Izlet na Prominu

22. travnja 2022.

Kad idemo u planinu nastojimo odabrati povoljno vrijeme, ili mu se makar nadamo.

velikog uspona prema domu, gdje stižemo za dva sata laganog hoda. Kiša je potpuno prestala i neće je biti kroz cijeli dan. Jugo puše i priprema sljedeću rundu kiše, možda tek predvečer ili po noći.

Nekoliko

dana prije ovog izleta, koji je Planom puno ranije određen za ovaj datum, vrijeme je bilo promjenljivo, često kišno, prognoze nepouzdane, a operativni plan za izlet neizvjestan. Cijelu prethodnu noć padala je kiša, pred jutro stala, nebo tmurno, olovno, što se kaže leglo na zemlju, ali trenutno ne pada, a vremenska prognoza za taj dan je bez kiše i pitanje je bilo što činiti?

Na polaznom mjestu, od petnaest prijavljenih, okupilo nas se dvanaestero. Nakon konzultacije pada dogovor, idemo u Drniš u prvu birtiju na jutarnju kavu i čekamo razvoj vremenskih prilika. Tek što smo sjeli u kafeu prije mosta na Čikoli, počinje padati kiša, jednolično sipi i kvasi kao da ne misli stati. Umjesto planiranih pola sata ostajemo u dobrom raspoloženju gotovo sat i pol čekajući. Kiša je u međuvremenu stala, ipak četiri kolegice odustaju i vraćaju se u Šibenik. Gledamo prema Promini gdje se oblak razbija i kao da obećava nešto bolje. Nas preostalih osmero odlučuje ići, pa što bude.

Autima kroz Siverić, pa za kratko dalje makadamom do kapelice Sv. Nediljice, tzv. Kuline kapele uz lijepu borovu šumu, gdje ostavljamo aute. Dalje uzbrdo markiranom stazom “Peškov put” koja krivuda obroncima iznad Siverića, sa lijepim pogledima na Petrovo polje i Svilaju. U gornjem dijelu staza iza kuka Čerinka zalazi u šumu i vijuga bez

U domu gužva, neki tečajci, sve mlada i simpatična ekipa, no mi se ne zadržavamo dugo.

Prije uspona na vrh, svraćamo na zanimljivi stari pastirski stan kod planinara Zvone Grcića, nedaleko iznad doma, na ugodni razgovor i poneku čašicu aromatične travarice.

Prema vrhu se penjemo istočnom stranom, ispod greda, nešto strmije uzbrdo, sa pogledima prema Kozjaku i Dinari. Na vrhu jako jugo, nalazimo zaklon i predah, nije za neko dugo zadržavanje i razgledanje. Pogledi sa vrha osamljene Promine široki su na sve strane u punom krugu od 360 stupnjeva, uvijek zanimljivi, ovaj put ne osobito čisti zbog oblačne tmine na obzoru. Sa vrha se spuštamo na drugu stranu prema zapadu i po spustu na brdsku cestu okrećemo prema domu. Prije doma skrećemo desno do ograđenog vidikovca i spustivši se ispod njega pod stijene, prolazimo jednu ne dugu, ali veoma zanimljivu dionicu puta. Prava mala divljina, stijene, procjepi, škrape, pećine, šuma…, jedna stara priča koju sam čuo kaže da su se tu nekad davno skrivali hajduci, možda istina, a možda je samo priča, tko bi to danas više znao. Ovim putem opet izbijamo na dom. Od doma se vraćamo stazom preko Barića stana prema Drnišu. Stanovima su se u prošlosti nazivale osamljene, periodične, pastirske nastambe pojedinih obitelji u planini, sa skromnim uvjetima za boravak ljudi i stoke, za ljetnu ispašu. Obično su pored nužnih objekata obuhvaćali manju ili veću površinu zemlje za obradu i pašu, najčešće ograđenu suhozidom. Od spomenutog stana danas su ostale zarasla prostrana ograđena livada, ruševine kuće i nekoliko starih, neobično velikih stabala klena i hrasta uz njih. Uz ovo inače lijepo mjesto, vezana je na žalost, jedna ružna, tragična priča o stradanju vlasnica stana, sestara Barić, u nasilju drugog svjetskog rata.

Niže, u predjelu Vole skrećemo sa staze za Drniš, priječimo prema istoku jednim starim nemarkiranim rudarskim putem i vraćamo se na dolazni “Peškov put”, te njime na polazno mjesto. GPS trag u obliku izdužene nepravilne osmice kaže da smo prošli 15 kilometara, oko 600 m visinske razlike i nešto manje od 6 sati hoda.

Na kraju dana zadovoljstvo svih i uz svu početnu neizvjesnost, jedan uspješan i nadam se zanimljiv jednodnevni izlet, bez kapi kiše koja nas je na početku kolebala. Nikola Mihaljević