uspon traje malo duže nego inače, a i silazak. Po povratku s Balinov-

Begovački kuk, vrh ca otišli smo na kavu u planinarski dom na Zavižanu, gore smo uključili telefone i vidjeli prognozu do kraja tjedna koja nam je najavila kišu za subotu što se i ostvarilo.

Peti dan Krešo nas vodi na Begovački kuk na kojem su neki naši već bili prije 2-3 godine. Ide se makadamskom cestom, nema marki, nema putokaza, samo Krešo zna odakle početi uspon. HPS ne dozvoljava da se ta stijena markira! Kad se sa ceste siđe u šumu ide se kroz visoku i gustu travu i preko popadalih stabala do pod stijenu jakim usponom.

GLASNIK KAMENARA

Silazak s Begovačkog kuka

Na stablima su postavljene neke bijele trake kao putokaz koje su već propale i vrlo teško se uočavaju. Od stijene se ide zaobilazno prema vrhu (i četveronoške), dosta je neprohodno zbog drveća i raslinja, ima i procjepa. Stijena je visoka oko 30m i uska je, kad puše vjetar ili kad je mokro rizično je hodati po njoj jer je ponor s obje strane. To treba osigurati sajlama. Krešo je otišao sam do vrha, radi berbe ljekovitih biljaka, probala je i Smilja ali se nakon par minuta vratila, bilo je preteško. Svi smo rekli da više nećemo ići na Begovački kuk. Uvečer smo sjedili do kasno u noć, čuli smo grmljavinu i sijevalo je, bila je to najava sutrašnje kiše. Šesti dan, subota je, kiša pada, ne može se nigdje ići i odluka je da ovaj dan idemo kući umjesto sutra. Nas četvero otišli smo u Krasno kupiti sir koji smo naručili u četvrtak, usput svratili na kavu i u svetište Majke Božje u Krasnom. Oko podne pošli smo kući, svraćamo na Mrkvište a tamo radna akcija u punom jeku, Senjani čiste okolo i unutar planinarskog doma, akcija za dan društva.

Sve u svemu zadovoljni smo ostvarenim.

Mile Milović 15

IZLETI

Zašto treba ići u planinarsku školu

K

akve veze može imati sa gornjim naslovom sjećanje na jednu davnu zgodu, ili nezgodu sa dobrim završetkom, kako se uzme, što smo tada učinili krivo a planinari ne bi smjeli, te kako smo se izvukli iz problema, vidjet ćemo iz nastavka priče.

Bilo je to prije više od 38 godina, u ljeto davne 1984. godine, nedugo prije toga pohađao sam planinarsku školu u PD PTT “Sljeme” Zagreb.

Početkom kolovoza, moje društvo i ja, a bilo nas je četvero, ja najstariji, planinarski još nedovoljno iskusna ekipa, zaputili smo se na Velebit, u Liku do mjesta Medak, a odatle stazom koja je nekad išla preko Bukove

Davno na Velebitu Pod Štirovcem 1984.

Štirovac danas

16

glave, zatim uz jamu Puhaljka do doma pod Štirovcem, koji je kasnije u Domovinskom ratu srušen. Plan je bio prvi dan se popeti na Badanj iznad Struga, prenoćiti u domu, a sutra ići na Vaganski vrh. Vremenska prognoza je u globalu bila povoljna, sunčano, toplo, možda koja kap kiše, ništa alarmantno na vidiku, osim toga ljeto je. Međutim, planina ima svoja lokalna pravila i ćudi što ćemo brzo spoznati. Tek što smo prispjeli u dom, otvorilo se nebo, ljetni pljusak prava oluja, grmi, sijeva, lijeva, svaki grom stostruko odjekuje u tome prostoru, nevjerojatno. Bili smo sretni što smo pod krovom u suhom i na sigurnom. Primila nas je domarka, planinari su je zvali baka Stana. Bila je sitna, mršava ženica, tiha i ljubazna, obučena po seoski, iz Bukovice. Ona i njezin muž su tu preko ljeta držali dežurstvo u domu i istovremeno na ljetnoj ispaši čuvali dosta stoke, ovaca i krava, uz svoje i one prikupljene od drugih vlasnika u podnožju planine. Pričala nam je kako joj je nedavno medvjed ubio kravu i odvukao je skoro kilometar daleko, djelomično pojeo, a ostalo zakopao.

Od uspona na Badanj to popodne nije bilo ništa, računali smo bit će bolje sutra, idemo na Vaganski. Sutra ujutro čitavi prostor je bio pod teškim, statičnim oblakom, a bila je i mogućnost kiše. U tim uvjetima nikakvog smisla nije imao uspon na Vaganski vrh, bilo nam je žao, postavilo se pitanje što činiti? Vratiti se samo nazad nije nam bilo po volji. Mijenjamo plan i odlučujemo se ići jednom starom stazom od doma u južnom smjeru, podnožjem najviših vrhova s ličke strane, preko Vagana prema Bunovcu, a odatle se šumskom cestom spustiti do sela Raduč. Meni se u tome ambijentu događa jedan čudan klik, osjećaj orjentacije mi se bio potpuno okrenuo, sve mi je bilo naopako.

Logički sam znao kuda su strane svijeta, na kojoj strani je Lika na kojoj Primorje, ali džaba, po osjećaju sve je bilo suprotno i nikako se namjestiti, trebalo je par sati da se to sredi.

U nekoliko navrata sam nešto prokomentirao na tu temu, ostalima je to, naravno, bilo zabavno. U jednom trenutku sam upitao “Di je sjever?”, na što su oni prasnuli u smijeh.

Kasnije su me znali zafrkavati na račun toga, u nekom trenutku bi upitali “Momak, gdje je GLASNIK KAMENARA

sjever?”, naravno, znalo se što to znači i kuda cilja.

Kad smo definitivno zaključili da se vrijeme neće popraviti, uputili smo se rečenim smjerom. Staza je bila u dosta lošem stanju, neodržavana i zarasla, a markacija stara i slabo vidljiva. Ambijent dosta zatvoren visokom šumom, okolnim terenom i povremenom maglom, bez ikakvih širih vidika. Negdje iza Vagana izgubili smo marku i tu radimo grešku, umjesto da se odmah vratimo do prve marke, mi nastavljamo naprijed računajući da ćemo je naći, ali uzalud. Uz sve kasnije pokušaje više je nismo našli. Nema puta, nema staze, samo šuma i nepoznat teren. Nije bilo ugodno kad shvatiš da ne znaš gdje si usred šume i magle, ni strane svijeta ti nisu na čisto, tu ni karta nije pomogla. Stali smo, promislili što činiti i tada dolazi na scenu ona lekcija o orjentaciji iz planinarske škole, koja kao da je bila pisana za ovu našu situaciju, a ona kaže odprilike ovako: ako ne može drugačije, pratite trag spuštanja vode, ona uvijek silazi naniže prema podnožju i izlazi negdje u polje.

E sad, lako je reći, ali to može značiti svašta, vododerine, vratolomije i koješta drugo, jer voda ne bira put ugodan za čovjeka nego za sebe, ali je točno da ide na niže. I tako smo se mi prateći trag vode za nekoliko mukotrpnih sati ipak sretno spustili u polje. Bilo je tu svega, klizanja, padova, ogrebotina, vezanja konopcem. Na jednoj mokroj ledini u travi nailazimo na jasno vidljivi friški trag medvjedice i dva mala, vjerojatno su nas čuli i makli se, srećom. Tek što smo sašli u polje poklopi nas takav pljusak da smo neko vrijeme morali čučati pod kabanicama dok je to prošlo. Pitamo jednog čobana za put, čovjek kaže evo onuda prema Papuči, selo između Medka i Raduča, ali imate pet kilometara. Odlično, hvala i doviđenja. A što je pet kilometara u tom trenutku pod adrenalinom nakon svega što smo prošli, putem kroz polje, kad znamo gdje smo i kuda ćemo. Ostale su uspomene i neke pouke, a kad se sjetim ovog događaja ipak pomislim sve je dobro prošlo, a moglo je i drugačije.

I za zaključak, treba ići u planinarsku školu, tamo se dosta toga korisnog može naučiti.

Nikola Mihaljević

IZLETI

Uspon na Movran V

rime je još uvik prilipo pa bi ga bilo dobro iskoristiti iako ja baš ne mogu više mrdati. Zato sam zvala one koji nisu u maslinama i koji nisu bili na Moseću a nisu ni trkači tj. nisu brzi. Tako je nas 5 malo sporijih krenulo u 8 uri iz Šibenika. Kroz Petrovo polje i do Muća je teška magla pa je srića što smo krenuli kasno. Kad smo došli u Postinje Gornje trava je još potpuno mokra i klizava a staza je na žalost skroz zarasla. Ali kako smo se penjali polako smo izašli iznad magle i probilo se sunce. Sad nam je postalo i te kako vruće. Svi pušemo, valjda radi velike vlage u zraku. Ja sam jedva izvukla prvu polovicu a posli je meni bilo lakše a drugi

Maglić, 2. - 3. srpnja 2022.

O

vo je za mene bio poseban izlet, ima jednu skrivenu važnost u mom životu. Možda ću vam o tome pričati drugom prilikom.

Priključili smo se HPD Mosor na izletu na Maglić. Dinamički plan uključuje vožnju autobusom do Tjentišta, prijevoz terenskim vozilima do početne točke hodanja Lokve Dernečište, uspon na Maglić, zatim hrptom preko crnogorskog Maglića, pa strmom stazom Šarena lastva do srcolikog Trnovačkog jezera koje se, pogađate, nalazi u Crnoj gori, gdje se podiže kamp i noći u idiličnom okruženju. Povratak je planiran drugim putem, na Prijevor gdje smo dogovorili transfer terencima natrag do Tjentišta.

A kako u stvarnosti nije sve idilično kao prema navedenom planu, tako smo i mi doživjele iznenađenja koja su u planini moguća. Uspon je protekao uobičajeno, a drugo lice planine smo vidjeli na početku silaska s vrha. Grmljavina, sijevanje, udari gromova po obližnjim vrhovima, krupa, kiša, a najgori dio bio je silazak po, inače problematičnoj, Šarenoj lastvi, koja se pretvorila u vrlo sklisku, blatnu kaljužu te smo se kretali jako, jako oprezno i sporo. Kolona se raširila, neki su napredovali brže, neki sporije i srećom svi smo došli neozlijeđeni, ali mokri ko pivci. Naučili smo kako osušiti odjeću po-

Moseć, vrh Movran, 15. listopada 2022. su puhali na gornjoj fazi staze. Srića pa kap rakije čini čuda, odmah malo razbistri glavu. Nekima je baš bilo ružno, pa smo skoro odustali, ali ipak uz malo nagovaranja idemo lagano prema gori, mic po mic. Za čudo mi je da sam prvi put išla do gori a da nismo sreli baš nikoga. Obično je uvik neko u điru. Evo nas ipak uz malo muke na vrhu. Malo smo odmorili, marendali i onda se slikavali na sve moguće kombinacije. Nakon pauze, idemo natrag. Pitam ekipu oćemo li na bunare Rajčice ali vidim da nisu baš od volje. Tražimo u Muću kafić ali nedilja je i skoro sve je zatvoreno. Ipak, našli smo jedan lipi iako nema ni šlaga a bome ni Radlera, haha - ali konobari-

ca je bila dobra i išla u jedini otvoreni dućan uzeti šlag, ma svaka joj čast.

Sve u svemu, bez obzira na neke sitne poteškoće, bija je to jedan lipi izlet a ujedno i moj zadnji do daljnjega.

Mirna Morić

Poseban izlet Trnovačko jezero

kraj logorske vatre, a na tuđem primjeru smo vidjeli da se ipak ne smije stavljati preblizu plamena.

Moj osobni doživljaj izleta je, unatoč lošim uvjetima, izuzetno pozitivan. Zašto?

Uspjela sam vidjeti zahtjevnu planinu, uspjela sam savladati izazov, u teškim okolnostima sam ostala bistre glave i uspjela nešto što sam do tad smatrala da je za mene nemoguće. Već prije sam spoznala da za planinarenje nije poGLASNIK KAMENARA

trebna samo dobra fizička sprema i kondicija, važnije od toga je i onaj kotačić u glavi, ona žarka želja da odeš korak dalje, želja da svaki slijedeći put podigneš ljestvicu, želja da ideš u korak sa svojim mladim duhom koji je ostao zarobljen u godinama na vrhuncu snage. To je glavni pokretač i tada zaista dostižeš i nemoguće.

Njegujte svoj mladi duh, on će vas odvesti na kraj svijeta!

Lada Jakovčev 17

IZLETI Sveto Brdo, 1751 m, 8. listopada 2022.

Velebit

S

velikom čežnjom gledam uspone na Sveto brdo. Tri puta smo išli i uvijek iskrsne neki problem, dođemo do pola i gotovo.

Vidim vrime je idealno iako je deseti misec. Nema bure, nema kiše a bome nema ni sunca. Ne može bolje! I odlučimo mi i idemo. Svaki put smo se penjali s druge strane, zato je danas pala odluka da idemo na Sveti Rok. Na cesti je magla pa nas je malo strah, ali kad smo se popeli do Alana, magle više nema. Polako se penjemo dok još nema gužve. Srića šta ja volim krenuti što ranije, pa smo u prednosti. Do Dušica je lagano i bez problema a onda je već strmije pa usporavamo. Ali sam pogled na jesenje boje nas raduje, pa se lagano uspinjemo. Polako nas mladost pristiže ali i mi napredujemo, malo nas uhvati slabost a onda opet naprid. I evo nas konačno na vrhu, sritna sam kao da mi je prvi vrh!!! Normalno pala je čitava serija fotografija i marenda. Dok smo marendali vidimo kolone koje dolaze iz podnožja. S vrha se vidi more magle po Lici a panoramski pogledi su savršeni iako je magla. Brzo se spremamo za nazad da izbjegnemo svu tu gužvu. Ja doduše nizbrdo idem kao po staklu zbog koljena. Na koljenu imam čak 2 steznika za svaku sigurnost. Dok je na vrhu dobro puhalo, na silasku se bura niti ne čuje. Polako se spuštamo a cure me prate i sačekuju. Prolaz kroz bukovu šumu koja je sva u zlatnim bojama je divan i mami na škljocanje.

Zadatak izvršen i moja je želja konačno ispunjena. Jedan predivan izlet, a bura sad neka dere koliko hoće.

Mirna Morić 18

Omiška Dinara, 20. ožujka 2022.

Put života

N

e želim opet o koroni i tome kako je ona loše utjecala na naše živote a time i na planinarenje. Ovaj put ću o tome kako me potakla učenju novih vještina.

Svi znamo da je naš plan izleta nešto skromniji u zimskim danima, ali nikad kao zime 2021/2022. Teška srca gledali smo lijepo vrijeme i dobru prognozu, a u planu izleta nema nikakav prijedlog za taj vikend. Kako je moja želja za hodanjem bila jača od te činjenice, to me navelo da počnem više čitati o planinama i planinarenju, da proučavam karte, te da se konačno naučim samostalno kretati u planini. Naravno da sam uz to i gnjavila starije članove, pogotovo vodiče, raspitivala se o mogućim stazama kuda bih mogla otići kao početnik. I tako me privukla staza obećavajućeg naziva Put života. Proučila sam svu dostupnu “literaturu” na internetu, slike i opise drugih društava koja su prohodala tu stazu.

Predložila sam svojim kolegicama s kojima se često družim na planinarskim izletima i gle... one bi išle.

Dogovor je pao u pola sata. Prognoza je bila idealna, mi dobro raspoložene, sve je obećavalo da ćemo imati lijepi dan.

Polazi se iz Piska, a kako je staza kružna, auto smo ostavile na mjestu gdje se spuštamo na magistralu. Do početka uspona nam je trebalo kilometar dva hoda cestom. Smatrala sam da je tako bolje jer će nam tih10-15 minuta hoda dobro doći kao zagrijavanje prije GLASNIK KAMENARA

uspona. I pogodila sam jer se od magistrale kreće odmah strmo uzbrdo. Kućerak je mjesto gdje svi naprave prvi predah uz čaj ili kavu uz obavezno fotografiranje na slatkoj klupici u hladu, pa zašto bi mi bile iznimke. Nastavljamo dalje do odmorišta Pas koje se nalazi neposredno ispod hrbata te nakon kratke pauze nastavljamo hrbatom prema vrhu Šatarice 642 m ispod kojeg se naziru Dubci i Vruja, a uz pomoć bure koja je očistila zrak vidi se i cijeli veličanstveni masiv Biokova.

Vjetar nas je već dovoljno istukao te smo se nakon ručka počele spuštati prema Privorcu, a zatim lijepom, starom građenom stazom natrag prema autu. Kako nam je ostalo još vremena spustile smo se i do Vruje i razgledale uvalu i objekte zbog kojih se dizala prašina po medijima.

Jedan zaista lipo proveden dan.

Lada Jakovčev

EDUKACIJA

Žuti ukrasi planina

Pripremila Sonja Cukrov Sunko

Divlji tulipan (Tulipa sylvestris) Pripada porodici ljiljana (Liliaceae).

Stabljika je uspravna, gola, visoka 20 do 50 cm. U pravilu ima jedan cvijet, u početku uspravan, a zatim pognut. Cvijet je zvonast, velik, sastavljen od dvostrukog ocvijeća, jarke žute boje. Cvate u travnju i svibnju. Listovi su jednostavni, plavkasto zeleni, ušiljeni, dugi.

Pojedinačno i u malim skupinama raste na humusnom i kamenitom tlu, na travom oskudno obraslim točilima od gorskog do skoro pretplaninskog područja (900-1400 m).

Slikano na Svilaji, Badnju i Mosoru.

Ledinjak ili zlatica (Ranunculus ficaria) Pripada porodici žabnjaka (Ranunculaceae).

Stabljika je uspravna ili povijena, a visine do 30 cm. Listovi su srcolikog ili bubrežastog oblika, sjajne tamnozelene boje, mesnati i goli, nepravilno nazubljenog ruba. Cvjetovi cvatu u rano proljeće, otvoreni su samo ujutro i za sunčana vremena a zatvaraju se kada se sprema kiša.

Pojedinačni su, veliki 2-3 cm, sastavljeni su od 8 do 12 sjajnih, zlatnožutih latica, 3 blijedozelenih lapa te mnoštvo žutih prašnika i tučaka.

Rastu u listopadnim, pretežno bukovim šumama i uz rub višeg gorskog područja (600-1200 m) Slikano na Poštaku, 10.04.2021.

Divokozjak, austrijski (Doronicum austriacum) Pripada porodici glavočika (Asteraceae) Stabljika je uspravna, razgranata, u gornjem dijelu pokrivena dlačicama. Naraste do 150 cm. Listovi su naizmjenični, jednostavni, ovalni, dužine do 15 cm. Cvjetovi su skupljeni u krupne glavičaste cvatove na vrhovima stabljika ili postranih izboja. Cvatove čine duguljasti i ušiljeni pricvjetni zeleni listovi, te mnogobrojni vanjski jezičasti žuti cvjetovi dugi 3-4 cm koji imaju tri zupca na vrhu. Cvatu od lipnja do kolovoza. Raste na kamenitim i humusnim mjestima, u šumama, šumskim klancima i ponikvama, od višeg gorskog do pretplaninskog područja (1100-1600 m).

Slikano: 22.06.2014. Laktin vrh, Velebit.

Podbjel, proljetni (Tussilago farfara) Pripada porodici glavočika (Asteraceae).

Stabljika naraste od 15 do 30 cm i nosi pojedinačne cvjetne glavice. Listovi su prizemni, krupni, srcolike osnove, nazubljenih rubova, na naličju pustenasti. Cvjetne glavice promjera su 1,5 do 2 cm i ugodnog su mirisa. Zlatno žute su boje. Središnji su cvjetovi, kojih ima 30-40, cjevasto-zvonasti, a rubni cvjetovi, kojih ima oko 300, jezičasti su i raspoređeni u više redova. Cvjetaju prije listanja na kraju zime i početkom proljeća. Raste na ilovastim terenima, uz putove i potoke te na grmljem obraslim obroncima, uglavnom na visinama od 300 do 1500 m.

Slikano na Promini, 10.03.2019.

GLASNIK KAMENARA

19

Omiška Dinara

Pogled na Dabarske Kukove

M O Š A N M LIJEPO

Na putu za Bojinac

Gacka Pogled s Biokova

MENAR • ŠI KA

NIK BE

HPD •

Majerovo vrilo

Uz Cetinu

Biokovo, Kimet

OSNIVAČ I IZDAVAČ: HPD Kamenar, Kralja Zvonimira 42, 22000 Šibenik • UREĐIVAČKI ODBOR: Upravni odbor • GLAVNA I ODGOVORNA UREDNICA: Gradimira Bumbak • GRAFIČKA PRIPREMA: Merla design Šibenik • Naklada 100 • List izlazi povremeno i dijeli se besplatno