Skitnje po Velebitu

Velebit 2021. godine Nikada do sada nisam boravio na Velebitu više od 4 dana neprekidno. Ovog ljeta, 2021. godine pružila mi se prilika i rado sam je prihvatio. Posjetili smo Šegotski Tadijevac, Javornik, Veliki Rajinac, Kuginu kuću, Zavižan, Buljmu na Alanu, Lubenovac, Štirovaču, Krasno…

Prvi dan odabrali smo Šegotski Tadijevac jer nam je nakon dugog puta odgovaralo, nije duga vožnja ni dug uspon. Kratka vožnja do planinarski dom Mrkvište, uzimamo ruksake i kroz gustu šumu odlično označenom stazom isto tako i prohodnom na nekim mjestima malo jačim usponom za sat vremena došli smo na vrh. Putem nam je gusta šuma zaklanjala vidik i nakon malo odmora vratili smo se istim putem.

Osvanuo je i drugi dan u Carevoj kući, to nam je bila baza, a za ovaj dan odlučili smo ići na Veliki Rajinac, nitko od nas još nije tamo bio. Odvezli smo se do Apatašinove planinarske kuće i tu zatekli zagrebačke Špiljare kojima je to bila baza. Nakon kratkog razgledavanja planinarske kuće i razgovora s njima uputili smo se prema Velikom Rajincu, najprije makadamskom cestom koja će na još nekoliko mjesta do vrha presijecati stazu, potom ulazi u gustu šumu a to znači da nema ni vidika. Postaje nam vruće, otežano se diše, koraci su sporiji jer je počelo isparavanje. Kiša je prethodnu večer kratko padala. U nekoliko navrata uspjeli smo vidjeti brdo pa smo komentirali da je to Rajinac i da nema još puno s obzirom na to koliko dugo već hodamo ali prevarili smo se gadno, što više hodamo staza više ide u polukrug pa često zastajemo da se napijemo i odmorimo. Kad smo zadnji put došli na cestu i njom par minuta do mjesta gdje staza ponovno ulazi u gustu šumu te nas je dočekao jak uspon u realnom trajanju od pola sata a mi smo išli 45min. Nekoliko puta smo vidjeli litice pa smo mislili da je to vrh ali staza je zaobilazila te litice i išla dalje sve do jednog proplanka na kojem je bila čistina i lijep pogled. Slijedio je završni uspon od desetak minuta. Bili smo vrlo umorni i oduševljeni lijepim pogledom na Rožanske kukove i Zavižan. Povratak je bio istim putem samo jedan sat manje hoda nego pri usponu. Taj dan bio je Ranku rođendan pa smo ga nazvali i čestitali mu.

Treći dan bio je aktivni odmor, jedni su išli u šetnju na Lubenovac, drugi u Kuginu kuću (i ja među njima). Od Štirovače i kraja asfalta nastavlja se makadamska cesta do Kugine kuće koja je većim dijelom jako izravnana bagerima i traktorima koji izvlače i odvoze drva. Sama Kugina kuća bila je zatvorena zbog temeljite obnove. Odatle smo otišli 5 min hoda do Težakovačkog vrela gdje nas je kolega Ivo Slavica častio povodom rođendana. Povratak istim putem.

Četvrti dan smo išli na Zavižan, iz Botaničkog vrta, bez žurbe uputili smo se prema vrhu. Usput propuštajući one u silasku i one koji su iza nas išli (mlađarija) prema vrhu. Opće poznato je da uspon od Botaničkog vrta na Zavižan nije uopće zahtjevan, a onih zadnjih pet minuta hoda što se moramo (ne svi) pridržavati rukama je zanemarivo. Na vrhu nas je dočekao roj muha i obada a vidik je bio odličan. S vrha smo u daljini gledali medu na proplanku. U povratku ja sam oti- šao na Zavižansku kosu, drugi prema planinarskom domu gdje sam im se i ja pridružio u povratku s kose. Kasnije smo otišli na Vučjak a nakon povratka išli smo u svetište Majke Božje u Krasnom.

Peti dan idemo na Alan, na Buljmu. Od planinarskog doma prema Buljmi uputili smo se zapadnom stazom, kako nam je sugerirao rendžer, jer je lakša i svo vrijeme otvoren je pogled na more i otoke. Sve je bilo lijepo, staza prohodna, lagani uspon i onda odjednom staza ustvari završava. Tražio sam nastavak s obzirom da sam ja bio na čelu grupe ali je više nije bilo pa sam se uputio prema vrhu ravno kroz visoku travu i jakim usponom, dok su drugi čekali što ću im javiti. Po dolasku na vrh vidio sam tri staze koje idu prema planinarskom domu a samo je jedna markirana (boja se slabo vidi). Ovi drugi produžili su kroz visoku travu do jedne zaravni i odatle do vrha pedesetak metara laganim usponom. Povratak Premužićevom stazom.

Šesti dan idemo na Mrkvište potom na Javornik. Smatrali smo da je to dovoljno za taj dan i ovaj tjedan jer sutra kupimo prnje i idemo kući. Na Mrkvištu smo zatekli Senjane jer im je bio dan njihovog društva. Kratka ćakula i mi odlazimo prema Javorniku. Prvih desetak minuta je lagani uspon kroz šumu i klekovinu, potom do vrha slijedi vrlo jak uspon. Uz šalu i smijeh lakše smo podnosili napor i tako smo stigli na vidikovac za 40 minuta. Nije nam se žurilo nigdje pa smo tu ostali pola sata a potom smo otišli na vrh, oko 15 minuta od vidikovca. Gusto raslinje potpuno je zaklanjalo vidik. Zadržali smo se par minuta da se slikamo pa onda nazad na vidikovac, ovaj put guštali smo sat vremena u pogledu na Štirovaču, Veliki Kozjak, Šatorinu, Zečjak. Silazak je bio malo teži nego uspon, pa smo sporije hodali da slučajno netko ne padne. Uvečer smo se dogovorili da i naredne godine dođemo ovdje jer ima još puno brda na kojima nismo bili ili nismo bili odavno.

Velebit 2022. godine

Ove godine (2022.) došli smo u manjem broju nego lani, nas šestero, u isto vrijeme i mjesto, Careva kuća koja nam je idealna baza.

Po dolasku i smještaju trebalo je popraviti kompresor za ispumpavanje vode iz bunara u tank iznad kuće za potrebe sanitarnog čvora. Krešo, naš stalni domaćin nije znao kakav je kvar pa je Boris, uz improvizaciju, jer nije imao pribora, i uz dosta muke uspio otkloniti kvar. Nakon toga otišli smo u šetnju makadamskom cestom prema Begovačkom kuku na koji smo se penjali peti dan. Povratak istim putem.

Drugi dan, utorak, otišli smo na Alan jer nam je cilj bio uspon na Alančić. Aute smo ostavili kod spomenika te se uputili Premužićkom prema odredištu a svo vrijeme pratili su nas škuri oblaci. Puno puta sam prošao tom stazom i znao sam da ima putokaz za Alančić, hodali smo lagano i opušteno a prvi odmor napravili smo na križanju staza za planinarski dom a tu je bilo i signala za mobitele pa smo se javili svojima kući. Kad smo došli do mjesta gdje se odvaja nemarkirani put za Alančić putokaza nije bilo što mi je bilo čudno jer sam bio uvjeren da se odatle polazi. Dogovor je bio da prođemo još malo naprijed, možda je tamo put. Ali ga ni tamo nije bilo pa smo se vratili do mjesta za koje sam smatrao da se tuda ide na Alančić. Otišao sam ugaženim ali nemarkiranim putem a potom su se i drugi uputili za mnom. Put je vrlo lagan i pregledan i nakon pola sata hoda stiže se na brda s kojeg je prekrasan pogled na more i Zavižan. Na vrhu nas je ulovila kiša. U povratku smo našli tablu (putokaz) bila je na podu u travi i kamenjima.

Treći dan, srijeda, kiša do 9.30, u 10 h polazimo prema Vranjkovoj dragi, nas če- tvero, auto ostavljamo kod rampe i laganim korakom hodamo cestom prema lovačkoj kući. Sjetili smo se da je Ranku rođendan pa smo mu čestitali kad smo dobili signal. Kod lovaca smo se kratko zadržali zatim smo se uputili cestom do odvojka za Veliki Kozjak i Lubenovac, nije bilo vrijeme za otići na vrh V. Kozjak a i oblaci iz daljine su se počeli približavati pa smo se nakon odmora uputili nazad ovaj put markiranom stazom kroz šumu. Puno je otpalog drveća, od ceste do lovačke kuće, kojeg su ostavili šumari prilikom pilanja stabala. Pola sata nakon dolaska u Carevu kuću počela je obilna kiša praćena grmljavinom (ne bih volio da me grmljavina zatekne na vrhu V. Kozjaka, same stijene), padala je do večeri.

Četvrti dan smo išli u Nacionalni park Sjeverni Velebit ovaj put na Balinovac, koji je taj dan bio prilično prometan. Sipara je svaki put sve više pa tako i uspon traje malo duže nego inače, a i silazak. Po povratku s Balinov- ca otišli smo na kavu u planinarski dom na Zavižanu, gore smo uključili telefone i vidjeli prognozu do kraja tjedna koja nam je najavila kišu za subotu što se i ostvarilo.

Peti dan Krešo nas vodi na Begovački kuk na kojem su neki naši već bili prije 2-3 godine. Ide se makadamskom cestom, nema marki, nema putokaza, samo Krešo zna odakle početi uspon. HPS ne dozvoljava da se ta stijena markira! Kad se sa ceste siđe u šumu ide se kroz visoku i gustu travu i preko popadalih stabala do pod stijenu jakim usponom.

Na stablima su postavljene neke bijele trake kao putokaz koje su već propale i vrlo teško se uočavaju. Od stijene se ide zaobilazno prema vrhu (i četveronoške), dosta je neprohodno zbog drveća i raslinja, ima i procjepa. Stijena je visoka oko 30m i uska je, kad puše vjetar ili kad je mokro rizično je hodati po njoj jer je ponor s obje strane. To treba osigurati sajlama. Krešo je otišao sam do vrha, radi berbe ljekovitih biljaka, probala je i Smilja ali se nakon par minuta vratila, bilo je preteško. Svi smo rekli da više nećemo ići na Begovački kuk. Uvečer smo sjedili do kasno u noć, čuli smo grmljavinu i sijevalo je, bila je to najava sutrašnje kiše.

Šesti dan, subota je, kiša pada, ne može se nigdje ići i odluka je da ovaj dan idemo kući umjesto sutra. Nas četvero otišli smo u Krasno kupiti sir koji smo naručili u četvrtak, usput svratili na kavu i u svetište Majke Božje u Krasnom. Oko podne pošli smo kući, svraćamo na Mrkvište a tamo radna akcija u punom jeku, Senjani čiste okolo i unutar planinarskog doma, akcija za dan društva.

Sve u svemu zadovoljni smo ostvarenim.