HPD #
NIK BE
Glasnik Kamenara
MENAR # Å I KA
GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUÅ TVA KA $ # XXV. # # Pr "
Na vrhu Triglava, 24. srpnja 2019.
Na Ziru
Dinara
OBRAĆANJE
RIJEČ PREDSJEDNIKA Drage planinarke, poštovani planinari
J
oš jedna planinarska godina je iza nas. Vrlo slična prethodnoj. Plan izleta uglavnom je uspješno realiziran. Razlog nekoliko otkazanih izleta su vremenske neprilike. Dosta se planinarilo i u vlastitoj režiji. Ove godine uspješno je organiziran višednevni planinarski pohod u Julijske Alpe sa usponom na Triglav. Veliki broj sudionika pohoda se i popeo na najviši vrh Slovenije. Čestitam. Još jednom je organizirana planinarska škola, koju je uspješno završilo 13 sudionika. Hvala Gradimiri i ostaloj ekipi koji su organizirali i uspješno odradili ovaj ne tako jednostavan posao. Poučni planinarsko-ekološki put (PPEP) „Ante Frua„ u organizaciji s OŠ Petar Krešimir IV i dalje uspješno „putuje“. I dalje imamo problema oko markacija staza. Staza je puno, a članova Društva koji su voljni raditi na održavanju staza je nedovoljno. Nadam se da će se to promijeniti nabolje. Ove godine održana je izborna skupština Društva. Izabrano je novo rukovodstvo. Upravni odbor, nadzorni odbor i sud časti. U ime svih, kao i u ime starog, novog predsjednika, hvala članovima na ukazanom povjerenju.
Dabarski kukovi, Žuti kuk Dabarski kukovi, Žuti kuk Hvala svima koji su svojim tekstovima, fotografijama i sugestijama pomogli da i ove godine izdamo naš časopis. U nadi da će Društvo konačno ući u demografski oporavak, svim članovima želim čestit Božić i sretnu novu 2020. godinu, protkanu s mnogo lijepih planinarskih doživljaja. Vaš predsjednik Vinko Maleš
IN MEMORIAM
6DGLMD ,EUDKLPSDåLþ 1955. - 2019.
Draga naša Sadija, okupila si nas ovdje, na mjestu tišine, na kojem se danas čuju jecaji i osjeća neizmjerna tuga. Dok te ispraćamo na tvoje posljednje putovanje, u tvoju Bosnu, zelenu i borovitu, koju si toliko voljela, naviru nam sjećanja na zajednička druženja, uspomene po planinama, priče, šale. Na našem posljednjem zajedničkom planinarenju u lipnju ove godine, pohod na Mrsinj-grad u Lici, šalila si se na svoj račun “Tko će mene ovoliku popeti gore!” Svojom voljom i upornošću, popela si se i bila tako ponosna na sebe. Uz lijepe uspomene ostaje nam tuga, bol u srcu i praznina. U našim sjećanjima ostat ćeš kao žena plemenite duše koja je voljela svoju obitelj i prijatelje, uvijek rado i nesebično pomagala, koliko god je mogla, svima kojima je pomoć bila potrebna. Rastajemo se u uvjerenju da ćeš negdje iznad ovozemaljskog, u nekoj drugoj dimenziji znati da su te tvoji planinari voljeli i cijenili i da ćeš pronaći svoj mir. Bilo je lijepo poznavati te i družiti se s tobom. Nedostajat ćeš nam. Tvoji “Kamenarci” GLASNIK KAMENARA 2
DALEKA PUTOVANJA
Na Triglavu prvi put
Pogled s Triglava na Kredaricu Slovenija, Triglav, 22. - 27. srpnja 2019.
Kad sam kao novi član društva, prije dvije godine prvi put uplatila članarinu i postala dio ove zajednice, kad sam postala član HPD Kamenar, nisam ni slutila da bih jednog dana mogla pisati o izletu na Triglav... mislila sam da sam ja predodređena samo da čitam takve članke. Ali život je nepredvidiv, a životne poteškoće nam ponekad daju snagu da napravimo i ono nemoguće, da dohvatimo vrhove o kojima nismo ni sanjali, kao što su meni dale ogromnu volju da se pokušam popeti na Triglav. Kad god bi me netko pitao da li mi je bilo teško, moj odgovor je bio: “Da, ali ja bih opet išla”
K
renuli smo u ponedjeljak, dobro raspoloženi, ali ipak sa velikim uzbuđenjem, jer ovo je nešto novo, ovo je za nas potpuno drugačije, četiri dana trebamo hodati sa svim svojim stvarima od jednog doma do drugog. Moj ruksak i torba su bili preteški. Kako sam netom izašla iz opće planinarske škole, slijedila sam upute predava-
Krećemo na uspon na Triglav iz Aljaževog doma ča, ali ipak ponijela previše stvari. Ali vratimo se na početak. Uz nekoliko stajanja po autocesti u popodnevnim satima dolazimo do Mojstrane i obilazimo slap Peričnik koji je sa svoja 52 m jedan od najviših slapova u Sloveniji. Nakon kratkog zadržavanja nastavljamo do Aljaževog doma gdje GLASNIK KAMENARA
je planirano prvo noćenje pred odlazak na uspon. Raspoređujemo se po sobama i tu nas je nakon večere čekalo pravo slaganje ruksaka uz pomoć iskusnijih kolega koji su već bili u Alpama. Iako smo ostavili dosta stvari u autobusu i smanjili volumen ruksaka, još uvijek je bio težak. 3
DALEKA PUTOVANJA
Ispred doma Planika nakon spusta Gužva na usponu prema Triglavu
Prema Kredarici Detalj s uspona
Uspon iz Aljaževog doma prema koči Valentina Staniča
Prema Kredarici
Na usponu prema koči V. Staniča
Silazak s Triglava GLASNIK KAMENARA 4
DALEKA PUTOVANJA
Kad se tabani užare Ujutro smo krenuli oko 07.30 staza je vijugala desno uz potok, pa malo kroz šumu, skrenuvši lijevo preskočili smo potočić i počeo je malo strmiji uspon i vrlo brzo smo ugledali prve sajle i klinove na vertikalama. Penjali smo se sve više i stalno zastajkivali, gledali smo unatrag gdje su se otvarali prekrasni vidici na dolinu Vrata i okolne vrhove. Odmah prvog dana ugledali smo kozoroge koji su nas počastili došavši nam sasvim blizu, dok smo mi njih počastili s nešto hrane. Korak po korak u popodnevnim satima smo došli do doma Valentina Staniča ili kako bi domaćini rekli Staničeve koče. Tu nas je čekao nevjerojatan zalazak sunca, odmor, večera, postelja. Slijedeće jutro smo nastavili uspon i ubrzo stigli do Doma Kredarica, gdje smo sa strahopoštovanjem gledali tu ogromnu stijenu na koju smo se trebali popeti. Već se dalo vidjeti dosta ljudi koji se penju prema vrhu. Ostavili smo ruksake u domu i sa bočicom vode krenuli na završni uspon. Ne pitajte me za vrijeme, ne znam ni kad smo krenuli, niti koliko nam je trebalo do vrha… jer dok smo se penjali ove dane, zapažala sam sve… biljke, rječicu, stijene, stazu, pogled prema dolinama, kozoroge… zapažala sam sve osim koliko je prošlo vremena. Dolazak na vrh izmamio mi je osmijeh i osjećaj koji ću pamtiti cijelog života. Uspjeli smo. Nas jedanaest članova HPD Kamenar je krenulo i svih jedanaest se popelo do vrha. Čestitanje, grljenje, poljupci, svi smo bili presretni. Slijedilo je fotografiranje kojem skoro da nije bilo kraja pa su nas druge grupe požurivale, potom povratak na Kredaricu i zatim spuštanje
do doma Planika. Smjestili smo se u sobu i nasmiješeni razmjenjivali smo utiske, smijali se, veselili. Treći dan je počeo kao i dosadašnja dva, nakon doručka krenuli smo preko Hribarice prema Triglavskim jezerima. Hribarica je fascinantna kamena zaravan koju je najbolje opisati, kako bi naš vodič Dijana rekla, kao mjesečevu površinu. Prešavši Hribaricu staza se počinje spuštati i smatrali smo da smo došli do lakšeg dijela. Međutim, na blagoj nizbrdici naša Triglavska jezera se Dijana poskliznula i pala, ozlijedila je mišić i unatoč dužoj stanci od sat vremena bolovi nisu prestajali. Vidjeli smo da neće moći nastaviti hodati te smo bili prisiljeni pozvati pomoć. Tu se osjetilo koliko smo bili složni i spremni jedan drugom pomoći, a vidjelo se i da je Opća planinarska škola, koju smo nekoliko nas na proljeće sa uspjehom završili, bila od velike koristi. Od trenutka kad smo dobili signal za telefon do dolaska pomoći prošlo je malo više od pola sata. Dobili smo upute da spremimo sve svoje stvari u ruksake, jer Pogled na Bohinj bi ih vrtlog koji helikopter napravi mogao dignuti u zrak te bi time ugrozili i sebe i spasioce. Dočekali smo helikopter u stavu Y, a kad su spretni momci došli do naše Dijane na brzinu smo skupili svoje stvari i malo se udaljili da ne smetamo prilikom podizanja nosila u helikopter. Naša Gradimira je preuzela ulogu vodiča, te nas je stazom uz Triglavska jezera dovela do Koče pri Triglavskih jezerih, gdje smo se sastali sa našim kolegama iz društva koji su obilazili drugi dio Triglavskog nacioPogled na Alpe nalnog parka. Puni dojmova pričali smo im o protekla tri dana, o Dijaninoj nezgodi mjenjivali fotografije, poruke, naši telefonski koja je sretno završila, o pogledu sa Malog i razgovori bili su dugi, a duboki dojam nakon Velikog Triglava. ovakvog izleta je trajao danima, jer osim što Četvrtog dana spuštali smo se do Bosmo imali uspješan uspon mi smo se i jako hinjskog jezera, a brigu o nama i vođenje grudobro zabavljali. Imali smo sreću s vremepe preuzela je Sonja. Već samim jučerašnjim nom te su nas ljetne oluje zaobišle i dozvolile spuštanjem iz pojasa bez vegetacije u zeleni da se sigurno popnemo i spustimo s planine. predio promijenila se i staza pod nogama. Za mene je ovaj izlet poseban. Shvatila Od golog, surovog kamena, sipara, visokih sam da se, ako se jako i iz srca želi, može stići stijena prešli smo na pretežno zemljanu podgdje god hoće, korak po korak, dan po dan, logu, šetali smo kroz grmlje, šume, livade, stijena za stijenom, samo treba slijediti svoj san. proplanke, prošli pored Doma na Komni i Triglav je veličanstven! preko 48 serpentina spustili se do Bohinja I ponavljam što sam na početku rekla: gdje nas je čekala naša Dijana. Ja bih opet išla! Po povratku kući međusobno smo razLada Jakovčev, foto I. Ercegovac GLASNIK KAMENARA
5
IZLETI
ÿXGHVQD ÿYUVQLFD
Hajdučka vrata snica obasjana mjesečinom oholo se ogledava u srebrnom odsjaju na uspavanoj površini jezera. Sutra rano ustajanje, vožnja makadari slobodna dana. Pljušte prijedmom, malo lošijim makadamom, grupa trlozi, ideje, izračuni, kilometraže, kača u punom zamahu (provjeravamo smjer) troškovi i izbor tjedna je Čvrsnica. Surovi plai stižemo do Vitlenice, početne točke uspona ninski masiv čiji obronci stražare nad Drežna Veliki Vilinac. nicom, Jablanicom, Divom Grabovicom i Blidinjem. Šuma okupana jutarnjom rosom, cvijeStižemo na Blidinjsko jezero. Smještaj će u najljepšem, savršenom spektru boja tek je u novom planinarskom domu “Orlova stisneno otvara latice. Slijedi prepoznavanje svana”. Lagana šetnja uz jezero. Neodoljiva Čvrkog pojedinog cvijeta. Naziv hrvatski, bosanski, latinski, fotografiranje. Zaključak - ovako nećemo daleko stići! A da to slikamo na povratku? Ideja baš i nije bila sjajna, pokazat će vrijeme na povratku. Izlazimo iz šume, otvaraju se vidici, neki planinari nas prestižu, neki odmaraju. Moglo bi se slobodno reći - Čvrsnica je Planinarski dom Vilinac danas mnogima bila izbor
14. - 16. lipnja. 2019.
T
GLASNIK KAMENARA 6
Encijan dana. Stižemo na raskršće. Smjer Hajdučka vrata ili vrh Veliki Vilinac. Jednoglasno Hajdučka vrata ili Mijatov prolaz. Hajdučka vrata su nesvakidašnji prirodni fenomen, neobične ljepote, prolaz smješten na 2000m/ nv iznad kanjona Dive Grabovice. Stoljetni atmosferski utjecaji (vjetrovi, kiše, sunce) u stijeni su napravili kružni otvor - čarobni prsten promjera oko 5m. Legenda kaže sa je kameni prsten bio mjesto na kojem su se odmetnuti momci ovih krajeva proglašavali hajducima. Kad jednom prođu kroz Hajdučka vrata, zavjetuju se da će čuvati družinu uvjereni da prolazak donosi sreću i da ih ne može stići nepravda, metak ili zakon.
IZLETI
Korenica, 16. lipnja 2019. - 1112 mnv
0UVLQM *UDG
Jezero Crljenak
Mrsinj
V
Pogled na Vilinac Sunce prži sve jače, vrata izgledaju sve dalje. Odjednom nestvaran prizor. Ogroman prsten u stijeni nevjerojatne ljepote, pogled na kanjon Dive Grabovice. Ne čini se tako moćnim. Kao da bi ga jači nalet vjetra ili nanos snijega mogao urušiti. Ipak, on stoljećima bdije nad kanjonom i odolijeva svim nedaćama. Možda ga podupiru legende, vile ili hajduci?! I slijedi potraga za bilo kakvim zaklonom od podnevne vrućine. Sklanjamo glavu u prvi zaklon, kišobran glumi suncobran, mozak je definitivno u fazi pregrijavanja. Gdje ćemo sad? Dom ispod Vilinca! Hladna cedevita, topla crna kava, tutanj grmljavine iz daljine, prijeteći kišni oblaci nad nama. Pa sad, ako već misli padati neka pada, samo da ne grmi. Gledamo u štapove (karbonski, aluminijski ili koji već). Ni jedni nisu dobri pri grmljavini pa koraci postaju sve duži i brži, trava i zemlja sve klizaviji, šuma sve tamnija i stižemo do automobila. Arsen bi rekao - A onda susvita! Gromovi paraju vrhove Čvrsnice, kiša pljušti, prozori se magle, vruće, vruće! Grčevi, kako ispružiti nogu a ne izići vani? Puno pitanja, odgovor samo jedan - treba prestati kiša. Odjednom muk, utihnuli gromovi, prestala kiša i kako bi rekli stari Latini - Post nubila Phoebus (Poslije oblaka dolazi sunce). Do jezera stižemo sa zadnjim zrakama sunca. Smiraj dana, kraj izleta za dugo, dugo pamćenje. Biserka Dejanović Stošić, foto S. C. Sunko
eć je vruće iako je tek sredina šestog miseca. Nas 19 ipak je krenulo do Korenice jer uspon na Mrsinj nije ni težak ni dug. Da se nismo za ništa toliko vozili ja sam zamolila Marijanu, predsjednicu PD Mrsinj, da nam malo pokaže i druge vrhove i dijelove staze. Nakon kave idemo na stazu od Borja do kampa. Sve je kroz šumu ali je odmah uspon i strmina, tako da smo uskoro svi dahtali. Ipak smo se za kratko vrime uspili popeti do vrha gdje smo napravili pauzu i slikavanje. Produžujemo do Poljica i špilje Snježnjače, dubine 30 metara koja nas je oduševila svojom dubinom i hladnoćom. Idemo sad na drugi vrh, Nikina plasa (1126 m), koji je i najviši vrh u okolici Korenice i Krbavskog polja. Staza nas vodi kroz šumu iako je šumarija sve raskrčila i uništila stazu. Srića da je bilo suho pa smo se uspili popeti i taj vrh iako ih je nekoliko ostalo odmoriti u šumi. Uspon je iza šume lip i pun je šumskog cvića a pogledi pucaju po čitavom Krbavskom polju sve na Liku. Vrime se počelo mrgoditi i grmiti, pa smo požurili do sela Krbavice na izvor rječice Krbavice. Oprostile smo se od naših divnih vodičica i krenule u Macolu na kavu, a kiša je pljusnula taman kad smo ušli u bus prima Šibeniku. Mirna Morić
Nikina plasa
GLASNIK KAMENARA
7
AKTIVNOSTI DRUŠTVA
E
vo (i ovaj put) Predsjednik me zadužija da nešto napišen za naš Glasnik o tradicionalnom izletu za ispraćaj stare planinarske godine, jer tada to nije napravljeno, a fali tekstova i fotografija za naš list. E, ne pita on mene šta san ruča prije dva dana, nego za događaj iz prosinca 2018., ko se može sititi ….. Kažen ja njemu da će to bolje Gradimira napisati, mlađa je i bolje pamti, a on će meni: nema ti ona vrimena a ti si u mirovini i uvati se posla. Dobro, evo sićan se da se nismo baš proslavili šta se tiće odaziva. Mislin da nas je bilo dvadesetak, ali to i nije utjecalo na raspoloženje u autobusu. Odma je započela zafrkancija uz neizostavnu pauzu zbog onih šta se (još) nisu probudili, ali oče čim popiju prvu jutarnju kavu. Naša (vodič-ka) Gradimira nas je cilin puton animirala, a dok smo se približavali Obrovcu, započela je temeljito o povijesti tog grada da je vozač mora sporije voziti, pa čak se i zaustavija dok ona nije sve (šta je naumila) izgovorila. Kad smo već stali onda je najbolje malo protegniti noge, bar do prvog kafića. Nastavkom putovanja, nižu se kilometri. Čim smo se popeli u Liku, skroz druga slika, sve se bili, prava zimska idila, za poželiti (ali ne više od par dana). I Gospić je sav pod snigon, ali mi idemo po programu. Prvo u Muzej, koji je prostorno malen ali ima zani-
Gospić, Prašina, 15. - 16. prosinca 2018.
Opet Prašina Tradicionalni izlet za ispraćaj stare planinarske godine 2018. mljive sadržaje. U izložbenom prostoru upravo su bili izloženi portreti slavnih i poznatih žena iz Hrvatske i svita. Evo samo nekih imena: I.B. Mažuranić, Slava Raškaj, Karolina Riječka, Isidora Duncan, Josephine Baker, Coco Chanel itd, itd. u arheološkom dijelu još interesantnije, a u etno dijelu lipo sve uređeno po starinsku (dobro su jadni i priživili bez struje i interneta). Nakon izlaska iz Muzeja, grupa se razdvojila, jedni u park šumu Jasikovac (omiljeno izletište Gospićana), a drugi u đir po gradu. Naravno da niska temperatura nije baš povoljna za duge šetnje, a kako je autobus bija na parkiralištu Lidla, većina je ušla u dućan malo se ugrijati i dopuniti „zalihe“ u ruksaku. Nakon toga brzi ručak u piceriji Tomislav i nastavak puta prema Prašini. Već se smračilo kad smo stigli, rasporedili smo se po sobama, nagarili radijatore i sređivali se za „svečanu“ večeru. Ka i na dosadašnjim veselicama i plesnjacima, planinarke su u glavnoj (plesnoj) ulozi, muški malo plešu, više kibiciraju. Zorana je škljocala fotoaparaton i sve to arhivirala, nek se
Pozorno slušamo
Malo plesa
Mala ali odabrana grupa GLASNIK KAMENARA
8
zna. Gradimira je odabirala pisme sa svog laptopa. Uglavnom brzi ritam, nema u nje sentiša (za nas malo starije). A za ne virovat, bila je u „piđami“, je, je ozbiljno (ajde dobro, nije piđama nego one vražje tajice, ali su ko piđama na male Miki Mause !! biće posudila u Josipe). Štaš kod ženskih sve prolazi, takva je danas moda. Potrošilo se dosta energije, a sutra nas čeka dugo hodanje, pa smo se svi povukli u sobe. E, a zaboravija san van reći da me dopalo spavati u prostoru u kojem su tri sobe. Bračni parovi; Slavice, Bumbaci i Bausi, a ja lipo zgrabija sobu s prozoron, ali čin ga otvoriš, soba je ledena za pet minuta. Bumbaci su bili u prolaznoj sobi, e ali su imali TV. Kako se ja ponekad noću prošetan (samo do WCa) ali tiho tiho, ko leptirić da nikog ne pro-
DJ Gradimira
AKTIVNOSTI DRUŠTVA budin, vidin Gradimira se (biće u snu) otkrila, pa računan kako je sva onako tanka i zimogrozna, lipo ću je pokriti da se bolje ugrije. Ujutro je bila rumena ko jabuka, kaže da se sva upalila od vrućine, hmmmm. Nakon doručka dobro umotani i opremljeni za duboki snig, hrabro krećemo u snježne nanose. Nikola i Gradimira drže pravac i ritam prema Stupačinovu, jer se odustalo od planiranog uspona, pa nam je bolje napraviti veliki „krug“ po Baškim oštarijama. Koja uživancija, mir i tišina, vedar i sunčan dan, fotoaparati škljocaju, a ni mobiteli ne zaostaju samo se ne čuju. Ma koje skijanje, koji Grenobli i(li) Dolomiti, šta nama primorcima triba više od ovoga. Nikola i Dražen (iskusni lovci) kad naiđemo na tragove nam tumače od koje su beštije. Kažu evo ovo je od zeca, ma daj kolki je to zec, da nije zečica na dvi noge kad je ovoliko duboki otisak. Vrag će ga znati, pa valjda lovci znaju kolki su zecovi u Liki. Malo po malo stigli smo do kolibe hrvatskog „Rombinzona“ Prpe (koji je na žalost upravo ovih dana nađen mrtav), odatle na vidikovac Kubus i dalje cestom u hostel Baške oštarije, di ima štrudela od svih vrsta voća. Uz hostel je i mala privatna sirana, pa smo se svi opskrbili za po putu ako zatriba. Mogli bi komodno na autobusu napisati „sirela“ kolko smo ga unili. U Prašini nas je dočeka ručak i onako punih želudaca i dojmova možemo se polako truskati prema Šibeniku. Eto ti moj Predsjedniće, vidiš da mi moždani još rade, evo ti pa sad lipo čitaj ali pomljivo da ti šta ne uteče. Pogledaj i slike u prilogu. Planinarski pozdrav. B.B., foto I. Ercegovac, B.B.
Trilj, 15. rujna 2019.
Dani planinara Dalmacije N
ekolicina nas bili smo i na Danima planinara Dalmacije u Trilju! Šteta što nas nije išlo više jer je bilo prekrasno. Bilo je društava iz čitave regije, puno druženja, igara i staza prema Kamešnici. Mi smo se odlučili za Tovarnicu (1264 mnv) jer nitko od nas do sada nije bija tamo i pogodili smo!!! Vrh sa pogledom na Buško jezero i sve okolne planine. Šteta što nam je puhala fortuna bure, pa se nismo baš mogli diviti pogledima jer smo morali paziti da nas bura ne otpuše.
Naš domaćin Stipan se stvarno potrudija i bija nam vrhunski vodič. Pokaza nam je sve lipote Triljskog kraja. Selo Rude sa istoimenom rijekom i njenim izvorom a posli nas je vodija na izvor Graba i u selo Grab gdje smo vidili mlinice stare sto godina koje su i dan danas aktivne, pa smo usput svi pokupovali brašna i pure. Posli pića smo išli na vidikovac iznad Trilja i u Gardun Rimske legije tj. ostatke vojnog logora. Dok smo sve to obišli došlo je četri ure i vrime za ručak. U parku u centru Trilja smo
Tovarnica se susreli sa planinarima iz čitave naše zemlje a bome i susjednih država. Uslijedile su igre, balote i muzika, a mi smo se zadovoljni odlučili vratiti u Šibenik, a naš Ivica je uzeo zahvalnicu. Do novog susreta iduće godine! Mirna Morić
U Zvečanju, 20. listopada 2019.
Milanova staza
U slutnji, u čežnji daljine, daljine, u srcu, u dahu planine, planine …
S
tanica planinarskih vodiča Split postavila je Spomen ploču na početku Milanove staze, svom prvom pročelniku i jednom od osnivača Stanice Split - Milanu Sunku. Spomen ploča se nalazi na početku staze koja vodi od Zvečanja prema najistočnijem mosorskom vrhu Lišnica, 950 mnv, kod crkvice Gospe od Začeća u Zvečanju. Svečano otvaranje bilo je nakon obavljenog 4. Tradicionalnog uspona „Mila-
novom stazom“ od Gata na vrh Lišnica. Spomen ploču su otkrili prvi tajnik Stanice Split Neven Svetec i pročelnica Stanice Split Sonja Nikolin Weindinger. Milan Sunko cijeli je svoj život posvetio i živio za planine. One su bile njegov stil života. Svestrani planinar, planinarski veteran, legenda, vođa, planinarski vodič koji je život posvetio planinarstvu i nadasve vodičkoj službi, te nesebično prenosio svoje bogato znanje na mnoge
Riječ za spomen GLASNIK KAMENARA
Početak Milanove staze nove generacije planinara i vodiča. Bio je član planinarske organizacije punih 58. godina i imao 38. godina vodičkog staža, obavljao je razne funkcije u planinarskoj i vodičkoj organizaciji za koje je dobio mnoga priznanja. Osim toga bavio se i pisanjem planinarske literature i knjiga od kojih su najpoznatiji Priručnik iz orijentacije, 1995. i Podsjetnik za planinarske vodiče, 1997. kada takvih priručnika nije ni bilo, te brojni drugi podsjetnici, spomenice, projekti ... Sve je to radio s izuzetnom strašću i ljubavi. Od 2004. do 2014. bio je član HPD „Kamenar“ iz Šibenika. Mi smo imali čast učiti od najboljeg, iskoristimo to i nastavimo slijediti njegov put. Dijana Tudorić 9
IN MEDIAS RES
Pregled druĹĄtvenih aktivnosti u 2019. 0QljB QMBOJOBSTLB Ă˜LPMB r %BO %SVĂ˜UWB r 11&1 "OUF 'SVB r %BMFLB QVUPWBOKB r %SVĂ˜UWFOJ J[MFUJ J [BCBWF J KPĂ˜ QVOP UPHB
SIJEÄŒANJ 13. sijeÄ?nja, Skradin - Ĺ ibenik, voditelj: Radojka SkoÄ?ić 20. sijeÄ?nja, Dani HPD MalaÄ?ka, voditelji: Upravni odbor - Mirjana Granić
Crnopac
TRAVANJ
Skradinski buk
VELJAÄŒA 28. veljaÄ?e - 7. travnja Opća planinarska ĹĄkola, voditelj: Gradimira Bumbak
6. - 7. travnja, Svilaja, zavrťna vjeŞba Opće planinarske ťkole, voditelj: G. Bumbak 7. travnja, IŞ, voditelj: Branko Borak 13. travnja, PPEP Ante Frua, voditelj: Branko Borak 14. travnja, Dani Druťtva 28. travnja, Prosik, voditelj: Dijana Tudorić
OŽUJAK 3. oŞujka, Perun, voditelj: Mirna Morić 10. oŞujka, Poťtak, voditelj: Paťko Ninić 17. oŞujka, Stap, voditelj: Gradimira Bumbak 24. oŞujka, Crnopac, voditelj: Ivica Ercegovac 31.oŞujka, Pag i Metajna, voditelj: Sonja Cukrov Sunko
Prosik
SVIBANJ 11. svibnja, Ferata Perunika, vjeŞba, voditelj: Dijana Tudorić
LIPANJ
Stapina
2. lipnja, Badanj, velebitski, voditelj: Nikola MIhaljević 9. lipnja, OmiĹĄ, ZakuÄ?ac, voditelj: Mirna Morić 13. lipnja, Izborna skupĹĄtina DruĹĄtva 16. lipnja, Mrsinj, voditelj: Mirna Morić
GLASNIK KAMENARA 10
IN MEDIAS RES Veliki Šibenik
Dinara 22. lipnja, Tradicionalni pohod na Dinaru, voditelj: SPV Šibenik 30. lipnja, Ozeblin, voditelj: Ivica Ercegovac
LISTOPAD 6. listopada, Veliki Šibenik, voditelj: Gradimira Bumbak 13. listopada, Zoranićev vrh, voditelj: Sonja Cukrov Sunko 27. listopada, Zir i izvor Une, voditelj: Ivica Ercegovac
SRPANJ 22. - 27. srpnja, Triglav, voditelj: Dijana Tudorić
Zoranićev vrh
RUJAN 15. rujna, Šugarska duliba, voditelj: Gradimira Bumbak 22. rujna, Ždrilski kuk, voditelj: Nikola Mihaljević 27. - 29. rujna, Orjen, voditelj: Branko Borak
Zir i vrelo Une
Ždrilski kuk Orjen
PROSINAC 1. prosinca, Martinska - Prižba, voditelj: Radojka Skočić 19. prosinca Redovna skupština Društva Osim navedenih aktivnosti naši su članovi u manjim skupinama organizirali i druge brojne izlete diljem Lijepe naše. GLASNIK KAMENARA
11
RAZMIŠLJANJA
J
ednog lijepog sunčanog dana ove jeseni, put me doveo u Fužine. Uz primarni razlog imam nešto vremena i za druge aktivnosti. Na pameti mi je obližnji Burni Bitoraj i njegov vrh. Opremu imam, vedar i topao dan je poslije jučerašnje kiše, priroda koja se taman ogrnula u jesenje žute i rumene tonove, planina, šuma... sve me zove i mami. Nisam se dugo premišljao, plan i pojedinosti imam i znam od ranije, donosim odluku i idem. Stazom sa Javorja imam nešto više od jednog sata hoda do vrha Bitoraj 1386 m visokog. Put vodi stalno kroz šumu, krivuda malo gore, malo dolje, provlačeći se među stablima, kamenjem i vrtačama, a u gornjem dijelu neko vrijeme prati izduženi kameni greben planine obrastao šumom. Vrh je skupina stijena koja svega nekoliko metara strši iznad šume, ali omogućava izuzetan i širok vidik na veliki dio Gorskog Kotara, brojne vrhove, šume, stijene i naselja, Mrkopalj, Sunger, Brestova Draga…, desno Bjelolasica i njezini vrhovi, s druge strane u daljini prepoznajem Risnjak, vidim odbljesak sunca na nečem, po položaju vjerojatno na prozoru Šloserovog doma, koje se taj tren tako namjestilo, a za nekoliko minuta nije ga više bilo, dalje iza Snježnik itd. Uživam u pogledu i ljepoti prostora. Nigdje nikoga, potpuno sam i tako cijelim putem. Burni Bitoraj ovaj put se ne predstavlja u skladu sa svojim imenom, naime, na vrhu gotovo niti daška vjetra, a kamoli ljute bure. Sa vrha se spuštam neko vrijeme na drugu stranu do Bitorajskih Bijelih stijena, vidjeti stijene Imperator i Savjetnik, a onda nazad na dolaznu stazu. Tu sam naišao na jedan prilično divlji, strm, raskvašen i klizav, a time i opasan dio terena, na kojem sam nekoliko puta proklizavao, ali bez većih poteškoća. Premda imam pouzdanja u sebe i svoje snage, nikad nije moguće sve predvidjeti. Pomislio sam što bi bilo da padnem na kamenje i ozlijedim se, nešto slomim, kako bih se izvukao iz te situacije? Ta pomisao me i ponukala da podijelim sa drugima ovu temu i postavim pitanje sa početka teksta, treba li sam ići u planinu. Kada na to pitanje odgovaram drugome onda je odgovor nedvosmislen - ne, radi sigurnosti, jer kad si sam, od banalnog razloga može se stvoriti ozbiljan problem, a i više od toga. Međutim, kad odgovaram sebi,
Sam na Bitoraju Treba li planinar ići sam u planinu? Po planinarskim pravilima odgovor bi bio - Ne! Ali, ipak...
Pogled s Bitoraja tada odgovor nije tako jasan i izričit. Planinarenje je primarno društvena aktivnost, ali poznajem više ljudi kojima je samotno planinarenje stil i izazov, koji su sami prošli brojne planine, staze i vrhove. Ne spadam u tu kategoriju, međutim, u različitim prigodama, dosta puta sam prekršio pravilo i išao sam, zov planine bio je jači od pravila, opreza ili straha. Na takvim izletima imao sam i neobičnih susreta i doživljaja. Proljetos, u predvečerje jednog sunčanog dana, u kratkoj šetnji Velebitom u blizini Gospića, kako sam tiho došao, našao sam se iznenada oči u oči na petnaestak koraka sa velikim veprom samcem, koji je radio svoj posao i očito iznenađen, srećom ne i ugrožen, podigao glavu i netremice mirno gledao u mene, isto kao i ja u njega. Potrajalo je to nekoliko trenutaka, a onda smo, prvo on a zatim i ja, žurno otišli svaki na svoju stranu. Da sam bio u društvu teško bih naišao na njega, jer bi nas čuo i sklonio se na vrijeme. Bilo je susreta i sa ljudima koje sam upamtio. Jednom davno, dok su još na životu bile generacije koje su pamtile vremena kada se vodilo računa tko i kuda hoda i po brdima, u jednom mome pohodu na Svilaju, susretnem stariju ženu koja je čuvala ovce. GLASNIK KAMENARA
12
Javim joj se, pozdravim i malo popričamo. Kod nje vidim onaj karakteristični gorštački oprez, lagano nepovjerenje i dvosmislenu neodređenost u iznošenju svojih stavova, vjerojatno kao posljedica životnih okolnosti i životne škole. Na rastanku ona će meni nešto bi Vas upitala, može kažem, - a idete li Vi u Svilaju po zadatku? Da, da, po zadatku odgovorim, ne pitajući na kakav zadatak misli. Dobro onda, pa sretno, ona će i tu naš razgovor završi. I što reći kao zaključak na postavljenu temu, vjerojatno opet više drugima nego sebi i opet više kao prilog za raspravu nego kao moj konačni stav. Planine su izazov, imaju svoje čari i privlačnu moć i zvat će opet, a mi se odzivamo na razne načine, no, ne treba zaboraviti da one kriju i mnoge opasnosti. Planinarima bih rekao neka ne budu lakomisleni, da se drže planinarskih pravila, a sve što čine neka bude ozbiljno i promišljeno, koliko god je moguće. Prije nego krenete, proučite i planirajte izlete, pripremite se, išli sami, u društvu ili vas netko vodio, uvijek se postavite aktivno, tako učite i vježbate. U konačnici, sve što radimo, najviše sebi radimo. Nikola Mihaljević
RAZMIŠLJANJA
Od Svilaje do Orjena N
e mogu vjerovati da je već prošlo punih 30 godina otkad sam se upisao u Društvo. Imam dojam da je to bilo jučer. Moj prvi izlet bio je na Svilaju, iz pravca Zagore. Iza toga uslijedili su Promina, Kozjak, Dinara, Velebit, Biokovo... i svakom sam se radovao kao da je prvi. Sebe smatram staromodnim planinarom. Naime, sve sam učio sam, u hodu, na terenu, nitko od starijih kolega mi nije ništa pokazao, dok ja, naprotiv, rado svoje znanje podijelim sa manje iskusnim kolegama. U mojim počecima nije bilo facebooka, interneta, planinarske literature. Moj internet je bio teren, tu sam polako i mukotrpno stjecao danas lako dostupna znanja i iskustvo, dok mi je facebook bio “Hrvatski planinar” u kojem sam kao i u našem Glasniku objavlji-
vao svoje dojmove i iskustva sa izleta. Saznanja o planinama i planinarstvu crpio sam iz članaka Stipe Božića, rijetkih tv emisija i izmjenom iskustava sa drugim planinarima na raznim susretima. Danas je sve puno lakše, upišeš u tražilicu što te zanima i u trenu na tisuće podataka i članaka nađu mi se pred očima. Tijekom ovih godina pohodio sam veliki broj planina, upoznao puno ljudi i posjetio puno mjesta do kojih sigurno ne bi došao da nisam planinar. Svaku udrugu, pa tako i našu čine ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, različitih karaktera i interesa. Neki su tu zbog planinarenja i druženja, drugi da ispolje svoje komplekse i frustracije, ipak ti se ne zadrže predugo jer ih svi, kao i ja nastoje izbjeći. Svaka je planina lijepa na svoj način,
Mali Kabao
Pogled prema Velikom Kablu GLASNIK KAMENARA
Svilaja 1989. kad je gledam iz podnožja vidim samo obrise, a to je za mene kao da gledam kuću kojoj ne poznajem unutrašnjost, dok ne uđem. Pogled iz “ptičje perspektive” i prije i sad me duhovno obogaćuje. Ne mogu ni za jednu planinu reći da mi je draža od druge, ne smeta mi ni hladnoća, ni vrućina, ni vjetar, samo magla, nju ne volim. Iznimno poštujem planinu i njena pravila. Nikad nisam olako shvaćao odlazak u planinu, za svaki izlet sam se dobro pripremao na način da saznam sve što je važno znati i to je vjerojatno jedan od razloga zašto nikada nisam doživio nikakvu nezgodu. Planina me uvijek opuštala, koliko god uspon bio težak, uvijek sam joj se vraćao. Kada sve skupa saberem, bilo je puno znoja, prijeđenih kilometara, potrošenih cipela, umora, ali i puno zadovoljstva. Nikad zbog toga nisam zažalio. Još uvijek imam motiva i želje za upoznavanje novih krajeva i ljudi. Ono što posebno volim i što me veseli je traženje novih staza, a potom ih markirati za druge planinare. Još uvijek svjedočim planinarskoj uzrečici: “Umor će proći, zadovoljstvo ostaje” pa sam tako ovih prvih trideset godina planinarenja proslavio usponom na Orjen. Kada se sada osvrnem vidim da je bilo lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka, ali oni prvi ipak prevladavaju. Zato ne smijem zaboraviti moju kolegicu Mariju Antolos, koja je ovih dana rjeđe s nama, a koja me nagovorila da dođem u Kamenar. Mare, fala ti! Milorad Milović 13
IZLETI
Perun, 3. ožujka 2019.
Kamena staza
Perun Za uspomenu
N
Uspon na Perun
Šta nas ima
Šta nas ima 2
as 48 je krenulo iz grada, a dan je ka u srid lita... divota!! Popili smo kavu u Strožancu i odmah tu na rivi započeli uspon. Uspon nije visok (441mnv) ali nije baš za baciti jer je vruće. Grupa je baš velika, odavno nije bilo ovoliko ljudi na izletu. Polako se penjemo i stenjemo, s povremenim pauzama. Ma sve je izučeno u planinarskim normama. Pogledi su prilipi, doli ispod nas, a i oko nas. Vidimo Mosor, Biokovo i naše plavo more. Sa strane, nekolicina baca oko na feratu, ali to ćemo ostaviti za drugi put. Polako smo se svi popeli do vrha Sv. Jure, mokri i oznojeni do kože. Pola ure pauze za odmor i marendu i upis u knjigu. Da ne bi bilo dosadno, odlučila sam nas spustiti na unutrašnju stranu Peruna, prema Žrnovnici. Ni tamo većina planinara nije bila. Staza je lipa, zanimljiva i lakša od one na morskoj strani. Dva dana prije je bila orkanska bura i srušila je jedan stup od struje, koji se sad naša točno na našoj stazi i malo nam je začinija spust tj. bilo je zabavnije, jer smo ga morali zaobilaziti ili priskakati. U Žrnovnici smo imali jednu uru pauze za kavu, razgledanje Žrnovnice ili đir uz samu rijeku. Prilipi prolitni dan a ni izlet nije bija loš. Ovi izlet je dokaz da i male visine mogu biti velike. Mirna Morić GLASNIK KAMENARA
14
Baške Oštarije, 21.rujna 2019.
æGULOVNL NXN N
akon ljetnog mirovanja, jer nije baš da sam se ubila s plivanjem, prijavila sam se za planinarsku avanturu na Ždrilski kuk. U nedjelja, 21.9. slijedilo je ranojutarnje ustajanje dok još i pivci spavaju. Polazak u pet i po sa Vidika. Nas sedamnaest, pod dirigentskom palicom Nikole Mihaljevića, krenulo je prema Baškim Oštarijama. Nije autobus još ni izašao iz grada, ja sam utonula u san kojeg sam prekinula na odmorištu Nadin. Popili smo kavicu, malo se ljudikali i nastavili s vožnjom. Utonula sam ja opet u svoj san i u trenu smo se našli u Baškim Oštarijama. Izašli smo ispred hostela podno vučnice. Vrijeme je bilo poluoblačno i prohladno, za početak oko 6 stupnjeva, a poslije je porasla do ugodne za gibanje po planinama. Krenuli smo stazom koja je vodila paralelno sa žičarom i nastavljala se dalje kroz staru bukovu šumu u smjeru Šugarske dulibe. Izmjenjivale su se uzbrdice i nizbrdice, a dinamiku penjanja i spuštanja razbila je staza preko Sladovačke livade. Da nam bude još zanimljivije bilo je prelaženja preko debla srušenih stabala. Srce lupa, pušem, stenjem ali guram naprijed. Bunili su se i prsti na nogama jer sam ih strpala u gojzerice, a oni naučili na slobodu sandala i japanki. Ustvari bila sam presretna što sam opet u planini, daleko od mora, obale, gužve, turista... Uživala sam u šumi, čistom zraku, mirisima, ponekoj ptičici što nas pozdravlja, veselom društvu... Bio je neobičan prizor šumskog kontrasta, krošnje su se još zelenile, a staza je bila prepuna žutog lišća. Pokraj staze pozdravljale su nas gljive sunčanice, a i medo nam je ostavio svoj „pozdrav“. Kada smo izašli iz šume, slijedio je završni, nešto strmiji kameni uspon do prijevoja. Trebalo nam je oko pola sata uspona i puknuo je predivan vidik. Lijevo Ždrilski kuk, pravo u daljini vidi se more i otok Pag, a desno je drvena ljepotica - planinarsko sklonište Ždrilo. Predivna, ustvari profinjena drvena kućica, remek djelo je arhitekta Ivana Juretića.
IZLETI Krećem s većinom na uspon prema samom kuku. Nekako skupljam snagu i guram naprijed, ali u momentu kada su se ostavili štapovi odustajem jer nemam više snage ni volje za nemilo pentranje. Sjela sam u zavjetrinu, malo odmorila i polako se počela spuštati prema kućici. Tamo sam se priključila nekolicini naše ekipice. Dok su se penjači vratili sa Ždrilskog kuka, mi smo se već najeli i naslikavali. Opušteni, vedri, veseli i dobro odmoreni krenuli smo nazad drugom stazom. Šuma nas je vjerno čekala, a vijugava staza je ovaj put bila u varijanti doli gori, doli, doli, doli, doli ... i činilo mi se da joj nema kraja. Na nekim dijelovima staza je bila dosta strma i obilato prekrivena žutim lišćem. Odlomljene grane i srušena stabala činili su je veoma uzbudljivom. Doživjela i preživjela sam ja i jedan slobodan pad. Desnom sam nogom ugazila na kamen kojeg sam svojom težinom izvukla iz zemlje. Kako, još uvijek mi nije jasno. Lijevim koljenom sam poljubila zemlju i noga mi se savila ispod desne, guza je uronila u žuto lišće, a glava mi je otišla naprijed u smjeru nizbrdice. To je bio jedan predivan položaj iz kojeg me otpetljao muž. Ali, u
trenutku kada mi je prišao da mi pomogne, nehotice me je me koljenom udario u glavu. Od sve muke nisam znala što bi pa sam se od sveg srca počela smijati. Budući da nije bilo lomova i uganuća, nastavila sam polako naprijed s osmjehom na licu, ali što god sam dotakla bilo je klimavo, klizavo, trulo. Vidjelo se kako je voda u stazi izdubila sebi put. Naišli smo i na isušeno korito nekog potoka ili je i to bio trag kojeg je ostavila voda u svom divljanju kada se otapao snijeg. Nakon trosatnog kočenja niz nizbrdicu osjetila sam svaki mišić tijela svog. I baš kad sam počela kukat kako me već sve boli, ugledala sam vozača i naš autobusić kako nas čekaju na početku makadama u Brušanima. Dok su se neki presvlačili, oblačili, jeli, pili, nuždirali ... brzinom svjetla sam ubacila ruksak u prtljažnik i prva se namontirala na svoje sjedalo. Ne znam što me nije boljelo, pošteđeni su bili jedino mišići oko uha. Ma sladak je to osjećaj jer bio je to dan ispunjen gomilom pozitive. Pod dirigentskom gojzericom Nikole Mihaljevića, planinarska simfonija o Ždrilskom kuku besprijekorno je izvedena. Bravo za maestra i njegov orkestar. Iris Popić, foto Josipa Bumbak
9MHWDU X NRVL QD 9HOLNRP 6DGLNRYFX M
jesec dana apstinencije od planine već je bilo previše. Nedjelja, 14.7. na Sadikovcu mi je zvučala bajkovito. Dogovor je pao i još se ohrabrim pa se ponudim da ću ja voziti. To je prvi puta da ja vozim na ture izvan županije. Sve divno, veselje me drži i onda ujutro zaspem. Biserka me je probudila i nastupila je panika. Na brzinu sam se obukla, zgrabila stvari i izletila iz kuće. Nije baš da sam slavno započela dan ali pozitivna vibracija me i dalje držala. Putem smo ukrcali Acu i Sonju pa nastavili vožnju autoputom do Gospića. Popili smo kavicu u
Veliki Sadikovac
našoj omiljenoj pizzeriji Tomislav pa nastavili s vožnjom. Parkirali smo se na prijevoju Takalice gdje je proširenje uz cestu s lijeve strane od table s natpisom Baške Oštarije. Na samom početku staze osladili smo se šumskim jagodama. Taj okus je zaista nešto posebno. Dobro raspoloženi krenuli smo s usponom kroz gustu šumu. Sat vremena uživali smo na divnoj stazi, uz sunčeve zrake koje su se probijale kroz krošnje i lagani vjetar koji nam je pružao svježinu. Dolaskom na travnati greben divila sam se pogledu obojanom tamnozelenom bojom šume. Nakon grebena staza nas je samo na kratko odvela opet u šumu, a onda, kada smo izašli iz nje, puknuo je vidik i krenulo je oduševljenje. Nisam znala gdje bi prije pogledala i što bi prije slikala jer imala sam Srednji Velebit na dlanu. Ipak pogled na morsko plavetnilo i bjelinu otoka Paga bio mi je savršen. Dva puta sam bila na VeGLASNIK KAMENARA
Pogled prema Pagu
Sklonište Ždrilo Na vrhu Ždrilskog kuka
likom Sadikovcu, ali zimi, tako da se sjećam snijega, leda, magle i golih grana. Sada je to bilo nešto posve drugačije. Kamenjar koji je slijedio bio je lako savladiv, a staza koja je vodila do V. Sadikovca ovaj puta bila je čista šala. Na vrhu smo se opustili i uživali jer dan je dug i nigdje nam se nije žurilo. Odluka je pala da se ne vraćamo istim putem pa smo krenuli prema Sladovači. Spustili smo se travnatim obronkom i nastavili spuštanje kroz gustu šumu. Pri samom podnožju izgubili smo markaciju jer je stazom prošla šumska mehanizacija i iskrčila široku cestu. Nakon kraćeg lutanja i traganja sljedeća markacija ipak je otkrivena premda je bila skrivena granama. Ubrzo smo doskakutali do proplanka te napravili pauzu. Slijedio je uspon prema prijevoju do žičare na Velebnom. Cijelim putem slikavali smo cvijeće i kukce, odugovlačili smo povratak u civilizaciju. Uz obilje dobre šale i smijeha vratila sam se kući prepuna pozitivne energije. Veliki Sadikovac me je ovaj puta oduševio. Bio je to predivan doživljaj dugačak 13 km obojan u 50 nijansi zelene. Iris Popić, foto S.C. Sunko 15
IZLETI Pag, 31. ožujka 2019. Prema plaži
Beritnica
2WRN 3DJ N
akon četiri godine, ponovo vodim društveni izlet na Pag, meni jedan od najdražih otoka. Volim njegov kamen, njegovu “mjesečevu površinu’’, njegove ovce, njegovo sunce pa čak i njegovu buru. Poznat je po čipki, soli, siru i janjetini i nije ga moguće upoznati u jednom danu. Zato svakim odlaskom upoznajemo nešto novo. Uspon na sv. Vid iz Šimuna je glavni dio izleta. Oni koji nisu nikad bili na Pagu ostaju iznenađeni količinom kamena, dobro očuvanim suhozidima i neviđenim prizorima. Na vrhu se nalaze ostaci crkvice sv. Vida iz 14. stoljeća. Odatle se pružaju prekrasni
Sveti Vid vidici uzduž cijelog otoka pa se može vidjeti solana i većina otočkih mjesta, ali pogled privlače i otoci Rab, Silba, Olib, i Mali Lošinj, a najviše Velebit. Aparati i mobiteli rade punom parom. Dan je prekrasan i treba ovjekovječiti ovu ljepotu. Gotovo nitko od planinara dosad nije imao prilike upoznati dvije prekrasne paške plaže, Ručice i Beritnicu. Polazak do tih plaža je iz malog mjesta Metajne do kojeg je autobus jedva došao. Od sela do plaže smo pješačili nešto više od pola sata kroz Kanjon, skakućući s kamena na kamen, tipičnim paškim pejzažem. Kad su ugledali plažu nisu mogli sakriti ushićenje. Plavetnilo mora i neba, si-
vilo stijena, šljunčana plaža i tri stijene koje izviru iz mora, a iznad plaže kameni toranj, Stogaj, ne može nikog ostaviti ravnodušnim. Sve izgleda vanzemaljski i nije čudo što su se planinari raštrkali poput rakove djece u potrazi za što boljom snimkom. Oni hrabriji su skinuli gojzerice i hladili noge u moru iako je bio tek ožujak. Na kraju mogu zaključiti da je odlazak na Beritnicu bio pun pogodak. Nakon Novalje, grada Paga, lunskih maslina, Zrća u zimskom periodu, vidjeli smo nešto novo, prekrasno. I dalje ćemo dolaziti na Pag jer on skriva još puno lijepih kutaka i staza. Sonja Cukrov Sunko
,OLUVND VWD]D Z
Ilirska staza, 9. lipnja 2019. Pogled na Cetinu
a divno čudo imali smo prazni vikend! Ja sam već bila na ovoj stazi iza Omiša i oduševila me. Tajnica me pitala bi li ih odvela, a mene fala Bogu nije teško nagovoriti za ići u prirodu. Većina grupe je mislila i pričala da su već bili na toj stazi, ali na kraju se ispostavilo da ipak nije bija nitko, aa veselja! Krenuli smo u sedam iz Šibenika i popili kavu u Omišu prije starta. Pauza je bila malo duža jer su nam mještani rekli da su utrke old tajmera i da je cesta zatvorena, srića pustili su nas do Zakučca gdje počinje staza. Staza se zove Poučno-planinarska Ilirska staza Leopolda Mandića jer je tu i svetište. Staza ide skoro čitavo vrime kroz šumu, pa nas je to spasilo jer je bilo vraški vruće, svi su ipak bili zadovoljni jer baš nitko od nas 20 nije do sad bija na toj stazi. Staza ide kanjonom rijeke Cetine i pogledi su predivni. Ima tu i divan slap, ali je gadno i usko za doći GLASNIK KAMENARA
16
Ilirska staza-uspon ispod njega pa tu nisan vodila grupu. Uglavnom penjali smo se oko četiri ure do Poljica uz male odmore. Iako nije neka visina, staza je strma, ali nije zahtjevna. Tu su prije ljudi imali masline, kućice i mlinove, a sad je sve zapuštano. Putem ispod nas vidimo Cetinu, Radmanove mlinice i brodove dok je čitava Omiška Dinara nasuprot nas. Uz sve sitne probleme i vrućinu bilo je jako lipo i zanimljivo. Na povratku smo popili kavu u Gatima i svratili do vidikovca Sv. Jure odakle se pruža pogled na kanjon Cetine. Šteta što nismo mogli do spomenika Mile Gojsalić, jer je cesta još bila zatvorena radi utrka. Uglavnom lipi izlet i lipi dan na sveopće zadovoljstvo. Mirna Morić
EDUKACIJA
2SþD SODQLQDUVND åNROD JHQHUDFLMD 28. veljače - 7. travnja 2019.
G
odina je na odlasku. Dani su kratki, kišni i sumorni. Vrijeme
za ništa. Prebirem po ladicama sjećanja na planine. Toliko ih je bilo ove godine. Slike na mobitelu kao podsjetnik. O svakoj bi se dalo toliko toga napisati. Divne, moćne. Svaka posebna na svoj način. A tu je i ožujak. Mjesec u kojem je nas 13 odlučilo malo nadopuniti svoje znanje i vještine o planini i planinarenju (kad već hodamo po planinama). Krenuli smo opušteno i ležerno a ono predavanja o svemu i svačemu. Sve što bi bilo dobro a i stvarno potrebno znati. Bilo je tu povijesti planinarstva, meteorologije, orijentacije, prve pomoći, spašavanja... A i smijeha... kako vezivati čvorove? Lako... dok ne probaš! A tek vježbe prve pomoći... tko će prvi? Toliko toga za zapamtiti. I kad pomisliš da si nešto naučio opet ispočetka. Napokon pismeni ispit. Uhvatila nas je panika. Čini nam se da ništa ne znamo, al ide nekako... uf! Sive male stanice su nam se malo ulijenile, trebalo ih je pokrenuti. Završni ispit na Svilaji. Preko Vrlike uz Peručko jezero do Planinarskog doma Orlove stine na 1065 m. Dom je divan, domaćini ugodni. Sve pohvale. Nakon preukusne sinjske sarme krećemo na uspon na vrh Svilaje 1508 mnv. Ma tko se vidio penjati nakon ručka!!! Dobro „pušemo“, naporno nam je. Staza je lijepa i U učionici
Napokon kraj vrijeme je u tu subotu bilo na našoj strani. A sa vrha Svilaje imamo prekrasan pogled na Peručko jezero, cijelu Sinjsku krajinu, Dinarske vrhove, Čvrsnicu, masiv Biokova, Mosora, Promine. Nigdje oblačka, divno!!! Uspon uspješan, silazak još bolji. Čeka nas topli čaj i kava, večera uz kamin, druženje sa puno smijeha. Neponovljivo! Nedjelja je osvanula u kišnom ruhu tako da ništa od bivakiranja. Ali nam je simpatični Božo iz HPK Sveti Mihovil malo demonstrirao neke vježbe za takve nepredviđene situacije u blagovaonici doma. Pored svega što smo naučili i uspješno položili ispit, najdraže od svega je biti dio jedne ovakve „otkačene“ ekipe (žao mi što su neki nedostajali). I za kraj, ništa od ovog ne bi bilo moguće da naš Kamenar nije organizirao ovu školu. Hvala našoj voditeljici Gradimiri koja nije žalila truda i vremena za sve ovo voditi i organizirati te instruktorima koji su se spremno odazvali pozivu. Hvala Sonji, Ivici, Pašku, Josipi te Tatjani iz HGSS. A dok o ovom razmišljam i pišem došla je GLASNIK KAMENARA
Rad i zadovoljstvo
Dodjela diploma jedna poruka koja me jako rastužila. Zauvijek nas je napustila naša draga Sadija. Bila je dio naše male grupe. Draga, topla, iskrena. Smijala se od srca. Govorila je da ovako dobre škole dugo nije bilo. Ostaje u našem sjećanju! Jagoda Maretić, foto I. Ercegovac 17
EDUKACIJA
Ponavljanje je majka znanja Hajdučka vrata, Čvrsnica
Velebit
Dinara
Dabarski kukovi
S
vi već znaju da je cilj planinarenja užitak a ne uspon na neki vrh. Sam Put ka nekom cilju pruža više zadovoljstva od samog dostignuća tog cilja. Sjetite se samo koliko fotografija donesemo kući sa nekog izleta. Svo to šareno cvijeće, prekrasni vidici i razno-razna druga čuda. A da ne spominjemo one doživljaje koje ne možemo „uhvatiti“ fotoaparatom. Ono nešto što čini da isijavamo sreću i zadovoljstvo na sve oko nas. Pa se ljudi, koji nisu iskusili te neopisive osjećaje, pitaju na čemu smo. Ja sa zadovoljstvom odgovorim: „Na planini“. Ali da bi planinarenje zaista bilo i ostalo užitak, ponoviti ćemo neke stvari. Na prvom mjestu je oprema. Planinarske cipele, gojzerice su osnovna oprema za odlazak u planinu. Moraju biti udobne odmah pri kupnji (ne, neće se razgaziti) i moraju biti bar za jedan broj veće od vašeg uobičajenog broja. Trebaju biti visoke da bi stisnule gležanj jer ste tada sigurniji i lakše hodate po planinskom terenu. U slučaju da nogu u gležnju „zavrnete“, veća je vjerojatnost da nećete imati većih posljedica ako na nogama imate dobre i čvrste cipele. Pri kupnji vodite računa i o vodootpornosti (goretex materijal je „zakon“ u planini), da ima što manje šavova (da vas ne nažuljaju) i džon od Vibram gume - to je najkvalitetniji tip gume koji vas čvrsto drži za tlo da ne bi skliznuli. I kada ste kupili gojze i kada odlučite u njima otići u planinu, neka to bude neki kraći izlet, čisto da još jednom provjerite njihovu kvalitetu i udobnost. Nadalje, tu su ruksak i štapovi. Svi ti remeni i remenčići, gurtne i pretinci na ruksaku imaju svoju svrhu. Ispravnim odabirom veličine ruksaka i adekvatnim zatezanjima naramenica i pojasa na bokovima, ruksak anatomski stoji na leđima te većinu tereta prenosi na bokove a ne na ramena. Štapovi za planinarenje olakšavaju hodanje prenoseći dio opterećenja na ruke. Njihovo pravilno korištenje smanjuje opterećenje kralježnice i koljena i pomaže ravnoteži pri hodanju. Općenite karakteristike koje sva planiGLASNIK KAMENARA
18
narska oprema treba imati su udobnost, reguliranje topline, zaštita od vlage, vjetra i ozljeda, mala težina, izdržljivost na mehanička oštećenja, praktičnost, povoljna cijena i naravno, izgled tj. estetski zahtjevi. Na prvom mjestu... Pobogu, slušajte vodiča kada priča o nekom izletu, kada opisuje težinu i zahtjevnost staze, kada priča o trajanju izleta, o opremi koja je potrebna. Ako vas nešto zanima, pitajte (nema glupih pitanja, ima glupih odgovora). Sami se informirajte u planinarskoj literaturi, na internetu. U današnje vrijeme sve informacije su nam lako dostupne. I pobogu, mi smo planinarsko društvo, hodamo po planinama, turizam nam je samo usput. Na prvom mjestu je i planinarska etika. Skup općih pravila ponašanja planinara koji kaže: ne žurite i ne tjerajte sporijega na tempo koji on ne može pratiti, ne ostavljajte u planini samog člana skupine, ne idite sami u planinu, prednost na prijelazima opasnih mjesta spretniji i jači ustupaju slabijima, ne oštećujte planinarsku infrastrukturu, poštujte planinski mir i tišinu, pozdravljajte druge planinare, budite pristojni s gorštacima i mještanima, poštujte upute vodiča, ne pravite se važni, ponudite i pružite pomoć svakome kome je ona potrebna, pridržavajte se lokalnih propisa. Primjereno opće ponašanje trebalo bi biti odlika svakog čovjeka. Čuvajte prirodu i planinski okoliš, pridržavajte se kućnog reda u planinskim kućama… Sve ovo gore navedeno je samo jedan mali dio uputa kojih se dobro pridržavati u planini. Pisala sam ih uz pomoć Planinarskog udžbenika Alana Čaplara (da, tako je, mi planinari imamo i svoj udžbenik). Sve o planinama i planinarenju možete naučiti iz udžbenika ali bilo bi dobro (bez obzira na godine) pohađati Opću planinarsku školu. Naravno, sve možete pitati mene i ostale vodiče. Rado ćemo vam odgovoriti na pitanja, organizirati predavanja, vježbe i sve što god je potrebno da bi planinarenje postalo jedvačekanje slijedećeg vikenda. Gradimira Bumbak
EDUKACIJA
Proljetne ljepotice i ljepotani u planini
Pripremile: Višnja Crevar i Sonja Cukrov Sunko
Visibaba, Galanthus nivalis L., iz porodice sunovrata, Amaryllidaceae Poznati je vjesnik proljeća, često u vlažnim listopadnim i miješanim šumama. Cvate od veljače do travnja na visinama sve do subalpskog vegetacijskog pojasa. Simpatični bijeli viseći zvonoliki cvjetovi, visine 15-25 cm sa po dva kopljasta zelena lista, plijene pažnju između suhog lišća i snježnih nanosa. Ugrožena je i zaštićena vrsta. Rijetko ju vidimo u našim krajevima pa je nalazak na Tremzini bilo ugodno iznenađenje. Slikano 17.03.2019.Tremzina, Južni Velebit.
Kitajbelov jaglac - Primula Kitalbeliana Schott, iz pordice jaglaca, Primulaceae Nalik je ranom jaglacu, jagorčevini. Grmić je visine do 8 cm sa jajasto kopljastim dlakavim listovima i više prizemnih upadljivih ružičasto ljubičastih cvjetova sa duboko usječenim laticama. Cvate od travnja do srpnja u pukotinama stijena na visinama od 1600 do 2100 mnv. Kao endem Dinarida, zaštićen je. Gledaj, divi se, ne diraj! Slikano na Čvrsnici 15.06.2019.
Pasvica, alpska zvončica - Soldanella alpina l., iz porodice jaglaca, Primulaceae Sitna je nježna trajnica, visine do 15 cm sa nekoliko pognutih modroljubičastih zvonastih cvjetova u cvatu. Svojim resastim režnjevima asociraju na egzotične suncobrane. Listovi su prizemni, bubrežasti, debeli i kožasti. Raste samo na visini preko 1000 mnv uz rubove snježišta i u ponikvama. Cvate od travnja do lipnja. Rijetka je i ugrožena vrsta. Za nas je prava poslastica kad je ugledamo. Slikano na Čvrsnici, 15.06.2019.
Dinarska sirištara, dinarski encijan - Gentiana dinarica G. Beck, iz porodice sirištara, Gentianaceae Rijetka je i ugrožena podvrsta Clusiusove sirištare (Gentiana clusii), endem dinarskih planina. Razlikuju se po boji, tamno azurnoj ili plavoj sa svijetlim ždrijelom cvijeta. Biljka je visoka do 10 cm, ima kožaste eliptiče sjajno zelene listove i na stapci veliki peterodjelni zvonasti cvijet promjera oko 5 cm. Cvate od travnja do srpnja na kamenitim travnjacima i u vrtačama na visinama 1200 do preko 2000 mnv. Čarobni tuljac, a na dva koraka zaostali snježni nanos. Ma gdje toga ima! Slikano na Čvrsnici, 15.06.2019.
GLASNIK KAMENARA
19
Umor ili meditacija?
Banana u planini Sve za dobru fotku
K E J I L E J H E J I SM
VaĹžno je da su noge na Bogatinu Kratki teÄ?aj joge u planini
Hm, a moĹžda je princ???
MENAR Ĺ KA
K ENI IB
HPD
Dijeta
Netko je malo oĹžednio
04/*7"Ǝ * *;%"7"Ǝ )1% ,BNFOBS ,SBMKB ;WPOJNJSB ÀJCFOJL t 63&ü*7"Ǝ,* 0%#03 6QSBWOJ PECPS t (-"7/" * 0%(0703/" 63&%/*$" ;PSBOB ;PSJǎ t (3"'*Ǝ," 13*13&." .FSMB EFTJHO ÀJCFOJL t 5JTBL 1SJOUFSB ;BHSFC t /BLMBEB t -JTU J[MB[J QPWSFNFOP J EJKFMJ TF CFTQMBUOP