__MAIN_TEXT__
feature-image

Page 1

HPD •

NIK BE

Glasnik Kamenara

MENAR • ŠI KA

GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUŠTVA KAMENAR ŠIBENIK • GODINA XXVI. • BROJ 27 • Prosinac 2020.

Pogled s Kimeta na vrgoračko gorje Ferrata Omiška Fortica

Rujno , Golić


OBRAĆANJE

RIJEČ PREDSJEDNIKA Drage planinarke, poštovani planinari! Ova 2020. godina obilježena svjetskom pandemijom korona virusom, znatno je utjecala na sve segmente naših života, tako i na aktivnosti našeg društva. Vrlo čudna, neočekivana godina, ne ponovila se. Već u ožujku ove godine bili smo primorani odustati od naših uobičajenih aktivnosti, naših sastanaka četvrtkom i organiziranja planiranih izleta. Otkazani su i ostali događaji, proslava dana Društva, održavanje PPEP „ Ante Frua“ kao i organizacija ljetnog višednevnog izleta. Na početku jeseni napravljeno je nekoliko jednodnevnih izleta iz našeg godišnjeg plana, naravno bez organizacije prijevoza. Kako se pandemijska situacija promijenila nagore, morali smo odustati i od takvog načina održavanja izleta. Ali želju za planinarenjem, želju za boravkom u prirodi ni ovaj gadni virus nije mogao pobijediti. Planinarilo se u malim grupama u vlastitoj režiji. Bilo je negodovanja, odnosno propitivanja kako se planinari u privatnoj režiji, a ne mogu se službeno organizirati izleti? U vlastitoj organizaciji svaka osoba je odgovorna samo za svoje postupanje, dok u organiziranim izletima, pojedini naši članovi su odgovorni i za ostale člano-

S

vjedočimo svakodnevno tome kako priroda uzmiče pred profitom, zagađenje je sve veće, moćna industrija gazi i ono malo zdravog okoliša što nam je preostalo. Mi planinari trebali bi biti ekološki aktivisti, dignuti svoj glas protiv toga, a ne samo pasivno promatrati što se događa u vezi s prirodom. Pomor riba događa se zbog zagađenja rijeka, pomor ptica zbog raznoraznih pesticida s kojim poljoprivrednici tretiraju svoja polja i onda te proizvode mi konzumiramo. Jesmo li svjesni što radimo sebi? Zagađenje je svakim danom sve veće, ljudi udišu nečisti zrak i sve to zbog svog nečinjenja. U većini država postoji, pa tako i u našoj Ministarstvo zaštite okoliša, ali 2

Matokit (foto: Sonja Cukrov Sunko) ve, bilo u smislu organiziranja prijevoza ili u samom vođenju izleta. Naravno, u jednom dijelu je prisutan i strah od druženja sa manje poznatim osobama. U ovom kontekstu upravni odbor Društva ne želi, a niti može nametnuti odgovornost niti jednom članu društva. Molim vas za razumijevanje u ovim nenormalnim uvjetima. Što reći o planovima za slijedeću go-

S.O.S. za prirodu Gubi li priroda bitku protiv profita? problem je u tome što se Ministarstvo ne bavi primarnim zadatkom, očuvanjem prirode već politikom, a politika uvelike ovisi o moćnim donatorima. Da nije tako ne bi bilo sječe šuma tamo gdje se ne smije, samo

GLASNIK KAMENARA

dinu? Napravljen je plan izleta, tako da se u svakom trenutku možemo vratiti na stari način. Ostale aktivnosti planirat ćemo ovisno o pandemijskoj situaciji u narednom periodu. Na kraju ove godine, vama i vašim članovima obitelji želim daleko ljepšu, svjetliju i sretniju 2021. godinu. Vaš predsjednik Vinko Maleš

da bi neki moćnik tu mogao sagraditi vilu ili tvornicu, tvornice svoj otpad ne bi otpuštale u rijeke, ali sve se to radi i nikom ništa, sve u skladu s propisima. U šali kažem da je i klima oboljela od P.T.S.P.-a kao i ljudi. Zima više nije tako hladna, sve kasnije počinje i ranije završava, dok su ljeta ekstremno vruća i sušna, jeseni iznadprosječno tople a proljeća hladna, ledenjaci se ubrzano otapaju i sve to zbog stakleničkih plinova. Ljudi su se zatvorili u kuće, prepustili se letargiji, po čitave dane bulje u TV, računalo ili mobitel. Ima li što ljepše nego prošetati se prirodom i punim plućima udisati čisti zrak? Mislim da je krajnje vrijeme da se priroda i ljudi ponovo nađu zajedno!!! Milorad Milović


AKTIVNOSTI DRUŠTVA

Markacijska 2020. godina C

ijela planinarska godina nije nam se toliko posrećila koliko smo mi to planinari željeli. Odustajalo se od zacrtanih planova i programa tako da su i markacijski planovi naše markacijske sekcije u planinarskom društvu znatno izmjenjeni ali usprkos svemu radilo se, nije baš sve stalo. Prvu veliku akciju imali smo početkom godine prije same pandemije uzrokovane Covidom tako da se dana 09.02.2020. godine ispred naše planinarske kuće „Ćićo“ okupilo 25 članova našeg društva sa ciljem da se urede staze na našoj Orlovači. Rasporedili smo se u 4 grupe naoružani škarama, pilama, kistovima i kanticama s bojama i u četiri smjera tj. četiri staze kojima se dolazi na Orlovaču odradili posao. Jedna grupa je išla stazom preko greda te se spojila sa drugom grupom koja je išla stazom prema skloništtu tj. osmatračnici iz Domovinskog rata te su dalje nastavili grebenom prema vrhu Orlovača. Treća grupa je markirala stazu koja vodi na greben preko Rupić kuka i dalje prema vrhu Orlovača dok je četvrta grupa markirala i očistila glavnu planinarsku stazu od planinarske kuće „Ćićo“ preko lokve na vrh Orlovača. Po završetku akcije uslijedio je zajednički ručak u našoj pl.kući. Sudionici akcije: Ivica Ercegovac, Zoran Trklja (gost), Miranda Trklja (gost) Žana Bogdanović, Gradimira Bumbak, Josipa Bumbak, Aco Crevar, Ante Krnić, Silvana Lambaša, Sonja Sunko, Lenka Antulov Fantulin, Gordana Pulić, Tatjana Jurić, Lada Jakovčev, Ana Radić, Dalimir Cvitan, Dubravka Cvitan, Elizabeta Jurela, Jagoda Maretić, Branko Borak, Biljana Šupe, Željka Ninić, Paško Ninić, Vlatko Šupe i Ranko Lučić.

Dana 27.09.2020. godine grupa markacista našeg planinarskog društva odradila je dobar posao na našoj planinarskoj stazi od Prapatnice do Crnog vrha na Vilaji. Staza je bila poprilično zarasla te je hodanje istom bilo jako otežano dok se po kamenom i stjenovitom grebenu marke bile poprilično izblijeđene od utjecaja sunca. Taman pri izlasku iz šumovitog dijela staze kiša nam nije dozvolila daljni rad ali bilo smo prezadovoljni napravljenim poslom uz obećanje da ćemo dovršiti posao do kraja što je i dovršeno dana 31.10.2020. godine tako da je staza uređena i obnovljena. Sudionici akcije su: Ivica Ercegovac, Lada Jakovčev, Biljana Šupe, Jagoda Maretić, Gordana Pulić, Žana Bogdanović, Tatjana Jurić i Marica Berić naša kolegica iz PK Sveti Mihovil. Dana 14.11.2020. godine nova markacijska akcija na našoj Orlovači. S obzirom da smo u prijašnjim dogovorima i planovima nabavili i osigurali metalne stupove i metalne table kao i original putokazne obavjesti po kriterijima i pravilima HPS-a, šteta bi bilo da nam to stoji nepostavljeno u skladištima. Dogovor je pao idemo u akciju postavljanja putokaza a ujedno i čišćenja prilaznog puta pla kući „Ćićo“ od kraja asfalta iznad prolaza auto puta. Hvala našem predsjedniku Vinku koji je pripremio materijal za rad, metalne stupove, table, oznake za table, cement, pjesak tako da je preostao završni dio ugraditi to tamo gdje mu je i mjesto. Ovom prilikom smo postavili i ugradili metalni stup sa GLASNIK KAMENARA

dvije putokazne table kod naše planinarske kuće „Ćićo“ na kojima je brojčana oznaka puta 301 preko lokve na Orlovaču te tabla sa brojčanom oznakom puta 307 preko grede na Orlovaču. Na kraju asfalta na putu prema planinarskoj kući od auto puta postavljena je obavjesna tabla oznaka puta 301. Na početku pl.staze iz Protega prema vrhu Krtolin postavljen je i ugrađen metalni stup sa obavjesnom tablom i oznakom pl staze 302. U Mrdžinoj dragi kod Tromilje postavljena je

i ugrađena obavijesna tabla na metalni stup sa brojčanom oznakom pl. staze 303. Uz postavljanje putokaznih tabli i čišćenja granja uz prilazni put posjekli smo i nekoliko izgorenih borova koji su pali na planinarsku stazu prema lokvi. Nakon uspješno obavljenog posla slijedilo je druženje ispred kuće uz specijalitete (ovaj put riblje) gavuni sa gradela i hobotnica ispod peke. Sudionici akcije: Ivica Ercegovac, Lada Jakovčev, Biljana Šupe, Tatjana Jurić, Jagoda Maretić, Željko Radić, Žana Bogdanović, Mira Meštrov, Jerina Kukin, Željko Mikulandra, Gordana Pulić, Maja Mrvica naša uvijek rado primljena Marica Berić iz PK Sveti Mihovil. Pročelnik markacijske sekcije Ivica Ercegovac 3


IZLETI

Kremen, 1. ožujka 2020.

B

ilo je zamišljeno da naslov priče bude 15 ludih kamenaraca kao što smo i imenovali naslov albuma nakon društvenog izleta, a zašto ludih... hahahaha idemo se prisjetiti. Kako drugačije nazvati kad su nas svi sumnjičavo gledali kad smo rekli da idemo na Kremen, društveni je izlet a odaziv nije bio baš brojčano veliki a bilo je pitanja pa di ćete, kiša će, loša vremenska prognoza a ono na kraju ispalo nezaboravno, ispunili svoj cilj u zimskim uvjetima po snigu, hladnoći i magli ali presretni. Društveni izlet HPD Kamenara, glavni vodič naš Paško Ninić. Na zadnjem društvenom sastanku odlučeno je idemo pa i usprkos lošoj vremenskoj prognozi. Kako se kasnije ispostavilo bio je to i jedan od zadnjih društvenhi izleta prije zatvaranja i ograničenja kretanja radi nesretnog virusa

Covida 19. Krenuli mi tako ranim jutrom minibusem po oblačnom i neobećavajućem vremenu ali nekako s uvjerenjem da će dan biti iskorišten na najbolji mogući način. Nekako od samog početka atmosfera je bila opuštajuća i pozitivna. Stigli smo do Gračaca gdje slijedi jutarnja kava ili čaj po želji, gdje se atmosfera još malo podigla i tako nakon opuštanja krećemo prema Kremenu pogledom sve više prema nebu i mislima oće kiša neće kiša. Dolazimo do početne točke uspona gdje minibus dalje ne može, oblačimo se toplije i spremamo za polazak, nema puno stajanja i zadržavanja jer nije baš toplo, ipak Lika je to. Krećemo laganini uzbrdo makadamskim putem dok potočići teku niz put od nedavnih obilnijih kiša dok se na brežuljcima u daljini primjećuje i bijeli 4

Petnaest Kamenaraca

snig. Nakon jednog prijeđenog dijela puta dočekao nas je bijeli snježni pokrivač a višim usponom sniga je sve više i više na našu radost i zadovoljstvo jer ove zime malo se tko i izguštao na snigu, jednostavno ga nije bilo. Snig je bio tako mek i prijanjajući za gojzerice tako da nije bilo nikakvih problema u kretanju šumskim putem kao i kasnije planinarskom stazom kroz šumu prema vrhu. Na proplanku ispod samog završnog uspona na vrh usprkos već velikoj magli i slaboj vidljivosti ali i jakom vjetru i hladnoći napravili smo čak i snješka, slikali se s njim a potom krenuli prema vrhu. Vjetar je sve jači i hladniji a izlaskom prema grebenu staza se gotovo i ne raspoznaje ali naš iskusni vodički vuk Paško vodi nas bez problema i dovodi do samog vrha. Kratko se zadržavamo na vrhu, samo toliko da se poslikamo za uspomenu. Gotovo je GLASNIK KAMENARA

neizdrživo od udara vjetra tako da se spuštamo u zavjetrinu a nakon kratkog predaha u podnožje planine. Nizbrdo je već teže hodati jer se snijeg malo otopio što od našeg hodanja što od nešto više temperature pa se lagano na mjestima i prokliže, ali bez posljedica. Koliko snig u ljudima izazove radosti i ushita dokazuje i naše pravljenje anđela u čistom i lijepom snigu. Sretni i zadovoljni dolazimo do busa i spremamo se za polazak prema Gračacu gdje nas dočekuje jaka kiša tako da smo od busa do jednog ugostiteljskog objekta morali i pretrčavati da manje nakisnemo. U toplini objekta počastili smo se ukusnom pizzom, nazdravili za uspješno odrađen i ispunjen dan te lagano, puni dojmova, uputili se prema Šibeniku. Paško hvala ti za ovaj nezaboravan dan u zimskom i snježnom ugođaju. Ivica Ercegovac


IZLETI

16. veljače 2020.

Boraja Vilaja E

vo približava se dan kada se za naš Glasnik prikupljaju tekstovi o održanim izletima. Kao i prošle godine u “zadnji tren” me dopalo napisati nekoliko rečenica o izletu iz veljače ove godine. Sjećam se da smo dobro počeli prema usvojenom planu izleta, ali na žalost zadnji organizirani izlet bio je Tremzina - Oklinak. Upravo sam ja trebao 22. ožujka voditi izlet na Bilički Debeljak, ali su već počela ograničenja kretanja i okupljanja, osim toga, taj dan je bilo iznimno hladno uz jaku buru. Čekao sam punih trideset minuta (doduše u zaklonici) ali se nitko nije pojavio, tako da izlet nije održan. Danas smo svjedoci svega što se od tada događalo, kao u nekoj dramatičnoj filmskoj priči. Kad su mjere zaštite malo popustile, a zabrana okupljanja ostala na snazi, pojedini naši članovi nisu se “predali”, već su u

Boraja manjim grupama (po dvoje, troje) odlazili na dostupne staze, i na sreću (koliko znam) bez ikakvih posljedica od ove opake bolesti. I konačno, evo nekoliko rečenica o izletu od 16. veljače na Boraju i Vilaju. Prema dogovoru (nakon ispijanja prve jutarnje kave) krenuli smo osobnim kolima oko osam sati od R.K. Vidici u Vrsno, odakle ćemo započeti uspon na Boraju. Okupilo se 26 članova među kojima je bila nekolicina novih i nekoliko “povratnika” koji su malo pauzirali. Vrijeme je bilo idealno za hodanje, laganim tempom uz jednu pauzu, u predviđeno vrijeme smo se popeli na vrh. Uslijedilo je pojedinačno fotografiranje, marenda, upis u knjigu i kraći odmor. Vozači koji su ostavili automobile u Vrsnom vratili su se istim putem natrag, a ostali su krenuli stazom prema mjestu Boraja. Ponovno okupljanje je bilo kod gusterne, gdje smo se prebrojili (da netko ne ostane) i nastavili put prema Prapatnici, odakle se kreće na vrh Vilaje. Kako je prema vrhu staza neprekidno u usponu, malo po malo grupa

Vilaja GLASNIK KAMENARA

se razvukla pa smo radili češće odmore dok se priključe oni koji su sporije hodali. Dogovoreno je da (ipak) oni koji ocijene da ne mogu dalje, ostanu zajedno u grupi, sporijim tempom se penju dokle mogu, odmore se, i vrate se natrag na početak staze. Ostali su nastavili penjati se prema vrhu, a upravo pri samom vrhu je dio staze najzahtjevniji. Neki lakše, neki malo teže, ali u konačnici svi smo stigli na vrh Vilaje. Uslijedio je zasluženi odmor “ručak” (iz ruksaka), razmjena slastica itd. Priprema za povratak (nizbrdo je naravno puno lakše), a dolaskom u podnožje brzo smo se raspakirali i svu opremu ostavili u automobilima. Gradimira je predložila da se malo podružimo u obližnjem kafiću (i vlasniku napravimo malo prometa) što je bespogovorno prihvaćeno. Uz lagano pijuckanje, analiziranje izleta i dogovaranje slijedećeg izleta, polako smo sve priveli kraju i krenuli put Šibenika. Naknadno sam informiran da je dio ekipe imao još jedan posjet kafiću na Vidicima pored Tommija. A di im se žuri, neće kuća uteći. Neka ste mi zdravi i veseli, vaš B.B. Božidar Baus 5


IZLETI Posušje - Čitluk, 12. siječnja 2020.

S

onja i Biserka su me pozvale da odem s njima na 10. memorijalni pohod kanjonom Brine koji organizira HPD Pločno iz Posušja. Nedjelja, 12.1.2020. god., šest sati, Biserka pali motor, kupi Acu i Sonju i vozi pravac Zagvozd. Tu smo stali da popijemo kavicu s ostatkom ekipe; Ladom, Tatjanom, Jagodom, Lenkom i Gordanom. Nastavili smo putovanje preko granice prema mjestu okupljanja kod Starog mosta na Ričini, između Posušja i Čitluka. Vani je bilo hladno, a uz lagani vjetar još hladnije. Stigli su Mladen, Kata i Dijana. Poslije smo čuli da nas se okupilo oko četiristo planinara. U devet sati grupa je krenula u avanturu. Na samom početku staze odmah smo se fotografirali kod „jumbo stećaka“. Nastavili smo stazom gdje smo ubrzo došli do račvanja. Ravno, uz blagi uspon nastavlja se makadam s kojeg puca pogled na kanjon, dok drugi dio vodi nizbrdo u korito rijeke, a zatim na adrenalinsku stazu. Mi idemo nizbrdo. Vedri, veseli i nasmijani, skakućući po gromadama u koritu stigli smo do prvog blagog uspona. Staza je već postala uska, planinarska. Kolona dugačka, hodalo se polako. Zastali smo da pričekamo Lenku. Aco i Biserka su nastavili hodati u koloni udaljavajući se od nas. Penjali smo se polako i ostavljali korito sve dublje, staza je postajala sve uža da sam na jednom dijelu tri metra prošla četveronoške. Imala sam osjećaj da će mi ruksak zapeti za izbočenu stijenu na

Kanjonom rijeke Brine

Most preko rijeke Brine uskoj stazi i da ću odletjet u provaliju. Nakon kratkog klečanja nastavila sam dalje na stopalima. Zbog oštrih prijevoja uskoro su stazu počele pratiti sajle. Ubrzo smo stigli i do prvih tunela koji su bili mračni i toliko niski da smo većinu prošli pogrbljeni ili čučeći. Tada sam shvatila zašto smo imale kacige na glavama. Staze između tunela ukopane su u liticu, ali sajle su davale osjećaj sigurnosti. Uzbudjivo i predivno novo iskustvo. Svaki trenutak čekanja u koloni koristili smo za fotografiranje kanjona koji je svojom ljepotom oduzimao dah. Nakon sat vremena uspona stigli smo do mosta koji vodi preko korita na drugu stranu. Most je srećom osiguran sajlama s obje strane, inače bi opet plazila. Nije dugačak, ali pogled s njega je jezovit. Nastavili smo dalje stazom koja nas je dovela pravo na sipar kojeg „obožavam“. Put uklesan u stijeni

6

GLASNIK KAMENARA

Nije bio dugačak, ali sve bi dala da je i tu bila nekasajlica. Prošli smo pokraj zaleđenog jezera, a kada smo stigli do drugog jezera zaključili smo da dva ipo sata hodamo bez pauze. Sjeli smo na stijene, najeli se, odmorili, nasmijali i za to vrijeme nam je ekipa već daleko odmakla. Nastavili smo dalje u društvu jednog planinara iz Hercegovine. Došli smo do brane na jezeru Tribistovo i produžili makadamom. Susreli smo jednu grupu koja je krenula ulijevo. Misleći da oni znaju gdje je planinarski dom, krenuli smo za njima. Naših nigdje nije bilo na vidiku. Tada su krenule naše pustolovine. Šuljali smo se proplancima jer nikakve markacije nije bilo. Tražili smo stazu koja bi vodila u dom, ali nitko nije znao gdje je dom. Grupa koja je krenula lijevo isto nije znala kuda treba ići. Okupljeni u grupicama tražili smo kućicu koja bi mogla biti dom. Sad su nam već na veliko nedostajali Biserka i Aco. Onaj naš planinar Hercegovac pokušavao je dozvati svoje ne bi li mu netko objasnio kako da dođemo do doma. Nažalost, kako nekome objasniti gdje se nalaziš kada uokolo ne postoji nikakvo posebno obilježje. Oko nas je bila samo suha trava i porazbacano kamenje. Da je barem to kamenje imalo neke oblike kao na Vilinskim kukovima, ali ovo je bilo kao da smo na Mjesecu. U tom lutanju postalo nam je svejedno gdje je dom, željeli smo opet doći do makadama kojeg smo izgubili s vidika. Sonja je pokušavala aktivirat GPS na mobitelu, ali nije bilo signala. Ja, veliki struč-


IZLETI

Ispred Planinarske kuće u Zavracama

Na koljenima

Most preko rijeke Brine njak za planinske staze po Hercegovini, uža specijalnost Posušje, s rukama na leđima, ležerno sam vodila ekipu negdje….smijali smo se i tako stigli do makadama pokraj kojeg je stajalo nekoliko kućica. Sretni kako ćemo nekoga pitati za planinarski dom, ostali smo razočarani uz cerek. Kućice su bile prazne vikendice. Kao u nekom filmu, odnekud je došao auto u kojemje muškarac vozio bakicu. Pitali ga za dom, ali on nikada nije čuo da tu postoji neki planinarski dom. U veselom tonu skrenuli smo lijevo prema starom groblju i nekom zvonu. Od-

lučile smo još malo hodati po suncu i onda krenut nazad do jezera pa se makadamom vratiti do kamenog mosta. Odnekud su se pojavile dvije djevojke koje su nas dozivale dođemo do njih jer njima Google kaže da je dom u drugom pravcu. Uputili smo se prema njima, došli do proplanka i u daljini ugledali dim. Zaključili smo da bi tu mogao biti planinarski dom, ali nam je bilo čudno što nismo vidjeli nikakvu kućicu već samu pustopoljinu. I baš kad smo se mislili uputit prema dimu, ugledali smo džip koji se spuštao niz planinu. Naši su se zabrinuli i intervenirali kod organizatora koji je poslao vozilo da nas pronađe. Nagurali smo se u džip tako da smo Gordana, Jagoda i ja bile udobno smještene u prtljažniku. Lada , Dijana i onaj naš Hercegovac morali su pričekati da po njih dođu u drugoj turi. Dobrih 6 kilometara nas je momak vozio uzbrdo do planinarske kućice koja se nije vidjela jer je bila smještena s druge strane planine. Ne bi je mi pronašli nikada. Na brzinu smo osladili brkove s domaćom kobasom, špekom, GLASNIK KAMENARA

U tunelu

Pun prtljažnik pečenicom i kruhom ispod peke, slikali se i polako krenuli nazad. Biserka i Aco su nam ispričali da su hodali četiri i po sata s pauzom od pet minuta kod velikog jezera. Koliko god nam je putem bilo žao što smo se razdvojili, ispalo je da je naše traženje doma proplancima Posušja bilo zanimljivije, veselije i korisnije od dvosatnog sjedenja ispred planinarske kućice. Hodajući nizbrdo makadamom uz kanjon i gledajući na suprotnu stranu vidjela se vijugava uska staza kojom smo hodali uzbrdo. Hvatala me jeza i nisam mogla vjerovati da sam se tu cijelo jutro uspinjala. Iris Popić, foto: Sonja Cukrov Sunko 7


IZLETI 22. veljače 2020.

Dva u jedan R

azmišljajući što podijeliti sa vama, čitateljima glasnika HPD Kamenara, sjetio sam se nezaboravnog dana punog adrenalina. Proći dvije ferrate u jednom danu i nije mala stvar, tim više što se radi o dvije ljepotice ferrate: Omiška Fortica i ferrata Perunika na brdu Perun iznad Podstrane. Riječ dvije o samom nazivu ferrata. Ferrata je talijanski izraz za osigurane odnosno klinčane planinarske putove. Ona predstavlja osiguranje i pomoć planinaru za sigurno napredovanje i savladavanje naizgled nepremostivih i nesavladivih prepreka u planini. Sastoji se od metalnih klinova i čeličnih sajli pričvršćenih za stijenu, te gazišta, ljestvi i mostova. Penjanje ferrata svake godine dobiva sve više poklonika pa je tako i u našem planinarskom društvu. Ovom prilikom zahvaljujem i cijenim što je to prepoznato i od upravnog odbora našeg društva pa je u tu svrhu popunjena, uz postojeću, s još nekoliko kompleta opreme za savladavanje ferrate. Znači kao što sam i rekao, želje i volje je bilo za uspeti ferratu Fortica u Omišu pa je i sam dogovor kratko trajao i evo nas na zanimljiv datum 22.02.2020 godine (sve dvice i nule) u Omišu ispred ferrate. Neki su s malo više neki s malo manje iskustva ali uglavnom bez iskustva. Provjerava se ispravnost opreme, zategni ovo zategni ono, pričvrsti kacigu i tako spremni i opremljeni padaju i prve fotkice.

Ferrata Fortica Omiš

Dvije prekrasne ferrate u jedan dan

Tu smo: moja malenkost iz potpisa priče, pa dalje Aco, Mira, Tatjana, Jagoda, Gordana, Paško, Lada i Lenka. Dan je kakav bi poželio svaki penjač ferrate, suh, sunčan i vedar. Pri samom ulasku na ferratu uz obavezna upozorenja na tabli kako se ponašati mi s malo iskustva ponavljamo kako se kretati, kačiti po sajli i sigurno napredovati. Tako krećemo, ja na čelu da pokažem kako se sve može savladati bez problema uz volju i želju koje nam ne nedostaje. Paško sa svojim iskustvom je na začelju da podrži i pomogne ako di šta zatriba nedaj bože. Svako malo se zaustavljamo i uživamo u pogledu i fotkamo i nas i ferratu i Omiš i ušće rijeke Cetine i more i otoke, lipota na sve strane. Što se više uspinjemo zadovoljstvo je sve veće. Sretni stižemo na utvrdu Forticu gdje uživamo u pogledu a isto tako i u raznovrsnoj marendi i zdravici. Nakon odmora kružnom planinarskom stazom spuštamo se u Omiš do automobila i pravac Perun i ferrata Perunika jer zimski je dan, pa da nas ne uhvati noć. U Podstrani parkiramo automobile i krećemo markiranom stazom te za oko jedan sat stižemo do odmorišta ispod ulaza u ferratu Perunika. Aco je odlučio da će nas čekati te da neće penjati ferratu koja je od odmorišta Ferrata Fortica Omiš udaljena nekih 100 m. Na

8

GLASNIK KAMENARA

Ferrata Perunika

ulasku smo u ferratu gdje nas i Aco može vidjeti pa ga dozivamo da nam se pridruži. I eto, nakon malo odmora nije odolio i pridružuje nam se tako da smo opet kompletni i krećemo na uspon. Ferrata Perunika je srednje zahtjevna ukupne dužine 280 m a visinska razlika je 140 m. Jako lijepo je izvedena s prelijepim pogledom i atraktivnom vertikalom od 20ak metara na samom izlasku na završnom grebenu s odlično postavljenim metalnim nožištima. Uspinjemo se na greben puni dojmova i s osmijehom na licu. Nakon kraćeg odmora s grebena se spuštamo planinarskom stazom prema Podstrani promatrajući zalazak sunca te do automobila stižemo u sumrak. Prepuni dojmova na nezaboravan dan krećemo kući uz obavezno piće i ćakulu na kraju i obećanje da ćemo sve to opet ponoviti, što i jesmo ali o tome nekom drugom prilikom u nekoj drugoj priči. Ivica Ercegovac


IZLETI

P

aško je slobodan i pita oćemo li negdi!! A di ćemo?? Idemo na Moseć jer nisam bila tamo. Tek posli sam čula da nije bija ni Paško a i Mile je bija kroz rat na bojišnici na tom terenu. Ali nema veze, nećemo se izgubiti, to je tu blizu. Krenuli smo malo kasnije radi blizine, ali zato mi je uspon bija teži nego kad smo išli na Dinaru - skoro. Prvi put vidim taj kraj i lipotu šume i Mosećkog polja. Uglavnom i nismo bili prvi, gori nas je već čekala jedna obitelj sa dicom, koja su uživala. Vrućina je bila velika pa smo se oznojili kao da je 1500 a ne 839 metara nadmorske vidine. Na miru smo marendali i onda lagano prima doli. Moseć je pun bunara i vode.. lipi đir i lipo brdo a i bija je crta ratišta kroz Domovinski rat. Uokolo se vidi prekrasna i velika šuma. Tek ovako u šetnji po planinama vidiš svu lipotu Lijepe Naše. U zadnje dane sam čitala o bunarima Rajčice i normalno da ih

Moseć (839 m), 7. lipnja 2020.

Moseć

želim ići viditi, kad znam da su tu u toj pustoši. Sve sam ispitala i pročitala ali ipak ne znamo di je to, ima trag gps, ali to u pustoši baš i ne pomaže, zato pitaj čovika!!! I tako mi mic po mic, dođemo i do jako lipih i starih, koje su ljudi nekad davno napravili za svoje potrebe i stoku, bunara Rajčice. Normalno svi smo oduševljeni, jer to je nešto šta ti se mora sviditi a i nismo ih dosad vidili. U srid ničega na vrh brda 8 bunara. Okolo ima svita ali srića ne puno a bunari su puni vode. Uglavnom dan ispunjem lipom prirodom i lipim izletom. Nebi bilo loše ponoviti opet tj. odvesti društvo do bunara. Mirna Morić

Rajčice

N

a sjevernoj strani Moseća, nalaze se Rajčice, jedan od najljepših prirodnih fenomena Kliške zagore. To je područje od deset prirodnih bunara okruženih suhozidima skrivenih od pogleda javnosti. Ponukan najavama u medijima da će se graditi pravo izletište na Rajčicama pomislio sam kako bi bilo dobro posjetiti to mjesto. Početkom ovog ljeta želja mi se ispunila i imao sam priliku posjetiti najviši vrh Moseća, Movran 838 m/nv, a nakon čega smo otišli obići Rajčice. Do Rajčica treba ići cestom Gizdavac - Ćulići, a od Čulića makadamom do putokaza za Rajčice. Od putokaza kroz gusto raslinje, markiranom kozjom stazom nakon petnaestak minuta stižemo do bunara. Bunari su građeni jedan do drugog, okruženi velikom livadom koja je skrivena gustim raslinjem. Ovo mjesto sada je dostupno istinskim ljubiteljima prirode. Gradnjom izletišta doći će do devastacije prirode, bit će omogućen pristup

automobilima što sada nije slučaj. Za tili čas cijeli kraj bit će pun smeća i ostataka koje će neodgovorni posjetitelji ostaviti za sobom. A zbog čega? Zbog šake kuna koju bi općina Drniš od toga dobivala. Dignimo glas protiv devastacije prirode zbog komercijalne dobiti! Založimo se da pristup Rajčicama ostane onakav kakav je sada! Milorad (Mile) Milović, foto: M. Morić GLASNIK KAMENARA

9


IN MEDIAS RES

Pregled društvenih aktivnosti u 2020. Tijekom 2020. godine planinarilo se zbog epidemioloških razloga u manjim grupama više nego obično, pa su tako naši planinari bili na Bojinom kuku, Svilaji, Dinari, Zavižanu, Kleku, Omiškoj Dinari, Biokovu, Paklenici, Maglaju, MPP-u, Troglavu, Matokitu ... o čemu su i pisali u ovom broju našeg časopisa.

SIJEČANJ 12. siječnja, Skradin - Šibenik, voditelj: Radojka Skočić 19. siječnja, Dani HPD Malačka, voditelj Mirjana Granić za UO

Kremen 15. ožujka, Tremzina i Oklinak, voditelj: Sonja Cukrov Sunko

Malačka Tremzina

VELJAČA 2. veljače, Protege - Orlovača - Krtolin, voditelj: Vinko Maleš 16. veljače, Vilaja - Boraja, voditelj: Božidar Baus 23. veljače, Vilinski kukovi, voditelj: Sonja Cukrov Sunko Boraja

Dinara

OŽUJAK 1. ožujka, Kremen, voditelj: Paško Ninić 8. ožujka, Rujnica - Babina gomila, voditelj: Dijana Tudorić 10

Biokovo GLASNIK KAMENARA


IN MEDIAS RES Kornati

Klek

Bukovac

LISTOPAD

Vaganski vrh

5. listopada, Debelo brdo - Karaula, voditelj: Gradimira Bumbak 18. listopada, Lišnica, voditelj: Dijana Tudorić 25. listopada, Mosor, Veliki Kabal, voditelj: Ivica Ercegovac

Pag

Veliki Kabal

Oštrica

STUDENI

Bačića kuk

15. studenoga, Poštak, voditelj: Paško Ninić 22. studenoga, Oštrica, voditelj: Radojka Skočić

GLASNIK KAMENARA

11


ŠIBENSKE STAZE

I

ako je smješteno u neposrednoj blizini grada, ovo brdo (221 m) je prilično nepoznato ljubiteljima prirode. Nalazi se na sjevernoj strani gradskog naselja Meterize i pristupačno je sa svih strana. Tu se s užitkom može provesti čitav dan. Gvozdenovo, kao i okolna brda, čini vapnenac i pješčanici s karakterističnim pukotinama. Nekada su tu bili vinogradi i maslinici, ali nakon požara od prije tridesetak godina jedino se obnovila borovina. Na vrhu se nalazi bunker iz II. Svjetskog rata. Talijani su odatle imali odličan pogled na okolna područja. Ovog proljeća, usprkos koroni, dovršili smo markiranje staze od Meteriza do Stublja, čime je ona postala kružna, cjelodnevna tura u trajanju od šest - šest i po sati hoda. Ima elemenata šetnice kao i planinarstva pa može zadovoljiti svakog. Mjestimice je malo teže prohodna, ali sve u svemu nije tehnički zahtjevna. Jedino je nije preporučljivo obilaziti ljeti jer nema zaklona od sunca jer stazom prevladava nisko raslinje. Jedan pristup Gvozdenovu i (ili) Debeljaku ide od škole na Metrerizama gornjom stanom, usponom kroz nisko raslinje do vrha za dvadeset pet minuta. Odatle počinje silazak prema dalekovodu odnosno Bilicama. Od dalekovoda su dvije varijante prema Debeljaku. Prva, produžiti ravno naprijed grebenom do Razora i dalje laganim usponom od dvadesetak minuta

12

Nova planinarska staza

Gvozdenovo

Markacija staze do vrha, 167 m, i druga, poći prema Bilicama (putokaz za Stubalj) i cestom do Stublja za dva, dva i po sata. Iz Stublja tridesetak minuta laganog uspona do vrha Debeljaka (Bodlovača). Drugi pristup je od škole, donja strana i cestom do kraja košarkaškog igrališta, gdje treba prijeći cestu pa poljskim putem do njegova kraja, a potom kroz zapuštene maslinike pored špilje prema dalekovodu gdje se spaja sa stazom koja dolazi s vrha Gvozdenova.

GLASNIK KAMENARA

Na Gvozdenovu, za one koji ne žele obići čitavu stazu ima varijanta od jednog sata, škola - špilja - vrh Gvozdenova - gornja strana škole. U Stublju ima varijanta od sat i trideset minuta, Stubalj - vrh Debeljaka - Razori -smilje - Stubalj, ovo je šetnica. Šetnju možete upotpuniti kavom, bilo na Metreizama, bilo Stublju. S Gvozdenova se pruža veličanstven pogled na šibenski arhipelag, centar grada, Velebit, Prominu, Trtar i druge planine. I zato ljudi, ugasite televizore, mobitele i računala i izađite iz kuće u prirodu. Potrošite sat, dva u šetnji i bit će te veseliji i radosniji duhom. Milorad (Mile) Milović, foto M. Morić


ŠIBENSKE STAZE

Šibenske korona staze P

laninari uvijek s nestrpljenjem čekaju proljeće jer je to najljepše godišnje doba za planinarenje i boravak u planini. Ovo proljeće nije bilo takvo. Zadnji društveni izlet bio je 15.ožujka na Tremzinu, a zadnji izlet izvan granica općine je bio 21. ožujka 2020. na Poštak. Onda je stigla zabrana kretanja i zabrana okupljanja zbog širenja korona virusa. Šok za sve, a za nas planinare, ovisnike o hodanju, bilo je to neshvatljivo. Kako ne možemo u planinu, ni na Velebit, čak ni na Dinaru. Trebalo nam je tjedan dana da napravimo plan. Grupa od 4 do 5 planinara, kava za van ili kava iz termosice i put pod noge. Krenuli smo nama poznatim stazama, prema Rupićima, Orlovači i Krtolinu. Kad kreneš iz Šibenika, ima dosta za hodati, pa čak i za umoriti se. Nastavili smo istraživati i hodati prema ražinskom križu i Planinarskoj kući Alati, sljedeći put na drugu stranu, prema Gvozdenovu, Stublju i Biličkom Debelja-

U kanjonu Čikole

U kanjonu Čikole

Krka sa šetnice Stinice - Oziđana pećina

Utvrda Ključica Bićina pećina ku. Nekima je to bio prvi izlet u ove krajeve i bili su ugodno izneneđeni. Najduža staza nam je bila iz Grebaštice na Orlice pa na Boraju i natrag istim putem. Napravili smo oko 20 km. Najveći strah je bio hoće li biti kontrole policije do Grebaštice jer nismo imali propusnicu. Najljepše što smo u ta dva mjeseca otkrili, bila je Čikola. Ranijih godina smo bili do Ključice, ali nikad nismo tako istražili Čikolu kao ovog proljeća. U tri navrata smo je obilazili. Najduža ruta je išla od Brnjice, koritom i kanjonom Čikole do Bićine pećine, natrag do Ključice (vidikovac i utvrda), spuštanje do Čikole, odlazak na Torak i uspon do Goriša. Toliko ljepote u jednom danu da se zaboravi na sve probleme i bolest oko nas. Bilo je još staza, od Šibenika do Trtarskog Debeljaka, od Rupića do Tromilje, od Martinske do Srime, a bilo je i ponavljanja istih i kombiniranja različitih. Sve u svemu, nahodali smo, upoznali ljepote našeg kraja i zaključili da u našem kraju ima prekrasnih staza, samo ih treba otkriti. Sonja Cukrov Sunko GLASNIK KAMENARA

U kanjonu Čikole

Prema Alatima

Orlice s propisanim razmakom 13


IZLETI

Slunjčica

Klek, 1181 m, 23. 8. 2020.

Klek

S

lunjčica je prelijepa krška rječica u blizini Slunja, koja u svome kratkom toku pruža niz oku privlačnih prizora i mogućnosti za jedan lijepi, lagani, jednodnevni izlet. Hodati niz rijeku, a da ne ispenješ niti metra nadmorske visine osim operativnih neravnina na stazi i reći da si planinario, zašto ne?! Stvar je doživljaja. Šetnja ugodnom markiranom planinarskom stazom, 6-7 km od izvora Slunjčice do njezina ušća u Koranu na čuvenim Rastokama u Slunju, kroz prekrasnu prirodu, bila mi je lijep i upečatljiv planinarski doživljaj. Sredinom kolovoza ove godine, Vesna i ja svratili smo u Slunj s namjerom vidjeti spomenutu stazu, koju sam našao u nekom članku u Hrvatskom planinaru. Pošto je bilo ljeto i vrućina, plan je bio od ušća uzvodno ići dokle nam se bude dalo i vratiti se nazad. Parkirao sam na početku staze uz poznati veliki most na ulazu u Slunj i jednu prolaznicu upitao za neku informaciju. Slučaj je htio da ona bude planinarka, brzo smo ušli u razgovor, sa zanimanjem je poslušala naš plan i ponudila da nas svojim autom odveze do izvora Slunjčice, budući joj je to uz put, te da se nas dvoje spustimo cijelom dužinom staze od izvora do ušća, gdje nas čeka auto, a ona će svojim putem. Sa zadovoljstvom smo prihvatili prijedlog. Ubrzo smo se našli na uzvisini iznad rijeke, te se pješice preko vidikovca, skupa sa našom novom poznanicom, spustili u dubinu do samog izvora. Tu smo se rastali sa gospođom Marijom Macom Prebeg, planinarkom iz Zagreba, koja nam je učinila lijepu uslugu. Hvala joj! Izvor je malo modro jezerce, pravi melem

14

za oči, usađeno u strmu šumovitu udolinu, s jedne strane omeđeno starim kamenim nasipom, zidanim za potrebe obližnjeg mlina koji je danas samo ruševina zarasla u visoko šumsko raslinje. Od izvora staza dalje vodi lijevom obalom rijeke kroz šumarke i pitome travnate poljane. S lijeve strane stalno nas prati strma, šumovita strana brda, iznad koje je gore visoko cesta, a s desne strane mirni tok rijeke, čista plitka voda, naizmjenično šuma, polje, zelenilo i veličanstveni mir. Povremeno na nekoliko mjesta mali slapovi i stare mlinice. U donjem toku rijeka je dublja, voda zelenija, niz malih jezerca, a okolo duboki hlad šume, ugodan na današnjem vrućem danu. U nekoliko navrata na stazi susrećemo hodače, ribiče i planinare iz domaćeg PD „Melnica“. Pri kraju prolazimo kroz kanjonski dio puta ispod starog grada, utvrde, koja je iznad nas na brijegu. Do ušća u Rastokama spuštali smo se oko dva i pol sata laganog hoda. Rastoke su poseban komadić ljepote koji treba vidjeti, neki ih zovu male Plitvice. Kako im i ime kaže, to je rastočeno ušće Slunjčice u Koranu, s više rukavaca, potočića, sedrenih barijera, slapova, napravljenih ustava i nizom starih mlinica, danas prilagođenih turizmu, sve uredno, čisto i lijepo. Kako ponekad pomislim da sam napola vodozemac i planinarenje na toplom vremenu uvijek nastojim završiti kupanjem, ako ima ikakve mogućnosti, to sam učinio i ovog puta, na obližnjem kupalištu na Korani, zaista je prijalo. Za kraj smo se popeli na susjedni brijeg do Ambara, odnosno ruševina velikog skladišta za žito iz vremena kratkotrajne francuske vladavine, gdje smo našli ugodnu hladovinu i okrjepu uz pogled na panoramu grada i okolice, zadovoljni današnjim urađenim poslom. Nikola Mihaljević GLASNIK KAMENARA

N

akon iscrpljujućeg izleta na Plješivicu svo troje smo bili za malo dulju pauzu. Ali crvi radu i ja bi opet negdi. Pitam Milu oće li on, a on ne bi, ne da mu se. Ja se mislim di bi sad išle. Vuče me Velebit ali vuče me i Dinara. Zovem jednog prijatelja kako ću doći do jezera Štikada u slučaju da idemo do Velebita i u razgovoru on

spomene da oni idu na Klek. Super!!! Mi smo upravo pričali o Kleku. Ja ne gubim vrime nego pitam ima li mista? Ha ha, kaže, normalno da ima. I nitko sritniji od mene..i tako nas dvi odosmo iznenada umisto Velebita i Dinare na Klek. A veselja...a prognoza opet zove kišu grrrrr !! Došli smo po oblačnom vrimenu do Jasenka, a gori je ludilo od gužve.. toliko ljudi nisam vidila odavno na nekoj planini. Uspon je strm ali nakon vruće Plješivice to je bilo ka šetnica. Srećemo čitavi autobus planinara iz Istre i desetak auta a radi i dom. Odlično. Gori je predivno i sunce je sramežljivo izašlo iako bura puše ka luda, ali koga briga. Velika je gužva pa smo se ipak kratko zadržali gori i spustili se doli do doma. Zbog gužve oko doma ipak smo odmah nastavili spuštanje do Jasenka. U povratku smo navratili do jezera Štikada. Dan i izlet je bio savršen i to sve u jednom danu, a mi smo u planu imali dva dana. Mirna Morić


IZLETI

Matokit, 31. listopada 2020.

Oštra planina O

štra planina ili Matokit je planina vrgorskog gorja koja se strmo uzdiže iznad Vrgorca. Nalazi se između Ravče i Vrgorca u dužini od oko 8 km sa najvišim vrhom Sv.Rok, 1063 mnv. Nema neku visinu, ali to ne umanjuje njegov značaj. Prvi put sam na Matokitu bila iz Ravče 2006. godine, ali kad sam otkrila stazu iz Vrgorca, u Ravču više nisam odlazila. Obožavam grebenske staze, a ova na Matokitu, jedna je od ljepših. Ima ona

Plješivica

S

unce prži ka ludo a meni se ide na Plješivicu!!! Ali zovu i kišu, pa san sva nervozna. Dogovaram se sa ekipom iz Korenice, jer ipak mi se neda ići gori sama, zbog migranata, policije i svašta nešto. Krećemo već u 5 iz Šibenika zbog za mene duge vožnje. Ispod Poštaka je sve crno i oblačno a ja vozim sa strahom. Kod Bruvna smo upali u tešku i gustu maglu i ne vidim ni crtu na cesti. A misli mi vrludaju ka lude. Čemu ići gori po ovakvom vrimenu i tako sva nervozna polako se približavam Korenici. A Korenica sva u suncu. Nikad mu se više nisam obradovala. Nakon popijene kave idemo lagano na uspon potpuno sritni, polako napredujemo i već nam je muka. Nikad kraja usponu. Pitam već po koji put jesmo li na pola !!! Ni blizu!! Srića šuma je duboka i prilipa i puna malina, to nas usporava ali i spašava . Nikad se nismo najeli toliko malina u životu a usput i predahnuli. Šumi i usponu i dalje nema kraja. Marijana

svoju težinu, treba dobro paziti jer se skače s kamena na kamen, dosta je uska pa je bolje puno ne gledati sa strane, a i dosta je strma. Više sam puta bila na toj stazi i smatrala sam je laganom, ali ovog listopada sam se složila sa većinom – srednje teška staza. Valjda nije bio moj dan, kako kažu, nisam se osjećala dobro, bilo je jako vruće za ovo doba godine, a još sam dobila i grčeve. Tempo smo prilagodile mojem stanju i upornost se isplatila, kao i uvijek. Na vrhu ne znaš na koju stranu svijeta pogledati, da li prema bosanskim planinama ( Čvrsnica, Vran, Prenj) ili prema Biokovu i Pelješcu, ili na Sv. Mihovil i Šibenik, ili samo na Vrgorac i Ljubuški. Sve je tako lijepo da aparat ne prestaje škljocati. Dok sam tako uživala u pogledima, osjećala sam kako se snaga vraća u moje tijelo. Trebalo je skupiti snage za povratak jer je silazak samo malo lakši od uspona. Sjedeći tako na vrhu, upijajući ljepotu oko sebe, razmišljala sam hoću li se ikad više vratiti na Matokit. Nije da ne bih željela, ali godine idu, a ja bih htjela još puno toga ponovo vidjeti. Sonja Cukrov Sunko

Pogled s vrha

Na vrhu Sv. Rok Na grebenu

1648 m, 9. 8. 2020. nam je na pola puta pokazala novo sklonište od PD Mrsinj grad u izgradnji, idemo obavezno na otvaranje. Napokon izlazimo iz šume na čistinu i najstrmiji dio uspona. Uz puno znoja smo se popeli do Male Plješivice i makadama na graničnoj liniji sa BIH. Pogledi su predivni na sve strane. Ispod nas je Bihać i vrhovi Plješivice, Crni i Opaliti vrh na kojem sam i bila prije 2 god. nadam se opet!!! Isprid nas se vide bunkeri i zgrade bivše Granične baze a doli leži bivši aerodrom Željev. Velika je vrućina i svi smo doslovce crkli, ali oko nas je toliko lipote i cvića i prirode da se dižemo i uživamo u lipoti. Imali smo i posjetu naših policajaca. Od umora ne mogu niti jesti ali isto mi vrag ne da mira i želim na stijenu Lička kapa, i odemo nas dvi a Mile ostane gori sa Marijanom. Divota i lipota i posebni doživljaj. Kakvi kipari, nema do prirode, tj. pravo čudo prirode. Čak ima i skale do vrha, ejjjj !!!Ipak moramo što prije nazad, već je velika ura. Lagano se spuštamo u Korenicu GLASNIK KAMENARA

jer je već kasno. Uglavnom dan i izlet za pamćenje, po svemu, e da, još jednom smo sreli policiju, negdje pri kraju silaska. Mirna Morić 15


IZLETI

Vihoraški adrenalinski put N

Ljuska, najzahtjevniji dio Vihoraškog puta

Spuštanje u Ljusku

akon kovid sstreessnoog proljeća, prihvatila sam ponudu Sonje i Biserke da im se pridružim na trodnevnom druženju u planinama. Glavni cilj je bio Vihoraški put o kojem sam čula sve najljepše priče pa računam šteta da i ja ne upoznam tu ljepotu. Da izbjegnemo vikend gužve, pokret je bio u utorak, 21.7. u ranojutarnjim satima. Slijedila je ugodna vožnja autoputom do Ogulina, a zatim skretanje prema Jasenku, mjestu gdje smo rezervirali smještaj. Originalni plan je bio da prvi dan posjetimo Klek, ali zbog lošije prognoze vremena za sutra, odluka je pala da krenemo odmah u našu glavnu avanturu, a Klek ostavimo za sutra. Parkirali smo se na „7. kilometru“ makadamske ceste Jasenak-Mrkopalj. Doduše, bilo je već 11 sati kada smo se uputile u pustolovinu, ali dan je dug i trebale bi odraditi stazu do mraka. Da bi došli na sami Vihoraški put, krenuli smo strmom planinarskom stazom kroz šumu koja je prepuna prepreka od srušenih stabala. Staza vodi pokraj novoizgrađenog skloništa, modernističke drvene građevine sa staklenom stijenom. Prekrasna planinarska kućica koja će biti sklonište s pet zvjezdica. Ubrzo smo došle i do Planinarske kuće „Dragutin Hirc“ na kojoj stoji plava metalna pločica s adresom Bijele stijene br. 2. Tu smo zastale, malo se osvježile pa nastavile s usponom. Izlazeći iz šume, zabljesnule su strme, visoke i oštre stijene. Prva čarolija se zvala runolist. Nisam se mogla nadiviti predivnom cvijetu kojeg sam tada vidjela prvi puta uživo i puno je ljepši nego što je bio na omotu čokolade iz djetinjstva. Nije bio samo jedan, baršunasti cvjetovi runolista krasili su nam stjenoviti put na nekoliko mjesta. Runolist

Početak Vihoraškog puta 16

GLASNIK KAMENARA

Pokušala sam se popet na vrh Bijelih stijena, ali odustala sam nakon prvih nekoliko koraka. Bez obzira na klinove i sajle, snagu sam čuvala za ostatak puta. Biserka i Sonja su se vješto popele i još vještije spustile, a ja sam ih vjerno čekala uživajući u pogledu. Nastavile smo kamenitom stazom uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo, nizbrdo... cijelo vrijeme okružene stijenama koje se uspinju prema nebu. Zanimljivo, uzbudljivo , dinamično. Gledajući Sonju i Biserku na nekim mjestima sam gutala knedle i samoj sebi govorila da mogu i moram naprijed. Staza je ustvari po mom guštu; kamen, ruka, noga, provuci se, popenji se, spusti, ali u malo zahtjevnijoj varijanti. I sve je bilo u veselom tonu dok nismo stigli do Ljuske. E nje ću se sjećati za života. Da je bilo signala, zvala bi HGSS da me dođe pokupit helikopterom. Strah i panika od visine, od tijesnog prostora, od izoliranosti, od ne znam već čega. Kada sam odradila taj adrenalinski dio, hodanje stazom kroz šumu, preskakivanje trupaca, provlačenje ispod grana, sve je poslije Ljuske bila šala mala. E da, zaboravih reći da se zbog mene odradila lakša varijanta Ljuske. Pitam se samo što bi sa mnom bilo da sam prolazila težom stranom? Dosta smo vremena provele tražeći markacije koje su bile izrazito loše, izblijedjele, prorijeđene. Od 11:30, kada smo krenule u našu avanturu, u sumrak smo stigle na makadam. Umorne, polako smo krenule nizbrdo do auta. I onda se prema nama kotrljao spas u zadnji čas. Ekipica planinara s kojom smo se mimoišli na Vihoraškoj stazi spuštala se autom prema Jasenku. Ugurala sam se nekako u njihovo auto kako bi me prebacili do mog auta pa da odem po Sonju i Biserku prije nego padne mrak. I da ne bude samo nama spas u zadnji čas, društvo iz automobila ostalo je žedno bez kapi vode na ljetnim temperaturama. Boca vode iz mog prtljažnika bila je spas i za njih. Da, Vihoraški put je zaista predivna staza, prelijepo iskustvo koje bi preporučila mladim ljudima željnim adrenalinskog uzbuđenja. Iris Popić, foto: Sonja Cukrov Sunko


IZLETI

Mrkopaljski planinarski put

P

otreban vam je predah? Malo mira, tišine, druženja s prirodom i sa samim sobom? Odaberite MPP i nećete požaliti. Nigdje kao u području Bijelih i Samarskih stijena priroda se nije tako razigrala, iskazala maštovitost u stvaranju nevjerojatnih oblika. Svega tu ima - Dvoraca, Amfiteatara, Stepenica, Kapa, Piramida, Dolina, Bezdana, skrovitih mjesta okruženih strmim kukovima, obeliscima, kupolama, kaminima, rasjedima, žljebovima. Hodate labirintom uspona i silazaka, provlačeći se uskim prolazima, ruksak ne može proći pa i neki ženski pozitivni atributi zapinju u stijeni. Tri točke, osnovno pravilo penjanja u stijeni - gdje ih naći, znanstvena fantastika. Vi bi fotografirali!? Nigdje sajle, nigdje klina, uporišta, hahaha. Prebaciti jednu nogu, a gdje s rukom? Što ako ugledamo runolist, kako ga ne ovjekovječiti? Hoće li drugi put opet biti tu? More pitanja, odgovori na kapaljku. Bukve, jele, smreke - izvijene, ranjene udarima kiše, vjetra i snijega propinju se hvatajući zrake sunca, pokušavajući nadvisiti kupole, tornjiće, zvonike... i velikim di-

Amfiteatar

Stepenica

Uspon na Piramidu

U Velikom kanjonu jelom uspijevaju. I one su uporne kao i mi, savladavamo uspone pa beskonačna spuštanja (jedina misao kako je dobro penjati se). Zato slijedi ponovno uspon. Dva dana mira, tišine, opijenosti ljepotom okruženja, prolazimo svih osam kontrolnih točaka, sve su upisane i pečatirane. Slijedi povratak u Jasenak s mišlju i jedinom željom ponovno doći i proći Mrkopaljski planinarski put hodajući proplancima, dolinama, livadama, verući se po stijenama hvatajući tri točke. GLASNIK KAMENARA

Izlazak iz Amfiteatra Sretne smo jer smo prošle stazom kao putnice kroz vrijeme za kojima je ostala tek ugažena trava. Biserka Dejanović Stošić 17


IN MEMORIAM

U planinu sve dok se može O

ve godine preminula su dva dugogodišnja člana našeg Društva, dva dojmljiva člana HPD Kamenar: Ante Buvinić i Nada Šprem Antunac. Ante Buvinić spada u planinarske asove, ali ne zbog osvojenih visina. Bio je direktor jednog od Solarisovih hotela, pa je svoj visoki nivo - držanjem i ponašanjem njegovao i u planinama. Hodao je unaokolo s fotoaparatom preko ramena i lulom u ustima ili u rukama. U planine je vodio kćerku, pa zatim i unuke. Jednom prigodom Anku i Katicu pozvao je na čašćenje u svoju bunju. Ta bunja nalazi se nešto ispod vrha Kamenara, s lijeve strane kada se ide prema Dubravi. Tada još nije bilo tunela ispod Kamenara i ovih posjekotina po prirodi. Idemo mi tako uskom stazicom što ju je označilo Buvinićevo hodanje, pa nas eto na licu mjesta. Bunjica nevelika, unutra očišćeno, ima i malo ognjište i lonac, ima se na što sjesti, a bogami i boca je tu. Ante ju izvukao iz žbunja koje je uveliko opkolilo bunju. Nazdravljamo. Buvinić je poznavao gljive bolje od svih tadašnjih planinara, posebno od mene koja sam naišla na zelenu pupavku i činila mi se prekrasna ali na žalost ipak otrovna! Jednom smo išli u berbu gljiva pa je više otrovnih vrsta (muhare, bljuvare, zelene pupavke…) pokazivao po autobusu prije negoli smo stigli do brda iznad Crikvenice kamo smo se uputili u berbu. Uvijek je u njegovom ruksaku bilo nešto za počastiti. Putem od Šibenika do Dubrave napabirčeni puževi, masline, bajame ili smričke, te piće. 18

ANTE BUVINIĆ NADA ŠPREM ANTUNAC

GLASNIK KAMENARA

Kada mu je umrla supruga, Buvinić je morao otići u dom za starije osobe, ali je ipak jedne godine otišao na izlet brodom na Žirje, gdje se održavala neka manifestacija. Nada Šprem Antunac, po svom karakteru čista suprotnost Buvi, kako smo zvali Buvinića (a buva je nametnik). Nada je staložena, brižna domaćica i majka dvoje djece. Znam da je u planinare ušla najkasnije po udaji za pravog planinara koji se mjeri po visini planina koje je osvojio, za pok. Ivu Antunca. U duhu planinarenja i odlazaka u prirodu odgajali su i svoju djecu. Nada je bila likovna pedagoginja i članica sekcije likovnih umjetnika Matice hrvatske Šibenik, pa je uvijek s kolegicom planinarkom Zlatom Zjakić sudjelovala sa svojim likovnim ostvarenjima na godišnjim izložbama u Šibeniku. Nada je uvijek na naše izlete u planine nosila slikarsku prtljagu i zanosila se lijepim prizorima krajolika. Skicirala, upijala pa kući dotjerivala slike da budu primjerene za izložbe Sekcije likovnih umjetnika Matice Hrvatska Šibenik. Sjećam se kako je ljeti, na otok Prvić vodila svog malog unuka, pa bismo osvojili hlad ispod divlje smokve, tik uz more i raspredali teme i dileme, ćaskali i uživali u kupanju i mirisu mora. Nada je bila oličenje kulturne, obrazovane i tolerantne žene, koja se svojom pojavom i ponašanjem nije nametala. Doživjela je prije par godina moždani udar pa je i ona zadnje godine svog života provela u domu za starije osobe. Katica Jurković Hordov


EDUKACIJA

Planinsko cvijeće

Pripremile: Višnja Crevar i Sonja Cukrov Sunko

Ružičasti žednjak (Rhodiola rosea), iz porodice tustika (Crassulaceae) Stabljika je jednostavna, uspravna, glatka, debela, naraste do 40 cm visine. Listovi su goli, jajasto kopljasti, mesnati, blijedozelene boje, poredani uzduž cijele stabljike. Cvatovi su na vrhu stabljike skupljeni u guste, gronjaste cvatove crvenkaste ili žučkastozelene boje. Muški cvjetovi imaju purpurne, a ženski zelene plodne listiće. Cvate od lipnja do kolovoza. Rijetka je i zaštićena biljka. Slikano: 16.06.2020. na Velikom Zavižanu.

Šumska suručka (Aruncus sylvester), iz porodice ruža (Rosaceae) Zove se još i Šumska kozja brada. Stabljika naraste do 2 m visine. Listovi su naizmjenični, dugački do 1 m, na dugačkim peteljkama, dvostruko ili trostruko su rasperani na jajaste liske dublje nazubljenih rubova i ušiljenih vrhova. Cvjetovi su sitni, skupljeni u guste metličaste cvatove duge do 50 cm. Muški su žućkastobijelih, a ženski snježnobijelih latica. Plodovi su goli, viseći mjehuri sa mnogo sitnih, smeđih sjemenki.Cvate od lipnja do kolovoza. Raste na vlažnim mjestima u šumama od gorskog do predplaninskog područja. Slikano: 6.07.2019. na području oko Kugine kuće, Velebit

Vlasasta mužika (Androsace villosa), iz porodice jaglaca (Primulaceae) Vlasasta mužika je trajna, zeljasta biljka. Stabljika je razgranata, dlakava, visoka od 2 do 10 cm. Listovi su dlakavi na gornjoj strani, cjelovitih rubova, skupljeni u prizemnu rozetu. Cvjetovi su pojedinačni ili skupljeni u štitaste cvatove, maleni, bijele ili ružičaste boje. Čaška je zvonasta. Plod je okruglasti tobolac sa malo sjemenki. Cvate od svibnja do srpnja. Raste na kamenjarskim travnjacima planinskih područja iznad 1500 m. Slikano: 31.05.2020. Visočica, Velebit

Šumska kozlačica ( Thalictrum aquilegifolium), iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae) Grmić u vrtačama i uz šumske putove, na visinama od 500 do 1600 m nv. Na razgranatoj stabljici, visine do 100 cm, su listovi dva, tri puta rasperani u tanke okruglaste, gole, modrikaste listiće. Cvjetovi su skupljeni u gustu gronju, nježno ljubičaste ili žućkasto bijele boje, a prašnici su na vrhu zadebljali, poput antena. Cvate od svibnja do srpnja. Uvijek nas obraduje svojom filigranskom ljepotom. Slikano: 6.06.2017. na putu za Budakovo brdo, Velebit

GLASNIK KAMENARA

19


A sad malo baleta!

K E J I L E J H E J I SM

Prošli put je bilo šire?

Na koljena... Fali pola metra noge!

Planinarski egzorcizam.

MENAR • ŠI KA

NIK BE

HPD •

Romantični poljubac.

Šator extra small.

OSNIVAČ I IZDAVAČ: HPD Kamenar, Kralja Zvonimira 42, 22000 Šibenik • UREĐIVAČKI ODBOR: Upravni odbor • GLAVNA I ODGOVORNA UREDNICA: Zorana Zorić • GRAFIČKA PRIPREMA: Merla design Šibenik • Naklada 100 • List izlazi povremeno i dijeli se besplatno

Profile for HPD Kamenar HPD Kamenar

Glasnik Kamenara br. 27  

Godišnje glasilo HPD Kamenar iz Šibenika

Glasnik Kamenara br. 27  

Godišnje glasilo HPD Kamenar iz Šibenika

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded