Camino Krk - hodočašće Svetom Jakovu

Kako izabrati riječi, kako opisati desetodnevni izlet u kojem se hodalo 7 dana, kako navesti sve doživljaje u jednom članku, a ne dosaditi čitatelju? Već mi ova prva rečenica budi one iste emocije koje smo doživjele na tom putovanju. Jer to i jest putovanje… naš Put… naš Camino Krk.

Možemo li mi to? Trebalo bi probati, nijedna od nas nije hodala 7 dana uzastopno više od 20 km dnevno. Uhvatila sam se interneta, čitala tuđa iskustva, pronašla linkove sa detaljnim opisima dionica, skinula gpx tragove, proučavala visinske razlike i teren.

Odlučile smo krenuti iz Šibenika u subotu 21.05.2022., prošetati po gradu Krku, naći siguran parking za auto, u nedjelju početi hodati, te smo dogovorile da svaki dan spavamo u mjestu gdje završava dionica, što onda podrazumijeva da sve stvari koje ćemo trebati tih 7 dana nosimo na leđima. Prema tom dogovoru sam i napravila rezervacije smještaja, po jednu noć u mjestima kako slijedi…

Dan prvi, nedjelja 22.05. Krk - Brzac 22,7 km

Nijedna ne zna zašto, ali ubile smo se od umora. Ajde dobro, malo nagađamo zašto, kasno smo krenule, za tren nas je uhvatilo podne i teški zvizdan, a dobar dio puta smo bili na suncu. Odabrale smo zadnji tjedan svibnja za naš pothvat jer su proljetni dani najugodniji za hodanje, a dogodilo se da su taj tjedan došle prave ljetne temperature i to se odrazilo na nas odmah prvi dan. Sutra smo već bile pametnije i navile sat ranije.

Vidjele smo jezerce sa rascvjetanim lopočima, ostatke ruševina, polja smilja, suhozide i prošle predio Šotovento što znači „bez vjetra“.

Dan drugi, ponedjeljak 23.05. Brzac - Malinska 22,9 km

Gospođa kod koje smo prenoćile nam je ponudila prijevoz viška stvari do apartmana u Malinskoj što smo mi jednoglasno prihvatile, tako da smo put nastavile bez kozmetičkih torbica, presvlake za večernji đir i drugih sitnica koje nam ne trebaju dok hodamo. To nam je uvelike olakšalo ruksake pa smo i slijedećih dana tražile rješenje kako da pošaljemo višak u slijedeći apartman… i našle bi ga. Prošetale smo kroz zelene tunele, obašle crkvicu Sv. Krševana, Franjevački samostan. Ova dionica je totalna suprotnost jučerašnjoj, mekana, u hladovini stoljetnih hrastova i stigla je kao nagrada za jučerašnju patnju, pravi melem na ranu i poticaj da ipak možemo dalje.

Dan treći, utorak 24.05.

Malinska - Omišalj 19,0 km

Danas smo opet kasnije krenule jer smo čekale da otvori apoteka. Naime, dva ranjenika, jedan sa otvorenim žuljem i drugi sa nabijenim, plavim noktima, trebali su flastere, nove uloške za gojzerice i ostala pomagala kako bi mogle nastaviti svoj put. Napominjem da su ovi problemi nastali odmah prvog dana. Zašto jednostavno kad može komplicirano, zabavnije je, hahaha.

Krenuli smo obalom iz Malinske i nastavili Rajskom cestom, lijepom šetnicom koja također vodi uz samo more. Tu se sklanjamo grupi biciklista, a vidjevši na našim ruksacima školjke jakobove kapice, koje su simbol camino hodočasnika jedan od njih naglo koči, prilazi nam i raspituje se koliko planiramo hodati, odakle smo. I u razgovoru saznajemo da smo upravo upoznale Nikolu Radovčića, koji je osmislio rutu Camino Krk, a koji je, pogađate po prezimenu, porijeklom iz Šibenika.

Radujemo se svi što smo se upoznali, pada zajedničko fotografiranje i nastavljamo prema Njivicama i Omišlju. Pauza za ručak je na divljoj plaži, a najteži dio dana je dugi asfalt kojim se obilazi LNG terminal. Današnji domaćini su susretljivi, nude kavu, cedevitu i naravno da će nam sutra prebaciti višak stvari, nitko sretniji od nas :))

Dan četvrti, srijeda 25.05. Omišalj - Čižići 21,0 km

Ti isti susretljivi domaćini su nas upozorili da na današnjoj dionici nećemo moći proći ispod Krčkog mosta. Most se popravlja i zbog opasnosti za hodače, na stazi ispod mosta je postavljena ograda, uz ogradu zaštitar i ne dopušta nikom prolaz. Pronašle smo alternativni način da izbjegnemo taj dio puta i nažalost nemamo sliku ispod mosta. Nastavljamo jednim dugim, ravnim makadamom, pa stazicom kroz makiju i dolazimo do špilje Biserujka. Nismo znale da treba dogovoriti obilazak, ali imale smo sreće jer je jedna ekskurzija otkazala svoj dolazak te smo uspjele uz vodiča vidjeti taj mali biser. U popodnevnim satima smo došle u rezerviran apartman u Soline, mjesto koje je par kilometara iza Čižića, tako da ćemo sutra hodati koji km manje. U Čižićima i Solinama, ali i svim ostalim manjim mjestima smo osjetili čari predsezonskog turizma, bolje reći avanturizma…. iza 14 sati ne radi nijedan dućan. Svaki dan smo večerale nešto u mjestu gdje bi se zatekle, a za sutrašnji doručak i ručak smo kupovale i to po točnom popisu stvari koje nam trebaju, jer nikome se ne nosi previše hrane i nosimo samo koliko trebamo za taj dan. Vlasnik apartmana je zamolio goste u stanu iznad nas da nas odvedu do trgovine u susjednom mjestu, tako da sam se građevinskim kamionom između dva radnika vozila tkoznakudaikolikodugo da bi nas opskrbila za sutrašnji dan. Da prostite, reka bi naš svit: Za guzicu na forticu!

Dan peti, četvrtak 26.05. Čižići - Vrbnik 21,6 km

Stižemo ti, Vrbniče nad morem. Ali prvo Dobrinj, pa se sa ceste uključujemo na stazu kod crkve Sv. Vida, tumaramo šumom do napuštenog sela Dolovo, obilazimo Kaštel Gradec, prvi posjed knezova Krčkih Frankopana, dolazimo u mjesto Risika, pa cestom drito do mora. Tu radimo malo dužu pauzu koja uključuje i prvo ovogodišnje kupanje. Ručamo, dižemo ruksake i udri makadamom po suncu. Vrbnik nas čeka, treba obići taj interesantni gradić, hodati po izlizanim oblutcima, vidjeti Klančić najužu ulicu na svijetu, gradić je zaista prekrasan, šteta da smo kratko tu. Ali treba na počinak, čekaju nas još dva dana i to najzahtjevnija.

Dan šesti, petak 27.05.

Vrbnik - Baška 23,3 km

Današnji dan počeo je šetnjom kroz poznate Vrbničke vinograde, zatim uspon na Mjesečev plato. Pogađate zašto ga tako nazivaju, osim suhozida nemate šta vidjeti. To je velika stjenovita zaravan bez imalo hlada, na kojoj smo se našle usred dana, nemaš se gdje skriti od sunca. I tada dođe mali oblačak i dopusti nam kratki odmor, dopusti nam da se okrijepimo i nastavimo. Prije spuštanja pogledavamo na Bašku i ljepotu velike uvale, zatim ulazimo u šumu i pored crkve Sv. Ivana Krstitelja dolazimo do Baške.

Dan sedmi, subota 28.05. Baška - Kornić 21,4 km

Krećemo jako rano iz Baške. Čeka nas uspon i hodanje po goleti, a u najavi je promjena vremena, treba doći suh do cilja. Čim smo uhvatile visinu i izašle na hrbat osjetile smo tu promjenu, bura nas je mlatila s desne strane, mrsila nam kosu i zaplitala noge.

Odmorile smo se u zavjetrini, u jednom suhozidom ograđenom prostoru, međutim na prvi zvuk udaljene grmljavine upalile smo sve motore, ubacile u četvrtu i nastavile dalje. Čekali su nas vrhovi Zminja, Obzova (najviši vrh otoka Krka) i Veli vrh gdje smo skoro popadale od udara bure i ostale bez daha od pogleda.

Još nas čeka silazak u mjesto Punat nešto kroz makiju, nešto križnim putem, a mi, vesele kao djevojčice, što smo bliže cilju, ne osjećamo

Tatjana: Sam spomen Camino Krk vraća mi osmijeh na lice i budi predivno sjećanje na 7 dnevno druženje i pješačku avanturu dugu150 km, gdje sam upoznala nesvakidašnju ljepotu prirode poput prastarih divovskih hrastova na krčkom Šotoventu iznad uvale Čavlena ili podzemnog svijeta krške ljepotice špilje Biserujke, ljudskim radom stvorenih kamenih”cvjetova” nazvani Mrgari, zatim bogatu povijest sakralnih objekata ili uvrda Krčkih plemičkih obitelji kao i etno tradiciju zlatnog otoka Krka. Ali primat svega viđenog odnijela je crkva sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške koja u blago osvijetljenom interijeru osim opipljujuće tišine krije vjernu repliku najvrijednijeg spomenika hrvatske pismenosti iz 1100. godine nazvanu Bašćanska ploča. Najstariji je to poznati dokument na kojem je hrvatskim glagoljičkim pismom upisano riječ “hrvatski” i ime kralja Zvonimira. Što još nadodati osim vrijedilo je biti putnik, hodočasnik, jer sam dobila potvrdu davno rečenog citata ”Putovati znači živjeti” (H. Christian Andersen)

Jagoda:

Camino Krk je moja najljepša uspomena 2022. godine. Osjećaj sreće, osmijeh na licu kad god ga se sjetim. Kad postaneš svjestan da su one obične, male stvari nedostupne, osjećaj kad umoran i prašnjav sjedneš u neki usputni kafić i popiješ tu kavu. Neopisivo! Kad dijelimo zadnju bocu vode. Neprocjenjivo!

I pitanje s kojim krećeš svako jutro: „Hoću li doći do kraja?“

Katarina:

…još čekamo tekst, jer nije stigla srediti dojmove :)) više umor ni bolove, čista radost pršti iz nas, šalimo se, smijemo. Ručamo u jednom masliniku i zadnji sat hodanja nas čeka cestom.

Crkva Sv. Jakova u Korniću je bila otvorena. Ne znam kako opisati taj osjećaj kad smo došle do cilja, u stvari ne treba planinarima puno opisivati, to je isti osjećaj kao kad dođeš na vrh. A mi smo zaista došle na vrh!

Iako po planinskim vrhovima ne sakupljamo pečate, ovaj put smo sve četiri htjele imati uspomenu na prohodani put i imamo skoro svaki pečat sa staze.

Mi smo pobjednice, pobijedile smo umor, pobijedile smo žuljeve i nokte koji tek trebaju otpasti, pobijedile smo vrućinu koja nas je iscrpila, pobijedile smo zatvorene dućane i nemogućnost opskrbe, pobijedile smo sebe jer smo, iako sa strepnjom, uspjele ostvariti zadani zadatak. A tako i piše na našim hodočasničkim potvrdama, našim kompostelama:

„… Otići na hodočašće znači iskoračiti iz samoga sebe…“