Page 1

HPD #

NIK BE

Glasnik Kamenara

MENAR # Ĺ I KA

GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUĹ TVA KA $ #  # #Pr "

KamniĹĄko Savinjske Alpe, StorĹžiÄ?, 28.07.2017.

Alpska Ä?avka

Na VisoÄ?ici


OBRAĆANJE

RIJEČ PREDSJEDNIKA

U

odnosu na „burnu“ 2016. godinu prožetu aktivnostima oko obilježavanja 90 godina Društva i održavanja planinarske škole, 2017 godina je bila znatno mirnija. Aktivnost Upravnog odbora i ostalih članova društva bila je usmjerena na realizaciju planiranih izleta i planinarskih tura. Iako je plan bio dosta ambiciozan, realizacija je bila odlična. Vrlo malo planiranih izleta je otkazano, a naši vrijedni planinari su to obilato nadoknadili u vlastitoj režiji. I ove godine smo bili sudionici manifestacija planinara Dalmacije i Hrvatske iako u znatno manjem broju nego proteklih godina. Nakon godine pauze realiziran je i višednevni izlet u ljetnom periodu. Organizacija Poučno planinarsko-ekološkog puta (PPEP) Ante Frua u suradnji sa OŠ Petar Krešimir IV bila je vrlo uspješna, sa do sada najvećim brojem učenika. Ove godine bili smo nešto aktivniji u markiranju planinarskih staza, ali ne u dovoljnoj mjeri koliko bismo trebali. Nažalost, moram konstatirati da nam se broj članova smanjuje a prosjek godina članstva povećava. Još jednom apeliram na sve članove da se uključimo u demografsku obnovu Društva, da pro-

mocijom našeg rada i naših aktivnosti doprinesemo upisu novih, pogotovu mlađih osoba. U nadi da će se to i ostvariti svim članovima želim čestit Božić i sretnu novu 2018. god., puno zdravlja i lijepih planinarskih izleta.

23. travnja 2017.

Dan Društva I

ove godine uz dobru zabavu, još bolji grah i nezaobilazne kolače obilježili smo naš dan. Odaziv je bio bolji nego prošle godine. Naš najjači adut, svirači, uspjeli su zajedno sa dobro raspoloženim planinarima učiniti ovaj dan posebnim, pa se nadamo da će sljedeće godine odaziv biti i veći.

2

GLASNIK KAMENARA

Vaš predsjednik Vinko Maleš


IN MEMORIAM

IVO ANTUNAC 1937. - 2017.

O

vo je težak trenutak kada se opraštamo od gospodina, druga, prijatelja, građanina grada Šibenika, našeg Ive Antunca, poznatog profesora hrvatskog jezika, posjetitelja i aktivnog učesnika gotovo svih kulturnih manifestacija u gradu, lektora i recenzenta više književnih djela. Bio je višegodišnji član Matice hrvatske i Hrvatskog planinarskog društva “Kamenar”. To su ujedno dvije organizacije kojih je bio i ostao članom do kraja. Planinarenje i planinarstvo, za njega nije bio hobi ni povremeni relaksirajući odlazak u prirodu već sastavni dio života zadnjih šezdesetak godina. A sve je počelo davnih ranih šezdesetih godina, učestalim odlascima na Velebit i Dinaru. Prometne veze u to vrijeme primoravale su na produženi dvodnevni boravak i na najbližim planinskim destinacijama. Nerijetko se događalo da ni poluprazni autobosi ne staju kada ugledaju planinare sa ruksacima pa su ih morali skrivati iza parapeta i grmlja uz cestu. Ta i druge poteškoće još više potiču ljubav prema planinama, pa s grupom entuzijasta oživljava rad zamrlog planinarskog društva Kamenar 1986. g.

Izabran je njegovim prvim predsjednikom a tu dužnost obnavlja u još jednom mandatu od 1991. - 1994. Svojim iskustvom stečenim hodanjem po planinama pomaže novopridošlim članovima da pravilnim odnosom prema prirodi i usponima na planinske vrhove postanu njihovi zaljubljenici. Od svojevrsnog “nukleusa” iz 1986. danas u Šibeniku djeluju dva planinarska društva s preko 300 članova, u čemu i nemalu zasluga ima i naš Ive. Kao planinarski vodič vodio je mnoge planinarske izlete a kao markacist učestvovao na obilježavanju brojnih planinarskih staza. Nikad mu ništa nije bilo teško, pa nam ostaje živjeti ona njegova poznata uzrečica - “Što gore to bolje”. Za svoj doprinos razvoju planinarstva nagrađen je od HPS-a plaketom, brončanom, srebrenom i zlatnom značkom, najvišim priznanjima u hrvatskom planinarstvu. Pokorivši višekratno sve vrhove hrvatskih planina a i mnoge poznatije u susjednim zemljama, možemo kazati da je postao dio tih vrhova. I sam je postao planina. Dobru fizičku kondiciju održavao je drugom ljubavi - plivanjem. Nije pretjerana procjena da je prohodao zemaljsku kuglu oko ekvadora i da je preplivao Atlantik na njegovom najširem dijelu. Neustrašivost kao osobina bila je toliko jako izražena da je rezultirala neopreznošću, što ga je jednim dijelom dovelo do ovako naglog odlaska. Dragi naš Ivo, nemamo namjeru dizati te u zvijezde jer na našem planinarskom nebu ti si bio i ostao zvijezda neugaslog sjaja. O tvom liku i planinarskom djelu mogla bi se napisati podeblja knjiga. Opraštamo se stihovima poznatog slavonskog tamburaškog sastava: “Ako postoje oni drugi svijetovi, opet ćemo skupa mi planinama bazati”. A za ovo naše ovozemaljsko druženje recimo u tvom stilu još samo ACTA EST FABULA (igra je gotova). Tvoji Kamenarci GLASNIK KAMENARA

NIKOLA SUNKO 1953. - 2018.

Dragi Nikice, prijatelju naš !

O

kupio si nas ovdje na mjestu tišine, na kojem se danas čuju samo naši jecaji. Dok te ispraćamo na tvoje posljednje putovanje, naviru nam sjećanja na zajednička druženja, uspone po planinama, na priče i šale. Sjećanja na jednog čovjeka plemenite duše, zaljubljenika u prirodu, čovjeka velikog srca i nesebičnog prijatelja. Uz lijepe uspomene ostaje nam tuga, ostaje bol u duši, bol u srcu, ostaju suze, ostaje praznina. Jednom je netko rekao da smrt ne postoji, da ljudi umiru tek kada ih svi zaborave. Netko tako plemenit i nesebičan kao što je naš Nikica ne može umrijeti – živjet će zauvijek u srcima onih kojima je nesebično davao svoju ljubav, pažnju, znanje i prijateljstvo. Dragi Nikice, bilo je lijepo poznavati te, oplemenio si naše živote i uvijek ćeš nam nedostajati. Rastajemo se u uvjerenju da ćeš negdje iznad ovozemaljske, u nekoj novoj dimeniziji, znati da smo te voljeli i da ćeš tamo naći svoj mir. Tvoji prijatelji iz HPD Kamenar POČIVAO U MIRU 3


DALEKA PUTOVANJA

Pogled na Vrtaču

Slovenija - Karavanke 24. - 29. 7. 2017.

O

ve godine krenuli ponovno prema Sloveniji, na Karavanke, planinski masiv s najvišim vrhom Stolom (2236 m), Begunjščicu s Velikim vrhom (2088 m) i Storžiču (2132 m) najvišem vrhu u zapadnom dijelu Kamniško-Savinjskih Alpa. Opet smo se podjelili u dvije grupe, i dok je grupa „B“ ostala uživati u čarima Bleda, s prijevoja Ljubelj grupa „A“ kreće prema Domu na Zelenici, dalje prema Vrtači i Prešernovoj koči. Uživamo u svakom cvijetu, koraku, trenu. Poslijepodne vrijeme se počelo polako pogoršavati i tamni gusti oblaci počinju nam kvariti vidike. Kako se počelo kvariti vrijeme tako su i staza, a bogme i ruksak postajali sve teži i teži. Sve strmiji i strmiji usponi, i strma spuštanja po siparu i rahlom – krušljivom kamenju. Naša Višnja tjerana kišom i grmljavinom ubacuje u šestu brzinu i stiže prva u Prešernovu koču, a mi polako, mokri do gole kože, za njom, nakon skoro 10 sati hoda i više od 1700 metara visinske razlike. 4

Prijevoj Ljubelj

Dom na Zelenici GLASNIK KAMENARA


DALEKA PUTOVANJA Svaka čast svima. Šteta što nam vrijeme nije bilo naklonjeno, pa da uživamo još malo u toj ljepoti. Ujutro najranije krećemo prema Stolu i nakon 15 minuta smo na vrhu. Uživamo u prekrasnom pogledu na Vrtaču, Begunjščicu, Košutu, Kamničke Alpe, Gorenjsko, Bledsko jezero, Triglav... I za trenutak sav napor od prijašnjeg dana postaje daleka prošlost i svima nam je u glavi samo jedna misao „isplatilo se“. Nakon fotografiranja vraćamo se u Dom i pozdravljamo se od gostoljubive domarke i uz „dalmatinsku pismu“ krećemo dalje. Put nas vodi po poznatom siparu na grebenu Orlice i strmom travnatom stazom kroz klekovinu dolazimo do doma pri izvoru Završnice. Nakon odmora opet uspon, polako napredujemo, cik-cak i stižemo do Roblekovog doma. U domu susrećemo našu „B“ grupu koja je došla iz Doma na Zelenici. Na putu su imali krštenje na sajlama ali nakon početnog šoka, polako su se ekipirali, fokusirali na ruke i noge i krenuli dalje. Nagrada za to im je bio dolazak u Roblekov dom, pogled prema Begunju, Bledu,Triglavu koji sigurno ne bi doživjeli da se nisu malo potrudili. Nakon kratkog odmora jedna mala grupa kojoj nije bilo dovoljno hodanja, kreće do samog vrha Begunjščice – Veliki vrh, 2060 m. Ujutro se spuštamo se prema Gostišči v Dragi preko Polške planine, a onda dalje do Bleda. Tada prema slobodnoj volji, netko ide u razgledavanje Starog grada, netko na kupanje, a dobar dio njih i na poznate Bledske kremšnite.

Ispred Prešernove Koče

Prema Prešernovoj Koči

Stol

Odlazak s Prešernove Koče GLASNIK KAMENARA

5


DALEKA PUTOVANJA

Na Storžiću

Veliki vrh - Begunjščica Okolica doma pri Izviru Završnice

Roblekov dom

Silazak sa Storžića

Uspon na Storžić 6

GLASNIK KAMENARA


DALEKA PUTOVANJA

U spomen na planinara, prijatelja Vidimo se prijatelju negdje u visinama na kojima sve naše brige postanu ništavne.

N

Stari grad Bled Sljedeći dan za grupu „A“ slijedi dan “D“. Uspon na Storžič. Storžič je markantan, lako prepoznatljiv vrh s travnatom južnom padinom mjestimično prošaranom kamenim skupinama, dok sjevernu čine strme stijene i žljebovi. Vozimo se do Doma pod Storžičem, gdje nakon opremanja krećemo preko Škarjevog roba na uspon prema vrhu. Strmo, šumom uzbrdo. Nakon nešto više od sata uspona izlazimo iz šume, polako priječimo stazu, prelazimo preko sipara sve do ulaza u stijenu i sajle, gdje sa kacigama na glavi i bez štapova brže napredujemo i tako stižemo do vrha. Vrh planine je lijepo oblikovan stožac (slovenski: storž) po kojemu je planina i dobila ime, a sam vrh obilježen je krasnim, velikim drvenim križem. Tu je i kameni stol s prikazanim vrhovima, upisna knjiga i naravno pečat. Osim planinara, ovaj vrh vole posjećivati i ovce, koze... i sve je puno njihovog izmeta pa smo se neplanirano brzo maknuli s vrha. Nakon neizostavnog „foto sesion-a“ slijedio je odmor i ručak zajedno s crnim čavkama koje nam ni ovaj put nisu davale mira. Grupa „B“ krenula je iz Kmetija kod Ambroža prema skijaškom centru, do Doma na Krvavcu i natrag. Sljedeće jutro polako se pakiramo i krećemo prema Ljubljani. Posljednoj točki u planu našeg puta. Gotovo je. Za ovaj put, jer ne mogu se ne sjetiti prekrasne prirode i izuzetne gostoljubivosti naših domaćina u planinarskim domovima kao i ukusne hrane. Vjerujte, da moram birati ne znam što i koga bih izabrala i zato znam, vratit ćemo se opet! Dijana Tudorić, Foto: S.C. Sunko, G. Bumbak

eke godine, ne pamtim više koje, mala grupa planinarskih zanesenjaka krenula je na Cincar, iznad Livna, na svoj prvi uspon iznad 2000 m. Zaboravili smo da Cincar u jednom danu može promijeniti četiri godišnja doba. Uz pomoć prijatelja Čeke iz Livna, krenuli smo cestom, pa kroz šumu na uspon. Počinje snijeg, idemo dalje, magla, dosegli vrh, ali kako se vratiti. Brži odoše nizbrdo, a mi bauljamo. Evo nas u stjenovitom zaklonu. Dalje idemo po kiši, mokri do kože, do auta pa do grada. Dobili smo carski smještaj u biblioteci škole. Mi u suhom, rumeni od napora, sušimo mokru robu na razapetim konopcima. Večera iz ruksaka. Idemo leći, ispružiti noge. Prerano je za spavanje ali je ugodno ispružiti noge. S jedne strane police s knjigama smo muž i ja, a s druge Ivo i Jagoda. Meni pred očima knjiga Meše Selimovića, Derviš i smrt. Davno je to bilo u mojoj školskoj lektiri ali sam znala da je to “nešto”. Zamolimo Ivu da nam pročita koji odlomak. Čita on, čita, u prostoriji muk, a mi upijamo znalački ispisane riječi. Mislim si, to je to, zato ja ne mogu kao Meša, svaka mu čast. GLASNIK KAMENARA

Svilaja, 1981.

Dinara, 1997.

Druženje s Ravnogorcima Nakon 40-tak minuta Ivo pita: “Jel’ dosta?”, a mi svi u jedan glas: “Nije.” I on nastavi čitati. I to je planina, i to je Ivo Antunac, hvala mu! Vidimo se prijatelju negdje u visinama na kojima sve naše brige postanu ništavne. Višnja Crevar 7


POHODI

Put Oluje 2017.

Put Oluje je jedinstveni planinarski pohod koji se tradicionalno održava od 2011. godine. Na tom pohodu se prepješači 150 kilometara planina: Kamešnice, Troglavske skupine i Dinare u organizaciji planinarske udruge „Dinaridi“. Cilj je obići sva mjesta stradanja hrvatskih branitelja i pokloniti se njihovoj žrtvi .

Z

a pohod sam se zainteresirao onog trena prije 2 godine kad sam prvi put čuo za Put Oluje i počeo razmišljati: zašto ne bih i ja, jedan Kamenarac, bio sudionik ovog pohoda. Kroz tisak i medije puno sam toga saznao o Putu Oluje, o Paucima (slavnoj 4. Gardijskoj brigadi) i o Pumama (slavnoj 7. Gardijskoj brigadi). Budući da sam i sam sudionik Domovinskog rata ništa mi nije bilo strano i nepoznato, ali proći putem oslobodilačke akcije “Oluja” je bilo nešto što sam jako želio. I tako eto mene u Sinju na dogovorenom mjestu. Polako se počela prikupljati ekipa, većina se pozna iz prijašnjih pohoda i padaju pozdravi sa svih strana. Nakon izvršene prozivke kamionima hrvatske vojske stigli smo u selo Voštane na padinama Kamešnice odakle i službeno kreće pohod Put Oluje. Ovaj sedmi planinarski pohod

30. 7. - 5. 8. 2017.

Na vrhu Dinare podijeljen je u 7 etapa. Dnevno smo prelazili preko kamenjara, livada, šuma od 20 do 28 kilometara. Na Putu Oluje svlada se visinska razlike od oko 7500 metara, a što je približno usponu na Himalajske vrhove. Prvi dan svladali smo put od Voštana do Rosnog Doca na Kamešnici ukupne dužine 28 km. To je zasigurno i najteža etapa jer se savladava najveća visinska razlika. Tog dana prolazimo vrletima Kamešnice preko najvišeg vrha Konja, zatim preko vrha Kamešnice, Bunarića i Kurtagića Doca da bi u kasnim popodnevnim satima stigli do tabora u Rosnom Docu. Po dolasku u tabor dočekala nas je topla večera i hladno pivo. Nakon večere i okrijepe podigli smo šatore i spremili se za spavanje.

Start od planinarskog skloništa Puma na Velikoj Duvjakuši GLASNIK KAMENARA 8

Drugi dan otežale se nam visoke temperature a svježi planinski povjetarac došao bi kao nagrada. Tog dana smo sa Kamešnice prešli na Dinaru i stigli do Malog Maglaja, koji je u Domovinskom ratu imalo važnu ulogu jer ga je cijelo vrijeme držala hrvatska vojska. Sve pohvala ide našoj logistici (Hrvatska vojska, HGSS- i Dinaridi) koja nas je opet dočekala s toplom večerom, hladnim pivom i sokovima. Ekipa se već dobro uklopila i ostaje se malo duže uz logorsku vatru pa i koje piće više. Trećeg dana smo se kretali prema Troglavu i Velikoj Duvjakuši na kojoj je i planinarsko kuća izgrađena u spomen na 7. Gardijsku brigadu Pume, gdje smo i noćili. Večera je prava gozba - pilići pečeni na ražnju. Sve je to majstorski pripremio glavni logističar Tonći Barać. Nakon večere u skloništu smo imali malo druženje i zabavu. Dio sudionika pohoda spava u šatorima, dio u kući. Četvrtog dana cilj nam je planinarsko sklonište na Rupama ispod Lišanjskog Vrha. U ovo doba godine Dinara zna biti prava oaza zelenila s prostranim livadama i pašnjacima ali ove godine zbog visokih temperatura i vrlo malo kiše taj je doživljaj izostao. Na Rupama nas čeka ugodno sklonište izgrađeno trudom i radom planinara iz planinarske udruge Dinaridi. Ono pruža sve što je potrebno jednom planinaru i zaljubljeniku u planinu. Petog dana u jutarnjim satima uspinjemo se na Lišanjski Vrh. Nakon kratkog zadržavanja i fotografiranja spuštamo se u nizinu putem kojim se i hrvatska vojska 1995. godine spustila do samog izvora Cetine. Dionica je nekako lakša, jer ipak nema uspona, ali pješačenje je iscrpljujuće zbog velike vrućine. U ranim popodnevnim satima dolazimo do Cetine gdje smo se osvježili u ledenoj vodi. Tu nas čeka i pokretna trgovina u kojoj smo obnovili zalihe i uzeli mali predah. Nakon toga krećemo prema Dinari, na Glavaš, gdje smo i prenoćili.


POHODI

Na Kninskoj tvrđavi

Priprema tabora za noćenje na Velikoj Duvjakuši

Ulazak u Knin

Prolazak ulicama Knina Šestog dana preko planinarskog skloništa Martinova košara stižemo do najviše točke u Republici Hrvatskoj - vrha Sinjal 1831 m. Spuštamo se preko Samara i Dulera do Brezovca. Zadnja je večer i već svi osjećamo neku pozitivnu vibraciju i u mislima smo na Kninskoj tvrđavi. Večera uobičajeno odlična, večeras se rade dodatno i uštipci koji nestaju kako se ispeku.

Ujutro sedmog dana rano ujutro krećemo s Brezovca, ispod Badnja , prema Crvenoj zemlji zaokupljeni mislima na hrabre i mlade bojovnike 7. Gardijske brigade. Čini mi se da stižemo nadomak Knina i brže od očekivanog. U mjestu Guge čeka naša vrijedna logistika sa pripremljenom marendom. Nakon toga oblačimo plave majice s amblemom Put Oluje te sa zastavama Republike Hrvatske, 4. Gardijske brigade i planinarskih udruga ponosno ulazimo u Knin. Penjući se na Kninsku tvrđavu osjećamo se ispunjeni i ponosni što smo na taj način iskazali počast oslobodilačkoj akciji Oluja i svim hrvatskim braniteljima. Dolaskom na Kninsku tvrđavu ovogodišnji sudionici pohoda, među kojima pedesetak planinara iz raznih društava, a među njima i jedan Kamenarac čestitali su jedni drugima na uspjehu vjerovatno već razmišljajući o Putu Oluje 2018. Tko zna, možda bude i koji Kamenarac više. Ivica Ercegovac

GLASNIK KAMENARA

9


IN MEDIAS RES

Pregled druĹĄtvenih aktivnosti u 2017. %BO%SVĂ˜UWBr1VU0MVKFr%BMFLBQVUPWBOKBr%SVĂ˜UWFOJJ[MFUJJ[BCBWF JKPĂ˜QVOPUPHB

SIJEÄŒANJ 22. sijeÄ?nja, Skradin-Slapovi Krke, voditelj: Radojka SkoÄ?ić

VELJAÄŒA 12. veljaÄ?e, Vilaja, voditelj: BoĹžo Baus 19. veljaÄ?e, KrÄ?ićem uzvodno, voditelj: Mirna Morić 26. veljaÄ?e, Matokit, voditelj: Sonja C. Sunko

Zavrata

Tulove grede Vilaja

22. travnja, PPEP Ante Frua, voditelj: Branko Borak 23. travnja, DAN KAMENARA, UO 29., 30. travnja i 1. svibnja, Dani hrvatskih planinara, Mljet, UO

SVIBANJ 13.-14. svibnja, Velika DuvjakuĹĄa, voditelj: Gradimira Bumbak 27.-28. svibnja, Otok Rab, voditelj: Branko Borak

Matokit

OŽUJAK 12. oŞujka, Zavrata, voditelj: Viťnja Crevar 19 oŞujka, Tulove grede (Velebit), voditelj: Paťko Ninić

TRAVANJ 2. travnja, Vransko jezero, voditelj: Mirna Morić 9. travnja, Marin bunar (Dinara), voditelj: Viťnja Crevar 10

Rab GLASNIK KAMENARA


IN MEDIAS RES

Troglav Lišanjski vrh

Vlašić Sutvid, Biokovo

LIPANJ 4. lipnja, Dani dalmatinskih planinara, Svilaja, UO 10.-11. lipnja, Vlašić, voditelj: Biserka Stošić 18. lipnja, Konj (Kamešnica), voditelj: Ivica Ercegovac

LISTOPAD 1. listopada, Sv.Jure (Biokovo), voditelj: Sonja C.Sunko 8. listopada, Via Dinarica, voditelj: Gradimira Bumbak 15. listopada, Biokovo, Sutvid, voditelj: Dijana Tudorić 21.-22. listopada, Medvednica, voditelj: Nikola Mihaljević 29. listopada, Bukovac, voditelj: Gradimira Bumbak Medvednica

Konj

SRPANJ 24.- 29. srpnja, Slovenija, Voditelji: Dijana Tudorić, Nikola Mihaljević

KOLOVOZ 19.-20. kolovoza, Velebit, markacija

STUDENI 12. studenoga, Kijevski Bat, voditelj: Ivica Ercegovac

RUJAN 10. rujna, Lišanjski vrh, voditelj: Gradimira Bumbak

Osim navedenih aktivnosti naši su članovi u manjim skupinama organizirali i druge brojne izlete diljem Lijepe naše a i dalje. GLASNIK KAMENARA

11


DRUŠTVENA ZABAVA

P

rema usvojenom programu, po jakoj buri, krenuli smo ranije od planiranog vremena, jer su (informacija na internetu!) radovi na magistrali prema Omišu, i stvaraju se duge kolone. Doznali smo za mogućnost obilaska iznad Stobreča, što je malo duže nego je planirano, ali nema drug... i gle, izašli smo točno kraj omiškog mosta i još jedan (ili dva) kilometra i eto nas u hotelu Brzet. Domaćini su nas dočekali u toploj sali restorana s punim ovalima fritula i punim šalicama crne kave. Koje veselje za sve nas, a pravi razlog što su nas častili je to što je šef restorana član uprave njihovog planinarskog društva. Zar ste mislili da istog trena nije prepoznao naše veterane, i oni njega? Meni je najzanimljivija bila šefova izjava da je na vrijeme (a ne tek jutros) doznao da mi dolazimo, mogli smo „zavrtiti“ (bar) jedno janje. Ma baš nam je napravio „gricule“, pa ako ga i nema, dobro zvuči. Veselimo se mi i fritulama, a kako ne bi janjcu. Nakon smještaja, formirali smo dvije grupe, jedni na Omišku Dinaru (grupa A-voditelj Branko Borak), a druga (grupa B-voditelj Mirjana Granić), prema Naklicama. U grupi A bilo nas je (čak) deset. Početak uspona asfaltnom cestom, velikim i dugim usponom. I gle čuda, nakon kraćeg hodanja, pojavio se manji kamion. Branko stopira a vozač, također planinar, se smilovao i ponudio prijevoz, uskačemo, neki u kabinu, a neki u „kašun“. Kamion brza, bura šiba po obrazima, oni spretniji su čučnuli i sklonili se iza kabine, jedino je Gordana ostala na nogama, da joj bura mrsi („dugu“) kosu. Ne znam koliko je do kraja asfalta vožnja trajala, ali oni koji su već išli ovim putem kažu da nam je ova

17. - 18. 12. 2016.

Omiš

Iz razno-raznih razloga, a najviše zbog onih koji nisu bili na ovom izletu, napisat ću ovaj osvrt na „ispraćaj“ stare planinarske godine. Da ne kažu kako uvijek pišem u šaljivom tonu i u dijalektu, ovaj put sam odlučio biti „pravi“ putopisac.

vožnja kao darovana ura, ako ne i više, a tek snaga koju bi izgubili da smo sav uspon prohodali. Naš vodič je smislio da do vrha i natrag, svatko po malo, jedan dio staze vodi grupu, da svi osjetimo odgovornost vođenja. Darovana ura nam je pomogla da se lakše popnemo na vrh, upišemo u bilježnicu, slikamo, marendamo, odmorimo i uputimo natrag. Predloženo je da kad već imamo darovanu uru, da se popnemo i na tvrđavu. Dok smo se spuštali, odjednom je u punoj brzini naišao (vjerovali ili ne) jedan trkač. Šiba uzbrdo kao da je ovog trena startao. Već smo bili i zaboravili na njega, kad eto ga opet, nizbrdo juri još brže. Blago

mu se, valjda će se nekako uspjeti zaustaviti. I tako, kod najavljenih izmjena u vođenju, došle na red i naše kolegice. Čim su uzele vođenje u svoje ruke, ne gledaju one jel grupa cjelovita, nego put pod noge i samo naprijed. Rekli bi „otele se kontroli“ i dogodilo se da su ostavile u „nemilosti“; predsjednika, dopredsjednika i dva pročelnika. Kad smo ih stigli, morali smo se opravdavati da nismo zabušavali, nego razmatrali važna pitanja o radu našeg Društva. Tvrđava je prilično očuvana i uredna, a pogled jedinstven na koju god stranu se okreneš. Sve je još uvijek bilo u planiranom vremenu (opet zbog darovane ure), tako da smo se bez forsiranja spustili u centar Omiša, na zasluženu okrjepu. Još prije nas, vratila se i grupa B, i oni su uspješno odradili planirano. Kako je bura i dalje bila jaka, većina se vratila u hotel na večeru. Predsjednik je već montirao svoju opremu za ples, ali nas je čekalo iznenađenje, jer, kaže osoblje, niste to najavili i ne možete ostati iza 22 sata. Dobro, ako malo i produžimo, neće nas valjda izbaciti, a ionako je većina umorna i raduje se ugrijanoj sobi i krevetu. Sutradan ujutro, u planu je bio posjet tvrđavi Mirabela. Kad opet iznenađenje vrata zaključana. Utvrdili smo da rade na sanaciji velikih kamenih gromada, nekako ih osiguravaju da se ne odvoje od brda, radnici (nisu iz Omiša) odnijeli ključeve sa sobom, a nitko od upitanih ne zna kod koga su smješteni. Nema druge nego dati slobodno jutro za šetnju i pomaknuti vrijeme ručka za sat naprijed, zbog neplaniranog posjeta Adventskom sajmu u Splitu. Vozač autobusa nije negodovao, kaže, ionako se već odavno nije ovako dobro odmorio. U Splitu na sreću nije bilo vjetra, baš onako ugodno s puno šetača, pravi predblagdanski ambijent. Častilo se fritulama, soparnikom i s malo “tekućine”. U dogovorenom terminu smo se našli kod autobusa. Nastavak puta prema Šibeniku, protokolarna zahvala i čestitke za uspješnu narednu godinu. B.B., Foto: I. Ercegovac

GLASNIK KAMENARA 12


DRUŠTVENI IZLETI

Bravo naši!

2. travnja 2017.

Vrana

U

obljetničkom Glasniku Kamenara za 2016. naša članica Gradimira jako nas je obradovala, jer je sudjelovanjem u tradicionalnom natječaju HPD „Mosor“ za najbolju planinarsku fotografiju, ušla u najuži izbor odabranih. Ove se godine proslavila i naša Sonja. Što reći. Bez obzira na moćne fotoaparate, ako nemaš osjećaj da „zaustaviš vrijeme“ i prizor u pravom trenutku slika se brzo promijeni ili čak nestane... A Sonja ima osjećaj, zna, hoće i može prepoznati taj trenutak. Vidio sam mnoštvo njenih fotografija i sve su iznimno zanimljive. Stoga Sonja, u ime svih članova čestitam ti na uspjehu, jer uz tvoje ime na panou stoji i ime Kamenara! Hvala! Božidar Baus

N

aše Društvo pozvano je na 3. Međunarodni planinarski pohod “Hajdemo do Vrane” i obilježavanje 10. godišnjice osnutka PD Belveder iz Biograda. Odazvali smo se pozivu i na vrijeme stigli na Vranu, a tamo planinara iz cile Lipe Naše. Staza prava planinarska, uspona, silazaka, sipara, …. Za poželiti. Staza vodi do male pećine i lagano se penje. U koloni planinara, turista, mještana od dvi do osamdesetdvi godine. Naš Ranko je ipak najstariji i svima zanimljiv. On i jedna beba sa dudom od godinu i po dana koju su roditelji na leđima proveli cijelom

stazom. Na Velikom Baku su nas dočekali seljani u narodnim nošnjama sa glavnom atrakcijom orlom i gostili nas pićem i fritulama. Nakon odmora i ručka uputili smo se dalje prema izvoru vode u Zamini i dalje prema selu Oton gdje su nas sačekali autobusi i vratili u Maškovića han. Odaziv planinara i turista bio je iznad svakog očekivanja pa su neki ostali bez fažola, a ni do pečata nije bilo lako doći. Nema veze, zato je zabava sa Gustafima bila iznad svakog očekivanja. Naš Ranko dobio je zahvalnicu kao najstariji učesnik pohoda. Nadamo se skorom susretu sljedeće godine. Mirna Morić GLASNIK KAMENARA

13


DRUŠTVENI IZLETI ću s drugom. Pomalo mi se roje negativne misli, kajanje što nisam ostala na vidikovcu. Sonja se prva popela na vrh. Uskoro joj se pridružila Višnja, a ja zapela i mijaučem da odustajem. Sonja me smiruje i uvjerava da ja to mogu. Smognem snage i nekako napravim taj jedan korak, a ostatak uzverem a uspon strm i nešto mi se ne sviđa. Ugazim 1. studenog 2017. bez problema. I zaista, isplatilo se. Još ljepši na granu koja mi se zaplete u noge, desnim pogled i divota u krugu od 360 °. koljenom poljubim stazu, a lijeva noga naako puna tri mjeseca nisam gibala Na vrhu smo se odmorile, popile trapravi pokret iz Labuđeg jezera. Osjetim bol. kukove po planini ipak sam odludicionalnu ledenu kavicu i pojele malo slatSjednem, odmorim se i zbrojim. Istegnula čila priključiti se grupi za Kitu Gaćešinu. karija da nam se vrati energija. Njih dvije sam mišić lijeve potkoljenice, ali glavno da Pauza predugačka, ali srce vuče u visine. vesele, a ja nekako zabrinuta. Nisam se mosam cijela i nema lomova. Udah – izdah i Polazak u 7 h, pravac Obrovac. Pauza gla opustiti onako kako se opuštam na vrhu. polako nastavljam dalje. Bol i grč mišića neuz kavicu, jednu od ukusnijih u domovini Čak ni sendvič nisam pojela. Nisam bila staju, koljeno malo kleca, ali sve je za pet. pa i šire. Nastavak do Prezida odakle krećegladna jer mi je u glavi odzvanjalo pitanje: mo prema Tatekovoj kolibi. Sunce se rađa, Kako ću se spustit tih dvadesetak metara? po stazi mraz, hladnoća me sve jače grize. Polako krećemo nazad. Sonja i VišIzvlačim kapu i rukavice. Kućni valcer sa nja su bile u pravu. Moj strah je bio prekrpom, metlom, usisavačem i nije neko tjeran. Spuštala sam se čak spretnije nego zadovoljstvo za dušu i tijelo. Ni šetnja grašto sam se uspentrala. Polako mi se vratilo dom nije ono što mi je trebalo. Zato sam staro dobro raspoloženje i zaklepetao jezik danas odlučila uživati u blagodatima Crkoji je bio neko vrijeme blokiran. nopca. Sonja, Nikica, Višnja, Aco, Snježa Brzo smo stigli do vidikovca, uzeli i ja krenuli lagano s usponom. štapove i odmah nastavili dalje dok je još Šumska staza se žuti od lišća. Stabla Lišće do koljena dana. Cijelim sam putem u mislima bila već potpuno ogoljena. Dobro gazim, ali na strmini. Samo da je odradim pa da buPuf – pant i nekako izguram uspon. Izlasrce se uzlupalo. I sve je bilo dobro do prve zimo iz šume i odjednom pukne pogled, strmine. Stanem a noga klizi. Ugazim drudivota, milina. Neopisivo lijepo, naprosto gom nogom i opet klizim. U gomila lišća bajkovito. Dominira Lika, Štikada i jezero ne vidim gdje stajem. Onda lijepo sjednem Ričice. U daljini se propinje Sveto brdo, a i opet klizim, rukama bezuspješno razgrćem malo dalje Tulove grede. lišće sa staze i izvirujem iz njega kao šumska Nastavljamo stjenovitim dijelom stavila. Uz Sonjine upute, nekako sam dopuze. E tu uživam, ruka, noga, stina i prava zala do stijena s lijeve strane, stala na noge milina. Osjećam umor, ali ne predajem se. i izvukla strminu. Slatko smo se nasmijali i Penjemo se na vidikovac. Uživamo u suncu, nastavili dalje. zraku, pogledu i tišini koju prekida samo Dan krasan, suncem obasjan, ni dašnaše dobro raspoloženje. ka vjetra. Nakon dva sata laganog hoda, uz Do špilje nismo išli jer nije bilo zakraće pauze, stigli smo do Tatekove kolibe. interesiranih. Sonja, Višnja i ja ostavljamo Nakon kraćeg odmora pakujemo se i naSreća na povratku štapove i nastavljamo dalje. Žao mi je da ne stavljamo dalje. Šumska staza sve izazovnija, dem na miru. Doskakutali smo do makadavidim vrh kad je staza stjenovita, Pogled s vrha ma, a moja strmina ostala iza mene a da mi a takve su mi staze najdraže. Sve nije bilo jasno da sam je upravo odradila. je bilo dobro dok nismo skrenuli To je bio samo još jedan dokaz da u glavi iza vrha. Kratka krivudava staza s pravim problem gdje ga nema. lakoćom odrađena, ali uspon na Kući sam se vratila prepuna pozitivne sam vrh skoro pa okomit. Slijedi energije premda sam imala osjećaj da me od pentranje po kombinaciji kamena, umora bole i trepavice. lišća i vlažne zemlje. Ne znam gdje Kita Gaćešina je još jedno predivno i za što da se čvrsto uhvatim, a kad iskustvo. Odradit ću ja nju opet, ali u neko se uhvatim ne znam gdje s nogom. drugo godišnje doba. Ako sam se jednom nogom negIris Popić dje čvrsto zakačila, problem je gdje

.LWD*DþHåLQD I

14

GLASNIK KAMENARA


DRUŠTVENI IZLETI

Veliki Šator Šator, na vrhu

Šatorsko jezero

13. srpnja 2017.

V

ani je paklena vrućina. Gori nebo i zemlja, a nama se ide u planine. U jednom trenutku pogled mi pobjegne na ulicu gdje su se djeca igrala razapinjući ogroman šator. A zašto mi ne bi otišli na Šator (1872 m). Tamo je sigurno hladnije nego ovdje. Rečeno – učinjeno. Sljedeće jutro nas pet krenulo je prema Šatoru. Sve priče koje sam čula i fotografije koje sam vidjela nisu mogli dočarati onu ljepotu koja je iskrsla pred nama. Iako je sredina srpnja sve je u

Priče iz davnine

Na Dinaru pored Samograda P

rvi susret s Dinarom imao sam sredinom osamdesetih kao rezervni vojni obveznik. Tada sam prvi put vidio, doduše iz daljine, Brezovac i kuće na Duleru, putove koji vode u Bosnu. Ponovni susret imao sam ovaj put kao planinar, 1990. godine. Grupa od dva “stara” i nas dva “mlada” planinara, naumila je izići na vrh Dinare vododerinom pored Sa-

cvatu, ne znam gdje bih prije pogledala. Silva, Dara i ja natječemo se čija će fotografija biti ljepša. Stalno vičemo: “Vidi ovo” i ne znamo što bi prije fotografirale. Za uspon nam je trebalo dva puta više vremena nego što piše na tabli, ali na njoj ne piše kako je predivno. Ispod nas Livanjsko i Glamočko polje, ali puše prohladan vjetar pa se ne možemo dugo zadržati i ponovno se vraćamo fotografiranju. Pokraj doma nestrpljivo nas je dočekao Branko koji se smrznuo u hladovini. Zaželio se mora i vrućine pa i mi za njim krećemo put Šibenika. Mirna Morić

Na jezeru

Odmor u hladovini

smo se okruženi stijenama. Vidik nikakav. Protiv nas su se okomili strmina, sipar i užasna sparina. Tražili smo bilo kakav dokaz da je tuda još netko prošao. Čik je bio najbolja potvrda. Kad smo se izvukli na greben osjetili smo veliko olakšanje i zadovoljstvo, osobito kad smo pronašli marku koja Samograd, na vrhu od Glavaša vodi do vrha Dinare. Ja sam bio ispunjen osjećamograda - stijene po kojoj su stari Knjinani jem da sam pobijedio samog sebe. Vjeroprocjenjivali točno vrijeme. jatno zato sam se uvijek rado vraćao Dinari Auto smo ostavili u Suhopolju, kod – do danas ukupno četrnaest puta – ali više pješčare i kroz selo Gojevići krenuli po ostanikad preko Samograda. cima markacije istočnim pravcem. Našli Milorad (Mile) Milović GLASNIK KAMENARA

15


DRUŠTVENI IZLETI

U potrazi za novim stazama K

oliko god nam je važno sam boravak u prirodi, u planini, s vremenom se ipak zasitimo istih predjela. U jednom trenutku uhvatite sami sebe kako surfate po internetu u potrazi za nečim

Pećinski park Grabovača

Špilja Samograd

Špilja Samograd

Pogled s vidikovca

novim. Tako je Josipi i meni prije par godina „iskočio“ Pećinski park Grabovača. Kroz to vrijeme često smo nailazile na neke novosti o Parku. Čitale smo o događanjima i posebnostima Parka. Ovo ljeto su se posložile sve „kockice“ te smo nas dvije otišle u izviđanje. Pećinski park Grabovača udaljen je 2,5 km od Perušića i cesta do ulaza je dobro označena, malo je uža pa auto veće od minibusa ne može proći. Odlučile smo se za posjet špilji Samograd i poučnoj stazi „Čovjek i krš“. Staza je duga 3 km i cijelom dužinom je u šumi na brdu Grabovača. Na stazi je postavljeno 20tak poučnih panoa o prirodnim i kulturnopovijesnim posebnostima toga kraja. Hodajući stazom prolazi se pokraj dvije špilje, Velika Kozarica i Tabakuša, i jame Slipica. Jedan odvojak vodi na Vidikovac s kojega se vide rijeka Lika, Velebit, dio ličkoga polja... Ali, morale smo žuriti, da ne propustimo termin za posjet špilji Samograd jer u nju možete ući samo u pratnji vodiča. To je jedina turistička špilja u Parku. O njoj je pisao i Dragutin Hirc. Špilja ima četiri velike dvorane do koji se dolazi preko 480 ručno uklesanih stepenica koje se spominju još 1807., što i fotografije iz tog vremena potvrđuju. Na mjesto okupljanja stigle smo u zadnji tren. Vodič je davao upute okupljenima posjetiteljima. Bez jakne i čvrste obuće nema ulaza u špilju. Nas dvije s gojzama na nogama i u jaknama, ulazimo u špilju i na engleskom (da pojednostavnimo našoj domaćici) slušamo o bogatoj povijesti Samograda. Uživale smo u pećinskim ukrasima, velebnim dvoranama, u hladnom zraku koji je došao kao pravo osvježenje nakon vanjskih +35. Na jednom mjestu u špilji morali smo pjevati iako nam je bilo neugodno a onda smo shvatili zašto. Naime, s tog mjesta, takozvane „tarace“, sa koje kada govorite, ili pjevate, zvuk prodire u sve djelove špilje. E sad, možete samo zamisliti kako to zvuči kada zapjeva, recimo Radojka Šverko. Eto, raspričala se ja. Samo, neću vam više ništa reći. Odvesti ću vas tamo, da sami vidite, osjetite, čujete…i zapjevate :)) Gradimira Bumbak GLASNIK KAMENARA

16

Priče iz davnine

&ULYDĀNLYUK Crivački vrh, 966 m, 18. studenoga 1990.

Č

esto bih, putujući prema Drnišu ili Kninu, šarao pogledom po udaljenim visovima sa željom da ih kad-tad posjetim. I obišao sam i Dinaru i Prominu i Svilaju (tu je bilo moje vatreno krštenje...). Jednom odlučismo otići u podnožje Svilaje, točnije na njen “rep”, u selo Kljaci. Vrijeme uzburkano, predratno, nesigurno, autobusi rijetki bez voznog reda. Ipak smo se dokopali Drniša i krenuli lagano cestom prema selu Crivac. Prate nas sumnjičavi pogledi. Raspitujemo se za vrh i jedan mještanin nam se ponudi za vodiča. Gazimo po oblom kamenju veličine šake (slično kao na Boraji), polako napredujemo, pe-

njemo se najprije šumom a onda rijetkim raslinjem. Maglu, koja nas je neko vrijeme pratila, rastjeralo je sunce i već se vidi vrh. Unaprijed sam se poveselio lijepom pogledu na okolne planine. Do vrha nas je samo dijelio put pored kamenih ograda i malih bunja. Vjerojatno su ih sagradili pastiri da im pruže zaštitu od vjetra. Vrh nas je uistunu počastio prekrasnim pogledom a mi smo se počastili sirom i pršutom iz ruksaka. Milorad (Mile) Milović


DRUŠTVENI IZLETI

Bjelolasica, 17. - 19. 2. 2017.

Dalmatinci na snijegu Vrh Kula

Na grebenu

E

vo nas opet na Bjelolasici. Toliko je volimo da joj se vraćamo skoro svake godine, naravno, u zimskom periodu. Ove godine je Tradicionalni zimski uspon bio 18. veljače, iz Begova Razdolja. Kako je to jutro osvanulo oblačno, maglovito i hladno, odlučili smo uspon odgoditi za jedan dan. I pogodili smo. Da subota ipak ne bi propala, otišli smo do Tuka i onda šetnjom do Matić poljane. Dužina te staze je oko 2,5 km, znači, sitnica za nas, ali smo je mi produžili uživanjem u snježnim radostima. Pogled na selo pod snijegom, bijelu šumu, grmiće koji vire ispod snježnog pokrivača. Tišina i škripa snijega pod nogama pružaju mir duši i tijelu. Slikamo i slikamo, ali ne možemo uhvatiti tu ljepotu. Slika ne može iskazati osjećaj sreće tog trenutka u kojem uživamo. Kako je dan odmicao, vrijeme se popravljalo, čak se ukazalo i sunce. Divota! Vrijeme je u nedjelju, na usponu za Bjelolasicu, bilo za poželjeti, tek malo bure na vrhu. Nismo morali prtiti stazu jer su je GSSovci i planinari dan ranije dobro ugazili. Staza ide kroz gustu bukovu šumu, nije zahtjevna, osim završnog dijela, ali treba stalno paziti jer smo mi ipak Dalmatinci nenavikli na snijeg i led. Snijega ima puno i sve više kako se penjemo. Ne smijemo skretati sa staze jer se upada do kukova, a onda je problem izvlačenje. Neki su i to probali. Polako dolazimo do grebena, najljepšeg dijela Bjelolasice. Otvaraju nam se vidici, samo mjestimično zaklonjeni prolaznim oblacima. Slika je idilična, a mi sretni i nasmijani. Slikamo se na Kuli, najvišem vrhu Bjelolasice (1534 m nv) i polako se vraćamo natrag uz muziku koja se čuje iz Vrbovske poljane gdje se održava prvenstvo u skijaškom trčanju. Kasnije, u Begovom Razdolju, pijući vrući čaj i vino, jedući super štrudlu od borovnica i prepričavajući dogodovštine s ostalim planinarima, donijeli smo odluku - i dogodine se vidimo na Bjelolasici. Sonja Cukrov Sunko

Bjelolasica

U šumi

Matić poljana

GLASNIK KAMENARA

17


DRUŠTVENI IZLETI

3RåWDNVDVQMHçQLP]DNUSDPD N

ikada se nisam vratila s planine da nisam bila prezadovoljna, presretna... Evo još jedne priče o danu ispunjenom divnim uspomenama. Nedjelja, 29. siječnja, Sonja, Biserka, Gradimira i Višnja planiraju odlazak na Poštak. Kao i mnogo puta do sada, u zadnji tren spoznam da mi je slobodan vikend i da mogu u osvajanja. Cure me prigrle bez problema. Polazak u ranim jutarnjim satima. Vrijeme bajkovito. Prvo stajanje u Kninu i ispijanje zajedničke jutarnje kavice. Nastavak do stare i porušene željezničke postaje u Otriću.

Prema Poštaku

Na usponu

Drž’ ga da ne padne

Povratak 18

28. siječnja 2017.

Na vrhu Vesele i nasmijane, pune pozitivnih vibracija prelazimo prugu i lagano “šuljkamo” makadamom na kojem se vide tragovi snijega uz pokoju tanku koricu leda. Slijedi prvi uspon po travnatoj (ups!) po snijegom prekrivenoj padini. Tu i tamo iz snijega izviruju travnati čuperci. U daljini suha trava, a naša staza za inat se bijeli. Nemam baš puno iskustva s hodanjem po snijegu pa mi se javljao strah koji je vrlo brzo nestao. Snijega je bilo taman toliko da mi je postala zanimljiva ta bjelina i naše stope u njoj. Ulazimo u šumarak. Tu je bilo malo veselja, jer je snijeg na nekim mjestima bio dubok, a nožice moje male veselo upadale. Stižemo na proplanak. Sjedamo, odmaramo se, a s desne strane pogled na galeriju monolitnih stijena. Kažu mi je da ćemo ih pogledati na povratku. Obećala sam da ću im bit dobra pa samo šutim i smijuljim se. Nastavljamo dalje, uživajući u suncu, svježem zraku i bjelini. Sam uspon predivan. Taman po mjeri moje nestabilne kondicije, niti prelagan, niti pretežak. Sunce nas je mazilo i grijalo. Hodam i razmišljam kako staza i nije baš za proljetno - ljetni zvizdan. Malo klepećem jezikom, malo razmišljam i tako prolete tri sata uspona. Stižemo na 1425 m/n visine i pogled puca na sve strane. Ipak dominira Velebit na kojem se bijeli Sveto brdo. Vrhovi premazani šlagom, a obronci i podnožje pošećereni. Tada slijedi klasika. Prvo sve izmaltretiram slikavanjem mene s različitim pozadinama. Cure su tako fine, pa s osmjehom na licu odrade tu moju torturu. Uporno se GLASNIK KAMENARA

nadam da ću uspjeti ovjekovječiti tu ljepotu u daljini. I uvijek isto razočarenje kad se vratim kući. U stvarnosti je to predivno, bajkovito, lijepo, prelijepo, a na slici samo jedan mali dio svega toga. Doduše sasvim dovoljan da meni potakne uspomene, a ostali neka se upute i dožive sami. Nakon toga sjedam i bacim se na potrošnju prehrambenih proizvoda. I onda opuštanje uz ledenu kavicu i kojekakve slatke kalorije, što iz kućne radinosti, što sa polica samoposluge. Pakujemo se za povratak. U meni se polako javlja dobro poznati strah uz pitanje: „ Kako ću nizbrdo niz snijeg? “. Vidim sebe kako se kotrljam kao u crtićima, a da se ne bi to dogodilo, razmišljam o dobroj metodi zvanoj „guzopuz“. Problem je što će mi se smočiti hlače i onda ta ideja otpada. Stisnem zube i krenem polako i oprezno, kad ono divota. Nikad brža, stabilnija i okretnija siđem na prvi proplanak. Odvele su mene moje djevojčice u monolitno carstvo. Nasmijale smo se uz komentare što koja vidi u tim stinama šta strše iz zemlje. Spoznam da smo u duši djevojčice bujne mašte. Opet pokoja slika i pokret dalje. Ostatak spuštanja odradim također bez problema, bez straha i bez panike. Baš je bilo dobro zabadati pete u snijeg. To što sam kući shvatila da imam upalu mišića je nebitno. Poštak je predivan. Valjalo bi ga posjetiti opet. Mislim da je čaroban u proljeće, kada se zelene nepregledni travnjaci i šareni proljetno cvijeće. Iris Popić


EDUKACIJA

3ODQLQVNRFYLMHþH

Pripremila: Višnja Crevar Foto: Sonja Cukrov Sunko

Planinski kotrljan, Eryngium alpinum L. iz porodice štitarki Rijedak je, neobičan, poput modre čipke, zaštićen. Možemo ga vidjeti samo na kamenitim, planinskim travnjacima ili uz rub klekovine bora, iznad 1500 m, ljeti. Stabljika je zeljasta, modrikasta, visine do 60 cm. Ima prizemne,trokutasto-srcolike nazubljene listove na peteljci, a oni na stabljici su dlanasto rasperani, modri. Na stabljici su1-3 kuglasta ili izdužena cvata sa mnogo sitnih bjeličastih i modrih cvjetova. Glavni ukras su modri, kopljasti, perasto razdijeljeni pricvjetni listovi. Djeluju bodljikavo, ali su zapravo meki pod rukom. Čarolija prirode. Slikano: Premužićeva staza, 10.08.2017.

Planinski božur, Paeonia mascula L. Miller, Biljka iz porodice božurovki, zaštićena. Rijedak ukras, kao da ga je netko iz vrta presadio na šumsku padinu ili u pukotinu stijene na 1300 m visine. Istina je zapravo da su ljudi iz prirode prisvojili i kultivirali ljepotu da im krasi proljetne dane. Na snažnoj stabljici visine do 70 cm su naizmjenični, dvaput razdijeljeni listovi sa po tri eliptične liske i jednim velikim cvijetom promjera 8-12 cm sa po 5-10 crvenih ili bijelih latica i mnogo žutih prašnika. Plod je mjehur sa tamnomodrim sjemenkama. Cvate u 5. i 6. mjesecu. Otrovan je. Šteta! Slikano: Crnopac, 3.06.2017.

Velebitska degenija, Degenia velebitica (Degen) Hayek, iz porodice krstašica Rijetka, endemična, strogo zaštićena biljka. Ona je mali dragulj hrvatske flore. Raste na visini 1200-1300 m nv, na jugoistočnim točilima, u zajednici sa koporcem, čestikom i ognjicom. Cvate u svibnju. Grmić, visine 3-11 cm, sa srebrnastobijelim, odebljanim, kopljastim listovima, dugim 1-2,5 cm, širokim 2-4 mm, složenim u rozetu. Gronjasti cvat je sumporasto žut, a cvijet ima četiri latice. Plodovi su jajaste, dlakave komušice sa spljoštenim sjemenkama. Lijepo je naići na ove žute, velebitske “bisere” u surom kamenjaru. Slikano: obronak Soline, kod Budakova brda, 28.05.2017.

Ružičasta šapika, Heracleum austriacum, iz porodice štitarki Svi su pitali, ovog ljeta na Karavankama, što je to? Nisam znala, jer taj cvijet nisam vidjela u Hrvatskoj, ali ipak sam saznala ponešto o njoj. Ova prekrasna endemična biljka raste u Julijskim Alpama, Kamniško-Savinjskim Alpama i Karavankama. To je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). Stabljika je uspravna, visine do 50 cm, u donjem dijelu gola, a u gornjem prekrivena dlačicama. Listovi su dugački 2-4 cm, podijeljeni u 2-3 režnja, nazubljenih rubova. Na vrhu stabljike su ružičasti cvjetovi. Skupljeni su u 6-13 štitastih cvatova, promjera 10 cm. Vanjske latice cvjetova su veće od unutarnjih pa dodatno privlače oprašivače. Slikano: Karavanke, uspon na Stol, 25.07.2017.

GLASNIK KAMENARA

19


Jeste li vidjeli moju gojzericu?

Veliki i mali Ä?ovjek.

Nadmadrac Dormeo - akcija!

MENAR Ĺ KA

K ENI IB

HPD

K E J I L E J H E J I SM

WC s najljepĹĄim pogledom na svijetu!

Ipak ću morati okolo!

Tko se nije skrio...

Kako je vani?

SpavaÄ?i.

04/*7"Ɖ**;%"7"Ɖ)1%,BNFOBS ,SBMKB;WPOJNJSB ÂťJCFOJLr63&Ă *7"Ɖ,*0%#036QSBWOJPECPS r-&,503,BUJDB+VSJÇŠFWr(-"7/**0%(0703/*63&%/*,7JOLP.BMFĂ˜r(3"'*Ɖ,"13*13&.".FSMBEFTJHO ÂťJCFOJLr5JTBL1SJOUFSB;BHSFCr/BLMBEBr-JTUJ[MB[JQPWSFNFOPJEJKFMJTFCFTQMBUOP

Glasnik Kamenara br. 24  
Glasnik Kamenara br. 24  
Advertisement