Put života

Svelikomčežnjom gledam uspone na Sveto brdo. Tri puta smo išli i uvijek iskrsne neki problem, dođemo do pola i gotovo.

Vidim vrime je idealno iako je deseti misec. Nema bure, nema kiše a bome nema ni sunca. Ne može bolje! I odlučimo mi i idemo. Svaki put smo se penjali s druge strane, zato je danas pala odluka da idemo na Sveti Rok. Na cesti je magla pa nas je malo strah, ali kad smo se popeli do Alana, magle više nema. Polako se penjemo dok još nema gužve. Srića šta ja volim krenuti što ranije, pa smo u prednosti. Do Dušica je lagano i bez problema a onda je već strmije pa usporavamo. Ali sam pogled na jesenje boje nas raduje, pa se lagano uspinjemo. Polako nas mladost pristiže ali i mi napredujemo, malo nas uhvati slabost a onda opet naprid. I evo nas konačno na vrhu, sritna sam kao da mi je prvi vrh!!! Normalno pala je čitava serija fotografija i marenda. Dok smo marendali vidimo kolone koje dolaze iz podnožja. S vrha se vidi more magle po Lici a panoramski pogledi su savršeni iako je magla. Brzo se spremamo za nazad da izbjegnemo svu tu gužvu. Ja doduše nizbrdo idem kao po staklu zbog koljena. Na koljenu imam čak 2 steznika za svaku sigurnost. Dok je na vrhu dobro puhalo, na silasku se bura niti ne čuje. Polako se spuštamo a cure me prate i sačekuju. Prolaz kroz bukovu šumu koja je sva u zlatnim bojama je divan i mami na škljocanje.

Zadatak izvršen i moja je želja konačno ispunjena. Jedan predivan izlet, a bura sad neka dere koliko hoće.

Mirna Morić

Neželim opet o koroni i tome kako je ona loše utjecala na naše živote a time i na planinarenje. Ovaj put ću o tome kako me potakla učenju novih vještina. Svi znamo da je naš plan izleta nešto skromniji u zimskim danima, ali nikad kao zime 2021/2022. Teška srca gledali smo lijepo vrijeme i dobru prognozu, a u planu izleta nema nikakav prijedlog za taj vikend. Kako je moja želja za hodanjem bila jača od te činjenice, to me navelo da počnem više čitati o planinama i planinarenju, da proučavam karte, te da se konačno naučim samostalno kretati u planini. Naravno da sam uz to i gnjavila starije članove, pogotovo vodiče, raspitivala se o mogućim stazama kuda bih mogla otići kao početnik. I tako me privukla staza obećavajućeg naziva Put života. Proučila sam svu dostupnu “literaturu” na internetu, slike i opise drugih društava koja su prohodala tu stazu.

Predložila sam svojim kolegicama s kojima se često družim na planinarskim izletima i gle... one bi išle.

uspona. I pogodila sam jer se od magistrale kreće odmah strmo uzbrdo. Kućerak je mjesto gdje svi naprave prvi predah uz čaj ili kavu uz obavezno fotografiranje na slatkoj klupici u hladu, pa zašto bi mi bile iznimke. Nastavljamo dalje do odmorišta Pas koje se nalazi neposredno ispod hrbata te nakon kratke pauze nastavljamo hrbatom prema vrhu Šatarice 642 m ispod kojeg se naziru Dubci i Vruja, a uz pomoć bure koja je očistila zrak vidi se i cijeli veličanstveni masiv Biokova.

Dogovor je pao u pola sata. Prognoza je bila idealna, mi dobro raspoložene, sve je obećavalo da ćemo imati lijepi dan.

Polazi se iz Piska, a kako je staza kružna, auto smo ostavile na mjestu gdje se spuštamo na magistralu. Do početka uspona nam je trebalo kilometar dva hoda cestom. Smatrala sam da je tako bolje jer će nam tih10-15 minuta hoda dobro doći kao zagrijavanje prije

Vjetar nas je već dovoljno istukao te smo se nakon ručka počele spuštati prema Privorcu, a zatim lijepom, starom građenom stazom natrag prema autu. Kako nam je ostalo još vremena spustile smo se i do Vruje i razgledale uvalu i objekte zbog kojih se dizala prašina po medijima.

Jedan zaista lipo proveden dan.

Lada Jakovčev