Glasnik Kamenara br. 28

HPD "

NIK BE

Glasnik Kamenara

MENAR " ŠI KA

GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUŠTVA KA # " XX " " Pr !

Dabarski kukovi (pogled s Kize) Vran

Jančag, Svilaja

OBRAĆANJE

RIJEČ PREDSJEDNIKA Drage planinarke i dragi planinari!

Iako smo se nadali da će se kroz ovu, 2021. godinu, pandemija smiriti, to se nažalost nije dogodilo.

Naravno da se sve to odrazilo na naše planirane aktivnosti oko organizacije planinarskih izleta.

Ipak, malo smo se prilagodili ovim čudnim vremenima. Najviše se planinarilo u vlastitoj režiji, a također je odrađen i dio službenih planiranih izleta sa osobnim prijevozom. Nažalost otkazana je organizacija PEPP „Ante Frua“ i obilježavanje dana Društva.

Planirane akcije markacije napravljene su u znatnoj mjeri. Trenutno nam je najhitnije očistiti staze prema Orlovači od palih stabala izgorenih u požaru.

U 2021. godini je produžen ugovor sa vlasnicima o korištenju kuće u Rupićima na slijedećih 5 godina.

Nastavljeno je održavanje planinarske kuće. Nakon urušavanja jednog dijela, napravljen je novi strop u kuhinji. U potkrovlju je napravljen novi pod od gra-

“Nemoguće” je samo velika riječ koju koriste mali ljudi kojima je lakše živjeti u svijetu koji im je zadan, nego da istražuju moći koje imaju da ga promijene. “Nemoguće” nije činjenica, već mišljenje. “Nemoguće” je izazov i potencijal. “Nemoguće” je privremeno. “Nemoguće” je ništa!

Muhammad Ali

Poštak

đevinske daske i postavljena preko svega plastična folija. Na ovaj način zaštitili smo strop od vlage kada nam se snijeg zavuče ispod crijepa. U spavaonici je izoliran sjeverni zid da bi se smanjila vlaga. Obojane su tri prostorije.

Postoje naznake da će se pandemija ipak konačno smiriti. Kada se steknu uvje-

ÿXGD VH GRJDāDMX

O

kako je moćan ovaj citat. A mi Kamenarci smo već dokazali da je i istinit.

Sve poteškoće koje su nas pratile protekle dvije godine smo na razno-razne Pogled s Grabara kreativne načine nastojali umanjiti, zaobići, preokrenuti u našu korist. I koliko god se činilo da se nešto ne može ili da je nemoguće organizirati, mi smo napravili i organizirali.

Pa smo i dalje planinarili, sudjelovali u uređenju naše planinarske kuće Ćićo u GLASNIK KAMENARA

2

ti, odmah se vraćamo redovitim aktivnostima od kojih su najvažnije održavanje tjednih sastanaka i organizacija izleta sa organiziranim prijevozom. Želim vam da u 2022. godini i dalje pazite na sebe, provodite što više vremena u prirodi i planinama.

Predsjednik, Vinko Maleš

Rupićima, markirali i čistili staze, educirali se. I sve te poteškoće i nisu nužno loše.

Jer, osvijestili smo važnost onih „malih“ stvari koje smo do sada uzimali zdravo za gotovo - druženja u Planini, druženja kroz rad, zdravlja, smijeha i zabave.

Imam potrebu posebno naglasiti da smo dobili još jednu vodič-ku A standarda (ljetno planinarenje) i imamo još jednog kandidata za školovanje za vodiča što će se u 2022. godini i realizirati. Također, naše Društvo se može pohvaliti da je u ovoj godini jedna članica postala vodič-instruktor u Vodičkoj službi HPS-a za edukaciju budućih vodiča A standarda.

Drage Kamenarke i Kamenarci, ponosna sam na nas.

Dopredsjednica Gradimira Bumbak

AKTIVNOSTI DRUŠTVA

U

kasnim popodnevnim satima stigli smo na Begovaču na kojoj se nalazi pl. kuća Careva kuća koja će biti naš dom naredna dva-tri dana. Već iz prijašnjih boravaka u Carevoj kući znali smo da nam neće ništa faliti i da ćemo imati komfor koji svatko u planini samo poželjeti može. Nakon smještaja u spavaonice (mi muški smo bili zadovoljniji jer smo imali više komfora od cura), spustili smo se do kamina ispod nadstrešnice do naložene vatrice sa kojom su nas dočekali kolege iz HPD Gromovača iz Otočca a koji gospodare spomenutom planinarskom kućom.

Malo smo se podružili sa domaćinima koji su nas ubrzo napustili tako da smo ostali sami i lijepo se zabavili uz glazbu sa Bluetooth uređaja uz glavnog DJ-a, našu Bilju. A naravno, bilo je tu i roštilja i svakojakih delicija, a najjača delicija je bila slavonska slanina od desetogodišnje krmače. Hahahahaha.

Dobro malo zdrave šale nikad ne fali a mi smo je tu večer imali u izobilju.

Ajmo mi nabrojiti ekipu da poslije ne bi zaboravili. Znači, uz potpisnika ovog teksta nazočni su: Lada Jakovčev, Biljana Šupe, Gradimira Bumbak, Josipa Bumbak, Branko Borak, Žana Bogdanović, Željko Radić, Gorana Perišić, Tatjana Jurić i Jagoda Maretić.

Sa druženjem ipak nismo išli u nedogled jer nas sutra čeka radni dan. Ujutro smo se podijelili u dvije ekipe. Sve znaju, ništa im ne treba posebno objašnjavati jer smo svi sa markama već na „TI“. Zadatak je bio da jedna ekipa u kojoj je uz moju malenkost bila Lada i Bilja (uhodani tandem za bijelu i crvenu pituru), Taja, Jagoda i Žana zadužene za škare, očistiti od granja i obnoviti

Velebit, 27.-29. kolovoza 2021.

odradimo zacrtano i nakon doručka podijeljeni opet u dvije ekipe sa malom izmjenom, Taja i Željko su zamijenili timove, krećemo na našu planinarsku stazu Štirovača - Šatorina, planinarska oznaka puta 6. Ekipa koju ja predvodim ima zadatak proći stazu od Štirovače do livade Dokozina plan, istu počistiti od mogućih prepreka te obnoviti markaciju na mjestima gdje je potrebno.

Drugi dio ekipe koji je predvodio Branko imala je zadatak proći stazu od Dokozina plane do vrha Šatorine te je očistiti i obnoviti markacije na potrebitim mjestima. Po izvršenom smo se dogovorili naći na livadi Dokozina plan.

Pošto je prvi dio ekipe stigao na cilj a kako je lagano kiša pojačavala i na Velebitu i u osmom mjesecu nije baš toplo (da napomenem ujutro i preko noći temperatura je bila oko 7 stupnjeva), ostavili smo signalne poruke ispisane komadima grančica te smo se zaputili natrag prema Štirovači.

Da ne bi zaboravili, naša Lada je dragovoljno ostala u Carevoj kući spremiti ručak. Na jelovniku je bio gulaš i tjestenina, a kako je to naša šefica napravila bilo je za prste polizati, a bome i ogladni se na Velebitu pa se može i pojesti.

0DUNDFLMD Markacijska sekcija našeg planinarskog društva provela je na srednjem i sjevernom Velebitu tri posebna dana. Usprkos promjenjivom vremenu naš plan je u potpunosti ispunjen. Obaveza je bila pregledati stanje na planinarskim stazama koje su u našoj nadležnosti, obnoviti markacije i počistiti staze a uz rad se i zabaviti i uživati u ljepotama srednjeg i sjevernog Velebita.

markaciju na dijelu pl. staze Mrkvište-Veliki Lubenovac, planinarska oznaka puta 39 i to od skretanja sa ceste Štirovača-Krasno kroz Vranjkovu dragu do lovačke kuće iznad livade Vranjkovac. Druga ekipa koju su činili Borak, Gradimira, Josipa, Željko i Gorana imali su zadatak obnoviti markaciju od ceste Lubenovac - V. Alan prema Vranjkovcu gdje ćemo se i sastati. Po izvršenom poslu, Željko, Taja, Jagoda, Gorana i ja smo se nagradili usponom na Veliki Kozjak. Pošto sam se do tada samo ja uspeo na Veliki Kozjak, pričao sam im o predivnim vidicima koji se šire sa vrha ali nažalost, ovog puta nismo uživali zbog magle koja nam to nije dozvolila. Ostatak ekipe vratio se u našu bazu na spremanje ručka. Ručak je bio savršen, lešo junetina, juha, restani krumpir, salata, ma milina. Hvala našoj Ladi koja je bila šef kužine. Navečer opet druženje uz glazbu, priče i dogodovštine sa razno raznih izleta. Lijepo se prisjetiti nekih događaja.

Nedjelja 29. kolovoza osvanula nam je oblačna sa malo kiše al nije nas omela da GLASNIK KAMENARA

Poslije ručka smo još sve doveli u red, počistili i oprali suđe, pozdravili se sa domaćinom koji nas je došao ispratiti i krenuli prema Gospiću na dogovorenu kavu.

Sve u svemu tri posebna dana na Velebitu sa super ekipom koju bi poželio svatko.

Ekipa hvala Vam. Bili ste super.

Ivica Ercegovac 3

IZLETI

26. rujna 2021.

K

ad se penjemo na Svilaju obično idemo sa južne strane, markiranom stazom iz pravca planinarskog doma Orlove stine na najviši vrh Bat, ili skroz na drugoj strani sjeveroistočno, od Maovica na Lisinu. Zapadna strana čitavom dužinom, planinarski je gotovo neposjećena. Tu nema označenih staza niti planinarskih objekata.

Stjecajem okolnosti dosta puta sam bio baš u tim predjelima i prilično su mi poznati, tako da sam kao voditelj na ovaj izlet htio poći s te strane da je malo približim Društvu. Zamisao je bila da to bude polukružna tura od Kljaka i Mirlović Polja sa ishodištem u Buzovima, usponom na greben planine, dalje hrptom na vrhove Jančag i Bat, te spustom na planinarski dom Orlove stine. Za realizaciju ove ideje potreban je organizirani prijevoz, koji bi dovezao sudionike do početne pozicije i dočekao ih na silaznoj, koje su međusobno prilično udaljene. Na žalost, zbog pandemijskih okolnosti skupni organizirani prijevoz nije bilo uputno koristiti. Šteta, mislim da bi to bio zanimljiv pohod. Isti je izveden sukladno mogućnostima uz vlastiti prijevoz, kao uspon iz navedenog smjera na vrh Jančag i povratak istim putem na polazno mjesto.

U jutro 26. rujna 2021. nas devetnaestoro, iz Šibenika smo krenuli u 7:00 sati sa Meteriza, kao mali konvoj sa sedam osobnih auta, a osmi sa troje Splićana, dočekao nas je u Drnišu, gdje smo za razbuđivanje i dobar običaj popili jutarnju kavu i bacili ćakulu.

Svilaja

Zatim skrećemo prema Splitu do Kljaka, a odatle lijevo kroz Mirlović Polje, kraj presušenog izvora Čikole, uz brdo uskim asfaltom kroz zaselak Drvenjak do Gornjih Buzova. Susrećemo jednog od rijetkih stanovnika, koji malo u čudu gleda našu “ekspediciju” kakva ne dolazi ovamo baš često, a osobito ne nedjeljom u jutro.

Uspijevamo se parkirati po ne baš širokom prostoru, ostavljamo aute i oko 9 sati polazimo na uspon, krećući se orjentacijski, uskom krškom oputinom, ponekad dvojbenom, bez planinarske markacije i oznaka. Putem u nekoliko navrata susrećemo čobane sa stokom, - ovce, koze, krave, psi… reklo bi se prilično živo. Ipak ovo

GLASNIK KAMENARA 4

je samo blijeda slika nekadašnje stočarske aktivnosti na ovim prostorima. Prolazimo kroz veliku slikovitu vrtaču koju zovu Lepina, sa osam starih, ozidanih bunara, koji su od davnina značili život za stoku i ljude u ovom prilično bezvodnom kraju.

Iznad Lepine nastavljamo položeno, kroz pašnjake, ratnim makadamom, sjevernom staranom kraka planine zvanog Turjača, visokog 1340 m.

Dan je prilično vruć, a teren otvoren i bez hlada. Hodanje tim dosta dugim putem u rečenim uvjetima, možda i nije bilo baš neko zadovoljstvo, ali ponekad se ne može drugačije stići do cilja, a da ne prođete i nešto što vam i nije po guštu.

Sa kraja puta na predjelu Privija uspinjemo se uz brdo kroz oštri krš do hrpta planine. Na ovaj uspon pet kolegica dalje nije išlo zbog umora, po dogovoru, odmorit će u hladu na Priviji, vratiti se do Lepine i tu nas čekati u povratku. Nastavljamo grebenom i preko nekoliko glavica izlazimo na vrh Jančag 1483 m, drugi po visini na Svilaji, niži 26 metara od glavnog vrha Bata, koji se vidi južnije oko sat i pol hoda po valovitom i kamenitom hrptu. Pogledi sa vrha izvanredni su na sve strane, jako slični onima sa Bata samo nešto sjevernije, danas ne baš osobito čisti zbog lagane izmaglice u zraku. Nivo Peručkog jezera koje se izdužilo ispod nas, jako je nizak zbog izrazite i dugotrajne suše ovoga ljeta.

Uspon je trajao oko četiri sata, nešto duže od planiranog. Nakon poduže pauze i odmora, spuštamo se i vraćamo istim putem. Do auta smo stigli, kako bi neki rekli, još za sunca, koje se već nagnulo zapadu.

Krećemo kući, vozimo se u koloni uskom vijugavom cestom niz planinu u laganoj brizi za jedan od auta, koji nešto zakida i štuca, gatajući hoće li izdržati. Pokazat će se kasnije da je žilaviji nego što je vlasnica mislila i uredno je sve podnio do kraja.

Ponovno pauza i okrjepa u Drnišu pred rastanak, te povratak u Šibenik nešto prije 20 sati.

Premda nije bio onakav kako sam ga početno zamislio, u konačnici sam zadovoljan izletom, prošao je bez nekih većih problema i pokazao ekipi nešto novo gdje većina ranije nije bila.

Nikola Mihaljević

IZLETI

31. listopada 2021.

Metla

J

utro 6.45, okupljena grupica na Vidicima cupka u mjestu i nestrpljivo čeka vodiča, pogleda upućenih u nebo (hoće li kiša?).

Evo ga. Za divno čudo ne kasni. Sigurno će kiša, dobaci netko u šali.

Krenusmo. Stigli smo do Baških Oštarija, naselja s kojih tridesetak stanovnika. Pored crkve sv. Elizabete skrenuli smo na makadam koji vodi kroz livade.

Gotovo je deset sati i vrijeme je da uposlimo gojzerice. Četrnaest entuzijasta kreće u veseloj atmosferi preko livada u hrastovu i bukovu šumu, prateći potok Ljubicu.

Boje jeseni skreću nam pozornost s uzbrdice i znoja koji nam je orosio čela.

Upornost se ipak isplati i evo prva pauza.

Poslije kraćeg odmora nastavljamo uspon travnatom strminom, dok nam se s desna malo-pomalo otkriva Oštri Kozjak (1168 m). Još malo šumskog uspona i evo nas na Metli (1288m).

Pogled s vrha otkriva svu ljepotu Velebita. Oko nas bjelogorična šuma u svom jesenskom koloritu, dok iz nje izviru nimalo sramežljivi vrhovi.

Odmor na vrhu i okrepa iz ranca.

Grupica se razbježala u zavjetrine i hvatala zrake sunca koje je vodilo bitku s oblacima.

Nakon nekog vremena idilu prekida poziv vodiča na pokret.

Put nas dalje vodi kroz šumu pomalo zapuštenom markacijom do planinarske kuće sv. Josip (1124m), o kojoj brine PD Visočica. Ovaj put nije bila otvorena pa smo iskoristili njenu okućnicu za kratak odmor, a vodu iz gustirne za osvježenje.

Prema Baškim Oštarijama vodi nas makadam s povremenim kraticama kroz šumu. U grupi se već osjećao umor, a i dan je pomalo gubio snagu kad se na obzoru pokazalo more. Za četrdesetak minuta stigli smo u Baške Oštarije i to je značio kraj jednog lijepog dana u planini.

Paško Ninić GLASNIK KAMENARA

5

IZLETI 18. travnja 2021.

P

romina, naša, bliska i poznata, koliko puta smo tu već bili i sve vidjeli!? Ipak, planirajući izlet predviđen po kalendaru za 18. travnja 2021., pokušao sam osmisliti nešto različitiju rutu kretanja od uobičajenog, te imati nešto drugačiji doživljaj, možda i vidjeti ponešto novoga.

Tako mi je pala na pamet jedna kružna tura u gornjem dijelu Promine, koja uvezuje dijelove nekoliko staza oko i preko vrha, s povratkom na polazno mjesto, a da se puno ne ponavljamo istim putem.

Kasnije u izvedbi to je realizirano kao društveni izlet, statistički kazano od devet sati planinaraenja, oko sedam sati čistog hoda, 850 m svladane nadmorske visine u usponu i oko 17 km daljine po GPS-u. O doživljaju ekipe i ugođaju ne bih se usudio ovdje izjašnjavati, nekima je bilo teško, pa taj zaključak ostavljam društvu koje je to prošlo, a bilo nas je dvanaestoro.

Iz Šibenika smo krenuli u 8:00 h sa zbornog mjesta na Vidicima, nas devetero, osobnim automobilima, prijevozom organiziranim sukladno epidemiološkoj situaciji aktualne korona pandemije, do odredišta u Velušiću, zaselak Tarle, gdje nas je dočekala naša splitska trojka. Vrijeme nam je povoljno, poluoblačno, suho i toplo, dan ugodan za planinarenje. U 9 sati polazimo na uspon i prvi sat hodamo prilično položeno sa blagim usponom do izvora Mijalovac, uz dobro raspoloženje, razgovore i šušur u društvu. Od Mijalovca stvari se mijenjaju, krećemo oštro uzbrdo do pod Crvene grede, razgovor je tiši, korak kraći, a disanje teže. Dalje vrletnim putelj-

'UXJDĀLMD 3URPLQD

kom ispod visokih veličanstvenih stijena, a zatim kroz njih, dugim i strmim usjekom, pomažući se postavljenom sajlom, zastajući i hvatajući zraka. Iznad Crvenih greda već smo prilično visoko, orlovski pogled sa stijena u dubinu i daleki vidici u široku kršku zaravan preko Krke i Čikole sve do mora u daljini. Odavde kroz krš uzbrdo sa zapadne strane prema vrhu. Na Čavnovki 1148 m, smo negdje oko podne. Prije toga četvorka iz grupe se izdvojila i uputila prema planinarskom domu, gdje će nas po dogovoru čekati.

Promina je osamljena planina, geološki starija od okolnih planina Dinarskog gorja. Premda ne osobito visoka, pogledi sa njezina, raznim objektima zauzetog vrha, su izvanredni, široki na sve strane, sežu do Dinare, Biokova, Mosora, preko Zagore do mora, Bukovice, Velebita i.t.d.

Sa vrha se spuštamo istočnom stranom, stazom prema domu. Iznad doma sjeverno, podno vidikovca, zalazimo u jedan slikovit predio među stijene i na kratko prolazimo kroz pravu malu divljinu šume, kamena, pećina i škrapa.

Kod planinarskog doma nailazimo na polaznike planinarske škole “Stribor” i našu Gradimiru u ulozi učiteljice, oni su GLASNIK KAMENARA

6

nešto prije nas išli gotovo istom rutom, a kod doma uče i vježbaju. Dom nije bio otvoren za posjetitelje zbog korone, samo dežurstvo domaćina za najnužnije i poslužiti ponešto vani.

Od doma idemo do Malog Točka, ali ne standardnom stazom nego jednim odvojkom ispod greda, opet nakratko kroz divljinu i brmbeč, podno penjačke stijene, sa spustom do izvora i odmorišta. Odatle dalje na zapad širokim makadamom do Velikog Točka. Ovaj jaki izvor malo se vidi na površini, svega kao jedna omanja česma i korito za životinje, a ostalo je uhvaćeno i kaptirano kao vodovod prema Drnišu još za vrijeme Austrougarske. Dalje nastavljamo malo uzbrdo, malo nizbrdo, malo po kamenu i siparu, malo kroz šumu, opet do izvora Mijalovac, gdje zatvaramo krug. Od Mijalovca dolaznim putem nazad do auta u Tarlama, gdje smo stigli nešto iza 18 sati.

Tu se rastajemo sa Splićanima, uz načelan dogovor za neku drugu priliku i neki drugi izlet.

Ostali, pomalo umorni, čini mi se i zadovoljni, odlazimo prema Šibeniku, sa usputnim zadržavanjem na pola puta u Brnjici, radi pića i završnog rezimea izleta.

Nikola Mihaljević

IZLETI

0RMLK WULGHVHW JRGLQD K

ako sam mogla ju se od treme i straha nisam zaboraviti, da mi popela nego sam ostala u je službena godišnjica bila domu čekati. I danas se rado u prvom misecu! I to punih sjetim tih početaka i straha.

30 godina aktivnog planinaA zatim je došao prvi mjesec renja. Nema nas baš puno i službeno učlanjenje. Prvi koji se mogu sa tim pohvaslužbeni izlet je bio Poljička liti. Velike godine a bome planina. Ajme straha u meni i veliki doživljaji. A radi te !! Da li ću ja to moći i kako godišnjice sam se i odlučila ću. Priroda predivna a ja u za posjetu Bugarskoj i vrhu Promina, 21. 12.1990. grču. Tonka iza mene prati Musala, da je proslavim. svaki moj korak. Ali kad sam Sjećam se početaka. Koji je to horor se opustila, to je bilo kao da me pustilo sa bio. 21. 12. 1990. idemo na proslavu za kraj lanca. Predivni pogledi, krasno društvo, sve naše planinarske godine na Prominu. Ja sva laganini, čisto uživanje. Taj đir sam kasnije uplašena, kako i kuda. Prvu večer je večera i prošla još par puta ali PRVI mi je ipak ostao ples a ujutro se kreće na vrh. Večera i ples su u najdubljem sjećanju. Promina je u međumi se svidile, normalno ali za uspon na vrh vremenu odrađena bar 10 puta, bez ikakvog nisam baš sigurna. Crkla sam od straha da straha. Za ovih 30 godina prošla sam skoro li ja to mogu i koliko je to visine. Na krasve planine u Lijepoj Našoj a bome i veliki

V

idim jedna ekipa iz Bihaća, dijeli objavu da ide u Bugarsku.

Gle čuda jer ja i Biljana smo je već par dana spominjale kao želju. Odmah isti tren zovem predsjednika i vodiča Jasmina i pitam ima li 2 mjesta. Jasmin kaže ima, normalno. Uzbuđenje je na vrhuncu za nas dvije. Gle čuda ka da smo znale, mi smo se i cijepile, kao naručeno je sve. Dakle, sa ekipom od 50 ljudi mi krećemo iz Bihaća za Bugarsku i prolazimo svim zemljama bivše države. O samom putovanju ne bi jer to nam je uvelike umanjilo samu ljepotu planine Rile.

Prvo idemo u razgledavanje Sofije, ali vrlo kratko jer smo puno izgubili na granicama, ali i na kratko Sofija nas je oduševila svojom lipotom. Odlazimo dalje do skijaš-

Musala, 2925 mnv, 1. srpnja 2021.

%XJDUVND kog naselja Borovec i tu spavamo. Ujutro odlazimo na uspinjače koje nas odvoze na visinu od 2400 m. Dalje nastavljamo penjati i hodati do vrha Musala. Krajolik i panorama su toliko lipi da mi je to još u glavi, ali idući put samo avionom do Sofije. Voda, voda i opet voda! Jezero, jedno, drugo, pa treće i tako skoro do vrha Musale, čitavim usponom. Vrijeme je oblačno gori u visinama ali nadamo se da će nas pustiti. Sam naziv planine Rila i znači Voda !!!! Imali smo sreću što se tiče vrimena, ali nisam je imala ja. Na pola puta prvi put u mom planinarskom stažu me uhvatija grč za list noge i zgrčio mi je nogu u neupotrebljiv komad nečega :( Srećom planinarka iz Bihaća mi je dobro izmasirala nogu i malo me je popustilo. Predala sam našu društvenu i državnu zastavu vodiču da je proslijedi Biljani a ja sam ostala tu na pola puta da dođem k sebi. Šetala sam malo okolo bosa i razmišljala šta dalje. Ali vrag mi ne da mira jer vidim iznad GLASNIK KAMENARA

dio Bosne i okolice. Sloveniju nešto manje.

Nagledala sam se raznih ljepota prirode a i raznih ljudi i planinara. Moram priznati da se uopće ne sjećam ni jednog ružnog iskustva sa planinarima. Ostala su mi samo lijepa sjećanja i druželjubljivost planinara.

Svatko od njih je pomogao sa nekom riječju ili nekim konkretnim prijedlogom i pomoći.

Svatko od planinara je bio spreman pomoći i to mi je divno.

Na kraju da zaključim. Planinarenje je odigralo veliku ulogu u mom životu. Koliko to zvuči neobično. Kad kod sam imala problema (a bilo ih je) upravo planine su mi pomogle da sve te nedaće lakše prebrodim i preživim. Da ne zaboravim sve divne ljude s kojima sam se družila i družim se i dalje i s kojima se zabaviš i trenutno zaboraviš na sve svoje probleme.

Nadam se da će me zdravlje poslužiti i da ću moći još koju godinu i godišnjicu dočekati sa divnim ljudima i planinama.

Mirna Morić mene mrvu krova od zadnjeg skloništa. Odlučim da ću polako pokušati doći do gori. I bome mic po mic dođem ja do Ledenog jezera i skloništa na 2725 m. Moje zadovoljstvo je bilo preveliko što sam uspjela. Srića šta me uhvatio grč na donjoj polovici staze, jer onih 200 metara iznad je sipar i led.

Gori je iza skloništa zadnje Ledeno jezero 200 m ispod samog vrha. Divota i lipota! E sad nas još čeka spust sa uspinjačama! lako se bilo popeti ali silazak - haha, radije ga ne bi ponavljala, kao da ćeš svaki čas propasti u ambis. Uglavnom jedno predivno iskustvo i lipota. Eto iz svakog zla i neko dobro jer sam u samostalnom povratku mogla lagano uživati u svim lipotama i čarima ove predivne Vodene planine - Rila. Još jedno spavanje u Borovecu i beskonačna vožnja priko svih granica da bi došli konačno kući.

Mirna Morić 7

IZLETI

/HGHQD EDMND QD ÿYUVQLFL SUROMHþH QD 9UDQX K

ad nešto planirate tri godine pa vam uvijek iskrsne nešto nepredvidivo ali opet date sami sebi obećanje da to morate ostvariti. I ostvarilo se. Kako je naša Žana rekla: „Nakon tri godine ostvarili smo naš san i penjali se po Čvrsnici i Vranu“. Čvrsnica nam je pokazala ledenu bajku a Vran proljeće. Nadalje prenosim riči naše Žane: „Magla nam je pokvarila pogled na Hajdučka vrata ali ne i našu sreću. Uživali smo. Vran nas je dočekao okupan suncem i uz malo snijega na vrhu našoj sreći nije bilo kraja“. Evo to su doslovno riječi od slova do slova kako je u dvije, tri rečenice Žana opisala naš trodnevni izlet na Blidinje, Čvrsnicu i Vran.

Krenimo mi ispočetka. Točno prije tri godine izrazili smo želju našem, sad veće starom i istinskom prijatelju iz HPD Imotski, Slavi Bašiću kojeg smo prvi put sreli prije četiri godine a gdje drugo nego na našoj Dinari a onda iduće godine na Kamešnici i dogovorili smo da kad god želimo da se javimo i da se za vodiča ne sekiramo.

Nakon te Dinare prije četiri godine još puno puta smo se susretali ali i dogovarali zajedničke izlete tako da je Slavo naš česti gost ali i prijatelj kojeg samo poželiti možete.

Napokon je došao i taj dan koji smo planirali, 15.10.2021. i usprkos nepovoljnoj prognozi i trenutnom vremenu nitko nas ne bi odvratio da ne idemo. Tako sa dva osobna auta osigurani Covid potvrdama i testiranjima, Lada, Žana, Zlatko, Tatjana, Jagoda, Biljana, Mira, Gordana i moja malenkost krenusmo put Blidinja. Naravno, noćenje smo rezervirali već misec, dva unaprid da ne bi šta iskrslo. Put je protekao sasvim OK tako da se nismo nigdje ni zadržavali ni stajali jer nije to tako ni daleko, pa do Blidinja je samo 150 km. Kasno popodne smo stigli na naše odredište i planinarski dom Blidinje na 1190 m uz samo Blidinjsko jezero kojim gospodari planinarsko

društvo „Orlova stina“ iz Tomislavgrada. Pohvale domaćinima na prekrasnom domu, uslugama i smještajem kojim se mogu podičiti, a čuli smo se sa našim prijateljem i vodičem koji će nam se ujutro pridružiti prije polaska na Čvrsnicu.

Ujutro 16.10.2021. osvanuo je prohladan dan sa niskim oblacima koji nisu baš obećavali. Ali po planu pridružio nam se naš Slavo i uz jutarnju kavicu, čaj i doručak dogovorili smo plan za taj dan.

Do polazne točke uspona Velika Vitlenica došli smo autima po dobro održavanom makadamskom putu.

Putokaz je pokazao da do Hajdučkih vrata imamo četiri sata hoda. Bilo je dosta hladno i maglovito, vidljivost nekih dvadesetak metara i to je to. Dobro smo se opremili i lagano se uputili dobro uhodanom planinarskom stazom koja nije naročito zahtjevna. S vrimena na vrime savladali bi nekoliko oštrijih uspona pa onda opet blažih i tako smo napredovali, a što smo se više uspinjali ulazili smo u pravu zimsku ledenu bajku koju ćemo vam pokušati dočarati slikama koliko uspijemo. Ali to je jednostavno trebalo doživjeti u tih sat-dva vremena jer na silasku se veći dio leda i smrznutog snijega nošenog vjetrom koji je pravio čudesne figure, već lagano topio. Cijelo vrijeme uspona vidljivost je bila mala, tako da pojma nismo imali šta se oko nas nalazi.

Naš vodič Slavo objašnjavao nam je i pokazivao svaki detalj na stazi. Imam osjećaj da je taj čovik stotinu puta prošao tom stazom jer, poznavao je svaki kamen i svaki centimetar staze. I tako zadubljeni svatko u svoje misli u malenoj koloni stižemo do planinskog jezerca Crljenak i tad smo već znali da ni Hajdučka vrata nisu više daleko. Tako je i bilo. Nakon desetak, petnaestak minuta pred nama se iz magle stvoriše predivna Hajdučka vrata, jednostavno rečeno pravo čudo prirode. Odlažu se Hajdučka vrata ruksaci i vade mobiteli i fotoaparati a

Blidinje, Čvrsnica, Vran, 15. - 17. 10. 2021.

GLASNIK KAMENARA 8

IZLETI mislim da je svatko od nas napravio bar po stotinu klikova samo na Hajdučka vrata. Ja osobno sam imao osjećaj kao da ih nisam nikako uspio uslikati u toj njihovoj ljepoti i veličini. Magla je malo umanjila priliku da se prikažu u svoj svojoj ljepoti, ne samo vrata nego i cijela Čvrsnica. Zato je i palo obećenje, vratit ćemo se uskoro Hajdučkim vratima. Poprilično je hladno i nakon kraćeg zadržavanja i brzinske marende krenusmo u nizine. Kad smo se počeli spuštati ispod jezera Crljenak, odjednom se počela magla i oblaci razilaziti i djelom smo uhvatili neopisive poglede na dijelove Čvrsnice i kanjone i diviti se toj veličini i ljepoti ali samo nakratko, jer u nižim predjelima magla se još dobro držala, pa smo tako korak po korak, došli do naših parkiranih vozila.

Prije povratka u naš planinarski dom otišli smo u restoran Risovac na Blidinju na unaprijed dogovoreni grah s kobasicama koji je bio izuzetno ukusan. Vjerojatno malo više i zbog gladi ali i hladnoće. I da ne zaboravim, tu nas je naš Slavo iznenadio, iskrao se od stola i platio večeru tako da smo mi samo platili piće. E Slavo, Slavo, kako ćemo se mi tebi odužiti. A naći ćemo neki način, hahahahahaha. Poslije večere nekako nam je rano bilo ići u planinarski dom pa smo još svratili i na skijalište na Blidinju, popili piće u ugodnoj atmosferi a potom nastavili druženje u planinarskom domu „Orlova stina“ Nakon par piva treba ići na spavanje, ujutro nas čeka planina Veliki Vran.

Nedjeljno jutro je osvanulo vedro i sunčano, pomalo prohladno s prelijepim pogledom na cijelu Čvrsnicu. Nakon kave, čaja i doručka idemo na Veliki Vran, a nekima će to biti i prvi prelazak iznad 2000 m.

Vozila smo parkirali iznad motela Hajdučke vrleti iznad kojeg je nekih 200 do 300 m i početak planinarske staze za Veliki Vran. Staza je cijelim usponom prilično strma ali ne tako zahtjevna. Jednostavno korak po korak napreduješ najprije kroz gustu borovu šumu a potom kroz livade i tek pri kraju malo stjenovitiji dio. Što smo se više uspinjali vidici su bili veličanstveniji. Nasuprot Blidinjeg jezera i zaravni kroz koju vijuga cesta u nedogled, prostire se veličanstvena Čvrsnica okupana suncem, tako da svako malo zastajemo i propitku-

Veliki Vran

jemo Slavu koji je ono vrh pa koji onaj i tako u nedogled a naš Slavo sipa odgovore kao iz rukava.

Na početku ove priče smo rekli da je Vran pokazao proljeće, točno tako je i bilo.

Uspinjali smo se po južnoj strani planine tako da nas je sunce grijalo pa smo se većinom skinuli u kratke rukave i tako došetali do vrha Veliki Vran na 2074 m. Na vrhu nas je dočekala također ledena bajka sa razno-raznim figurama koje je proteklih dana napravio ledeni hladni vjetar igrajući se sa snijegom. Naravno i na vrhu Veliki Vran sa kojeg se prostiru vidici u nedogled, od Biokova do Ramskog jezera i pogledi u svim smjerovima na Hercegovačke planine odradili smo neizostavno fotkanje i snimanje.

Nakon odrađenog, vrijeme je bilo za marendu u kojoj smo uživali na padini okrenutoj prema jugu gdje nas je blago sunce grijalo.

Došao je i trenutak kad se moramo pozdraviti sa Velikim Vranom i spustiti se u nizine. Po dolasku u dom dočekao nas je predsjednik planinarskog društava Orlova stina iz Tomislavgrada sa kojim smo ugodno porazgovarali o … a čemu drugom nego o planinarenju.

I tako već u kasno poslijepodne i zalazak sunca pozdravljamo se sa našim prijateljem Slavom i krećemo put Šibenika GLASNIK KAMENARA

prepuni dojmova i nezaboravnih doživljaja sa Čvrsnice i Vrana uz obećanje da ćemo se vratiti ako Bog da i u većem broju.

Ivica Ercegovac 9

IN MEDIAS RES

Pregled društvenih aktivnosti u 2021.

Tijekom 2021. godine planinarilo se zbog epidemioloških razloga u manjim grupama više nego obično, pa su tako naši planinari bili na Velebitu, Paklenici, Dinari, Mosoru, Promini, Biokovu, Čvrsnici, Vranu... o čemu su i pisali u ovom broju našeg časopisa.

9. svibnja Mali Princ, Crnopac, voditelj: Sonja Cukrov Sunko

VELJAČA 7. veljače Jadrija - Srima, voditelj: Radojka Skočić 21. veljače Labištica, voditelj: Mirna Morić Mali princ 23. svibnja Budakovo brdo - Skropovac, voditelj: Sonja Cukrov Sunko

Labištica

OŽUJAK 21. ožujka Kozjak, Sv. Luka, voditelj: Mirna Morić

Budakovo brdo

TRAVANJ

LIPANJ

5. travnja Lišanjski vrh, voditelj: Gradimira Bumbak 18. travnja Promina, kružno, voditelj: Nikola Mihaljević

5. lipnja Sveto brdo, voditelj: Ivica Ercegovac Sveto brdo

SVIBANJ 2. svibnja Vidakov kuk, voditelj: Ivica Ercegovac

13. lipnja Duvjakuša, voditelj: Gradimira Bumbak

KOLOVOZ Vidakov kuk

27. - 29. kolovoza Markacija - Velebit, voditelj: Ivica Ercegovac GLASNIK KAMENARA

10

IN MEDIAS RES Anića kuk

Velebit

RUJAN 12. rujna Mala Paklenica, voditelj: Sonja Cukrov Sunko 26. rujna Svilaja, vrh Jančag, voditelj: Nikola Mihaljević

Metla

Mala Paklenica

STUDENI LISTOPAD 3. listopad Badanj, Dinara, voditelj: Ivica Ercegovac 17. listopad Anića Kuk, Vodič: Sonja Cukrov Sunko 24. listopada Zaton - Tradanj, voditelj: Radojka Skočić 31. listopada Metla, Srednj Velebit, voditelj: Ninić Paško

20. studenog Lenik, voditelj: Mirna Morić

PROSINAC 4. prosinca Grebaštica - Oštrica, voditelj: Radojka Skočić Orlovača, voditelj: Paško Ninić

Orlovača

Badanj

GLASNIK KAMENARA

11

OSVRT

Velebitski planinarski put Dobro poznata izreka kaže da kada nešto baš jako želiš i nebo se uroti da to i dobiješ.

V

eć više godina sam željela prehodati VPP te sam se pomalo pripremala za tu avanturu. Od nadopunjavanja potrebne opreme za višednevni boravak u planini do psiho-fizičke pripreme. I odmah na početku da vam kažem, ne bude baš sve onako kako si želio, planirao i mislio da će se dogoditi. Ipak, Nebo se urotilo da se želja ostvari, Nebo postavlja pravila i uvjete.

08.08.2020. Josipa i ja krećemo sa Zavižana sa čvrstom namjerom da Put prehodamo u komadu. Tog ljetnog jutra temperatura se na Zavižanu spustila na 14°C i puhala je bura. Josipa je bila zadovoljna jer nam neće biti vruće. Mene je, međutim, brinula ta bura. Neće me valjda otpuhati i već na početku skrenuti sa Puta. Istina, na Gromovaču smo se popele četveronoške zbog udara vjetra, udarile pečate u obilaznice i brzo se spustile u podnožje vrha gdje smo ostavile ruksake. Na Crikvenu uspon isto takav i samo sa obilaznicama u džepu.

Međutim, na vrhu nema žiga !!!! Ok, nema veze, važi i fotografija kao dokaz za obilaznicu. „Aj daj mobitel“ kaže Josipa, „moj je osta u ruksaku“. „I moj je osta u ruksaku“ odgovaram joj. I eto materijala za prvu svađu ;) Josipa je ljuta, prigovara mi i tjera me da se brzo spustim do ruksaka. Hoda i ona iza mene i dalje grinta i prigovara. Već smo odustale od dokazivanje posjeta ovoj kontrolnoj točci VPP-a kad me tijekom spuštanja jedan udar vjetra „zalijepi“ za neku

Pogled na Babino jezero

Kapelica na Zavižanu stijenu pa skoro pečatiram svoj nos !!!! I eto, bura spasila stvar ;) Nakon dobro prospavane noći u planinarskoj kući Alan, idemo na planinarsko skloniše Ograđenica i preko Matijevića brijega na Šatorinu. Odlučile smo na tom prekrasnom vrhu napraviti malo dužu pauzu.

Na vršnom usponu sretnemo jednu grupu planinara iz Zadra koji nas počnu propitivati: „Cure, odakle vi? Odakle ste? Od kud ste krenule, di idete kad imate tako velike ruksake?“ Ispričale smo im svoj plan. Oni fascinirani našom hrabrošću, onako usput, spomenu nekakve divlje pse na Malom Rujnu i savjetuju, s obzirom da smo samo dvije, da napravimo jako veliku buku kada budemo tuda prolazile. Oh, pa to neće biti problem, naljutim Josipu i sve živo će se razbježati što dalje od nas Sa vrha su pogledi prekrasni a naši su usmjereni na jugoistok praćeni mislima o tome što nas sve čeka tamo daleko, sutra, prekosutra. Što je Josipa mislila nemam pojma (možda kako je još uvijek gladna), ali mene su ovaj put umjesto bure zaokupile misli o divljim psima na Malom Rujnu. I to tako jako da nisam primijetila da nam se približava nevera.

Pobjegle smo od nevere prema Kuginoj kući, krave su bježale od nas, zaobilazile smo bika i sretno dohodale do Skorpovca na zasluženi počinak.

GLASNIK KAMENARA

12

Trećeg dana naše avanture, krećemo se južnom padinom Budakova brda prema Bačić kuku. Ulazimo u šumu, nas dvije tihe, svaka sama sa sobom i svojim mislima. Nešto je u blizini zašuškalo, spontano počnemo pričati i sretnemo samo par konja. Malo kasnije zastanem u malinjaku na križanju staze za Bačić kuk u namjeri da se najedem tih lijepih i sočnih malina kad me Josipa glasno upozori (jel možda opet gladna kad je tako glasna): „Ostav se tih malina i hodaj, jel očeš da nam dođe medvjed“.

Prepala sam se od siline njezina glasa, naglo povukla ruku, krenula dalje i samo za sebe promrmljala: „ E sad nam više niko neće doći“.

Na Putu od Bačić kuka prema Ravnom dabru, u jednoj od pauza, Josipa lagano ozlijedi nogu. Nekako je dohodala do Ravnog dabra te joj je jedan HGSS-ovac priskočio u pomoć i privremeno sanirao ozljedu. I tako smo sretno i bez ikakvih problema stigli u Baške Oštarije.

Tu smo prekinule Put. Bila sam tužna zbog toga, ali šta sad, ozljeda nije opasna ni ozbiljna ali nije baš pametno nastaviti i ignorirati je.

08.08.2021. nastavljamo naš Put tamo gdje smo stale prošle godine, sa Baških Oštarija. I ne, nismo planirale baš taj datum, jednostavno se posložilo. Rekle smo

OSVRT

jedna drugoj idemo i krenule smo. Bez previše dogovaranja, previše kompliciranja. U samo dva dana smo se opskrbile sa dovoljno hrane i drugih potrepština za boravak 5 dana u planini a da nam ruksaci budu optimalne težine.

1. dan - Baške Oštarije - Šugarska duliba kroz Ramino korito. Kroz Velebitsku prašumu gdje su staze ispresijecane srušenim stablima pa treba preskakati, saginjati se, puzati…., gdje ne sretneš nikoga. Ali na Šugarskoj dulibi sretneš poznata lica koja nisi dugo vidio i svjedočiš čudu slučajnosti. Baš tu, daleko od svijeta, u srcu planine.

Sretneš i iznenadiš vepra na dijelu staze između skloništa i gusterne. U mraku. Vepar je pobjegao a ja sam još neko vrijeme slušala silinu otkucaja svoga prestrašenog srca.

2. dan - Šugarska duliba - Stap. Dionicu Puta kroz Ramino korito i ovu dionicu nikada prije nisam prošla. Za razliku od Raminog korita, ova dionica je dosta slabije markirana te smo se uz pomoć karte i GPSa uspjele snaći. A da bi dan u potpunosti ostao protkan neizvjesnošću, 10-tak minuta prije Tatekove kolibe na Stapu, uganem gležanj. Nije to neko veliko uganuće, čak i ne boli previše ali moram paziti u kojem položaju spuštam nogu na tlo.

3. dan - Stap - Struge. Nakon odmora i prospavane noći odlučimo nastavit dalje.

Gležanj ne boli, normalno hodam. Ovu dionicu smo prohodale bez ikakvih uzbuđenja i iznenađenja (osim što je Josipa stalno gladna ali to je normalno). Od V. Rujna do Struga smo došle jako brzo jer nam je prijetilo nevrijeme. Na svu sreću zaobišlo nas je pa smo imale vremena uživati u malinama na Buljmi.

4. dan - Struge - Vlaški grad. Ova dionica Puta je meni bila najteža. Nema šume niti ikakvog zaklona od jakog ljetnog sunca. A čini se da je i najduža na VPP-u.

Do Vaganskog vrha je bilo lako doći. Sveto brdo se činilo uvijek jednako daleko koliko god prošlo vremena hoda. U jednom trenutku već mi je bilo dosta, htjela sam stati i tu ostati. Htjela sam da sam već na vrhu, htjela sam da sam već na Vlaškom gradu.

Hodam i gledam Sveto brdo i mislim koliko još ima do tamo. Hodam i gledam i spominjem svu bližu i daljnju rodbinu. I uganem gležanj. Opet. Isti. Na najravnijem i najnezahtijevnijem dijelu staze. Preko samo jednog malog kamenčića kojeg nisam vidjela.

5. dan - Vlaški grad - NP Paklenica.

Ovu dionicu sam morala biti jako oprezna.

Ne smijem ponovo uganuti gležanj. Polako smo hodale i svu pažnju sam usmjerila na stazu. Često bi odlutala u mislima i sebe vidjela kako pijem kavu u Domu Paklenica.

Ali još sam tu, još uvijek hodam obroncima Velebita, kroz šumu, kroz divljinu. Moram biti tu i sada, tu i sada…..

Pet dana Velebit planine, pet dana Prirode, pet dana samoće, mira i tišine. Kad smo se spustile na parking NP Pakelnica, pogledale smo se i uglas rekle: „Ajmo natrag“.

Lani smo prošle lakši i pitomiji dio Puta. Ove godine suroviji i zahtjevniji.

Bez obzira kakav je put, staza, sve ovisi o nama, o našem doživljaju. U planini je sve intenzivnije. Čak je i strah malo drugačiji. Nije to strah da će ti se nešto dogoditi nego nemaš pojma kako ćeš reagirati na situacije koje se dešavaju. Jer nisi čovjek od Divljine. Previše smo zanemarili Prirodu da ne znamo kako joj se prilagoditi i kako je poštovati. A ona priča. Priča svim svojim bojama, mirisima, zvukovima. Kamenom, zemljom, šumom, livadom… Onim iznenadnim susretom s veprom i divokozama koje su nam odronjavale kamenje po stazama. I jednom posebnom divokozom koja nam je došla toliko blizu da smo mislile da se hoće maziti Priča nam gospinom travom, stolisnikom, planinskim vrijeskom i koprivom u najljekovitijem čaju na svijetu.

A sva tajna je u tome da sve što ti dođe prihvatiš upravo takvo kakvo je, ni dobro ni GLASNIK KAMENARA

Šatorina, zaštita od kiše

Pogled na Veliko i Malo Rujno

Vaganski vrh

Stolisnik loše. Sve je savršeno samo zato što postoji.

E, zaboravila sam vam reći. Ne, nismo sreli one divlje pse na Malom Rujnu. Da, prošle smo baš sve kontrolne točke VPP-a.

Pri planiranju, najviše pažnje sam posvetila na opskrbu s vodom i neposredno prije početka hodanja pratila objave o količini vode na mjestima gdje vode treba biti. Cijelo vrijeme smo je imale dovoljno za naše potrebe unatoč ljetnoj žegi i sušnom razdoblju prije toga. Imale smo i dovoljno hrane bez obzira na Josipinu stalnu glad i sve smo to mogle nositi na našim leđima.

Gradimira Bumbak 13

OSVRT

Velebitski planinarski put iz druge perspektive „Krenuti na Put bez volje, želje i spremnosti jednako je riskiranju života. Krenuti na Put širom otvorenog srca, željom do neba i spremnosti koliko je dug Velebit jednako je iskustvu života!“

U

dobno se smjestite i poslušajte moju stranu VPP-a i kako je to izgledalo iz moje perspektive jer citat gore dolazi s tog Puta.

Gradimira je odlučila pod svaku cijenu krenuti na VPP, sama ili sa mnom, nije bilo treće. Međutim, ta godina je meni bila užasno teška sama po sebi kako fizički tako i psihički. Imala sam teške zdravstvene probleme i nisam se osjećala spremno otići na trening kamoli prehodati cijeli Velebit. „Josipa, ona ne može ići sama i gotovo!“ bio je zaključak mog tate nakon cjelodnevnih svađa da ja ne želim ići 8 dana na Velebit.

S obzirom da nije uputno uputiti se u planinu sam onda je pao dogovor da ja, totalno nespremna u svakom smislu, krenem s mamom u njezinu zamisao. Same pripreme za Put su mi bile teške. Nisam htjela ići i gotovo. Kad ne želite ići, ne želite ni slagati ruksak težak 20kg a kamoli misliti koliko ćete biti gladni tih 8 dana. Međutim, došao je i taj kobni 08.08.2020. Dan polaska!

Prva teška stvar - treba prespavati kod svojih. Druga teška stvar - treba se dignuti rano ujutro. Treća teška stvar - ruksak. Četvrta teška stvar - i dalje se nisam pomirila s činjenicom da idem na Velebit! Al, ajde, dogurala sam do Zavižana. To je bar bilo lako, tata me ostavio gore autom. Prvi korak je najteži, ali eto, i njega sam napravila.

Zapravo, prvi korak nije bio težak jer staza ide preko najljepšeg dijela Velebita, preko Frizura “Made by bura”

Stapina Premužićeve staze. Nažalost, nisam tu ljepotu odmah vidjela jer sam bila u oblaku svojih crnih i čemernih misli, tuge i tatine prisile da moram biti na Velebitu! Moje dileme su se kovitlale oko mog raspoloženja i kad ćemo završiti Put da nisam primijetila kako mami radim dodatne probleme uz dovoljno njezinog straha od bure. Nema veze, sad je zapela sa mnom. I tako smo klipsale dobra dva dana, sa spavanjem u Alanu, šetnjom prema Šatorini, Kuginoj kući i sljedećem noćištu - Skorpovcu. Fala bogu, uvijek ima bisera sa mnom pa sam ja tako na pola puta od Kugine kuće prema Skorpovcu izvadila cijeli ruksak da si nađem tabletu za glavu, jer eto od crnih misli i durenja glava boli, dok je Gradimira sjedila na stolici s pogledom na cijele Dabarske kukove.

I tako sam ja u Skorpovcu doživjela šok! Šlape, moje omiljene i skupe šlape! Ostavila sam ih tamo! Drama! Nemam snage ni volje ni života za ići po šlape ali ne mogu od tuge bez njih! Mama kao mama uskače, tješi „kupit ćemo nove, iste, nema veze što su skupe, ali ajmo mi malo bolje pogledat tvoje stvari, danas si već satrana“. Da, šlape su bile među mojim stvarima. Zaključak, Josipa odi jest!

Kao i svakog jutra krećem gladna u sljedeću dionicu. Bez velikih scena, s mojim klasičnim deranjem na Gradimiru kako ne smije stat u malinjak jer nam se medvjed GLASNIK KAMENARA

14

može prišuljati svaki tren, uz još jedan ispad kako sam gladna i uz tresak guzicom od pod, Gradimira se miri s prijevremenom pauzom. 5 m od kontrolne točke! Na putu prema Ravnom dabru sam se, na maminu nažalost, ozlijedila. Zašto? Jer sam na put od 8 dana krenula u patikama. Zašto? Jer je kod nas nemoguća misija pronaći normalne gojzerice! A na maminu žalost, moju sreću…Bila sam do neba sretna što dalje ne moram hodati, pogotovo što sam bila jako umorna i iscrpljena od svog raspoloženja, teške fizičke aktivnosti i jednostavno nisam mogla ići još 5 dana dosta težim dionicama. Gradimirin zaključak: „Nećemo forsirati idemo mi to za godinu dana završiti.“ Oči mi se okreću, ali šutim. Znam da joj je to velika želja. U Baškim Oštarijama me čeka paket hrane! Fala bogu! Bacila sam se na njega kao da sam ovisnik. Brat je došao po mene. Uf, vraćam se kući.

Nostalgija. Prvi put nakon 3 dana. Ne želim nazad. Da, priuštila sam sama sebi i mami pakao sa svojim raspoloženjem, u tom trenutku sam tog bila svjesna, ali ne želim završiti, međutim ozljeda je ozljeda i treba biti pametniji i uputiti se u sigurnost svog doma.

Godina je dalje tekla u najboljem redu, moja fizička sprema se protegla na veličinu Velebita a moja želja do neba. Gradimira je mislila da ne želim ići, poučena

OSVRT iskustvom da me ne smije ni pitati nakon prošlogodišnje avanture. Jednog dana ja se odvažim i kažem: „Znaš šta, idemo!“ a ona sretna kao malo dijete skakuće s ruksakom u rukama. I sam datum je bio znak da će ove godine Put biti nešto posebno. Krenule smo 08.08.2021. na mjestu na kojem smo stale - Baške Oštarije.

Dionica od Baških Oštarija do Šugarske dulibe je prekrasna. Stvarno je, ako izbacite iz slike što je šumarija iskrčila pola šume. Najljepši dio je onaj koji je priroda oštetila. Prije nekoliko godina bila je pijavica na tom području ali učinila ga je još ljepšim i intimnijim. Dapače, toliko intimnim da sam se silom priljubila od jedno deblo i toliko opsovala da je pola šume reagiralo cvrkutom a ja dobila suvenir za sljedećih mjesec dana. Još jedan dokaz kako je upravo to razdoblje ispravno za Put. Iako smo imale bliski susret s ko zna kojom životinjom, bilo je tako lijepo spavati bez obzira na muziku sa Zrča. Dalje idemo prema Stapu, stazom koja je nažalost, loše markirana ali kao svaki iskusni planinar spremno držimo kartu u jednoj ruci, GPS u drugoj ruci i mozak u glavi. Spremnost vas ne može pripremiti na uganuća, pa sam tako ispod glasa komentirala „Šta sad ona mora uganut nogu kad sam napokon svjesna svega oko sebe i imam želju proći ovaj Put!“ Ali šta je tu je, srećom sa sobom uvijek nosim mini prirodnu ljekarnu pa sam je spasila.

Na Stapu se nalazi jedna velika lipa i jedan moćan hrast. To ljeto smo naučile da prirodi treba zahvaliti na svemu što nam pruži a najbolji način je zagrliti deblo i tepati mu.

Uzemljiti se. Toliko moćne energije poteče kroz Vas i da Vam dodatnu snagu za dalje a priroda Vas čuva.

Sljedeća postaja su Struge preko Velikog Rujna. Gradimira cijelo vrijeme spominje neke pse, tresu joj se gaće, ja pojma nemam o čemu ona priča jer mi je vruće, gladna sam i žedna. Taj dan je bilo posebno vruće te ne bi imali vode do Struga. Kako to biva, sve se posloži kako treba, na Velikom Rujnu nas ljudi ugoste, opskrbimo se vodom i još dobijemo kavu. Još jedan turbu pogon za dalje! Ali nije bio dovoljan, bilo je ružno vrijeme i grmilo je. Gradimira gromove voli manje od bure pa smo i tu dobile metlom u guzicu da se požurimo prema

Strugama. Dok smo došle do Buljme sve se razvedrilo. Slijedi obrnuti scenari od prošle godine. Ona zove muža dok sam ja odlepršala predivnom livadom i bila zahvalna na pruženoj prilici biti u srcu čiste istinske prirode te si zapisala posjetnicu „Nikad više nemoj biti nezahvalno i čemerno g**** kao prošle godine!“ Predzadnji dan. Sa Struga preko Vaganskog vrha, ravnicom do podno Svetog brda, ubojstvo do Svetog Brda te korak po korak, uz „Budi prisutna, gledaj gdje hodaš, pazi se…ajme gladna sam, kad ćemo završiti, ne, ne, gledaj kuda hodaš, ne smiješ pasti, pazi kamen!“ do Vlaškog grada.

Da je to bio bilo koji drugi dan odustala bi. Bilo je pakleno vruće. Na vrh planine i samo sunce. Ja i sunce se ne slažemo. Dobila sam lagane opekline, ali to se ne može mjeriti s pogledom sa smrtno visoke padine i pogleda na Sveto brdo s jedne strane, mora i Paklenice s druge strane i dokle oko seže Velebitom s treće strane. Tu sam morala zastati. Mislila sam si uslikati koju sliku ali ne bi mogla prikazati svoje osjećaje u tom trenutku. Biti tako mala mrvica u prostranstvu prirode, okrenuti se prema Velebitu, biti ta ista mrvica koja je korak po korak prošetala najljepša, najzabačenija i najintimnija područja našeg podneblja….

Toliko je strahopoštovanja, u tom trenutku, bilo u meni. Jedino što je preostalo bilo je zahvaliti se Velebitu, Prirodi i Nebu na pruženoj prilici te nastaviti korak po korak svojim Putem.

Napokon zadnji dan. Da, napokon, umor čini svoje. Peti je dan, dionice su bile velike i teške, bez konkretnog odmora, ali danas ću se istuširatiii! Još jedna nepoznata dionica za mene. Vidikovac koji oduzima dah. Želja da ostanem tu. Svjesnost da ne mogu ostati tu. Krećemo dalje. Divokoza, 20 m od mene. Kažem joj: „Malena“ a ona me pljusne znatiželjom i tolikom srećom da je repom mahala ko psić. Završna potvrda da smo Prirodom koračale s poštovanjem, da nas je prigrlila kao svoje i otvorila naša i svoje srce za daljnje pustolovine.

Povratak u civilizaciju! Jel ozbiljno?

Pa ne mogu ja toooo! Ne želim toooo! Ništa lijepo me ne čeka kući, vrućina, beton, buka….ili možda čeka? Čokolade me čekaju u frižideru, lijepo hrskave… Ali Put GLASNIK KAMENARA

Na Šugarskoj dulibi

Šatorina, zaštita od sunca

Planinski kotrljan

je gotov. Međutim, Put je ostavio toliko tragova u meni, u Gradimiri, s njega smo izašle kao nove, preporođene osobe. Iz moje priče možete to vidjeti, dvije potpuno različite perspektive u godinu dana razlike.

Izrasla sam u drugu, puniju osobu.

Tajna je u tome da prihvatiš sve što ti dođe upravo kakvo je, ni dobro ni loše.

Sve je savršeno zato što JE! Josipa Bumbak 15

IZLETI

Polazak iz Metajne Neobične kamene formacije

Kamen

Plaža Malin

Ferata

Pag, 18. travnja 2021.

Trovrh, 1234 m, 24. 10. 2021.

Paški kamen

Trovh

O

tok Pag je dugi niz godina u mom srcu i zato sam ga često posjećivala. Logično je bilo da obiđem i novu stazu, Life on Mars. Njegova surova i gola ljepota tu je došla do punog izražaja. Dio od Metajne do plaže Beritnice sam u više navrata obišla pa sam otprilike znala što nas čeka, ali ono što smo doživjele, ostavilo nas je bez teksta. Zaista ti se čini da nisi na „ovome svijetu“, na Zemlji.

Krenule smo iz Metajne, od igrališta uzbrdo, prema unutrašnjosti Paga. Već nakon kojih pola sata shvatiš da je ova staza nešto što nisi nikad doživio, ljepota koju nisi dosad vidio i pitanje da li ćeš je negdje drugdje moći vidjeti. Bilo je hladno, puhala je bura, ali smo uporno zastajkivale i slikavale kamenje, ovce i tek poneki cvijetak, kao podsjetnik da i ovdje ima života. Hodale smo polako po toj kamenoj pustinji, u daljini vidiš kamen i opet samo kamen i tako do plaže Seline. Pred kraj smo se nauživale različitih kamenih formacija od kojih vam zastaje dah. Tu je bilo slikavanja te ovako, te onako i nikako se nismo mogle odvojiti od tog neobičnog kamenja.

Teška srca nastavljamo prema ostacima logora Slana i idemo dalje, ali ne uz more već preko Velike glavice do plaže Malin. Na pješčanoj plaži Malin smo napravile veću pauzu.

Stiglo nam je i sunce pa je ugođaj bio savršen.

Pala je i pjesma.

Nastavile smo uz more do ferate, ali na nju nismo išle. Bilo je 2:2 hoćemo ili nećemo i nismo. Kasnije smo čule da smo pogodile.

Obilaznicu nismo našle pa smo se vraćale istim putem nazad do Slana, a zatim prema Beritnici. Ovaj dio nam je bio dobro poznat, tri velike stijene u plićaku i penjalište Stogaj, prave su prirodne instalacije. Na kraju naše avanture, stigle smo do popularne plaže Ručice, u blizini Metajne. Bile smo umorne, ipak smo napravile oko 18 km, ali zadovoljstvo koje nam je ova staza pružila te kava u Pagu, otjerale su taj umor. Što reći na sve ovo, nego da trebate otići i uživati u nesvakidašnjoj, izvanzemaljskoj ljepoti koju su stvorili vjetar, kiša, more i kamen.

Sonja Cukrov Sunko GLASNIK KAMENARA

16

O

d kada sam čula za Trovrh, imala sam želju i doći do njega. Raspitivam se na sve strane i na kraju prijatelj iz Like zove. Idemo na Trovrh! A sriće! Imamo sa nama i dvi nove planinarke kojim je ovo drugi put uopće ići u planinu. Sad će postati i službeno naši članovi. Za prvo krštenje sam ih popela na Tulove grede. Kad su to odradile onda mogu i sve drugo. U Gračacu čeka čak 6 auta. Mi sjedamo sa našim prijateljem i idemo ka kumpiri. Di, kud - nemam pojma. Uglavnom prolazimo ispod Zira, pa dalje od Lovinca. Skrećemo desno i na nekoj livadi izlazimo. Vrh je još neobilježen i koliko znam samo je naš Nikola bio gori.

Zato sam i te kako ponosna. Uspon odmah počinje strmo priko livade, pa odmah na sipar, zatim šuma, pa kamen. Ali kakvi kamen - bez staze, bez puta. Možda i nije neka visina ali težina je bome dobra. Moram priznati da nisam očekivala baš takav napor i težinu, jedva sam se uspila dovući do vrha Srića dan nam je bio kao izmišljen. Na vrhu smo se svi raširili ko gušterice, sunčali i jeli.

Priznajem da od napora nisam ni jesti baš mogla. Pala su slikavanja, grupna, samostalna i onda povratak. Kameniti dio sam jedva skinula. Malo lutanja između guste šume i opet sipar. Sipar smo išli mic po mic. Srića nije bilo mokro. Spuštanje je završilo bez nekih većih klizanja i padanja.

Jedan predivni izlet i dan završili smo razgledavanjem okolice Lovinca i bacanjem pogleda unazad na TROVRH. Sa pravom nosi ime! Nove članice su uglavnom bile oduševljene iako su priznale da je bilo malo teško ;).

Mirna Morić

IZLETI

N

a Šatoru sam bila jednom davno i silno sam želila doći još jednom jer me jezera i voda jako privlače u planini. Tako sam sasvim slučajno prošli vikend završila na Babića jezeru koji je san skoro svakog planinara. Prijatelj iz Splita me zvao da ima jedno slobodno mjesto i da li me zanima. Ha, da li me zanima! Odmah sam iskoristila priliku i otišla nenadano na Babića jezero. U Ličkoj pustoši sakrivena je skoro netaknuta lipota. E sad kad sam odradila Babića želim i Šator. Rečeno, učinjeno! Ne znam put, samo osnove ali to mi ne smeta. Malo pitam i njuškam a onda jedno jutro upadamo u auto i odosmo mi za Bosnu.

Pitaju oni na Strmici di idemo, kad su čuli, odmah im se raširio osmijeh od uha do uha. Sve su oni nama lipo objasnili di, kud i kako. Vozimo se kroz Bosansku pustoš i malo cvikamo da li smo na dobrom makadamu i usput molimo Boga da auto ostane u komadu. Šuma je ogro-

701 m, 21. veljače 2021.

Labištica D

an je pravi zimski - prohladan ali sunčan. Na Vidike nas je došlo čak 25. Odavno nas nije bilo toliko.

Stigli smo u Podgradinu tj. Labin Dalmatinski i lagano krenuli uz brdo.

Staza je odmah u startu strma i triba se od 0 popeti na 700 m. U skrivenim kan-

mna i čudovita. Kad smo došli na kružni tok, znala sam da smo na dobrom putu.

Još malo i evo nas isprid doma. Zapušten i prazan ali još uvik impresivan. A gori aute svih registracija: Imotski, Split, Bihać, a i

šatora koliko oćeš. Ljudi se taman bude i izlaze iz šatora zadovoljnih lica. Mi gazimo uz brdo i upijamo lipotu oko sebe. Na pola uspona srećemo planinare iz Imotskog, pala je priča, di je ko bija, di tko ide i tako napričali se mi ka veliki. Lagano se penjemo do vrha, a gori je lipota. Pogled puca na Glamočko polje i okolne planine. Biljani je napet Cincar u daljini a meni ga je puna kapa. Pričamo s mladim planinarima iz Sinja i slikajemo se. Jedemo marendu i kolače. Planinari iz Bihaća su nam priporučili pri povratku uspon na Vidikovac i divan pogled na Šatorsko jezero. Popeli smo se i nismo zažalili.

Odozgo jezero ima oblik srca. Zadovoljni smo se spustili na jezero i malo točali noge u ledenoj vodi. Sritne i zadovoljne vraćamo se prema našoj granici, da izađemo iz ove ogromne šume prije sumraka. Ipak u Kninu su „pali“ čevapi.

Uglavnom divan izlet i dan.

Mirna Morić

tunima di ne dopire sunce ima leda koliko hoćeš ali na samoj stazi ne. Hodamo polako jer vrimena ima koliko oćeš. Na stazi srećemo jednog pastira koji nam je rekao da tu desno ima dvi lokve a i lipo je. Hvala mu jer smo tako malo skrenuli sa staze i napravili malu pauzu. Vraćamo se na stazu i pušemo do idućeg grebena i zastoja. Tu smo sačekali ostatak ekipe i naslikavali se.

Još malo uspona i evo nas na vrhu Labištice, di se nalazi i TV odašiljač. Po njemu se Labištica i uočava na daleko od ostalih brda. Pauza od pola ure za marendu i slikavanje. Dan je prilip i ima ga još i šteta ga je ne iskoristiti. Odlučila sam ih odvesti na brdo Krban iznad Trogira. Panorama je prekrasna na novi most a do gori smo hodali svega po ure.

Na vrhu se nalazi crkvica Sv. Florijana.

Pravimo u povratku kružnu turu priko Boraje i skrećemo desno za brdo i crkvicu Sv. Ilije. Svi su oduševljeni pogledom još jedne panorame Trogira ali sad

sjevernije. Zadovoljstvo se osjeti u zraku i opet padaju selfiji na sve strane. Zadovoljni lipim danom i izletom vraćamo se za Šibenik.

Mirna Morić

BIH, 1873 m, 6. 9. 2021.

Šator

GLASNIK KAMENARA

17

IZLETI

3UHPXçLþHYD VWD]D 21. - 23. svibnja 2021.

“Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komodnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza.”

O

vu priču sam započeo riječima dr. Ivana Krajača koje je izrekao tamo početkom prošlog stoljeća a sve u svrhu turističkog otvaranja Velebita za posjetitelje. Kao što je poznato ali neće škoditi ponoviti, stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić od 1930. do 1933. i po njemu je nazvana Premužićeva staza. Ukupna dužina staze je 57 km a proteže se od Zavižana do Baških Oštarija. E to je bilo malo o povijesti staze a sad se vraćamo u sadašnjost tj. u mjesec svibanj 2021. godine. Želio bih naglastiti odmah na početku da sam gpx tragove, slike, karte i video zapise pogledao bezbroj puta jer nikad nisam prošao cijelu Premužićku, ma u stvari prošao sam samo jedan manji dio od nekih 5 - 6 km a želja je bila proći je cijelu. Koli-

ko sam ja to u detalje razradio i pregledao više desetaka puta, hodajući Premužićevom stazom imao sam osjećaj kao da sam to već u živo sve prošao.

Dogovor je bio idemo u tri dana prijeći Premužićevu stazu, od 21. - 23. svibnja 2021. g. A kako bi sve bilo jednostavno kad može komplicirano, dan prije polaska Lada nam je izbačena iz stroja i ekipa ostaje na 11 igrača kao u nogometu ali bez zamjene, hahahaha. Plan je bio da idemo u petak rano ujutro do Baških Oštarija gdje smo dogovorili prijevoz sa lokalnim prijevoznikom koji bi nas prevezao do Zavižana.

Ali, zašto bi sve bilo po našem, ne ide to baš tako. Rezervirali smo spavanje u domu na Velikom Alanu i u Kuginoj kući, ali u kontaktu sa domarom na Velikom Alanu doznajemo da još nitko nije prošao stazom od Zavižana zbog velikih snježnih nanosa na stazi. U kontaktu u zadnjih pet dana sa odgovornima u NP Sjeverni Velebit također doznajemo da staza još nije prohodna, da rendžeri prolaze dijelove staze kako bi znali pravo stanje, čak i cura iz NP šalje slike sa terena i stvarno nanosa snijega ima poprilično. Mijenjamo plan idemo do Baških Oštarija sa tri vozila. Jedno ostavljamo na Oštarijama a sa dva se prevozimo do Velikog Alana i idemo prema Zavižanu pa dokle stignemo. Nekako smo priželjkivali doći bar do Rosijevog skloništa i vratiti se na Veliki Alan, po planu prenoćiti i drugi dan nastaviti prema Kuginoj kući.

I tako, eto nas na Velikom Alanu redom: moja malenkost, Jagoda, Bilja, Željko R, Žana, Zlatko, Mira, Maja, Taja, Vito i naš prijatelj iz HPD Imotski Slavo Bašić GLASNIK KAMENARA

18

koji je inače zaljubljenik u planine Hercegovine a Velebit mu je velika nepoznanica i kad smo ga pozvali da nam se pridruži bio je oduševljen.

Krećemo dakle od Velikog Alana, ajmo reći obrnutom rutom nego je uobičajena za hodače po Premužićevoj stazi. Već nakon par stotina metara nailazimo na prve snježne nanose i radujemo se kao mala djeca i nemisleći da ćemo toga dana, iako je već svibanj poprilično odmakao, snijega imati u izobilju. Po otvorenom prostoru i livadama nije bilo snijega i napredovali smo dobro i tako sve do ulaska u bukovu šumi ispod Seravskog vrha na koji smo imali namjeru popeti se na povratku. Ulaskom u šumu dočekao nas je tvrdi nabijeni snijeg i bilo je skroz ugodno hodati po njemu. Po tragovima se može vidjeti da je rijetko tko prošao osim jednog svježeg traga također u smjeru u kojem se mi krećemo. Kako se snijeg uz stabla topio, moglo se vidjeti da ga na mjestima ima i preko metra. Plan je bio popeti se na Krajačev kuk ali dolaskom na odvojak prema Krajačevom kuku sa Premužićke, bilo je vidljivo da još nitko nije prošao tom stazom pa smo tako odustali, nismo željeli riskirati. Nastavljamo dalje po ugaženom snijegu kroz šumu prema Crikveni i u jednom trenutku nam se učinilo da čujemo glazbu, kad ono još malo bliže, stvarno ide ekipa negdje iz Zagorja ili Međimurja, nisam baš zapamtio. Jedan na ramenu nosi Bluetooth zvučnik sa kojeg trešti glazba, govoreći da tako plaše medvjede, mada nije baš planinarski tako se ponašati u prirodi. Ali eto, sto ljudi sto ćudi. S njima smo razmijenili informacije i doznajemo da su se probili sa Zavižana, da snijega ima poprilično ali ujutro je bio zamrznut pa se moglo. Pozdravljamo se sa ekipom i nastavljamo dalje i ubrzo nam se otvara prelijep pogled na Rosijevo sklonište do kojeg stižemo za desetak minuta. Podne je i vrime od ručka i malo veće pauze.

Pošto je naš plan bio Rosijevo sklonište nismo ni razmišljali u tom trenutku o nastavku prema Zavižanu i tako dok smo se odmarali i lješkarili jer imamo vrimena

IZLETI

za povratak na pretek, dolazi grupa planinara sa Zavižana. E sad tek počinje dilema di ćemo! Ok, išli bi prema Zavižanu ali sad nemamo vrimena za povratak, signala na mobitelu nema da pokušamo dobiti Drageca, lokalnog prijevoznika na relaciji Zavižan - Veliki Alan - Baške Oštarije, po želji kako kome odgovara. Cure uspijevaju dobiti Ladu i prenose joj da pokuša dobiti Drageca i pokuša ugovoriti prijevoz od Zvižana do Alana. Nakon desetak minuta dobivamo povratnu informaciju od Lade da je prijevoz dogovoren i Dragec je u određenu uru na parkingu ispod Pl. doma na Zavižanu. Tko sretniji od nas, ipak ćemo prijeći cijelu Premužićku. Nastavljamo dakle prema Zavižanu, snijega tj. snježnih nanosa na dijelovima staze ima poprilično i treba biti jako oprezan jer se snijeg topi od tla a iznad je zaleđena snježna gromila i lako se odlomi pod nogama. Dijelovima koji su više izloženi suncu snijega nema, tako da je to ta Premužićeva staza koju smo i očekivali i tako prolazimo jednim od najlipših predjela Premužićeve staze. Plan je bio popeti se i na Gromovaču ali dolaskom do odvojka za vrh bilo je vidljivo da se još nitko nije penjao pa smo opet odustali kao i za Krajačev kuk. Još malo prćenja snijega i otvara se pogled na Zavižan. I tako dolazimo do kraja tj. po pravilu početka ulaska na Premužićevu stazu. U isto vrijeme stižemo na dogovoreno mjesto mi i Dragec i krećemo prema Velikom Alanu.

U domu je poprilično planinara i tu zatičemo grupu Požežana koje smo sreli na

Rosijevom skloništu a kreću se skoro kao i mi sa malim razlikama ali ciljem istim, Baške Oštarije, i sljedećim noćenjem u Kuginoj kući. Nakon večere mi bi malo i tulumarili ali 22:00 i strogi domar kaže stop, gasi svjetlo, vrime je za počinak.

Ujutro se lagano spremamo nakon doručka a kolega kaže nema gojzerica.

Ma kako nema?!?! Netko mu zamijenio, odmah sam se sjetio dogodovštine sa gojzericama na Risnjaku i slatko se nasmijao.

Pitamo kolegu pa jesu ovo tvoje gojzerice, ma ne kaže, nisu to moje. Ma daj kako nisu, ajde provaj. Vidim poprilično velik broj, obuva on njih i gle čuda izgleda da jesu njegove, hahahahahaha, koža na gojzericama promijenila malo boju od vlage.

Vrijeme je oblačno, očekuje se kiša.

Dio opreme koja nam neće trebati ostavljamo u autima da nam bude lakše i nakon što je ekipa Slavonaca krenula, nekih dvadesetak minuta iza njih krećemo i mi.

Izlazimo na Premužićku iznad Alana i krećemo put juga, vidici su još prelijepi. To je onaj dio gdje smo više izloženi moru pa imamo pogled i na more i na Velebit. Kišica malo rosika ali ne smeta, tako reći ne treba ni kabanica. Ali što dalje odmičemo počinje veća kiša i dogovaramo se da skrenemo i odemo do skloništa Ograđenica gdje ćemo bar u suhome marendati. Nakon odmora i marende vraćamo se na Premužićku zadovoljni jer je kiša prestala i nastavljamo stazom do odvojka za Težačkovo vrelo gdje izlazimo sa Premužićeve staze i idemo preko Težačkova vrela do Kugine GLASNIK KAMENARA

19

IZLETI

kuće. Taj dio staze jako loše je markiran i staza je zapuštana tako da je trebalo dosta opreza i otvoriti dobro oči. Srećom tu je i gpx trag, malo zna i zbuniti jer te nekad upućuje na jednu a marka na drugu stranu i normalno, mi smo jednom izabrali težu dionicu i dobro se oznojili a mogli smo bez imalo umora doći do Kugine kuće. Eto, svaka škola se plaća. I evo nas u Kuginoj kući i na ledenoj pivici, jednoj pa drugoj, dalje nismo brojili jer stiže večera. Moram naglasiti da je velika razlika između domaćinstva na Velikom Alanu i u Kuginoj kući, i to daleko bolje na strani Kugine kuće. Treći dan, dionica od Kugine kuće preko Skorpovca do Baških Oštarija. Ljepotu Velebita nemoguće je opisati, nju jednostavno treba doživjeti. Dolaskom do Skorpovca nailazimo na poveće krdo konja koji su na ispaši a tako su pitomi da jednostavno na poziv dolaze na ruke. Nastavljamo mi dalje i ubrzo srećemo grupu naših Šibenčana a sa njima i naša Gordana, ajme koje iznenađenje, priči i fotkanju nikad kraja. Nakon razmjena iskustava i doživljaja krećemo mi dalje a pogledom prema nebu koje je sve tamnije i tmurnije, negdje u daljini ispred nas čini se da pada jako dobra kiša, srećom nas zaobilazi i evo nas uskoro na Dabarskoj kosi na kojoj su parkirana poznata vozila naših Kamenaraca koji su na društvenom izletu. U zavjetrini uz pl. stazu pravimo pauzu za ručak a nakon kratkog odmora nastavljamo dalje sa pogledom uvijek prema Dabarskim kukovima koji su lijepi i priGLASNIK KAMENARA 20

vlačni iz svakog kuta. U popodnevnim satima presretni i zadovoljni sami sa sobom, stižemo na Baške Oštarije. Nakon ledene Velebitske pive, cure ostaju a muški odoše na Veliki Alan po aute. Po povratku kao da nam se nije dalo ići kući ostajemo još u motelu na Oštarijama a kući smo stigli u kasnim večernjim satima prepuni dojmova i doživljaja a prvenstveno uvažavanja, podrške i zajedništva cijele ekipe.

Ivica Ercegovac

IZLETI

Supertalent na Martinovoj košari Z

avoljela sam snijeg u planinama pa se veselim kada me cure pozovu na bijelu čaroliju.

6. veljače Sonja, Biserka i ja vozimo za Kijevo pa u selo Glavaš odakle krećemo šuljkanje po Dinari i uspon do planinarskog skloništa Martinova košara ( 1287 m).

To je stari pastirski stan koji je sada uređen (izneređen) kao jednostavno sklonište u kojem se može smjestiti desetak ljudi.

Auto smo ostavile na parkiralištu pokraj uređenog kontejnera koji sada služi kao Planinarska kuća Glavaš. Polako smo krenule stazom koja vodi pokraj srednjovjekovne utvrde Gradine Glavaš iz 14 st.

Nakon toga, staza vodi kroz visoku makiju, uz ograde i suhozide da bi izašla na otvoreni teren.

Dan je bio tmuran i oblačan, ali smo zato mi bile raspoložene, vedre, vesele i nasmijane.

Na početku sam bila dobro zabundana jer je bilo hladno jutro bez sunca. Kroz sat vremena uspona do izvora dobro sam se zagrijala pa usput sa sebe skidala slojeve odjeće i zaključila da imam previše robe na sebi. Kako smo napravile malu pauzu uz izvor Gornji bunar (1000 m), odlučila sam skinuti tajce koje sam imala ispod zimskih hlača.

U veselom tonu nastavile smo dalje po serpentinama oštrijeg uspona koji nas je doveo do otvorenog dijela prekrivenog osušenom travom. Snijega nigdje nije bilo niti u tragovima, ali se vidio negdje u daljini. Nastavljajući laganim tempom uzbrdo temperatura je bivala niža i odjednom smo

počele nailaziti na dijelove prekrivene dubokim nanosima snijega. Nastupilo je pravo veselje. Biserka i ja smo bile toliko sretne da smo uz glasno pjevanje izvele plesnu točku u snijegu. Sonja je bila kamerman i tako je ovjekovječila naš nastup.

Kako smo se približavale našem cilju, hladnoća mi se uvlačila u hlače i s tugom u srcu sam sve više mislila na svoje tajce koje sam skinula kraj izvora. Nakon sat i po vremena uspona od izvora, ugledale smo Martinovu košaru obavijenu oblakom i blago zabijeljenu snijegom. Desetak minuta prije skloništa je odvojak za vrh Dinare / Sinjal.

Sad se već mogao osjetiti i lagani hladni vjetar koji mi je samo pojačavao osjećaj hladnoće u donjim dijelovima tijela.

Sjele smo iza kućice jer je tamo bilo nešto ugodnije. Još uvijek dobro raspoložene, duet B & I izveo je pjesmu Hajdemo u planine. Pjesma je odzvanjala Dinarom, a grupica mladih, koja je sjedila s druge strane kućice, vjerojatno je pomislila da je stiglo Bijelo dugme.

Sonja je snimila nastup dobro raspoloženih slavnih zvijezda. Zbog hladnoće skratile smo boravak na Martinovoj košari i odlučile smo se za povratak u nešto toplije predjele. Spuštajući se, na jednom dijelu blage strmine, pogled nam je privuklo Peručko jezero i Svilaja.

Na izvoru je slijedila kratka voćna pauza te smo odskakutale do Glavaša.

Stigle smo baš u vrijeme kada je sunce rastjeralo oblake i skrivalo se iza utvrde.

Fotografirale smo i mrazovce koji su uveseljavali hladan zimski dan i tmurnu prirodu. Žao mi je samo što nije bilo više snijega, jer prije nepunih mjesec dana Sonja i ja smo uživale u beskrajnoj bjelini, a Martinova košara je tada bila zatrpana snijegom.

Uspon

Martinovo sklonište

Utvrda Glavaš

Martinova Košara

Iris Popić GLASNIK KAMENARA

21

IZLETI

Velika Kapela

WUL GDQD KHGRQL]PD

Č

esto mi je Biserka pričala o Vagabundinoj kolibi i predlagala kako bi bilo dobro da odemo i zajedno uživamo u ljepotama Gorskoga Kotara.

Napokon smo se odlučili da 2. 7. 2021. provedemo vikend u planinama. Sonja, Biserka, Tjana, Miloš i ja napunili smo auto i krenuli Za Planinarski dom Vagabundina koliba, u vikend naselju Ravno, 15 kilometara od Fužina, u podnožju Viševice. Čim smo došli, ostavili smo stvari i krenuli u akciju osvajanja. Staza od doma

Zen Fužine

Zagradski vrh

Viševica vodi na Zagradski vrh (1187 m). Sat i po, dva laganog uspona s malo šume da bi se popeli na vrh s pogledom na Kvarnerski zaljev. Dan predivan, pogled bajkovit, mi dobre volje, sve u superlativu djeluje obećavajuće.

Na povratku je slijedila večera uz neobičan jelovnik kojeg nude u Vagabundinoj kolibi. Sve je fino mirisalo jer su sva jela pripremljena od lokalnih namirnica, šumskih biljaka i divljači. Probali smo nesvakidašnja, ali veoma ukusna jela od kojih su me oduševili popečci od koprive.

Kako je dan dugo trajao, odlučili smo se za vožnju do Fužina. Bezbroj fotografija nije uspjelo dočarati ljepotu koju smo vidjeli šetajući se uz Bajersko jezero u zalazak sunca.

Sljedeće jutro je bilo spremno za nova iznenađenja. Krenuli smo na Viševicu preko grebena Strilež (1369 m). Već sa Strileža vidik je bio divan. Slijedilo je lagano spuštanje prema prijevoju, a zatim opet uspon kroz šumu. Kako sam samo uživala u ljepotama šume u pedeset nijansi zelene. Ne znam zašto, ali ne pamtim da mi je ikada toliko prijalo zelenilo kao tada. Dodatak ljepoti bile su ptičice i čisti zrak koji opija.

Koliko smo se penjali ne znam, znam da sam uživala i da je bio uspon bez adrenalina, čisti hedonizam u bukovoj šumi ili proplancima obraslim visokom travom. Pred sam vrh Viševica (1428 m) ugledali smo livadu s koje je pucao vidik na grad Rijeku, otoke Krk, Cres i istočnu obalu Istre. Ma lijep je pogled bio i na Lič polje i Fužine, GLASNIK KAMENARA

22

50 nijansi zelene

greben Učke, a kada se malo okreneš možeš uživati u pogledu na Bjelolasicu, Risnjak, Snježnik, Velebit i sve je to tu oko tebe, kao na dlanu. Nigdje nam se nije žurilo pa smo uživali u pogledima, fotografiranju, izležavanju, druženju, a pala je i pjesma. Slijedio je povratak kojem se nisam baš veselila i sve sam odugovlačila kako bi što duže uživala u ljepotama šume.

Zadnji dan smo planirali uspon na Bjelolasicu, ali jutro je osvanulo oblačno, prognoza je predviđala kišu i za utjehu smo otišli do Lokvarskog jezera, šetali smo malo uz obalu jezera te smo ispunili vrijeme posjetom spilji Lokvarki. Kažu da je to jedna od najljepših spilja hrvatskog krša i zaista je čarobna. Spilja je slučajno otkrivena početkom 20. stoljeća. Najdublji je turistički uređen speleološki objekt u Hrvatskoj u kojem se posjetitelji mogu uređenim stubama i stazama spustiti do 75 m dubine.

Nakon toga smo se prošetali po Delnicama, ručali te je slijedio povratak u našu lijepu, suncem ugrijanu Dalmaciju. Ostale su predivne uspomene na vikend uživanciju po Velikoj Kapeli.

Iris Popić

EDUKACIJA

.DþXQL Četverotočkasti kaćun Kaćuni spadaju u porodicu Orchidaceae.

Kod nas raste oko 60 vrsta, više u primorju nego u kopnenim područjima.

Kaćun je zaštićena biljka!

Trozubi kaćun, Neotinea tridentata medena je usna bijela ili svijetloljubičasta, cijela pokrivena purpurnim pjegama, trorežnjasta (1.06.2013. Veliko Rujno) Četverotočkasti kaćun, Orchis quadripunctata - pri dnu medene usne se nalaze četiri točke (6.05.2021. Bogatić)

Trozubi kaćun Grimizni kaćun, Orchis purpurea nazivaju ga i kaćun planinskih livada, medena usna je bijela ili ružičasta sa tamnocrvenim dlakavim pjegama (25.05.2019. Podašpilje) Bazgin kaćun, Dactylorhiza sambucina - cvjetovi mogu biti blijedožuti ili tamnocrveni (slikano 9.05.2020. na Dinari) Muški kaćun, Orchis mascula - zovu ga još i veliki, cvjetovi su svjetloružičasti do crveni (2.06.2019. Dabarski kukovi) Medeni kaćun, Neotinea ustulata - naziv je dobio jer cvjetovi mirišu na med. Medena

Grimizni kaćun

Medeni kaćun

Bljedoliki kaćun

Bazgin kaćun GLASNIK KAMENARA

Muški kaćun usna je bijela, prekrivena purpurnocrvenim mrljicama (1.05.2021. Manojlovački slapovi) Okruglasti kaćun, Traunsteinera globosa - okruglasti cvatovi, ružičaste boje, medena usna je prekrivena ružičastim točkicama (21.06.2014. Lisac, Velebit) Bljedoliki kaćun, Orchis pallens - blijedo žuti mirisni cvjetovi, medene usne su veće od postranih (6.05.2021. Bogatić) Robertijev kaćun, Barlia robertiana divovska orhideja (27.03.2021. Žurino brdo) Sonja Cukrov Sunko

Robertijev kaćun

Okruglasti kaćun 23

Vidakov kuk

Badanj

M O Š A N LIJEPOM

Plaža Seline

Vilinski kukovi

Krupa

Vlaški grad Svilaja, Lisina - pogled na Peručko jezero i Dinaru

Pogled s Poštaka HPD

NIK BE

MENAR ŠI KA

04/*7"Ǝ * *;%"7"Ǝ )1% ,BNFOBS ,SBMKB ;WPOJNJSB ÀJCFOJL t 63&å*7"Ǝ,* 0%#03 6QSBWOJ PECPS t (-"7/" * 0%(0703/" 63&%/*$" ;PSBOB ;PSJǎ t (3"'*Ǝ," 13*13&." .FSMB EFTJHO ÀJCFOJL t /BLMBEB t -JTU J[MB[J QPWSFNFOP J EJKFMJ TF CFTQMBUOP