Zašto treba ići u planinarsku školu

Kakve

veze može imati sa gornjim naslovom sjećanje na jednu davnu zgodu, ili nezgodu sa dobrim završetkom, kako se uzme, što smo tada učinili krivo a planinari ne bi smjeli, te kako smo se izvukli iz problema, vidjet ćemo iz nastavka priče.

Bilo je to prije više od 38 godina, u ljeto davne 1984. godine, nedugo prije toga pohađao sam planinarsku školu u PD PTT “Sljeme” Zagreb.

Početkom kolovoza, moje društvo i ja, a bilo nas je četvero, ja najstariji, planinarski još nedovoljno iskusna ekipa, zaputili smo se na Velebit, u Liku do mjesta Medak, a odatle stazom koja je nekad išla preko Bukove glave, zatim uz jamu Puhaljka do doma pod Štirovcem, koji je kasnije u Domovinskom ratu srušen. Plan je bio prvi dan se popeti na Badanj iznad Struga, prenoćiti u domu, a sutra ići na Vaganski vrh. Vremenska prognoza je u globalu bila povoljna, sunčano, toplo, možda koja kap kiše, ništa alarmantno na vidiku, osim toga ljeto je. Međutim, planina ima svoja lokalna pravila i ćudi što ćemo brzo spoznati. Tek što smo prispjeli u dom, otvorilo se nebo, ljetni pljusak prava oluja, grmi, sijeva, lijeva, svaki grom stostruko odjekuje u tome prostoru, nevjerojatno. Bili smo sretni što smo pod krovom u suhom i na sigurnom. Primila nas je domarka, planinari su je zvali baka Stana. Bila je sitna, mršava ženica, tiha i ljubazna, obučena po seoski, iz Bukovice. Ona i njezin muž su tu preko ljeta držali dežurstvo u domu i istovremeno na ljetnoj ispaši čuvali dosta stoke, ovaca i krava, uz svoje i one prikupljene od drugih vlasnika u podnožju planine. Pričala nam je kako joj je nedavno medvjed ubio kravu i odvukao je skoro kilometar daleko, djelomično pojeo, a ostalo zakopao.

Od uspona na Badanj to popodne nije bilo ništa, računali smo bit će bolje sutra, idemo na Vaganski. Sutra ujutro čitavi prostor je bio pod teškim, statičnim oblakom, a bila je i mogućnost kiše. U tim uvjetima nikakvog smisla nije imao uspon na Vaganski vrh, bilo nam je žao, postavilo se pitanje što činiti? Vratiti se samo nazad nije nam bilo po volji. Mijenjamo plan i odlučujemo se ići jednom starom stazom od doma u južnom smjeru, podnožjem najviših vrhova s ličke strane, preko Vagana prema Bunovcu, a odatle se šumskom cestom spustiti do sela Raduč. Meni se u tome ambijentu događa jedan čudan klik, osjećaj orjentacije mi se bio potpuno okrenuo, sve mi je bilo naopako. Logički sam znao kuda su strane svijeta, na kojoj strani je Lika na kojoj Primorje, ali džaba, po osjećaju sve je bilo suprotno i nikako se namjestiti, trebalo je par sati da se to sredi. U nekoliko navrata sam nešto prokomentirao na tu temu, ostalima je to, naravno, bilo zabavno. U jednom trenutku sam upitao “Di je sjever?”, na što su oni prasnuli u smijeh. Kasnije su me znali zafrkavati na račun toga, u nekom trenutku bi upitali “Momak, gdje je sjever?”, naravno, znalo se što to znači i kuda cilja.

Kad smo definitivno zaključili da se vrijeme neće popraviti, uputili smo se rečenim smjerom. Staza je bila u dosta lošem stanju, neodržavana i zarasla, a markacija stara i slabo vidljiva. Ambijent dosta zatvoren visokom šumom, okolnim terenom i povremenom maglom, bez ikakvih širih vidika. Negdje iza Vagana izgubili smo marku i tu radimo grešku, umjesto da se odmah vratimo do prve marke, mi nastavljamo naprijed računajući da ćemo je naći, ali uzalud. Uz sve kasnije pokušaje više je nismo našli. Nema puta, nema staze, samo šuma i nepoznat teren. Nije bilo ugodno kad shvatiš da ne znaš gdje si usred šume i magle, ni strane svijeta ti nisu na čisto, tu ni karta nije pomogla. Stali smo, promislili što činiti i tada dolazi na scenu ona lekcija o orjentaciji iz planinarske škole, koja kao da je bila pisana za ovu našu situaciju, a ona kaže odprilike ovako: ako ne može drugačije, pratite trag spuštanja vode, ona uvijek silazi naniže prema podnožju i izlazi negdje u polje. E sad, lako je reći, ali to može značiti svašta, vododerine, vratolomije i koješta drugo, jer voda ne bira put ugodan za čovjeka nego za sebe, ali je točno da ide na niže. I tako smo se mi prateći trag vode za nekoliko mukotrpnih sati ipak sretno spustili u polje. Bilo je tu svega, klizanja, padova, ogrebotina, vezanja konopcem. Na jednoj mokroj ledini u travi nailazimo na jasno vidljivi friški trag medvjedice i dva mala, vjerojatno su nas čuli i makli se, srećom. Tek što smo sašli u polje poklopi nas takav pljusak da smo neko vrijeme morali čučati pod kabanicama dok je to prošlo. Pitamo jednog čobana za put, čovjek kaže evo onuda prema Papuči, selo između Medka i Raduča, ali imate pet kilometara. Odlično, hvala i doviđenja. A što je pet kilometara u tom trenutku pod adrenalinom nakon svega što smo prošli, putem kroz polje, kad znamo gdje smo i kuda ćemo. Ostale su uspomene i neke pouke, a kad se sjetim ovog događaja ipak pomislim sve je dobro prošlo, a moglo je i drugačije.

I za zaključak, treba ići u planinarsku školu, tamo se dosta toga korisnog može naučiti.

Nikola Mihaljević