Glasnik kamenara br. 23 by HPD Kamenar HPD Kamenar

HPD

IK EN

godina

Glasnik Kamenara

NA AME R $ Å IB K $

GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUÅ TVA KA %

$ $ $ Pro#

Mali Maglaj

Sretan roÄ&#x2018;endan!

Vilinski kukovi

1926. - 2016.

Rijeka Bijela

OBRAĆANJE

RIJEČ PREDSJEDNIKA Pozdrav planinarkama i planinarima! Prošlo je prvih 100 dana nove „vlade“ (nemojte „bacigati“ za 300 dana) te je red osvrnuti se na rad UO i Društva u cjelini u proteklom periodu. Naša „osnovna djelatnost“, organizacija i realizacija planinarskih tura i šetnji, bila je na nivou prethodnih godina. Primjećujem da, unatoč organiziranju većeg broja lakših izleta i izleta u bližu okolicu, nismo dobili primjeren odaziv kakav smo očekivali. Ove godine obilježavamo 90-u godišnjicu osnutka Društva pa je velik dio aktivnosti bio vezan upravo za ovu proslavu. Iako nismo odradili baš sve što smo planirali, unatoč nespretnosti u pojedinim akcijama, smatram da je ukupan dojam pozitivan i da je UO kao nositelj ovih aktivnosti zaslužio prolaznu ocjenu. Od ostalih aktivnosti, ističem održavanje Opće planinarske škole nakon dulje pauze, pa koristim priliku da još jednom čestitam svim novim diplomiranim planinarima! Konačno, tehničko rješenje priključka el. energije u planinarskoj kući ĆIĆO je još jedan značajniji posao koji smo odradili u ovoj godini.

Društvo slavi devedeseti rođendan…Sretan! Ostati mlad Mlad i star, to nije pitanje godina. Ima mladih ljudi koji izgledaju strašno stari, i starih koji djeluju očaravajuće mladenački. Mlad si dokle god ne misliš da znaš sve; dokle god imaš smisla za humor; dokle god si veseo i možeš se diviti nečemu novom što otkrivaš. Star si ako se plašiš svega neobičnoga, ako se krećeš samo poznatim, utrtim putovima; ako se zadovoljavaš s prosječnim mišljenjem; ako se sve vrti oko tebe; ako govoriš samo o sebi. Ali mlad si, svjež i sretan ako si otvoren za novo, ako imaš osjećaja za više stvari; ako si pripravan pomoći drugima; ako ostaneš jednostavan čovjek koji još uvijek može nešto naučiti. Pokušaj ostati mlad i druge zaraziti svojom veselošću i svojim optimizmom. Tada će i stari zarđali svijet oko tebe biti ponovno mlad i poletan. (P.B.) Gordana Pulić

Kako naše Društvo i dalje boluje od „sindroma prekomjernih godina“, želja mi je da se upisom novih članova u narednom periodu ova slika promijeni. Smatram da je ovo najveći problem Društva te apeliram na članove da se maksimalno angažiraju u dovođenju novih članova. Hvala svim članovima Društva koji su svojim prilozima i fotografijama pomogli da još jedan Glasnik Kamenara ugleda svjetlo dana. Zahvaljujem svim članovima Društva koji su svojim radom doprinijeli realizaciji planiranih aktivnosti, a ostale članove molim da se u sljedećem razdoblju anagažiraju u radu, jer osim prava, članstvom se stječu i obveze u radu i promicanju Društva. Svim članovima Društva želim sretan Božić i lijepu, planinarski uspješnu i zdravljem protkanu, Novu 2017. godinu! Predsjednik Društva Vinko Maleš

IN MEMORIAM U danima kada obilježavamo 90 godina od osnivanja Hrvatskog planinarskog društva “Kamenar” prisjećamo se svih naših preminulih članova te posjećujući naše planine trajno čuvamo uspomenu na njih. Neka im je vječna slava! Članovi HPD “Kamenar” Šibenik

GLASNIK KAMENARA 2

POVIJEST

Kamenar - 90 godina povijesti 1926. godina t 3. siječnja osnovano Hrvatsko planinarsko društvo - podružnica Kamenar. t Upravni odbor: - Miho Jerinić, predsjednik, - Ivan Čičin-Šain, potpredsjednik, - Dr. Ivan Kožul, tajnik, - Ferdo Erega, blagajnik. t Tijekom godine organiziraju se izleti u bližu okolicu; suradnja s podružnicom HPDa Mosor iz Splita.

1928. godina t Društvo prestaje djelovati.

1936. godina t 5. lipnja obnovljen rad Društva. t Upravni odbor: - Ante Frua, predsjednik, - Bogdan Iljadica, potpredsjednik, - Bruno Nazor, tajnik, - Dr. Marko Selem, vođa. t Tijekom godine organiziraju se izleti u bližu okolicu, izleti za školsku mladež.

1937. - 1948. g. t Nema podataka kada je Društvo u ovom periodu prestalo s radom.

1949. godina t 10. studenog održana je Osnivačka skupština (treća po redu) na poticaj dr. Rafaela Dolinšeka. t Za predsjednika je izabran Srećko Iljadica, a za tajnicu Anđela Bedeniković.

1950. - 1955. g. t Nedostaju pisani podaci, a po sjećanju članova saznajemo: t planinarilo se po hrvatskim i bosanskim planinama, sudjelovalo na planinarskim sletovima, rad je bio intenzivan i uspješan; t predsjednici Društva su bili dr. Josip Žokalj i Josip Ljubković.

1956. - 1962. g. t Procvat i ugled Društva, predsjednik Branko Erak. t Najviše se planinarilo po Velebitu (baza pl. dom pod Štirovcem) i dalmatinskim pla-

ninama (Promina, Dinara, Kozjak, Mosor, Biokovo). t Organiziraju se logorovanja za boležljivu djecu (1957. u Vrlici, 1958. u Bosanskom Grahovu). t 4. srpnja 1958. sudjelovali na sletu planinara Jugoslavije na Tjentištu; t organiziran je veliki ples u hotelu Krka.

Na Zelengori, 1989.

1962. g. t Društvo prestalo s radom.

1981. godina

Plitvice, 1990.

t ožujak, pokušaj obnove Društva; t Osnivačka skupština, - Mirna Ljubković, predsjednica, t Društvo prestalo s radom.

1985. godina t 10. siječnja Obnoviteljska (osnivačka) skupština Društva; t Izvršni odbor: - Ivo Antunac, predsjednik, - Ante Juras, tajnik, - Zdenka TrupkovićAntunac, blagajnica, - Dušan Berić, MirsadImamović, Ivica Jerković i Branko Nimac, članovi. t 3. veljače, izlet na Prominu, prvi službeni izlet novoosnovanog Društva; t 3. studenog, postavljanje kutije s upisnom knjigom i pečatom na Orlovači, 496 m

Kiza, 1991.

1986. godina t 18. svibnja organizatori i domaćini Dana planinara Dalmacije na Slapovima Krke t od 7. do 14. rujna prvi put na vrhu Triglava (2863 m), sudionici: Ratko Tedling (voditelj uspona), Ivo Antunac, Ešref Bajrić, Ante Čala, Jagoda Erceg, Marijan Erceg, Ante Ercegović, Joško Friganović, Ivo Gulin, Ivica Jerković, Boris Kronja i Zlatibor Prgin; t od 24. do 29. studenoga prva Kamenarova izložba planinarske fotografije u TEF-u, izložbu postavila Nada Antunac.

Triglav, 1986.

1987. godina t 19. veljače dobili društvenu zastavu (predstavljena na Godišnjoj skupštini, zastavničari Branko Živković i Milojko Stanošević); GLASNIK KAMENARA

POVIJEST Gospić, Klek, 1993.

Bjelolasica, 1993.

Mosor, 1993.

t 19. travnja početak speleoloških aktivnosti, prvi speleološki izlet u špilje na Medenom brdu, Smokovači i Stražbenici; t od 30. listopada do 1. studenog svečano otvaranje i prvi obilazak staze Tragom 1. šibenskog partizanskog odreda.

1988. godina t 28. travnja održan je Osnivački sastanak Speleološkog odsjeka (SOK), pročelnik Milojko Stanošević.

1989. godina Veliki Kozjak, Velebit, 1994.

t od 15. do 16. srpnja prve markacijske aktivnosti na Velebitu (Štirovac - Buljma Velika i Mala Ruja - Javornik);

1990. godina t 15. -17. lipnja uspon na Maglić, 2386 m;

1991. godina

Cincar, Livno, 1996.

Rovanjska, 1996. 4

t 16. svibnja Godišnja skupština: usvojen novi Statut, Društvo promijenilo ime u Hrvatsko planinarsko društvo i dobilo novi znak; t Upravni odbor: - Ivo Antunac, predsjednik, - Zdenka Antunac, tajnica, - Momčilo Knežević, blagajnik - Ranko Lučić, ekonom. - Ostali članovi: Zora Čeko, Biserka Đerek, Joško Friganović, Ante Juras, Milojko Stanošević i Vlatko Šupe; t 30. studenoga speleolozi društva, Ešref Bajrić, Branko Živković i Teo Barešić privremeno su zatvorili alu-folijom rupu na kupoli Katedrale nastalu granatiranjem grada; GLASNIK KAMENARA

1992. godina t Aktivnosti svedene na minimum. Planinari se samo u bližoj i daljoj okolici grada.

1993. godina t od 1. do 8. kolovoza sudjelovanje na speleološkom logoru KS HPS-a u Lomskojdulibi; t od 12. do 14. studenoga, prvi put na Ćićariji (uspon na Planik, 1273 m);

1994. godina t 26. svibnja, Izborna skupština t Upravni odbor: - Ante Juras, predsjednik, - Ankica Perić, tajnica, - Zdenka Antunac, blagajnica, - Ešraf Bajrić, pročelnik SO. - Ostali članovi: Marijana Mikulandra, Ranko Lučić, Zlatibor Prgin, Mate Protega, Anka Slavica, Vlatko Šupe. t od 5. do 14. kolovoza pokušaj uspona na Mt. Blanc (4807 m);

1995. godina t 28. siječnja svečano proslavljena 10. obljetnica kontinuiranog rada t bogat i raznolik program, Planinarski tjedan, promovirana značka Društva i prvi broj glasnika Kamenara; t od 31. srpnja do 1. kolovoza ponovljeni uspon na Mt. Blanc. Na vrh su se popeli Ešref Bajrić, Zlatibor Prgin i Branko Tetlo t od 2. do 3. prosinca prvi školovani vodiči društvenih izleta: Marija Antolos, Ivo Antunac, Ante Juras, Ankica Perić, Mate Protega i Vlatko Šupe;

POVIJEST Ozeblin 2002.

Javorova kosa, 2004.

Blidinje, 1997.

1996. godina t 7. ožujka Izborna skupština; t Upravni odbor: - Ante Juras, predsjednik, - Vlatko Šupe, dopredsjednik i pročelnik - Markacijske sekcije, - Ankica Perić, tajnica, - Anka Janković, blagajnica. - Ostali članovi: Ivo Antunac, Anka Bašić, Katica Juričev, Ranko Lučić, Marijana Mikulandra, Višnja Vranković i Vesna Jurković. od t 3. do 7. prosinca proslava 70. obljetnice osnivanja Društva (raznolik i sadržajan program);

nik Vlatko Šupe, dopredsjednik Društva; t 17. svibnja primili Plaketu Šibensko kninske županije za dobar rad.

2002. godina

1997. godina

t 28. veljače primili Plaketu i pismeno priznanje Saveza športova grada Šibenika za dobar rad; t 20. travnja svečano otvaranje i prvi obilazak Poučnog planinarsko - ekološkog puta Ante Frua t 16. prosinca proglašeni najuspješnijom planinarskom udrugom u Hrvatskoj (sudjelovali na svečanosti proglašenja u HPSu, Zagreb);

t 11. svibnja organizatori i domaćini Dana dalmatinskih planinara, Vrsno;

2003. godina

1998. godina t 14. lipnja svečano otvaranje planinarske kuće Ćićo u Rupićima podno Orlovače;

1999. godina t 17. siječnja otvorili vježbalište za alpiniste i speleologe u Rupića kuku, Trtar; t od 10. do 25. travnja organizirali Planinarsku školu za mladež, 34 polaznika;

2000. godina t 26. studenoga organizatori i domaćini prvog Dana planinara Šibensko - kninske županije, Rupići;

2001. godina t od 1. do 8. ožujka izložba fotografija o radu Speleološkog odsjeka, Irish pub (pročelnica SO Rajna Gladović); 6. t svibnja otvaranje planinarske staze na Krtolinu, 503 m (KT Hrvatske pl. obilaznice); aktivnost Markacijske sekcije, pročel-

t od 10. do 13. srpnja pohod na Durmitor i uspon na Bobotov kuk, 2522 m; voditelj: Ante Juras; t 11. rujna izborna skupština Društva: - Višnja Vranković, predsjednica, - Ante Juras, dopredsjednik, - Anđelko Kovač, tajnik, - Anka Janković, blagajnica. - Ostali članovi: Danica Polombito, Marko Božajić, Ankica Perić, Žaneta Savevska, Damir Maksimović, Zdravko Antolković Bambus, Marijana Mikulandra.

2004. godina

Izlet u nepoznato, 2004.

Tečaj gljivarenja, 2004. Vaganski vrh, 2005.

t 29. siječnja proslava 10. obljetnice Glasnika Kamenara;

2005. godina t od 28. do 31. srpnja pohod na Šar-planinu (2747 m), Makedonija; t od 15. do 16. listopada tečaj za markaciste na Kozjaku u organizaciji HPS; GLASNIK KAMENARA

POVIJEST

Šar planina, 2005.

Mali Lošinj, 2014.

2007. godina

Durmitor, Bobotov kuk, 2008.

t 20. prosinca Izborna skupština Društva: - Sonja Cukrov Sunko, predsjednica, - Ante Juras, dopredsjednik, - Rada Živković, tajnica, - Sarafina Marinić, blagajnica. - Ostali članovi UO: Branko Borak, Biserka Dejanović Stošić, Ranko Lučić, Paško Ninić, Mirna Morić, Jagoda Šimac i Tonka Šupe.

2008. godina t od 28. veljače do 27. travnja, Opća planinarska škola, voditelj Zdravko Antolković Bambus; t od 10. do 13. srpnja odlazak na Durmitoru, uspon na Bobotov kuk;

2009. godina Ljubičko brdo, 2011.

t 26. veljačena sjednici Upravnog odbora donesen Pravilnik o organiziranju planinarskih izleta; t 8. ožujka uspon na slovenski Snežnik; t od 23. do 30. svibnja na Ljetni tečaj za planinarske vodiče ide troje članova;

2010. godina

Visibaba, 2012. t Uspješno položili ispit: Mira Barišić, Živana Butrina i Sanda Paić.

2006. godina t od 21. do 26. ožujka svečana proslava 80. obljetnice osnivanje Društva (raznolik i bogat program); 6

t 31. siječnja Zimski uspon na Svetu Geru, Žumberačko gorje; t 18. veljače Upravni odbor donio odluku o otvaranju web stranice Društva; t 25. travnja, Kornati, planinari Društva pomažu u izradi kamenih križeva za poginule vatrogasce; t od 15. do 16. svibnja tečaj za markaciste u Vrdovu; t od 19. do 24. srpnja, uspon na Triglav, pet članova je stiglo na vrh; rujan, nakon dugog traženja, napokon smo t GLASNIK KAMENARA

Kubus, 2006. dobili poslovni prostor u Ulici kralja Zvonimira, s velikim entuzijazmom smo ga uredili i opremili; t 2. prosinca redovna Skupština; t 16. prosinca svečano otvorenje ureda;

2011. godina t od 17. veljače do 12. lipnja, Opća planinarska škola, voditelj Zdravko Antolković Bambus; t 14. ožujka promocija knjige Ante Jurasa Priče s planine; 27. ožujkana Danima Društva, a povodom t 85. godišnjice, uručena priznanja najstarijim članovima; t 18. svibnja na sjednici Upravnog odbora donesena odluka o obnavljanju Planinarske kuće Ćićo u Rupićima, izradi kamina, uređenju bunara i prilazne ceste; t 25. -30. srpnja izlet na Dolomite s usponom na Piz Boe i Punta Peniu, obilaskom Tre cime, jezera Lago de Fedaia i uživanju na feratama; t 20. listopada, Izborna skupština: - Sonja Cukrov Sunko, predsjednica, - Rada Živković, dopredsjednica, - Gradimira Bumbak, tajnica,

POVIJEST

Šar planina, 2015.

Imotski, 2014. t od 15. do 17. veljače 11 naših planinara se popelo na vrh Bjelolasice u snježnim uvjetima; t 7. ožujka povodom Međunarodnog dana planina, naše Društvo se uključilo u promociju planinarstva; t od 29. srpnja do 3. kolovoza, izlet na Kamniške Alpe, usponi na Grintovec i Jezersku kočnu;

Triglav, 2010.

2014. godina Markacijska sekcija - Sarafina Marinić, blagajnica. - Ostali članovi UO: Božo Baus, Branko Borak, Biserka Dejanović Stošić, Ranko Lučić, Vinko Maleš, Nikola Mihaljević i Paško Ninić.

2012. godina t 16. siječnja Konstituirajuća sjednica Upravnog odbora Poučnog planinarsko-ekološkog puta Ante Frua. Naši članovi su Branko Borak (predsjednik), Vlatko Šupe i Božo Baus; t 22. travnja10. godišnjica Poučnog planinarsko ekološkog puta Ante Frua; t od 23. do 28. srpnja, Julijske Alpe, uspon na Malu Mojstrovku, Prisojnik i Jalovec; t od 8. do 9. i od 15. do 16. rujna dvoje naših članova išlo na Tečaj za vodiče društvenih izleta;

2013. godina t 3. veljačedobili smo troje novih planinarskih vodiča koji su ujedno bili na Zimskom tečaju;

t ožujak, izrađene su nove majice s logom Društva; t od 28. do 29. lipnja, Dani hrvatskih planinara u Dugoj Resi, vezani uz 140. godišnjicu planinarstva u Hrvatskoj; t od 28. srpnja do 2. kolovoza, izlet na Durmitor, uspon na Savin kuk, Bobotov kuk i Prutaš;

Slovenija, 2010.

2015. godina t od 19. do 22. ožujka, obilježavanje Dana Društva i 30. godišnjice neprekidnog rada (izložba, prezentacija i predavanje u knjižnici te planinarski ručak u Rupićima); t od 24. do 31. srpnja, veliki Ljetni izlet na Prokletije, Komove, Šar planinu i Pelister; t 15. listopada, Izborna skupština, novi članovi uprave su: - Vinko Maleš, predsjednik, - Božo Baus, dopredsjednik, - Mirjana Granić, tajnica, - Slobodanka Nanjara, blagajnica. - Ostali članovi Upravnog odbora: Nikola Mihaljević, Vlatko Šupe, Rada Skočić, Zorana Zorić, Živana Burtina, Mira Meštrov i Sonja Cukrov Sunko. GLASNIK KAMENARA

Piz Boe, Dolomiti, 2011.

Durmitor, Savin kuk 2014. 7

IN MEDIAS RES

Pregled druĹĄtvenih aktivnosti u 2016. HPEJOB PE PTOVULB %SVĂ&#x2DC;UWB r 4WFÇ&#x160;BOB TKFEOJDB %SVĂ&#x2DC;UWB r %BOJ EBMNBUJOTLJI J ISWBUTLJI QMBOJOBSB r %SVĂ&#x2DC;UWFOJ J[MFUJ J [BCBWF J KPĂ&#x2DC; puno toga

Na hrptu Kozjaka

SIJEÄ&#x152;ANJ 10. sijeÄ?nja - BiliÄ?ki Debeljak voditelj: Ranko LuÄ?iÄ&#x2021; 17. sijeÄ?nja - MalaÄ?ka voditelj: BoĹžidar Baus 24. sijeÄ?nja - Krtolin voditelj: Vinko MaleĹĄ 31. sijeÄ?nja - Trtarski Debeljak voditelj: Ranko LuÄ?iÄ&#x2021;

Trtarski Debeljak

VELJAÄ&#x152;A Slapovi Krke

6. veljaÄ?e - Mali Maglaj voditeljica: Gradimira Bumbak 21. veljaÄ?e - Kosirina - Murter voditeljica: Mirna MoriÄ&#x2021;

TRAVANJ Mali Maglaj

3.travnja - Vilinski kukovi voditeljica: Sonja Cukrov Sunko 9. - 10. travnja - Vis - Dani dalmatinskih planinara voditeljica: Mirjana GraniÄ&#x2021; 17. travnja - Mala i Velika Promina voditeljica: Neda Pervan 30. travnja - NP Paklenica voditeljica: Mirna MoriÄ&#x2021;

SVIBANJ 8. svibnja - Dugi otok voditelj: Branko Borak

OĹ˝UJAK Ä&#x152;iĹĄÄ&#x2021;enje lokve i platoa pokraj tri bunara 12. - 13. oĹžujka - Kozjak voditelj: Vlatko Ĺ upe 13. oĹžujka - OmiĹĄka Dinara voditeljica: Gradimira Bumbak 20. oĹžujka - Skradin - Ĺ ibenik voditeljica: Radojka SkoÄ?iÄ&#x2021;

Dugi otok GLASNIK KAMENARA

IN MEDIAS RES 15. svibnja - Završna vježba Opće planinarske škole 18. svibnja - Izložba fotografija i starih brojeva Glasnika Kamenara, film na temu planinarstva 19. svibnja - Svečana sjednica Društva, predavanje Mladena Mužinića, GSS 21. - 22. svibnja - Kamešnica voditelj: Vlatko Šupe 28. svibnja- Dan Društva - Rupići 29. svibnja - Golić, Velebit voditeljica: Višnja Crevar

Pogled na Zlatni rat

Golić, Velebit

Pakrac

RUJAN 10. rujna - Radlovac, Kurozeb voditelj: Nikola Mihaljević 24. - 25. rujna - Brač voditeljica: Sonja Cukrov Sunko

Šatorina

LIPANJ 4. - 5. lipnja - Zavižan - Alan voditelj: Branko Borak 24. - 26. lipnja - Dani hrvatskih planinara - Psunj voditelj: Vlatko Šupe Lišanjski vrh

LISTOPAD 8. - 9. listopada - Ravna Gora voditelj: Vlatko Šupe 9. listopada - Via Dinarica, Lišanjski vrh 23. listopada - Poštak voditelj: Paško Ninić Brač

Osim navedenih aktivnosti naši su članovi u manjim skupinama organizirali brojne izlete na naše planine, kao i planine Balkana.

GLASNIK KAMENARA

DANI PLANINARA

Bravo naši! N

aša članica Gradimira Bumbak sudjelovala je na Natječaju HPD-a Mosor za najbolju planinarsku fotografiju u ovoj godini. Od 795 pristiglih fotografija i 82 autora, izabrana je 51 fotografija, a od kojih su dvije Gradimirine.

Psunj, 24. - 26. lipnja 2016.

Dani hrvatskih planinara Voditelj: Vlatko Šupe Foto: Božidar Baus Organizacija i domaćinstvo tradicionalne manifestacije Dani hrvatskih planinara ove godine pripali su Planinarskom društvu „Psunj“ iz Pakraca na prostoru kod planinarskog doma „Omanovac“. Tijekom tri dana, od 24. do 26. lipnja, okupilo se 600 planinara iz 61 planinarskog društva iz Hrvatske, a inozemni karakter okupljanju hrvatskih planinara na obroncima Psunja dali su predstavnici 4 planinarska društva iz BiH. Danima hrvatskih planinara 2016. na Omanovcu (655 m) domaćini iz PD „Psunj“ obilježili su završetak 20-godišnje obnove planinarskog doma „Omanovac“ i održali završni čin obilježavanja 120. obljetnice organiziranog planinarstva u Slavoniji.

U ime svih naših članova, članova Uprave Društva i u moje osobno ime, čestitamo Gradimiri na uspjehu. To je doista njezin, a time i naš uspjeh, a te dvije odabrane fotografije su baš izvrsne. Siguran sam da ima još ovakvih, moguće i boljih. Eto, upornost, zaostajanje za kolonom, zujanje okolo dok se grupa odmara, dobro oko i smisao za ljepotu prirode, polućili su dobar razultat. Hvala i za promociju Kamenara. Božidar Baus GLASNIK KAMENARA 10

DANI PLANINARA

90 godina od osnutka Kamenara

Dani Društva

Foto: Josipa Bumbak, Gradimira Bumbak, Zorana Zorić

Za razliku od prijašnjih godina, ove godine svibanj je bio mjesec u kojem su se odvijali najznačaniji događaji i manifestacije kojima je naše Društvo obilježilo devedesetu obljetnicu osnutka. Od završne vježbe polaznika Opće planinarske škole, izložbe fotografijai starih brojeva Glasnika Kamenara, svečane sjednice Društva, predavanja o planinarstvu, filmskih večeri srijedom na temu planinarstva te tradicionalnog planinarskog ručka ( fažola) uz ples i pjesmu za članove, sugrađane i goste iz drugih društava. I bilo je lijepo sjetiti se onih koji nisu više među nama, a znali smo dijeliti tako važne trenutke u našim životima. I bilo je lijepo sjetiti se mjesta koja smo nekad posjetili, kao i anegdota koje prate uglavnom svaki izlet ali je još ljepše planirati izlete i vrhove koji će osvojiti nas.

GLASNIK KAMENARA

DANI PLANINARA

Vis, 9. - 10. travnja 2016.

Dani planinara Dalmacije O

Dolazak na Vis

Doček planinara

Komiža

Pogled s Huma

Hum 12

ve godine Dane planinara Dalmacija organizira PD “HUM” iz Visa. Zainteresiranih Kamenaraca je popriličan broj i u subotu 9.4.2016. nas pedesetak krećemo autobusom prema Splitu pa ćemo trajektom do Visa. Dolazimo u Split i veselo društvo se razmililo po splitskoj rivi, pije se kavica, kupuje se ono što nismo stigli obaviti dan ranije. Svi dobro raspoloženi ukrcavamo se na trajekt, a našoj vodički Sonji zadajemo muku dok nas sve ne nađe i prebroji. Plovit ćemo oko dva i pol sata, vrijeme je lijepo i more mirno. Trajekt je pun planinara i na tom malom prostoru sreću se stari prijatelji i poznanici koji se rijetko sretnu na planinarskim pohodima. Svugdje oko nas smijeh, šale, glasni razgovori. U jednom trenutku pogledam oko sebe po salonu u kojem smo sjedili, a svi stolovi puni kutija, vrećica, boca i bočica. Svi vade iz ruksaka što imaju, zajedno pada i marenda i ručak jer već je oko podne, a ono što na svakom stolu ima, to je panceta i kapula. Prava planinarska hrana, a još bolje ako je panceta - sapunjara. Uz dobro raspoloženje stižemo na Vis. Na mulu naši domaćini nas dočekuju s pjesmom, ali, naravno, tu su i fritule, piće, ali najbolje od svega - viška pogača od slanih sredela. Prema programu domaćina, jedna grupa kreće u Podšpilje preko pl. kuće “Sv.Andrija”, a druga grupa preko Vele glave. A mi, treća grupa, krećemo autobusom za Komižu kako bismo se smjestili u hotelu Modra špilja. S nama u autubusu je i naš novi planinar Svetin, malo starije životne dobi, koji je u zadnji čas stigao osobnim automobilom i ukrcao se. Sve što ima je harmonika, vrećica s pjesmama, a to što nema dokumenata, a kamoli ruksak, manje je bitno.Većina članova ga ne poznaje. Razvukao naš Svetin harmoniku i pjeva pjesme koje, uglavnom, samo on zna, a naš Borak ga gleda u čudu i kaže: “Moj čovik, ti si uša u pogrešan autobus, mi smo ti planinari iz Šibenika!” A GLASNIK KAMENARA

Svetin će: “I ja sam vaš!” „Ma, koji naš, nisi ti naš!“ čudi se Borak. Nastaje opći smjeh. Dolazimo u Komižu, smještamo se po sobama. Odlazimo u obilazak prekrasnog malog ribarskog mjesta. Penjemo se do benediktinske crkve posvećene sv. Nikoli koju je 1177. g. posvetio Papa Aleksandar III. To je prvi Papa koji je posjetio neko hrvatsko mjesto jer se na putu za Veneciju sklonio od nevremena na Palagružu pa su ga ribari prebacili u Komižu kako bi posvetio crkvu. Nakon večere odlazimo u Podšpilje gdje se održava svečano otvaranje susreta te prigodan program, i kao pravi gosti donosimo domaćinima poklon, naravno, odljev u gipsu naše katedrale sv.Jakova. Sve je puno planinara, pjesme, plesa, naravno, i ića i pića, do kasno u noć. Noću je pala velika kiša i nije bilo lako onima pod šatorom, a nakon toga je osvanuo prekrasan sunčan dan. U nedjelju se jedna grupa popela na Hum, jedna se popela na Dragodid, a neki su pokušali ići do Modre špilje. Za svakoga je bilo po nešto. Na silasku s Dragodida susrećemo staricu kako se penje uzbrdo s magarcem, kozom i psom. Vesela i razgovorljiva priča nam kako su nekada Komižani živjeli od ribe, loze i maslina. Teško se radilo i živjelo, a ona i danas sama ode na more i u polje. Svi se skupljamo za vrijeme ručka. Pravi planinarski fažol! Pakiramo se, napuštamo sobe, čeka nas naš autobus i trajekt. Na putu prema Splitu u trajektu nikada više toliko planinara na jednom mjestu. Sve se šareni od crvenih, žutih, zelenih i svih drugih boja jakni. Iz svakog kutka se čuje pjesma, svi zadovoljni i sretni, još jedan prekrasan palninarski vikend je prošao. Na kraju velika zahvala domaćinima, a pogotovu njihovom predsjedniku Željku Arnautoviću, koji su sve organizirali i ugostili preko 700 planinara. Mirjana Granić Foto: Sonja Cukrov Sunko

AKTIVNOSTI

2SþD SODQLQDUVND åNROD P

laninarenje. Mnogi misle da je to obična šetnja po malo višim brdima. Staviš na noge malo bolje patike, nekakvu torbu na leđa s malo vode i sendvičem i kreneš. E, pa nije tako jednostavno! Svaka čovjekova aktivnost je usmjerena k jednome cilju. Uživanju. I da bi planinarenje zaista i bilo uživanje, dobro je znati neke stvari. A sve te stvari se mogu naučiti u Općoj planinarskoj školi. U organizaciji HPD Kamenar ove godine je održana OPŠ nakon 5 godina. Prije 5 godina kada sam započela sa svojim osnovnim planinarskim školovanjem nisam ni sanjala da ću sljedeću školu voditi baš ja. Iako je Bambus u više navrata, onako u šali, znao natuknuti kako sam je sljedeća voditeljica. I eto, ta čast mi je pripala ove, jubilarne, godine. E, sada počinje prava zbrka u mojoj glavi. Šta, kako, kada, tko? Treba složiti raspored predavanja, vježbi i izleta, uskladiti sve to s predavačima, napraviti prezentacije… Isprintala sam Pravilnik o Općoj planinarskoj školi u HPS-u i neko vrijeme samo gledala u nj. Valjda sam mislila da će me to gledanje bar malo „prosvijetliti“. E, pa nije ni to tako jednostavno! Tako sam tada mislila. Sada, nakon par mjeseci od završetka škole kada su se dojmovi „slegli“, drugačije gledam na sve to. Nakon početne zbrke,

sve se nekakvim čudom posložilo samo od sebe. Predavanja, vježbe i izleti, sve je teklo… prirodno. Učili smo zajedno, i školarci i ja. Kada bi me pitali nešto što nisam znala, žurila bih kući tražiti odgovor. I bila sam nestrpljiva. Žudjela sam naučiti nešto novo, a isto tako sve to prenijeti polaznicima OPŠ-e. Najljepši dio predavanja je bio onda kada bismo jedni drugima prepričavali vlastita iskustva i anegdote na temu aktualnog predavanja. A najzanimljiviji dio OPŠ-e bila je završna vježba. Tada smo sve naučeno imali priliku pokazati u praksi. Uz zezanciju i dobru zabavu usvojili smo prava znanja i to sve za 5. Ali da se ja ne raspričam previše (a mogla bih svašta nešto reći na ovu temu) zahvaljujem svima koji su na bilo koji način bili dio ovogodišnje OPŠ-e, predavačima na odličnim prezentacijama i vremenu koje su odvojili za nas, rukovodstvu Društva na odlično odrađenoj logistici, mojoj obitelji što je „trpjela“moje odsudstvo iz kuće tih mjesec i po dana. Najviše se zahvaljujem školarcima. Zahvaljujući vama, imam jedno novo iskustvo i puno novih znanja. A sad u planine i ne zaboravite naučeno jer „obrazujte se koliko god hoćete, ali nećete imati koristi od nagomilanog znanja dok ga u djelo ne sprovedete“ – Muhamed Ali. Gradimira Bumbak Foto: G. Bumbak, I. Ercegovac GLASNIK KAMENARA

Bunari

ezbroj puta kad sam išao na Orlovaču uvlačio bih se u grmlje da pogledam bunare koji su bili skriveni od pogleda, zarasli u gusto raslinje. Znao sam za njih otkako sam član Društva, a to je 27 godina. Mali broj kolega planinara je znao za bunare i nitko se do sada nije dosjetio ukloniti raslinje oko njih i tako omogući pristup svima koji bi ih htjeli pogledati na putu za Orlovaču. Prošle jeseni vodeći kolege planinare iz Splita na Orlovaču došao sam na zamisao da uredimo pristupni put, postavimo putokaze i ogradu kod sva tri bunara. Početkom prosinca prošle godine napravili smo prvu radnu akciju i temeljito očistili od raslinja prilaz od lokve do prvog bunara. Tjedan dana kasnije održana je i druga radna akcija s većim brojem učesnika tako da smo uspjeli probiti i očistiti put do drugog bunara. Pravi horor je bio pronaći treći bunar, tlo se nije vidjelo od isprepletenih grana, zavlačili smo se u svaki grm, pod svako stablo. Strah me bilo da bih mogao upasti u bunar jer nisam znao što se krije ispod grana. Nije bilo druge nego uzeti sjekiru i škare i kidati granu po granu ispred sebe praveći puteljak. Desetak metara udaljen od drugog bunara bio je i treći, potpuno zarastao raslinjem. Ovaj bunar je najmanji i za razliku od druga dva kopan ukoso. Putokaz je postavljen na stablo kod lokve, a od lokve do posljednjeg bunara ima 50 metara. Napravljena je i staza od trećeg bunara do staze Rupići – Orlovača u dužini od 50 metara, varijanta za one koji ih žele vidjeti na putu za Orlovaču da ne idu od lokve istim putem a također je postavljena i ograda od plastičnog konopa ispred svih bunara. Tko je i kada gradio te bunare, ne znaju ni najstariji žitelji sela Rupići, a voda u bunarima je bila pitka (danas ne) i korištena je za svakodnevnu upotrebu sve dok mještani nisu napravili uz svoje kuće gusterne. Sadašnja lokva svojevremeno je bila četvrti bunar, ali su ga mještani zatrpali do pod vrh i tako napravili lokvu na kojoj su napajali stoku. Od planinske kuće Ćićo do bunara i lokve ima dvadesetak minuta hoda. Milorad (Mile) Milović 13

RAZGOVOR

3ULURGX WUHED XYDçDYDWL L UD]XPMHWL NIKOLA MIHALJEVIĆ t 7BÝ QSWJ TVTSFU T QMBOJOPN Od ranog djetinjstva sam bio u kontaktu s prirodom, hodao po okolnim brdima. Prvi uspon na planinu, koji bih mogao smatrati planinarskim, uspon je na vrh Promine, negdje u sedmom ili osmom razredu s moja tri kompanjona sličnog uzrasta. Bila je to prava avantura za nas, dva i pol sata hoda do vrha, sami bez nekih prethodnih naputaka i planinarskih znanja. Sjećam se, na vrhu nije bilo nikakvih građevina, samo geodetski stup i iznad njega planinarska piramida napravljena od uzdužnih gredica i poprečnih letava. Kasnije su izgrađeni vojni objekti i vrh Promine dugo nije bio

dostupan planinarima. Kao zamjenski vrh bila je uzeta susjedna glavica izvan žičane ograde. Kad smo kod vrha Promine koji se zove Čavnovka i objekata na njemu, zanimljivo je kako je dobio ime. U povijesnim dokumentima piše da je na tom vrhu još od predturskih vremena bila crkvica sv. Vida (po nekima sv. Ilije) koju je narod zvao Čavina crkva po graditelju, a njezini ostaci su se vidjeli sve do polovice 19. stoljeća. Po toj Čavinoj crkvi vrh je nazvan Čavnovka. Kasnije sam tamo odlazio često. Iz tog vremena se sjećam i malog planinarskog skloništa koje je i sada pod krovom, nešto sjevernije od današnjeg doma, samo ne u istoj funkciji. Domar je bio jedan stariji čovjek, samotnjak kojeg su zvali Šandor, a nedaleko je živio još jedan osobenjak, pustinjak Vrtoć koji je tu i pokopan kad je umro, njegov grob je blizu doma sa zapadne strane.

Nikola Mihaljević rođen je 26. 5. 1955. u Drnišu. Jedan je od rijetkih aktivnih članova koji je bio sudionik obnoviteljske skupštine našeg Društva i od tada, on i planina vole se javno!

Veliko Rujno, 15.8.1996. t ,BE TUF JOUFO[JWOJKF QPŗFMJ QMBOJOBSJUJ Intenzivnije sam počeo planinariti 1983. godine, u PD PTT Sljeme u Zagrebu gdje sam prošao planinarsku školu, odnosno tečaj osnova planinarstva i uključio se u planinarstvo kao organiziranu djelatnost. t *[MFU LPKJ 7BN TF OBKEVCMKF VSF[BP V TKFŖBOKF Dosta dobro pamtim detalje s izleta. Ima jedan izlet koji sam posebno upamtio, negdje sredinom osamdesetih kad sam zalutao na Velebitu. Bilo nas je četvero, početak srpnja i loše vrijeme. Noćili smo u domu pod Štirovcem koji je kasnije u Domovinskom ratu srušen, a imali smo plan sutradan popeti se na Vaganski vrh i spustiti se na drugu stranu ispod Malovana, preko Bunovca u Raduč. Kako je bilo loše vrijeme, povremeno kiša i magla, promijenili smo plan i uputili se prema Bunovcu drugom kraćom stazom, od doma sa sjever-

Dolomiti, 2011. GLASNIK KAMENARA

ne ličke strane, podnožjem stijena najviših vrhova. Šumska staza je bila zapuštena, a marke loše i stare. Negdje iza Vaganca smo izgubili markaciju i uz sva nastojanja više je nismo našli. Odlučili smo krenuti niz brdo kroz šumu prema polju držeći se nekih naputaka iz planinarske škole i uspjeli smo. Nakon nekoliko sati tumaranja sretno smo se spustili u susjedno selo Papuču umjesto u Raduč. Ali taj spust, točila, vododerine, svježi trag medvjedice i dvoje malih koji se jasno vidio na mokroj ledini ispred nas i još neke detalje, nikad neću zaboraviti. t /FPTUWBSFOJ TBO OFPTWPKFOB QMBOJOB

Žao mi je što se nisam popeo na Punta Peniu na Marmoladi, kad sam s Društvom prije nekoliko godina bio u Dolomitima. Imao sam problema s koljenom i još neke okolnosti nam nisu išle na ruku, tako da je taj vrh ostao nerealiziran, a bio sam se „naoštrio“. t 6[ QMBOJOBSFOKF BLUJWBO TUF J MPWBD LBLP NJSJUF UF EWJKF MKVCBWJ Na načelnoj razini kod mene tu nema problema, nema sukoba pa nema ni mirenja, postoji koegzistencija. Moj stav je da je to ljubav prema prirodi na dva načina. Kako postoje pravila i etički kodeks u planinarenju isto važi i za lovstvo, i jedno i drugo bi trebalo biti u funkciji očuvanja i zaštite prirode i čovjekove aktivne uloge u tome. Postoje, naravno, odstupanja, kao i u životu općenito na raznim stranama. Povremeno možemo čuti određene radikalne negativne stavova i osude na račun lova i lovaca, tvrdim da se često radi o nepoznavanju stvari ili isključivostima. Na osobnoj i tehničkoj razini ponekad ne mogu uskladiti termine pa upadam u klasičan sukob interesa. t 1PTUPKJ J USFŖB MKVCBW OBSBWOP OF NJTMJN OB PCJUFMK B UP KF TQPSU BLUJWOJ TUF J V ,BSBUF LMVCViÀJCFOJLi Da, karateom se bavim jako dugo, još od srednje škole. Prvo u „kućnoj radinosti“ preko knjiga i nekih prijatelja koji su vježbali u Splitu jer u Drnišu gdje sam rođen i išao u školu u to vrijeme nije bilo karate kluba. Odlaskom na studij u Zagreb odmah

RAZGOVOR Jalovec, 2012.

sam se ukljuÄ?io u klub, bio aktivni sportaĹĄ, natjecatelj, kasnije trener i veÄ&#x2021; duĹže vrijeme predsjednik Karate kluba â&#x20AC;&#x153;Ĺ ibenikâ&#x20AC;&#x153;. I sada rekreativno treniram nekoliko puta tjedno. t ,BE TBN QPLVĂ?BMB EP[OBUJ OFĂ?UP WJĂ?F P 7BNB SFLMJ TV NJ EB 7BN HPK[FSJDF TQBEBKV V PTOPWOV BVUP PQSFNV Dobro su vam rekli, stalno u autu imam terenske cipele. Ä&#x152;esto se neplanirano naÄ&#x2018;em u prilici nekud poÄ&#x2021;i, neĹĄto vidjeti uz put. Jednostavno se preobujem, ili eventualno i presvuÄ?em i idem. t )WBMF 7BT LBP WSTOPH QP[OBWBUFMKB CPUBOJLF QPTFCOP TUBCBMB Pretjeruju, nisam uopÄ&#x2021;e vrstan poznavatelj botanike, ali neĹĄto znam i o tome, volim ĹĄumu, raspoznajem stabla, znam ĹĄto je bukva, a ĹĄto hrast, razlikujem zimzelen od listopadnog. t 1MBOJOBSFOKF OFLBE J TBEB Kako su se mijenjala vremena i druĹĄtvo tako se mijenjalo i planinarstvo. U svojim poÄ?ecima planinarenje je bilo zanimacija nekih elitnih druĹĄtvenih krugova, intelektualaca i gospode. U nekim kasnijim razdobljima planinarstvo je imalo obiljeĹžja masovnog druĹĄtvenog pokreta, â&#x20AC;&#x17E;povratka prirodiâ&#x20AC;&#x153; i sliÄ?no. Danas Ĺživimo u drugim okolnostima, ljudi su viĹĄe individualizirani, tempo Ĺživota nameÄ&#x2021;e uĹžurbanost, otuÄ&#x2018;enost i stres, a planinarenje je Ä?esto odmor, druĹženje i relaksacija od svega toga. Svakoga pokreÄ&#x2021;e, Ä?ini mi se, viĹĄe neka osobna motivacija i razlozi, Mali princ, 2013.

nego neki opÄ&#x2021;i trendovi. MeÄ&#x2018;utim, kako god bilo, planinarenje je uvijek bilo jedna lijepa i zanimljiva aktivnost, koliko tjelesna joĹĄ i viĹĄe, rekao bih, duhovna. Ono nije sport jer iskljuÄ?uje natjecanje kao bitan element sporta, ono je rekreacija, ali nije samo to, puno je viĹĄe i kompleksnije od obiÄ?ne rekreacije, planinarenje je po meni naÄ?in Ĺživota. t ,SVĂ¤J BOFHEPUB EB 7BN OFLJ Ĺ&#x2014;MBOPWJ %SVĂ?UWB NPCJUFMPN Ă?BMKV TMJLF Ă¤JWPUJOKTLPH J[NFUB J LBĂ¤V V SPLV PE KFEOF NJOVUF TUJĂ¤F PEHPWPS WVL NFEWKFEy

Ha,ha, znalo se dogoditi. Kako sam lovac i imao sam priliku viÄ&#x2018;ati i te stvari, uvidjeti razlike i sliÄ?nosti, prepoznavati ih, pa sam tu i tamo pomogao kolegama da se snaÄ&#x2018;uâ&#x20AC;Ś t Ă&#x20AC;UP CJTUF NJKFOKBMJ EB NPĂ¤FUF Ĺ˝enu ne bih! Ostalo, teĹĄko je reÄ&#x2021;i. Svi bismo mi mijenjali neĹĄto po onoj â&#x20AC;&#x17E;da mi je danaĹĄnja pametâ&#x20AC;&#x153;, ali nema toga. Ĺ˝iviĹĄ u realnom vremenu i treba nastojati sada napraviti ĹĄto treba i koliko moĹžeĹĄ, drugo je pitanje koliko uspijevamo, i ne osvrtati se previĹĄe natrag. A za sadaĹĄnje, naĹĄe konkretno vrijeme koje nam je na raspolaganju, ima ona mudra izreka jednog velikog Ä?ovjeka, otprilike ovako nekako: â&#x20AC;&#x17E;BoĹže, daj mi hrabrosti da promijenim ono ĹĄto mogu mijenjati, daj mi snage da prihvatim ono ĹĄto se ne moĹže promijeniti, a najviĹĄe od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga.â&#x20AC;&#x153; t 1PSVLB NMBEJN J NMBĹ&#x2122;JN Ĺ&#x2014;MBOPWJNB %SVĂ?UWB Na koga ste mislili? Prvo bih poruÄ?io mladima da doÄ&#x2018;u u naĹĄe druĹĄtvo, bit Ä&#x2021;e im lijepo kao i nama. Kako su planinari ljubitelji prirode i naĹĄe aktivnosti su uglavnom vezane uz prirodu, onda Ä&#x2021;e i poruka biti vezana uz taj pojam. Priroda je iskonski ambijent i mjesto Ä?ovjekove pripadnosti, premda smo se kroz vrijeme donekle udaljili od nje, ta vibracija se brzo uspostavi. Prirodu treba razumjeti, treba je Ä?uvati, ona Ä&#x2021;e ti uzvratiti. Prirodu treba uvaĹžavati, ona ima neka svoja pravila koja treba poĹĄtovati, ako ne, moĹžeĹĄ biti kaĹžnjen. Za boravak i opstanak u prirodi treba se osposobiti, treba uÄ?iti i pripremiti se, zauzvrat bit Ä&#x2021;eĹĄ nagraÄ&#x2018;en. *OUFSWKV WPEJMB ;PSBOB ;PSJĹ&#x2013; GLASNIK KAMENARA

Dolomiti, 2011.

Durmitor, 2014.

Prenj, 2011.

Jalovec, 2012.

MagliÄ?, 2012. 15

KAMENAR 2016.

Foto Miranda Trklja

A sutra ću poći na planinu, neka mi se oči napiju – vis

GLASNIK KAMENARA

NA AME R ŠIB K

IK EN

HPD

KAMENAR 2016.

godina 2

sina, daljina – da s ovim sjajem pođem teškim danima. Oton Župančić GLASNIK KAMENARA

DRUŠTVENI IZLETI

5. - 14. 8. 2016.

Bugarska Planina Pirin

Vitoša

Vihren, 2914 m

Vitoša

Kiprej

Planina Pirin

Vitoša, Crni vrh

Rilska jezera Rilski manastir

Vihren planina Pirin

edam članova HPD „Kamenar“ ove godine pridružilo se planinarima HPD „Mosor“ na ljetnom pohodu Bugarskoj i njenim najljepšim planinskim vrhovima. Vodička Aleksandra je navela nekih 10 dobrih razloga zašto bi vrijedilo posjetiti Bugarsku - nama je bilo dovoljno i manje od toga. Ako ste negdje naišli na podatak da je Bugarska jedna od najsiromašnijih zemalja članica EU-a, zanemarite. Bugarska je predivna zemlja, jedna od najstarijih država Europe, bogata prošlošću, obećavajuće budućnosti, snažne bioraznolikosti, zemlja najvišeg vrha Balkana - Musale, zemlja bezbroj glacijalnih jezera, očuvanog ekosustava, zemlja izuzetno gostoljubivih, druželjubivih ljudi s kojima gotovo da nema problema u govorGLASNIK KAMENARA

noj komunikaciji (valjda spadamo istoj slavenskoj skupini). Visine, vrhove, GPS tragove možete naći svugdje, ali ono što smo mi doživjeli, vidjeli, pohranili - malo gdje. Tekst bi trebao biti oda druženju, ljepoti susreta s nepoznatim ljudima, razumijevanju, snalaženju, improvizaciji i mnogo čemu drugome. Sve to omogućila nam je naša vodička Aleksandra sa svojim suradnicima Vincijem i Sanjom kojima neizmjerno zahvaljujemo na predivno provedenih 10 dana druženja i uživanja. Fotografije neka budu putopis. Biserka Stošić P.S. Nadamo se ponovnom susretu sljedeće ljeto na nekom novom izletu! Nikica, Sonja, Višnja, Gradimira, Rada, Zorana i Biserka

DRUŠTVENI IZLETI

Biokovo, 23. 3 . 2016.

Bukovac P

etak popodne spoznam da je ovaj vikend samo moj. Sonja, Biserka i Višnja me zovu da odem s njima na Biokovo. Molim Boga samo da ne bude kiše. Hoću u planine! Kažu da planiraju uspon na Bukovac. Slijedi moja čuvena rečenica: „Vodite me kamo god hoćete, bit ću vam dobra!“ Bez problema sam bila na nogama ranom zorom željna planine, hodanja, druženja, zraka, daleko od grada i svakodnevne kolotečine. Polazak u 6,30. Nas devet u dva auta. Vožnja autoputom do skretanja Šestanovac. Stajemo u Zadvarju i zajedno ispijamo jutarnju kavicu. Onda još malo vožnje do Gornjih Brela. Parkirali smo se kod samoposluge. Tamo je već stajala grupa turista spremna na svoj pohod. Polako krećemo s usponom kroz selo i ubrzo dolazimo do ruševne crkvice Gospe od Zdravlja. Šteta što je zapuštena, oronula, obrasla raslinjem. Nastavljamo dalje stazom koja vodi kroz maslinike. Bacam oko, a masline velike, divne i nisu kao moje popadale od uboda mušica. Odjednom ulazimo u šumu crnog bora. Staza taman po mojoj mjeri, samo imam jedan problem koji se zove blato ukrašeno kamenjem. A može i kamenje ukrašeno blatom. Obje kombinacije su klizavo dobitne. Usporavam hod, ne mogu pratit tempo većine. Ostajemo Nikica i ja, onako laganini. I onda nastupa prvo iznenađenje. Dolazimo na raskrižje. Normalno, ne znamo kuda, lijevo, desno, gore… Jedino smo sigurni da ne idemo natrag. Odradimo jedan, trr-zvr, mobitelom. Imali smo sreće, bilo je signala i saznamo da moramo skrenuti desno. Nakon kraćeg uspona dođemo pred obnovljenu crkvicu sv. Nikole. Pogled predivan, ma sve je u superlativu. Nakon kratkog odmora, nastavljamo dalje. Malo šume i onda slijedi novo iznenađenje, cirkus zvan sipar . Proradile moje fobije, ali uspijevam gurat naprijed ne misleći kako ću nazad. Putem srećemo dvoje

planinara koji su se spuštali i upozoravaju nas da je na stazi konj koji nije baš raspoložen. E, sad već imam blokadu mozga. Nakon siparenja, prolazimo pokraj konja. Aco i ja ostajemo pričekati Nikicu. Ali Aco odlazi, a ja ostajem još malo. U jednom trenu shvatim da je grupa odmakla, ne vidim njih put gore, niti Nikicu dolje. Sami, konj i ja, gledamo se zaljubljeno. I onda nastupa panika. Gazim naprijed, prođem pokraj izvora da ga i ne pogledam samo da što prije sustignem grupu. Ne smeta mi više blato. Pušem, stenjem, ali ne dam se. Srce samo što ne iskoči posred listopadnem šume. Kamenje se zeleni od mahovine. Aco me smiruje pričom kako je samo važno da konju ne prilazim s leđa, kako me životinje neće tek tako napasti i svu teoriju što znam. Ima čovjek dobre namjere, ali badava mu kad je moj susret sa životinjama bio većinom u zoološkom vrtu. Nailazimo na tri gljive mamutice. U životu veće gljive vidjela nisam. Staza vijuga, blagi uspon i odjednom se nađemo ispred planinarske kućice Bukovac na 1030 m n/v. Ma kakva planinarska kućica, dobro je rekla Mira, to je hotel s 5 zvjezdica. Troje mladih planinara nas je dočekalo i ugrijalo prostoriju u koju sam ušla tek poslije. Sonja, Biserka, Vesna i ja zauzimamo poze na klupama ispred doma. U prirodi je, ipak, ljepše. E, sad se već polako nećkam da li da nastavim dalje. Ali ne daju mi izbora, idem s njima do vrha. Opet lijepa šumska staza. Dan je bio predivan. Oblačan, bez kiše. Dolazimo na proplanak i svuda uokolo ljuti kamen. Popentram se do vrha i nastupa oduševljenje. Ne sjećam se da sam ikada do sada bila toliko ushićena ljepotama koje sam ugledala. Kao mala djevojčica u dućanu igračaka. Pogled na Makarsku, Brela, obalu, more, pučinu, Brač, u daljini Hvar... Ma, jednostavno, milina. Počinje slikavanje i ne znam gdje bih prije stala i što bih prije slikala.

Silazak s Bukovca GLASNIK KAMENARA

Pogled s Bukovca

Na vrhu Slijedi odmor uz Vindijinu ledenu kavu fino posluženu u plastične čašice. Čakula, smijeh i onda polako pokret jer postalo je prohladno. A tada imam novo suočavanje. Kako dolje? Jednostavno zamislim da sam jedna od tri divokoze koje smo vidjeli putem. Samo što su one skakutale, a ja se kilavim i glumim staru divokozu koja ima probleme s koljenima i kukovima. Brzo smo se spustili i do doma. Kratko smo se odmorili i nastavili dalje. E, sad opet kreće čarolija blata i kamena. Ekipa žuri, ne mogu ih pratiti. Baš me briga, ostajemo Nikica, ja i naš laganini style. Vjerno su nas čekali na stijenama pred početak sipara. Nađem sebi zgodnu kamenčinu, sjednem i gledam kako se prekrasno bijeli taj biokovski sipar. Razmišljam kako ga ne volim, kako ga se bojim kao i onoga konja koji je ostao iza nas. Straha kao u djeteta, a ja godina kao u priči. Koliko nam je trajao uspon, ne znam. Sat sam ostavila kući jer sam se prepustila užitku boravka u prirodi . Izlet predivan. Ako zanemarimo blato, staza taman po mom guštu. Čak je i sipar bio manje bolan od očekivanog. Sve je bilo nekako čarobno jer dio sam puta imala ugođaj Papuka, pa malo ugođaja Paklenice, a ljuti kamen me je vratio u stvarnost Biokova. Predivno iskustvo. Još jednom su me poveli u prekrasno nepoznato. A najvažnije od svega: preživjela sam pogled konja i sipar pod nogama. Iris Popić 19

DRUŠTVENI IZLETI

Izlet u Gorski Kotar 8. - 9. 10. 2016.

našem godišnjem planu izleta za mjesec listopad predviđen je odlazak u Gorki kotar koji se ove godine nepredviđeno ukomponirao u Projekt Via Dinarica. Glavna okosnica projekta Via Dinarica je trasiranje, uređenje i promoviranje atraktivnog dinarskog mega-puta od Slovenije do Albanije, a namijenjen je planinarima, biciklistima i drugim izletnicima koji posjećuju Dinaride kao turisti, ali istodobno i platforma za razvoj i unaprjeđenje životnih i radnih uvjeta za ljude koji u Dinaridima žive. Put se sastoji od tri osnovna koridora, tri usporedne trase. Plava linija prati jadransku obalu povezujući primorski niz dinarskih planina. Bijela linija obuhvaća visoke Dinaride, a Zelena linija unutrašnje Dinaride. I tako je nas petnaest Kamenaraca krenulo bijelom linijom Dinarida prema Mrkoplju. Vrijeme je poluoblačno, kroz Liku nešto hladnije, ali najvažnije, nema kiše. Prvo stajanje na odmorištu Jesenice, ispija se prva kava

Čelimbaša Čekanje spasa

uz smijeh, a pao je i pokoji vic našeg Pere. Nastavljamo put dalje, ali ne za dugo jer svi čujemo neki novi zvuk pri vožnji, vozač zaustavlja minibus i uočava da su na kotaču otpali i slomili se vijci. I što sad?! Vozač nema nikakvog alata, a naš Branko i vozač stali mahati vozačima za pomoć u nadi da će netko stati. Nema šanse, svi samo prozuje brzinom munje. Odjednom, zaustavlja se jedan automobil, možete li pretpostaviti tko nam je stao, naravno, vozačica. Opći aplauz nas žena, ona, naravno, ima i alat u automobilu, zahvaljujemo joj, slikamo se. Ali ni od tog alata nema pomoći pa smo se pomalo dovezli do pred sam ulaz u tunel Mala Kapela i stali na jedno proširenje. Stigli i vatrogasci, stigla i cestovna ophodnja, a nama sve to zabavno, baš dobro došla pišpuš pauza i stvarno nitko nije prigovarao u smislu: “Opet neka krntija od prijevoza!” Sve se dobro završilo jer je došao zamjenski bus i mi smo sretno stigli u Skrad, ali nije sretan bio naš novi vozač jer nam je morao biti na raspolaganju cijeli dan. Spuštamo se prema Zelenom viru i Vražjem prolazu, vrijeme prekrasno, ugodno za hodanje,ovdje se mogu vidjeti prave boje jeseni. Stižemo do Zelenog vira, to je 70 m visoka stijena, nalazi se između dva strma šumovita obronka, a na samom dnu je veličanstveni špiljski portal. S vrha stijene slijeva se u dubinu potočić sve do podnožja stijene, pred otvor pećine. U pećini se nalazi predvorje visoko i široko oko 30 m, a u drugom dijelu pećine razlilo se malo jezero zelene boje. Dalje krećemo prema Vražjem prolazu, 800-metarskom kanjonu, jednom od najdivljijih i najljepših prizora u našoj zemlji. Kroz usku guduru među stijenama visokih stotinjak metara probija se potok Jasle. Nad njim na metalnim nosačima usječenim u stijenu napravljeni su mostići i stepenice kojima se prolazi kroz kanjon. Inače, Vražji prolaz pjesnici su opisivali kao Danteov put u pakao. Veći dio grupe penje se prema Skradu i željezničkoj postaji gdje nas čeka dio ekipe i bus te nastavljamo put prema Mrkoplju i našem odredištu, planinarskom domu “Bijele stijene” u Tuku. GLASNIK KAMENARA

Vražji prolaz U domu nas dočekuje vesela i osebujna domaćica Rada i njen suprug. Pozdravljamo se s planinarima iz Pule i Zagreba koji upravo večeravaju i vraćaju se kući. Smještamo se po sobama, a onda je slijedila vrlo ukusna večera koju su pripremili naši domaćini. Nakon toga opće veselje, ples i pjesma do kasnih sati. Nedjeljno jutro je osvanulo svježe i oblačno, ali, najvažnije, opet nema kiše. Nakon doručka jedna grupa kreće prema Matić poljani, a druga grupa se penje na Čelimbašu, planinu koja se uzdiže iznad naselja Tuk Mrkopaljski. Sam vrh je prostrana livada s južne strane obrasla šumom, a na sjeverozapadu su otvoreni vidici na naselje Tuk i Bjelolasicu. Čelimbaša je najstarije skijalište u Hrvatskoj gdje je sagrađena i prva skijaška vučnica. Spuštamo se nemarkiranom i vrlo strmom skijaškom stazom prema nogometnom igralištu i stižemo, a gdje drugdje, nego pred kafić. Ulazimo, a unutra lijepo, toplo i zagrijavamo se uz rum-punč kojim nas časti naš Pero u ime rođenja unuka Luke. Opet smijeh i šale na svoj i tuđi račun jer tako je najbolje i nema ljutnje. Vraćamo se u dom na ručak pa pakiranje za povratak kući. U busu svi pomalo dremuckaju, neki potiho pričaju, neki razmišljaju o sutrašnjem radnom danu, neke muči što će sutra kuhati i što kupiti na pazaru. I tako, prođe još jedan prekrasan izlet u prirodi i druženju, ali najbolje od svega je to što znamo da je ispred nas još ovakvih lijepih izleta i druženja. Mirjana Granić Foto: M. Žurić, Z. Zorić

DRUŠTVENI IZLETI

Troglav i Duvjakuša

Dinara, 30. - 31. 7. 2016.

„Ajmo na Troglav!“ kaže jedan dan naš Ive. Troglav, mislim se ja.“ Pa ti si lud, di ću ja tamo gori, nema šanse, ko će me popeti?“

li opet ne da mi vrag mira, a Ive ne popušta: „Ma, nije teško, pomalo ćemo, ako mogu drugi, možemo i mi.“ I opet me golica otići jer znam da više neću nikad ako sad ne odem. Zovem Silvu da vidim šta ona misli, a ona već pakira ruksak. Sada nema natrag. Idemo!

Mir, tišina, nigdi ništa i nikoga. Nemožemo od umora niti isti. Popili smo kavu, malo odmorili i napravili đir do Duvjakuše jer se jedan oblak zacrnija. Gori na Duvjakuši tuga i lipotadi god pogledaš. Zapalili smo sviće za mladost, za branitelje. Kao nagrada za trud i umor, obilna

I tako krenemo mi iz Šibenika u 6 h do Ježevića i Sutine. Hlad i rosa prate nas do pola uspona. Srića. Na drugon dilu uspona Bog se smilova pa nam je posla malo maeštralića pa lipo pušika. A mi hodamo, prvi prevoj, pa drugi, pa treći, a lada nigdi. Sva srića cvića svake vrste pa na tren zaboraviš težinu i vrućinu, i škljocaš, i škljocaš. Lagano posustajemo jedno po jedno, a i Ive isprid nas jedva dahće. I kad smo skoro bili na izmaku snaga, prene me uzvik: „Eno gaaa, krov od doma!“ Konačno. Pogled s terase je veličanstven, od planina do otoka šibenskog arhipelaga. Kuća je izgrađena u počast tridesetjednom poginulom pripadniku 7. GBR “Pume” na Dinari.

večera, kolači, kobasice, pršut … jer sutra nas čeka Troglav. Iza marende put pod noge i na Troglav. Do Troglava divota i lipota na sve strane, doduše, malo smo zabucali u startu pa smo osvojili još jedan vrh viška, ali ko broji. Na vrhu srećemo par planinara iz Livna i izmjenjujemo priče te se vraćamo zajedno do doma. Posli ručka krećemo za Ježević. Vrućina nas je sustigla kao i umor. Korak je sve teži, a u glavi samo jedna misao: „Ježević!“ I ne pada nam na pamet sisti i odmoriti se jer se u glavi pitamo: “A ko će nas dignut?“ I, evo, stigli mi napokon u Ježević. I znam da sam taj put tri puta bila na Troglavu i Duvajkuši: prvi, zadnji i nikad više! Idući put (ako ga GLASNIK KAMENARA

bude) Silva i ja idemo džipom do doma i gori čekamo s ručkom, a ko oće, nek šeta od Ježevića. Mirna Morić 21

DRUŠTVENI IZLETI

Velika Paklenica Močila, 30. 4. 2016.

egdi nešto zvoni!!! Di, šta i kome??? Kroz maglu se sitim da zvoni ipak meni, ali još ne znam zašto! Onako bunovna se dižem, vidim u kužini ruksak i svu opremu spremnu…i sine mi u glavi… Paklenica! Izlet sam zbog obaveza prebacila za subotu i cvikala oće li kiša, ali dan je bio ka izmišljen. Nas 30 je upalo u kanjon Paklenice među penjače, trkače, šetače… ma, bilo je živo i veselo ka na sajmu. Gradimira je sa školarcima išla na Manitu, a mi smo krenuli do doma. Kanjon je predivan, pun zelenila, ciklama, vode, još me oduševljava iako sam bila tu bar 25 puta. Oko doma smo se razišli ka puži posli kiše, svak na svoju stranu. Nas 6 cura je odlučilo otići do vidikovca iako je svaka rekla:“ Nikad više!“ Hehe! A gori lipote na sve strane, iako nam je jezik doša do kolina!! Čitav kanjon u svoj svojoj lipiti je pod nama. Divimo se, fotkamo, a bome smo se i malo okripili. Na povratku u dom nigdi nikoga, ali Mile čeka i kaže da bi morali krenuti odmah za Močila. Krećemo jer ako ko zna, onda Mile zna sigurno. Naporno je, ali vidici su toliko lipi da zastajkujemo svaki čas i škljocamo. Bacam oko naokolo i pitam Milu koji je koji vrh? Golić, Crni, Vidakov i ko zna sve koji. Prizori veličanstveni i ne možeš ne zastat. Močila smo izvukli, fala Bogu, i malo zastali za okripu jer ima još do Jurlina i dna kanjona. Dan je savršen, ni vruć, ni hlada. Najedanput, između kamenčina Anića kuka vidim more. Moram priznati da mi je laknulo. Čekam Milu i fotkam, dok nas polako stiže i Mirjana, naša nova članica. Ona prvi put doživljava nešto ovako lipo i sva je oduševljena lipotom prirode, a bome i društva. Krećemo za Šibenik s malim zakašnjenjem, ali to nije umanjilo lipotu izleta. I da, da ne zaboravim, sutra u nedilju je cili dan padala KIŠAAAAA!!!. Mirna Morić 22

GLASNIK KAMENARA

Anića kuk, 16. 10. 2016.

lan je bio za nedjelju Bukovac na Biokovu, ali vrijeme u subotu je bilo da te Bog sačuva. Izlet je otkazan, ali vrag ne da mira. Gledamo prognozu. Ima li nade za nas? Idemo riskirati, neki predlažu Prominu, ali ja bih na Anića, ulaz je besplatan radi rođendana Paklenice. Nemam pojma tko sve ide. Ja idem pa kako bilo. Znam da je prošli put rječica bila puna vode pa sam ovoj svojoj stalnoj ekipi rekla da ponesu za svaki slučaj šugamaniće da ne bi išli na Jurline u startu. Jutro je oblačno i ne obećava baš, ali, ipak, suho je. U Paklenici, za čudo, nije gužva. Valjda radi vremena. Potočić je normalno prolazan u Anića luci jer imamo šugamaniće, haha! Penjemo se po mokroj zemlji i uživamo. Cipele se pune zemlje, a mi smo veseli, čak smo sreli na putu jednu zmiju i pustili je da prođe, normalnooo, dama ima prednost. Gore na križanju za Jurline izašli smo konačno na sunce. Priroda i pogledi oko nas su predivni. Više i ne znam koliko puta sam bila u Paklenici, ali njena ljepota mi nikad ne dosadi. Došli smo do podnožja uspona, a putokaz za Anića kuk našli smo na tlu. “Prirodoljupci” vrijedno rade svoj posao! Ostavili smo prtljagu, dobro očistili cipele od zemlje štapom i salvetama da nam se ne skližu po kamenu i započeli uspon. Uživamo u pentranju. Oko nas oblaci, pa magla, pa opet sunce. Predivno… a tako se i osjećamo. Svi smo uz malo truda došli na vrh. Gore divota, na sve strane. Nismo sami, tu su Poljaci, Česi, Nijemci. Nema naših, uplašili se (ne)vremena. E, gore je bilo škljocanja na sve strane, a i trebalo je, brate, jer takva ljepota to zaslužuje. Malo smo se okrijepili čokoladom i krenuli dolje pa za Jurline. Silazak je bio mokar, ali boje jesenje su jednostavno mamile poglede. Završili smo opet preko vode te otišli na kavu u Starigrad na rivu okupanu suncem. Sve u svemu, bio je to jedan predivan i prekrasan izlet i dan. Mirna Morić

DRUŠTVENI IZLETI

19. - 20. prosinca 2015.

*RVSLþ QD YLGLNX K

renuli smo već u šest sati iz Šibenika da što prije stignemo na odredište i da bez žurbe možemo popiti prvu jutarnju kavu. Društvenu zabavu za ispraćaj tekuće („stare“) godine organizirali smo u Gospiću u restoranu „Prašina“. Dobro raspoloženi, čak nešto prije planiranog vremena, netko je viknuo:“ Gospić na vidiku!“ To je značilo da smo već stigli na odredište, ali ,gle, čuda, vlasnik je večer prije imao veselicu sa svojom ekipom pa je „malo“ zaspao, a osoblje nema ključeve soba tako da smo neplanirano čekali, čekali i gubili dragocjeno vrijeme za smještaj i polazak na uspon… Nakon što smo se autobusom dovezli do Baških Oštarija i utvrdili da još uvijek ima dosta snijega i mjestimično leda, organizatorica predviđenih uspona, iliti glavni vodič (Sonja Sunko) promijenila je odredišta i tako je grupa „A“ umjesto uspona na Filipov kuk - Ljubičko brdo krenula na Metlu, a grupa „B“ na ništa manje zahtjevan uspon na Kizu. U predviđenom vremenu, uz već spomenuti snijeg i led, svi smo se uspješno popeli na odredište. Malo odmora, fotografije za uspomenu i lagani ručkić te oprezno spuštanje na dogovoreno mjesto. Zatekli smo prazan autobus, ali nas taj prizor nije iznenadio jer je u blizini bio restoran. Glavnina grupe je zauzela sve sto-

Kiza

Sadikovac

Prema Kizi love. Malo su prezalogajili, po jedno varivo prije večere, kako bi vratili potrošenu energiju i snagu. Po povratku u „Prašinu“ slijedile su temeljite pripreme: pranje, šminkanje, za neke dame i prigodna garderoba jer u planinarskoj odjeći nisu „komodne“… a sve zbog dojma i očekivane zabave. Sa zidova u restoranu su nas promatrali značajni lovački trofeji. Ima tu izuzetnih glava „kapitalaca“, a najopakiji je i do sada neviđen pogled glave bizona, što će reći da se vlasnik restorana, kao pravi poduzetnik, ugledao na nekadašnjeg predsjednika Gospodarske komore, ljubitelja ovakvih trofeja kapitalaca. Večera k’o večera, standardna, a za glazbeni dio (muzike za ples) pobrinula se Gradimira uz podršku aktualnog predsjednika Vinka. Snimili su na kompjutor toliko sati plesne glazbe da bi preteklo i za dvije društvene zabave. U novoj, do sada neisprobanoj ulozi „DJ-ice“ Gradimira se izvrsno snašla. Bilo je tu raznih ritmova, a u „skačkanju“ su prednjačile i dominirale naše planinarke. Planinari su (nekako mi se čini) više plesali kad je bio sentiš, rečeni „stiskavci“. Šta ćete, muški k’o muški, nemojte im zamjeriti, ali oni više vole kibicirati, je da su malo stariji, a, eto, bar i to od njih. Malo prije ponoći je bila kratka govorancija za službeni ispraćaj stare godine pa na spavanje jer sutra nas čekaju novi napori. GLASNIK KAMENARA

Nedjelja, nakon bogatog doručka i sveprisutne magle, grupa željna visina kreće na Sadikovac, a ostali u nekoliko pravaca (u Gospić, u Memorijalni centar Nikole Tesle u Smiljanu, a jedna manja grupa je išla na Oštru). Uspon na Sadikovac za većinu iz grupe nije bio prvi put. „Nije lako, nije lako!“ ponavljaju oni s manje kondicije. Glavna „vodička“ (iako nije imala istaknutu značku ovlaštenog vodiča, a morala je) Sonja ih je tješila:“ Kad dođete do vrha, svu muku i trud odmah zaboravite!“ I potpuno je u pravu. Mi koji se rjeđe penjemo na „tolike“ visine, ostali smo zatečeni i oduševljeni prizorom. S jedne strane beskrajno „more“ magle i poneki „otočić“, a s druge strane pravo more i pravi otoci, nešto rijetko viđeno, ali predivno. Dobro su rekli: “Planina ti je k’o žena, moraš se dobro pomučiti dok je osvojiš, a onda ti ona uzvrati na najbolji mogući način (pa zaboraviš na „muku“). Vratili smo se drugim, malo dužim, ali lakšim putom. Autobus je čekao na dogovorenom mjestu. Na brzinu u sobe, raspremanje, pakiranje, s prtljagom u autobus pa na ručak. E, ljudi, koje porcije, toliko hrane odavno nisam imao ispred sebe. Ne isplati se „boriti“ s tolikim kalorijama pa zar opet natrag na planinu, da se sve to „otopi“?! A znadete li kako se zove orahnjača s tankim slojem oraha? Njača! Tako sam i ja dobio štrudel s jabukama, ima ga komad, ali nema jabuka, baš nema, niti u tragovima. Sad vi meni recite kako ga nazvati…ha, ha! Polazimo za Šibenik u dogovorenom terminu, siguran sam da će biti stajanje u Macoli. Neki će se još malo okrijepiti, jer, daleko je kuća. Kad sve zbrojim, vidim da nemam ništa za oduzeti, nego zahvaliti našoj (ovlaštenoj) „vodički“ što nas je povela i trpjela puna dva dana. Ponovilo se! Božidar Baus Foto: S. Cukrov Sunko, Z. Zorić 23

DRUŠTVENI IZLETI

ilinski kukovi se nalaze u Južnom Velebitu, između Ćelavca i Tulovih greda, i pravo su čudo prirode. Neki ih zovu Vilenski kukovi, što je možda i pravilnije, jer su ime dobili po vilama. Upravo me njihovo ime privuklo da ih obiđem jer sam

jer će se samo tako osjetiti prisutnost vila i čuti njihov pjev. Šum vjetra kroz nazubljene vrhove i kroz pukotine u stijenama upravo tako djeluje. Ali, ipak, nisam odoljela, htjela sam ih pokazati jednom dijelu društva jer mislim da se takva ljepota mora vidjeti. Ona nas obogaćuje, čini nas boljima. I tako sam provela grupu od 40-ak planinara kroz tu izvanzemaljsku ljepotu. Po običaju, neki planinari su ostali bez riječi ne vjerujući da u svom dugogodišnjem planinarskom stažu nisu vidjeli nešto takvo, a drugi su bili sasvim ravnodušni ili, čak, ljuti što moraju hodati ‘’zahtjevnim’’ terenom. Vidjeli su Mamet jamu koja je poznata po Feliksu Braumgartneru koji je u nju skočio padobranom i po Ivanu Trifonovu koji se u nju spustio balonom na vrući zrak što je bio prvi let balonom

razmišljala, gdje ima vila, ne može biti loše. Kad sam ih prvi put ugledala, zaljubila sam se u njih. Za njih možemo reći da su lijepi, prekrasni, čudesni i slično, ali njih jednostavno ne možete opisati riječima, njih možete samo doživjeti. Bila sam u različitim godišnjim dobima i uvijek ostala iznenađena doživljenim. Kukovi su me svaki put dočekali drugačiji, razigrani, veseli, kao da se vile vesele što sam tu, što sam ih došla posjetiti i uživati u njihovom društvu. Staza kroz kukove nije nikad markirana. Vjerujem, s razlogom. Njih morate doživjeti u samoći, s malom grupicom

ispod zemlje. Osim toga, penjali su se na Ražov kuk, vidjeli Vilinski kuk, slikali se kraj Sandaljeva kuka, vidjeli Zmaja, obišli Prosenjak. Uživala sam gledajući pojedince kako skakuću po kukovima i kukićima, poput nestašne djece. Vile nismo puno uznemiravali, izdržale su one jedan dan s društvom Kamenaraca i još ponekim gostom. Podarile su nam lijep proljetni dan. Ja ću se i dalje vraćati vilama i njihovim kukovima, a vjerujem da će barem netko, od onih koji su ih tek upoznali, ponovo doći u ovaj dio Velebita. Sonja Cukrov Sunko

3. 4. 2016.

Vilinski kukovi Sandaljev kuk

Vile i vilenjaci

GLASNIK KAMENARA

DRUŠTVENI IZLETI

Podgorskom stazom na Radlovac i Kurozeb

adlovac je jedno od čitavog niza napuštenih velebitskih naselja u kojima se nekad živjelo veći dio godine, od proljeća do jeseni, kad se izgonila stoka na ljetnu ispašu, a u jesen se spuštalo s planine u primorje i tamo ostajalo preko zime do novog proljeća. Smješten je na primorskoj strani planine iznad Cesarice kod Karlobaga, u prostranoj udolini među planinskim kosama na oko 960 m nadmorske visine. Planinarima je najlakše dostupan s Premužićeve staze koja prolazi iznad sela ili s nedaleke šumske ceste iz smjera Škorpovca. Mi smo mu odlučili doći težim pristupom, iz primorja s Jadranske magistrale starim putom kojim se nekad izlazilo u ove planinske predjele, a koji je danas dio kružne planinarske staze nazvane “Podgorske staze na Srednjem Velebitu”. Nas četrnaestero, od kojih troje iz Splita, a ostali Kamenarci iz Šibenika toga jutra, 10. rujna 2016., stigli smo autima preko Starigrada i Karlobaga. Uspon smo započeli iz zaseoka Čačića, 2,5 km sjeverozapadno od Cesarice. Nastavili smo markiranom stazom po trasi staroga puta kojim su naraštaji podgoraca izlazili na svoju planinu. Laganim hodom po vrletnoj kamenitoj stazi na Radlovac smo stigli za nešto više od tri sata hoda, prešavši visinsku razliku od oko 900 metara. Selo je napušteno, kuće uglavnom ruševne, samo poneka je pod krovom i upotrebljiva, dvije sačuvane šterne za vodu i obnovljena crkvica sv.Roka. Ne susrećemo nikoga, samo nekoliko krava u blizini koje se glasno mučući javljaju, vjerojatno tražeći društvo ljudi koje su iznenada ugledale. Vrijeme je dobro, poluoblačno, suho, lagana bura nam dobro dođe, inače bi bilo vruće. Nakon kratkog odmora polovina društva kreće dalje na nedaleki vrh Kurozeb, dok drugi dio ekipe rađe ostaje u ugodnom hladu visokih bukava i bivših dvorišta. Rubom polja pa kroz šumu, uzbrdo, markiranom stazom idemo prema vrhu. Usput susrećemo manje krdo konja okupljeno u hladovini oko solila za divljač. I oni su sami bez čuvara, mirni su, malo nepovjerljivi, nastojimo ih ne preplašiti.

Velebit, 10. 9. 2016. Za nešto manje od sat vremena savladali smo Kurozeb (1.167 m). Vrh nije osobito visok, ali dobro položen izvan glavnog niza vrhova pruža izvrsne vidike prema moru i otocima kao i na čitav niz viših velebitskih vrhova na drugoj strani. S jedne strane duboko ispod nas ljepota mora i otoka, Pag u svoj svojoj veličini, bjelina kamena i plavetnilo pučine, a iza leđa zelenilo Velebita, čitavi niz poznatih vrhova, od Šatorine na sjeveru, Lisca, Laktin vrha, preko Budakova brda, Bačić kuka, do vrhova Južnog Velebita niže Baških Oštarija. Na Radlovac se vraćamo drugim putem. Spustili smo se niz goli greben, orijentacijski nemarkiranim terenom do velike cisterne za vodu od koje su danas ostale samo razvaline. Spuštajući se niz greben, pogled pada na sjevernu travnatu padinu radlovačke udoline i na brojne suhozide na njoj koji svojim rasporedom omeđuju niz parcela različitih veličina i oblika svjedočeći o svojoj nekadašnjoj važnosti, o trudu i radu prošlih pokoljenja, o njihovoj borbi za preživljavanje na ovom lijepom, ali isto tako škrtom i surovom terenu. Danas su ti suhozidi, kao i one kuće u selu i ona srušena cisterna i svaki pomaknuti kamen, samo nijemi svjedoci nekih prošlih vremena, ljudi kojih više nema i načina života kakvog više ne nalazimo na Velebitu. Prvi dio ekipe nismo zatekli u selu na povratku, po dogovoru ranije su se spustili natrag istim putom tako da su se neki, čak, stigli okupati u moru nakon silaska s planine. Mi idemo za njima s određenim vremenskim odmakom. Spust je dug i po teškom neravnom terenu prilično se

GLASNIK KAMENARA

otegao, ne toliko vremenski, koliko u doživljaju. Zastajemo u prolasku ispod čuke Stipčeva vrha, za uspon ne treba puno. Penjati se? Hoćemo, nećemo - nećemo! Dosta je za danas, ostavljamo ga za drugi put. Predvečer svi se okupljamo u Karlobagu i ovaj lijepi pohod završavamo u kafiću uz razgovor i pivo, koje, makar meni, obično predstavlja dobru opciju za zaključak nakon jednog ovakvog posla. Nikola Mihaljević Foto: S. Cukrov Sunko, G. Bumbak 25

DRUŠTVENI IZLETI

Skradin - Rupići - Šibenik, 20. 3. 2016.

Odnija vrag šalu

renemo mi tako jedno ugodno nediljno jutro, redovnon autobusnon prugon u Skradin. Skupilo se skoro 20-ak planinarki (i nekolicina planinara jer, mora se priznati, kolegice su uvik brojnije i aktivnije). Nekoliko ih se iskrcalo u podnožju Trtra, a preostali na skradinskom mostu. Sve je išlo dobro, ko po loju, dok nismo pošli iz Nacionalnog parka Krka prečicom uzbrdo.Kad su se pojavile prve šparoge, tempo je odmaosjetno usporen, i tako, malo po malo smo se u koloni rastezali pa skupljali do platoa Lozovac. Tu smo se opet svi okupili malo odmorili i onako lagano i veselo nastavili po planu. Nije bilo lako našoj voditeljici držati nas sve na oku, jer eto šparoge su nikle sporadično, ali oni (čitaj one!) koji imaju beračkog iskustva i dobru volju, mogu sebi priuštiti koju „kiticu“. Tako san i ja, samo nadzirući „berbu“ sudjelova u tim planinarskim guštima. E, a kad se koncentriraš na to, onda malo manje gledaš u znakove i lako „zašijaš“ livo ili desno od zadanog pravca. Računaš, na svom si terenu pa… lako ćemo, ali da, eto ti opravdanog ukora, ne poštivaš vodiča, a završija si opću planinarsku. Je,u pravu je naša gospođa vodička, ne smi niko isprid nje. Iako nisan bija prvi ni drugi u koloni, mirno san na sebe primija oštro upozorenje 26

da san čak dva puta skrenija,i to udesno, uh, nije bilo lako to otrpiti, ali ne valja ses vodičenkantreštavat, pogotovo kad je u pravu. I nije samo problem u tome, u toj „grupi“ šta je otišla naprid, od nas četvoro izgubljenih, bila je i predsjednikova žena. Dakle, nije problem šta se član uprave (a to san ja) izgubija, jer i onako ostali članovi Kamenarajedva čekaju da se neko iz Uprave makne,odma bi oni popunili to njegovo misto, ali se izgubila i predsjednikova žena. Aj ča, odnija vrag šalu, ko će predsjedniku izać prid oči, i šta sad. Ali,nema natrag, odluka je pala da mi prisičemo put kroz ograde. Mila majko, ajde šta nema ni ovaca ni koza da to malo održavaju, ali zašto vlasnici ne bi koji put malo posikli draču i smrike u tin ogradama,jer ako neko (ko mi) slučajno zaluta, da može lakše izaćiz toga.Moralismo okolišavat, okolišavat, da se ne zapletemo u te drače i smrike. Nije meni bilo lako, mora san mojin sup(a)utnicamadat rukukod dizanja i spuštanja priko ograda, a bile su čak njih tri. Kad sve zbrojin, dobro smo i prošli, samo malo ogrebotina, ali smo zato izvalili koji kubik kamena na nekoliko ograda. Uh, šta će nam se vlasnici rugat, kako smo (ne)spretni. Da smo imali vrimena, popravili bi mi bar nešto, ali žurili smo ususret glavnoj koloni, i ne bi virovali, stigli mi prije njih. GLASNIK KAMENARA

Malo smo se pravili važni, ali nije to puno pomoglo jer su svi osuli paljbu po nama, da di smo, itd., itd., a evo nas, živi i zdravi, a i gospođa predsjednikovica je s nama, doveli je u komadu, ništa joj ne fali, ma nema niti ogrebotinu. Svima je odma pa kamen sa srca tako da smo veseli mogli nastaviti naše putešestije na domaćen terenu. Čim smo prišli cestu, odma je bilo lakše jer do Rupića nema još malo, nego puno, ali šparoga nigdi na vidiku (biće ih pokupili oni naši od jutros šta su se prvi iskrcali iz autobusa) tako da ćemo ići brže nego dosad. Ko je šta ubra, ubra je, samo gledamo pridase i za „vodičkon“ naprid. I tako, eto ti nas u Rupićima, a tamo dobri domaćini nas dočekali s toplin napitcima, a bilo je i pogače, bome, nismo se nadali. Kad je tako i od srca, onda te to veseli. Još više san se ja veselija šta san jutros rano doveja i ostavija moje promjetalo i sad lipo kući ko gospodin, a ne ka neki, lipo iz Skradina do Rupića pa još pješke i do kuće. Ma dajte, ko ima toliko vrimena i ko je toliko… Želim vam dobru kondiciju, da do Dana Društva u petom misecu možete doć bez auta jer neće biti mista za parking kolko ima zainteresiranih za fažol. Zdravi i veseli bili! vaš B.B. Foto Z. Zorić

DRUŠTVENI IZLETI

Kamešnica - Konj, 22. svibnja 2016.

I ja svoga Konja za trku imam!

amešnica. Nalazi se na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Izazov je svim planinarima i ljubiteljima planine. Najviši vrh na Kamešnici - Konj (1856 m n/v) nalazi se u Bosni i Hercegovini dok je najviši vrh s hrvatske strane Glavaš (1308 m n/v). Kamešnica je nastavak Dinarskog lanca planina. Obiluje geotektonskim pojavama kao što su vrtače, špilje, dolci i zaravni. Obećavajuće i očaravajuće. U Podgradini, na početku naše staze, zeleni se nepregledna livada puna žena. Članovi GSS-a HBŽ organizirali su jedinstven događaj za pripadnice ljepšeg spola “100 žena na Kamešnici” a cilj je promocija boravka u prirodi i druženje na jednoj od najljepših planina tih prostora. Staza je puna vedrih nasmijanih žena (kako i ne bi, sve one zamorne poslove ostavile su kući). Članovi GSS-a budno paze svaki naš korak. Mnoge žene su prvi put na planinarskoj stazi. Neke su došle samo podržati ovaj jedinstven događaj. Šumska staza vijugavo vodi do Pešinog vrila koji nikad ne pre-

Na Konju

sušuje. To nam je prva postaja. Voda krijepi i osvježava. U trenutcima predaha domaćini nam nude kavu i čaj. Umorni ostaju uz planinarsku kućicu na Pešinom vrilu, manje umorni protežu korake prema Gagića kosi odakle se pruža prekrasan pogled na Livanjsko polje, a neumorni (nu me!) hitaju prema Konju. Na putu nailazimo na brojne biljne vrste. Miris kadulje i čemerike, metvice i pelina, majčine dušice i encijana. Životinjski svijet nije iznimno GLASNIK KAMENARA

brojan jer je planina po vrhovima goletna pa je naseljavaju većinom gmazovi, nekoliko vrsta gušterica, brojni planinski zelembaći, poskok, planinska riđovka. Drugi dio staze je strmiji, ali to nije neka smetnja, usporava nas vrelo sunce (da je ranije ustati i krenuti!?). Na vrh staze Mira i ja stižemo među prvima (naši će biti ponosni na nas, jeee!). Visine, daljine. Liježemo na mirisnu i meku travu. To su uvijek prekrasni trenutci gdje smo predani sebi, trenutci svih trenutaka… Naučih ugrabiti trenutak! Gordana Pulić 27

PROMIŠLJANJA

Zvuk tišine P

rošlo je dva mjeseca od kada sam zadnji put bila u planini. Poslovne i obiteljske zavrzlame redale su se jedna za drugom. Nisam imala vremena niti misliti o planinarenju. I sve je to rezultiralo velikom nervozom i razdražljivošću. U jednom trenutku moje grintavosti, Josipa je predložila: „Znaš mama, najbolje bi bilo da mi odemo negdi na dva dana.“ Zastala sam i ništa više nije bilo važno šta sam u tom trenutku radila. Sve - kada, gdje, kako…bilo je isplanirano već isto popodne.

Nakon par puta odgađanja (šta je reći!) ta naša dva samotnjačka dana, napokon dođe večer prije. Večer kada se spremaš i daješ sve od sebe da u ruksak staviš samo najnužnije, da ga složišna optimalan način. Krenule smo u jednu subotu, u kasno ljeto, ne baš jako rano. Odlučile smo da ta dva dana budu laganini u svemu. Na parkingu, na početnoj točki za uspon, bilo je još parkiranih auta. Dakle, u planinarskoj kući nećemo biti same. „Možda je tako i bolje!“ pomislim. Hodale smo u tišini, polagano ulazeći u planinu. Nas dvije i planina. Nas dvije i skakavci, muhe, leptiri. Hodale smo polako, bez odmora, samo povremeni kratki predasi. Hodale smo komunicirajući pogledima. I svakoj je bilo savršeno jasno šta ona druga hoće reći. Ušle smo u tišinu planine. Ušle smo u sebe, planini predale sve svoje misli. Hodale smo i hodale. Dva dana. Nas dvije same. I skakavci, muhe, leptiri. I nitko više.

Hodale smo i hodale. Bez riječi. Osluškujući planinu. Osjećajući planinu cijelim svojim bitkom. Hodale smo, onako, kao bez cilja. I slušale zvuk tišine. Taj iscjeljujući zvuk planine. Planine velike, široke … beskrajne. Gradimira Bumbak

Ja sanjam! P

rije petnaest godina sanjao sam da sanjam planine. Jakov i Boško natjerali su me da taj san pretvorim u stvarnost. I otad sanjam s mještanima koje je civilizacija posljednji put dotakla za vrijeme Napoleonskih ratova, koji na svaki upit, nas, informatičke generacije „koliko još?“ odgovaraju „još malo, pa još puno“… Tamo kamo vi idete, puta nema. Ne može se proći. I stisnut vremenskom prognozom shvaćam da se i mrak širi brzinom svjetlosti. Stijene mi se ukazuju kao zagonetka u kojoj nastojim naći put gdje puta nema, gdje šapat tišine išaran zapusima vjetra miriše na snijeg koji mi svojom bojom i svojim mirisima govori: „Život je prekratak za snivanje nedo28

GLASNIK KAMENARA

sanjanih snova! Probudi se! Dosanjaj novi dan. I kreni!“ I tako krećući se, sanjam već petnaest godina. Željko Mikulandra

PROMIŠLJANJA

Nostalgija na Omiškoj Dinari N

akon nekoliko godina ponovno sam na maloj Dinari koju ja u šali nazivam Omiškom ljepoticom. Sjećanja naviru, prisjećam se svih prijašnjih izleta. Put od grada pa do vrha i do Radmanovih mlinica znam kao svoju ulicu. Sjećam se svog prvog izleta prije 26 godina kada me je bura bacala na liticama pod vrhom tako da sam taj dio puta morao

Omiška Dinara nekad

Sjećanja

prijeći gotovo četveronoške, pamtim kad su Pjero i ekipa organizirali Vilu Imbera (neka vrst izbora za miss). Osobnim automobilima uputilo se nas dvadesetero u rano i jako hladno nedjeljno jutro prema Omišu gdje smo zastali radi kave, susreli se s nekoliko planinara iz Kaštela i Splita koji su išli prema Biokovu. Nakon kave autima smo se uputili do sela Borak, anakon kratke pripreme hrabro

krenuli prema planinarskom skloništu po olujnoj, i na momente orkanskoj buri, koja nas je sve vrijeme gurala unatrag. Iako smo dobrim dijelom bili zaklonjeni od bure visokom borovom šumom, bilo je hladno. Za sat vremena stigli smo do skloništa gdje su nas dočekali domaćini, planinari iz Planinarskog društva „Imber“ s toplim čajem. Nakon kratkog odmora pripremamo se za odlazak na Kulu, vrh Omiške Dinare. Do stijena pod vrhom došli smo bez većih problema iako smo zbog bure hodali vrlo sporo. Bili smo zaklonjeni gustim raslinjem, ali onih zadnjih stotinjak metara brisanog prostora prijeći po kamenjaru i škrapama bila je nemoguća misija. Bura nas je čas bacala tamo-vamo, čas nas je dizala u zrak, ali nismo se dali, prkosili smo buri i neozlijeđeni stigli na vrh za pedesetak minuta, pomalo umorni, ali puni zadovoljstva. Ispod nas zelena Cetina neumorno teče prema moru, pogled mi zapinje o Sv. Juru (Kozik) na Mosoru, zove me da dođem gore k njemu. Ma, ne! Pričinja mi se jer mi opet naviru neka druga sjećanja vezana za to brdo. GLASNIK KAMENARA

Okrećem se prema Biokovu, tamo na vrhu Sv. Jure snježi, meni se nehotičan uzdah otme, misli se komešaju… Nakon odmora upućujemo se natrag u planinarsko sklonište istim putem, ali sad nošeni još i jačom burom. Mislio sam kako bi kolege iz Imbera mogli napraviti alternativni put kroz smreke od kamenjara do vrha, onih stotinjak metara, zbog ekstremnih vremenskih uvjeta (jaka bura, duboki snijeg), a tuda bi mogli ići i oni slabije pokretni. Nismo se dugo odmarali u skloništu jer smo odlučili otići i na Omišku tvrđavu. Umorni? Ma ‘ko misli o umoru kad je duša prepuna zadovoljstva! Proći će umor, a zadovoljstvo će dugo ostati. Milorad (Mile) Milović Foto: M. Milović, S. C. Sunko 29

EDUKACIJA

&YLMHþH SODQLQD L RWRND

DAMAŠĆANSKA CRNJIKA (Nigella damascena L.) Prelijepa jednoljetnica iz porodice žabnjaka, visine do 50 cm. Dvojni su listovi u pršljenu ispod cvijeta višestruko razdijeljeni na uske odsječke pa podsjećaju na čipku. Cvjetovi promjera do 5 cmimaju žute ili zelenkaste prašnike, vjenčić je kraći od čaške, tj. lapova, svijetlo modre ili bijele boje. Cvate u V. i VI. mjesecu, a plod je gladak, napuhnuti tobolac poput mjehura s rogovima, s pet do šest sjemenki. Sjemenke se koriste u narodnoj medicini za poboljšanje probave i iskašljavanje. Raširena je poput korova i pravo je čudo prirode. Snimljena je na otoku Murteru u svibnju 2016.

OTROVNI JEDIĆ (Aconitum toxicum R.) Visoka biljka koja naraste od 180do 200 cm iz porodice žabnjaka. Listovi su veliki 20 x15 cm s rasparanim kopljastim okrajcima. Cvat je piramidalan modroljubičast u obliku kacige s izduženim kljunom. Cvate u VII. i VIII. mjesecu. Otrovan je zbog alkaloida akonitina. Rijetko ga viđamo. Snimljeno u Bugarskoj na planini Vitoši u kolovozu 2016. 30

Pripremila: Višnja Crevar Foto: Sonja Cukrov Sunko

BIJELI JASENAK (Diktamnus albus) Rijetka, dopadljiva trajnica iz porodice rutvica koja naraste do 80 cm, razgranata, kožastih neparno perastih listova. Cvjetovi su veliki, skupljeni u uspravni grozdasti cvat, sa po pet kopljastih blijedoružičastih latica. Mogu biti ljubičaste, ružičaste, crvene, plave ili bijele boje, prošarani su tamnijim žilama i mirisni su poput limuna. Cvate u V. i VI. mjesecu na toplim primorskim padinama. Snimljen na otoku Murteru u svibnju 2016.

SUNOVRATNA ŠUMARICA (Anemone narcissiflora) Ovu neobičnu šumaricu, poznatu još i pod nazivom bijeli jablan, u obliku cvata s po nekoliko bijelih cvjetova možete vidjeti samo u planinskom području. Ugrožena je vrsta. Stabljika joj je visoka do 40 cm. Ovojni i prizemni listovi dlanoliko su razdijeljeni i urezani. Cvjetovi su veliki sa 6-7 latica i brojnim žutozelenim prašnicima. Cvate u VI. i VII. mjesecu i rado je prenose u hortikulturu. Snimljeno u Bosni i Hercegovinina Vranici u lipnju 2016.

GLASNIK KAMENARA

RAZBIBRIGA

1. 2. 3. 4.

VODORAVNO: 1. Šumska voćka iz porodice ruža 2. Biskupska konferencija – Hobotnica, oktopod 3. Planina U Bosni 4. Stjecati znanje – kemijski znak za Argon 5. Gnojna izraslina na tijelu – Novac (žargonski) 6. Mineral pronađenu u Banatu 7. Srpanj – Organi vida 8. Linkolnov nadimak – pravoslavac (lokalizam) 9. Protivnici mode OKOMITO: 1. Pl. Vrh u Goprskom Kotaru – Nevolja 2. Kukci kornjaši (klisnjaci) 3. Kalij – Nogometaš BiH (Pjanić) 4. Predstojnik samostana – sastavni veznik – okruglo slovo 5. Naprave za izvođenje podvodnih radova – Radon 6. Ime nekadašnjeg njemačkog nogometaša Hoenesa – Rijeka koja otječe iz jezera 7. Igrač šijavice 8. Male naprave, spravice Pripremio V. Šupe

5. 6. 7. 8. 9.

1. ALO OVČAR, ŠTA IMA NOVOGA? TO KRTOLINO SESTRU ZOVE S VRHA DRUGOGA!

Kamenarci u anagramima

7. O, DIVNOG LI KARAKTERA ZBORI NAM TO MIĆI MORNAR S OTOKA

4. OD MLJEVENOG LOPTE

MURTERA

KUVAŠ, A RECEPTE KAO NOGE ZMIJA ČUVAŠ

2. E, DUH MOJ DIVLJI SMIRIT SE NEĆE JER

8. U, VAŽNA TRIBINA, SMETNUH S UMA A BILO

5. MALI MIŠIĆ A RIBAR

JA IMAM CRVA

JE VELIK BIO DOK SE OD

JE RIJEČI O NAŠIM

KOJI GA POKREĆE!

RIBANJA NIJE UMORIO

PONAŠANJIMA

3. TAJ „ZARAZNI ĆORO“

9. NA BIRUJI, DOBRO ZNAN,

6. IZUJE SE POKRAJ BARE

U STVARI JE ONA, A UPRAVO

PA BOS DIRA ŽABU,

PROMJENJIV I NESTABILAN,

BLISTA, PRED TISKANJE

ČEŠĆE KAD SE NAĐE

PUŠE OKTAN

LISTA!

NA OTOKU RABU (PAGU)

Malo smijeha Opažanje Vojnik pritrči časnoj sestri i zamoli je:“ Molim vas, mogu li se sakriti pod vašu haljinu? Poslije ću objasniti.“ Časna sestra pristane. Trenutak zatim pritrče dva vojna policajca i upitaju nju je li vidjela vojnika. „Otišao je u onom smjeru!“ odgovori časna. Kad su policajci otišli, vojnik se izvuče ispod suknje, zahvali se časnoj sestri i objasni joj da ne želi ići u rat, na front.

Časna mu odgovori da ga potpuno razumije na što vojnik doda: „Nadam se da neću biti previše drzak ako kažem da sam opazio da imate divne noge.“ Časna odgovori: „Da si pogledao malo bolje, opazio bi i krasan par jaja, ni ja ne želim ići u rat, na front.“

Gdje je zapelo? Mujo i Haso krenu s društvomna izlet novim autobusom na kat. Putem nalete na mali tunel. Autobus stane pred tunelom i ustanove da autobus ne može proći kroz tunel

Pripremio V. Šupe

jer je par centimetara previsok. Dosjete se oni, uzmu čekiće i krenu mlatiti po krovu da ga malo ulupe kako bi prošli kroz tunel. Mlate oni tako, kad naleti Suljo i upita ih:“ Što radite?“ Haso će: “Smanjujemo autobus kako bismo prošli kroz tunel.“ Suljo će: “A što ne biste ispuhali gume, tako biste prošli?“ A Mujo kaže:“ Koja budala, pa ne zapinje bus dolje, nego gore.“

Rođendanski poklon Za rođendan svojoj punici zet kupi grobno mjesto. Punica se uznemi-

rila, ali se zahvalila zetu jer kakav poklon i bio, puno košta. Za sljedeći rođendan zet punici nije ništa kupio. Pita ga punica:“ Što je zete? Prošli rođendan bio si galantan s poklonom, a ove godine ništa?“ Zet joj odgovori:“ Punice draga, to je isključivo zato što još nisi iskoristila poklon od prošle godine.“

Bogat ručak Došao Škot kumu u goste, a on mu za ručak ispeče samo jedno jaje. Kum počne jesti, a Škotov sin sjedne uz kuma, pogleda jaje pa zaplače. „Tata, hoću i ja jesti jaje!“ Nato će otac: „Uf, kakav si ti, odmah plačeš! Pa nije kum škrtica pa da sam pojede cilo jaje. Ostavit će on i za tebe.“

Bračne dužnosti Oženio se Crnogorac Fatom pa joj objašnjava: „Ja imam ovakav običaj: doručak mora biti u 9.00 h, bio ja u kući ili nebio. Ručak u 14.00. h, bio ja u kući ili nebio. Večera u 21.00 h, bio ja u kući ili nebio. Odgovori njemu Fata:“ Slušaj, ja se seksam 3 puta dnevno, bio ti u kući ili ne bio!“ Pripremio Petar Kutić

KRIŽALJKA - VODORAVNO: 1. OSKORUŠA, 2. BK - POLIP, 3. ROMANIJA, 4. UČITI - AR, 5. ČIR - LOVA, 6. BANATIT, 7. JULI - OČI, 8. ABE – RKAČ, 9. DEMODARI ANAGRAMI: 1. ORLOVAČA, KRTOLIN, 2. MAJA MRVICA, 3. ZORANA ZORIĆ, 4. VLATKO ŠUPE, 5. MIRA BARIŠIĆ, 6. BOŽIDAR BAUS, 7. MIRNA MORIĆ, 8. ŽIVANA BURTINA, 9. TONKA ŠUPE

GLASNIK KAMENARA

Bjelolasica 1993.

Miho JeriniÄ&#x2021;, osnivaÄ? i prvi predsjednik naĹĄeg DruĹĄtva

Svilaja, 1981. PremuĹžiÄ&#x2021;eva staza, 2000.

Veliki Planik, Ä&#x2020;iÄ&#x2021;arija, 1993.

MENAR Ĺ KA

K ENI IB

HPD

Vrsno, Dani planinara Dalmacije, 1997.

Mosor, 1990.

Ä&#x2020;iÄ&#x2021;o, IzloĹžba - Dani druĹĄtva, 2012.

04/*7"Ć&#x2030; * *;%"7"Ć&#x2030; )1% ,BNFOBS ,SBMKB ;WPOJNJSB ÂťJCFOJL r 63&Ă *7"Ć&#x2030;,* 0%#03 6QSBWOJ PECPS r -&,503 (PSEBOB 1VMJÇ&#x2030; r (-"7/* * 0%(0703/* 63&%/*, 7JOLP .BMFĂ&#x2DC; r (3"'*Ć&#x2030;," 13*13&." .FSMB EFTJHO ÂťJCFOJL r 5JTBL 1SJOUFSB ;BHSFC r /BLMBEB r -JTU J[MB[J QPWSFNFOP J EJKFMJ TF CFTQMBUOP