HPD #
NIK BE
Glasnik Kamenara
MENAR # Å I KA
GLASILO HRVATSKOG PLANINARSKOG DRUÅ TVA KA $ # # # Pr "
Budakovo brdo, 20. svibnja 2018.
ÄŒikola, ferata
Prema vrhu Tuhobić
OBRAĆANJE
RIJEČ PREDSJEDNIKA
P
rošla je još jedna godina, puna hodanja, zabave i nešto manje rada. Veseli me što su planirani izleti realizirani u vrlo visokom postotku (83%). Mali broj neodrađenih izleta je višestruko nadoknađen od naših najvrjednijih planinara u takozvanim neslužbenim izletima, što zorno prikazuju fotografski albumi na facebook-u našeg Društva. I ostale aktivnosti iz našeg programa, PPEP Ante Frua, Dani društva, ljetni višednevni izlet, markacija naših staza na Velebitu i Poštaku su također uspješno organizirane i odrađene. Broj upisanih članova je na prošlogodišnjem nivou, s time, da smo ove godine imali nešto veći broj novoučlanjenih. Nadam se da će se taj trend nastaviti i možda dogodine organizirati nova planinarska škola. Slijedeća godina je izborna godina u našem Društvu. Izborna skupština trebala bi se održati već u proljeće, a ne kao do sada u jesen. Cilj ove izmjene bio bi da se novom rukovodstvu ostavi više vremena za izradu planova aktivnosti za narednu godinu. Stoga molim članove da razmišljaju o kandidatima, kako bi se izabrale osobe koje bi svojim radom doprinijele nekom novom uzletu Društva. Novoizabranoj vlasti želim uspješniji rad u svim segmentima,
Dan Društva
Visočica, BiH, Foto: S. Cukrov Sunko a posebno u obnovi Društva, jer nam nedostaje mlađih članova. Time bi se vjerojatno riješio problem malog broja vodiča, kao i nedovoljnog broja markacista. Svim članovima Društva u ime upravnog odbora želim sretan Božić i sve najbolje u novoj godini, puno zdravlja, puno hodanja i mnogo lijepih doživljaja u planinama. Vinko Maleš
Dani planinara Dalmacije
O
ve godine Dani planinara Dalmacije održali su se od 25. do 27.5.2018. godine u Šibeniku, točnije na Martinskoj, u organizaciji HPK Sveti Mihovil. Veći broj članova našeg Društva sudjelovao je u organiziranim turama i sportskim igrama, a kako smo imali čuti, najviše sudionika ipak je bilo na večeri i zabavi uz grupu Feniks.
I
ove godine našli smo se u našoj “kućici” kako bi zajedno, uz malo planinarenja, plesa, smijeha i naravno dobre okrjepe proslavili Dan Društva. Ove godine svojim dolaskom
obradovali su nas naši prijatelji iz Biograda na moru, Splita, Kaštela, Šibenika, Drniša, kao i veća grupa planinara iz Senja koji se došli obići naše tvrđave i nezaobilaznu ljepoticu Krku. Dobru atmosferu dodatno je podgrijao i Dean Petković, šibenski glazbenik s kojim imamo već dugogodišnju suradnju, pa svima, koji taj dan nisu bili s nama neke ove fotografije pokažu što su propustili. Nadam se, da ćemo se i sljedeće godine naći u još većem broju i zabaviti se, bar kao i ove. Zorana Zorić
GLASNIK KAMENARA 2
PRIGODNO
3RçHOMQD PDUNDFLMD
5RāHQGDQVND ĀHVWLWND
Ranko i Vlatko
O
Na vrhu Velikog Kozjaka
O
d kad sam se upisao u Društvo, svaku godinu sam slušao o uređenju staza na Velebitu, koje smo dužni održavati, a za koje uvijek ima interesa, valjda (samo) zbog toga što se boravi po dva-tri dana. Eto, ove godine i mene je dopalo biti član ekipe. Pošli smo u petak popodne kombijem i jednim osobnim autom, nas jedanaest dobro raspoloženih „Kamenaraca“. Odredište pl. dom „Careva kuća“ na Begovači. Prvo stajanje u Gospiću, pivnica Highlander (pravi irski pub), da malo rastegnemo noge, a pušači da dođu „na svoje“ i malo udahnu zadimljenog zraka. Oni koji su već išli na ovu markaciju, znaju znanje i dodatno su se u robnoj kući opskrbili vodom i „ostalom“ tekućinom. Putovanje se malo oteglo pa smo na odredište stigli u sumrak, a kako me imenovalo za (glavnog) kuvara, našao sam se u čudu jer objekt nema struju, a trebalo je spremiti roštilj. Dobro dođe i čeona lampa i to od više dobrovoljaca, ali je Ivica sa svojom novom (speleološkom) lampom spasio situaciju. Teško bi kvalitetno priveo kraju sve te različite mesne proizvode... Bilo je masno, a nadam se i slasno jer nitko nije prigovarao. Nakon večere pročelnica (čitaj Živana) je isto po mraku oprala suđe. Subota, rani doručak, formiranje dvije grupe i odlazak na staze. Plan je bio očisti-
ti i markirati dio staze Štirovača-Šatorina i to od Dokozina plana do vrha Šatorine, te dio staze pl. dom Mrkvište-cesta Alan-Lubenovac kroz Vranjkovu dragu, što nije napravljeno prošle godine. Udarnička grupa za Šatorinu je bila brojnija i bolje opremljena raznim alatima i pomagalima, imali su i motornu pilu (blago im se). Druga grupa u kojoj sam bio i ja, imala je samo škare, ručne pile i to je to. Čistili smo sve po PSu. Posao su nam malo olakšali i šumari jer su jednim dijelom staze izvlačili balvane. Glavne prepreke su uklonjene, marke se dobro vide iz svih pozicija, ipak, na stazi je ostalo malo i za preskočiti ili zaobići, pa jesmo li planinari ili „šetači“... Ekipa koja je išla na Šatorinu odradila je, kako kažu, sve planirano. Naravno, ja im vjerujem, a kako neću kada je tamo bila pročelnica i još jedan dio visoke vlasti Društva. A vlastima se mora vjerovati, jel’ tako? Prema ranijem dogovoru, vratio sam se u kuću prije od ostalih, zbog pripreme ručka, ali gle čuda, domar nije ostavio ključ na dogovorenom mjestu, a sa suprugom je otišao na neku feštu. Naravno da signala za mobitel nema u blizini doma i što sad? “Laj na misec“. Lipo šetaj oko kuće gori doli i tako pune dvi ure dok se nije pojavila „griješnica“. Skrušeno moli za ispriku, ni sama ne zna kako joj se dogodilo da je ključ ubacila u svoju torbu. Eto planirao sam da GLASNIK KAMENARA
ve godine naš član, Ranko Lučić, slavi svoj devedesti rođendan. Veliki jubilej, jer koliko devedesetogodišnjaka poznajete a da su u stanju popeti se na planinu. Da, dobro ste pročitali jer ovo ljeto, naš se Ranko popeo na Veliki Kozjak, što, morate priznati, nije baš tako lako i za one mnogo mlađe od njega. A tek priča sa Velikog Kozjaka. Ranko i Vlatko (90 + 80 = 170 godina), malo iza ostalog dijela ekipe, došli su na vrh Velikog Kozjaka (1629 m/nv). Nekoliko planinara iz Zagreba koji su također u međuvremenu stigli na vrh, nisu mogli vjerovati, a ostali dio naše ekipe tako ponosan, vjerojatno u mislima kako i za njih ima još dosta“ ulja u svići“. Koje društvo ima takve planinare, aaaaa?? Već više od trideset godina član je našeg Društva i to aktivan, što u planinarenju, što u radovima na našoj planinarskoj kućici. Samozatajan, kakav jeste, neće se pohvaliti koje je sve krajeve obišao, koliko puta savlado neku planinu, koliko poslova na kućici obavio, koliko planinarskih štapova popravio. Ali mi znamo da je on uvijek tu. Nenametljivo, održava red u kućici, popravlja, broji limenke boje, užad, pojaseve, stolice... Jer, reda mora biti. I zato ovom kratkom crticom želimo mu se zahvaliti još jednom na sav trud koji je uložio da bi ovo Društvo funkcioniralo i postiglo uspjehe kakve jeste, jer sigurno, bez njega ne bi bilo isto. I naravno, sretan rođendan!!!!!!!!!!!! 3
IZLETI
&HVDULFD T
trudne i umorne dočeka topli ručak, a ono ne samo da će me (opet) uhvatiti mrak nego nema dovoljno velikog lonca za juhu, pa kuvaj u dva manja. Večernje zafrkancije nije nedostajalo, bilo je i viceva ali bez glazbene podloge... Noć je i za spavanje, valja se odmoriti za nastavak aktivnosti. Dogovor je brzo pao. Kako je ostalo samo nekoliko marki za obnoviti na samoj asfaltnoj cesti od Štirovače, odlučeno je da ćemo to napraviti na samom odlasku, usput, a da se za vrlo dobro odrađeni posao nagradimo sa usponom na Veliki Kozjak. Ujutro je dio ekipe otišao na uspon a dio put kuhinje. Hrane je priteklo i za obilan ručak pa sam ostao pripremiti još jedan ručak, a Slobodanka je spremila desert iznenađenja (palačinke). Ne znam odakle je izvadila sve potrebne sastojke i namaze. Svaka čast. Sve je bilo savršeno! A tek priča sa Velikog Kozjaka. Ranko i Vlatko (90 + 80 = 170 godina), malo iza ostalog dijela ekipe, došli su na vrh Velikog Kozjaka ( 1629 m/nv). Nekoliko planinara iz Zagreba koji su također u međuvremenu stigli na vrh, nisu mogli vjerovati, a ostali dio naše ekipe tako ponosan, vjerojatno u mislima kako i za njih ima još dosta“ ulja u svići“. Koje društvo ima takve planinare, aaaaa?? Nekako su se kradomice navukli kišni oblaci i počela najprije sitna, a kasnije i sve jača kiša. Jedva smo uspjeli napraviti zajedničku fotografiju, a onih nekoliko marki niz cestu ostalo je za one koji će dogodine ići na poželjnu markaciju. Planinarski pozdrav od B.B., Foto: Ivica Ercegovac
og sunčanog, travanjskog dana krenula sam na svoje prvo “vatreno krštenje” - uspon od Cesarice do Pejakuše i dalje do Skorpovca. Nakon jutarnje kavice u Karlobagu, krenuli smo dalje i oko osam sati ujutro stigli do sela Cesarica. Odatle je počinjao uspon. Kada je naš vodič Nikola pokazao velebnu planinu ispred nas koju smo cijelu trebali prijeći tog dana, pomislila sam “on se vjerojatno šali!”. No, nije bilo vremena za razmišljanje, krenuli smo u avanturu! Uspon je od samog početka iziskivao dobru formu i kondiciju. Obzirom da sam malo nadobudno mislila kako ću ja to lako realizirati, jer svaki dan bez problema propješačim onih famoznih 10000 koraka “za zdravlje”, nemalo sam se iznenadila kad sam već nakon dvadesetak minuta počela osjećati kako mi srce luđački lupa a koljena klecaju. Tad sam shvatila da je planinarenje nešto sasvim drugačije od brzog hoda po ravnim terenima. Ovaj teren je bio poprilično negostoljubiv i kamenit, uspon konstantan a i sunce je jako rano počelo pržiti, pomalo netipično za travanj. I ja sam na samom početku počela zaostajati. Naravno, naš vodič je to primijetio i rekao mi da hodam odmah iza njega, tako da sam sa začelja odjednom izbila na čelo kolone! Nakon nekih 45 minuta konstantnog penjanja na moju veliku radost uslijedila je pauza na jednom travnatom obronku. Pitam vodiča koliko još ima, on se šeretski smiješi i veli “ pa tek smo krenuli!”. Majko moja u što sam se ja ovo upustila! Ali, pauza je imala okrepljujući učinak - osjećam da mi se vraća snaga zahvaljujući banani i magneziju kojeg sam na brzinu srknula. Idemo dalje. Napokon ulazimo u lijepu velebitsku šumu i pogled mi privuče nešto veliko što se ležerno odmaralo na grani - poskok! U tren oka svi smo se sjatili, na sigurnoj udaljenosti, oko vladara ovih velebitskih vrleti koji nam je nonšalatno pozirao dok smo ga fotografirali sa svih strana. Krećemo dalje, ponovo uzbrdo. Teren izgleda sve strmiji i negostuljubiviji, kamenje prekriveno niskim raslinjem i dosta starih, otpalih grana sa stabala
GLASNIK KAMENARA 4
Dio stare Velebitske ceste
IZLETI
Planinarsko sklonište Skorpovac
Prema Pejakuši koje valja preskakati. Napokon stižemo do starog, napuštenog sela Pejakuše, koje je sasvim nestalo u šumskom raslinju. Tu pravimo drugu pauzu i dok marendamo pričamo o tome kako su nekad ljudi živjeli u ovom zabačenom mjestu, kako to mora da je težak život bio, tako odsječeni od civilizacije i daleko od grada. Ali pogled, odozgo na Cesaricu koju smo ostavili iza sebe, more i otoke u daljini, zaista je veličanstven. Nakon nekih pola sata odmora krećemo ponovno uzbrdo. Ubrzo izlazimo iz sjenovite šume na čistinu - krševit, travnat teren po kojemu valja pažljivo gaziti. Penjanju kao da nema kraja, ponovno me hvata kriza. Na svu sreću vodič je razuman čovjek i dopušta da zastanemo na pet
minuta, a zatim opet krećemo dalje. Stopala upadaju u procjepe između velikog, glatkog kamenja, a sunce sve jače grije kako se bližimo podnevu. Čini se kao da će ovo penjanje vječno trajati, kao da mu nema kraja. A onda, kad smo već svi bili na izmaku snaga - aleluja! Stigli smo na vrh, odakle slijedi spuštanje prema Skorpovcu! Napokon! Nakon puna 4 sata uspona spas se nazire. Interesantno je kako je ljudska psiha moćna pojava - tog trenutka, kad smo se napokon popeli do cilja, kao da je nestalo svog onog umora, bolova u nogama i leđima, kao da smo odjednom bili preporođeni! Zemljanim putem spustili smo se do odmorišta Skorpovac, gdje je prije nas već stigla grupa veselih šumskih
Na Skorpovcu GLASNIK KAMENARA
Stazom prema Pejakuši
radnika koji su nas pozvali da se pridružimo njihovoj bogatoj trpezi. U debeloj hladovini polijegali smo po klupama, digli sve četiri u zrak i uživali u toliko zasluženom odmoru. Nakon što smo se dobro odmorili i pozdravili sa gostoljubivim domaćinima, krenuli smo dalje, putem Premužićeve staze do Dabarske kose gdje nas je čekao naš autobus. Usput smo slikali šumske jaglace, divlje jagode i sve one ostale biljne stanovnike Velebita koji su, na znak prvog proljetnog sunca, sramežljivo izvirili iz zemlje. A kada smo došli do zadnjeg dijela staze, nekih kilometar prije autobusa, pred nama se pokazao predivan vidik - Velebitske doline i brda, more i otoci u daljini. Isplatilo se! Bio je to jedan predivan izlet kojeg ću se uvijek sjećati. Jasmina Šišgorić, Foto: G. Bumbak 5
DALEKA PUTOVANJA
Rumunjska
Bucegi - prema vrhu
Č
itajući knjige i gledajući filmove o grofu Drakuli, Vladu Tepešu, vampirima, diktatoru Nicolae Ceaușescu u meni se rodila želja da posjetim Rumunjsku. Nakon što nekoliko godina nikako nisam uspijevala organizirati i realizirati putovanje, ove godine želja mi se napokon ispunila. Zajedno sa Sonjom, Biserkom, Radom i Mirjanom, pridružila sam se planinarima Mosora i početkom kolovoza krenuli smo put Rumunjske. I nisam požalila jer vidjela sam sve ono što sam željela ali i mnogo više i zato preporučam ovo putovanje svima željnim dobrih planinarskih tura, prirodnih ljepota, upoznavanja kulturnopovijesnih spomenika i dobre hrane. Posjetili smo Timisoaru (Temišvar), Sambatu de Sus, Sibiu, Sighisoaru, Bran, Babele, Brasov (Brašov) i Novi Sad; uspeli se na Parangul Mic, Omu (najviši vrh planine Bucegi), stigli do planinarskog doma Curmatura na planini Piatra Craiulu i uspjeli čuti tamburaše s Petrovaradina. I da se ovaj tekst ne bi sveo na puko nabrajanje neka slike govore više od riječi. Žao mi je što nismo uspjeli posjetiti Bukurešt koji zovu Parizom istoka, ali neka to bude razlog da se još jednom tamo vratim. Zorana Zorić
Parangul Mic Dvorac Hunedoara
GLASNIK KAMENARA 6
DALEKA PUTOVANJA Plato Babele
Brašov - panorama
Bran, dvorac grofa Drakule
Sigišoara, rodna kuća Vlada Tepeša Sibiu
Cabana Omu
Temišvar GLASNIK KAMENARA
7
IZLETI „Kad bi bilo mlika kao Lika, bio bi sir kao Zir“
K
ad kažemo Zir, tu kratku odsječenu imenicu, obično imamo različite asocijacije na pameti. Prosječan putnik autocestom od Zagreba prema moru pomislit će na odmorište nedaleko Sv. Roka u Lici i na restoran „Macola“ gdje se obično zastane, protegnu noge poslije vožnje i okrijepi tijelo. Većina planinara pomislit će na slikovitu stijenu i osamljeni vrh koji se nedaleko spomenutog odmorišta izdiže iz polja, koja meni svaki put kad prođem tuda privlači pogled, podsjećajući na vizure iz nekog vestern filma. I drugima je ta stijena privlačila pažnju i izazivala različite primisli, tako sam čuo jednu staru uzrečicu iz toga kraja koja kaže: „Kad bi bilo mlika kao Lika (rijeka Lika opp), bio bi sir kao Zir“. Na Ziru sam bio više puta, dolazio uglavnom uobičajenim putem, planinarskom stazom uz zaselak Trkulji, jednom sam se uzverao kroz procjep među stijenama sa južne strane, a ovaj put, jednog popodneva pod kraj rujna 2018., stigoh sa sjeverne strane kroz polje, došavši makadamom od sela Kruškovca. Na Ziru sam se našao potpuno neplanirano. Ja i moj suputnik Ivan, puno mlađi od mene, ljubitelj stijena i slobodnog penjanja, toga jutra smo se sasvim drugim poslom vozili autocestom pokraj Zira prema sjeveru. U prolazu Ivan reče – bi li se mi popodne mogli popeti na Zir!? Nije me trebalo nagovarati, zašto ne, odgovorih, rečeno poslije i učinjeno. Jutro je bilo hladno, oštra bura i temperatura jedva nešto iznad nule. Neobično za ovaj dio godine, to je bilo ono naglo za-
Crtica sa Zira
hlađenje poslije dugog toplog ljeta, ali ne za dugo. Gledam Zir u prolazu okupan prvim zrakama jutarnjeg zubatog sunca, izronio iz ravnice kao neki uspavani div. Na povratku, istoga dana poslije podne, potpuno drugačija slika, bura je oslabila, vedro je i opet ugodno i toplo. Sunce se već naginjalo prema Velebitu kad smo ostavili auto sjeverno od Zira, blizu nekog novog osamljenog zdanja kojega su „po domaću“ nazvali Ranč i dodali ime. Dvadesetak minuta kroz polje zemljanom oputinom kroz visoku paprat, ovdje kažu bujad, koja je potpuno posmeđila od prvog mraza ovih dana. Još kratko orjentacijski preko neke jaruge i šumaraka i na markiranoj smo stazi. Ubrzo ispod grebena ulazimo u špilju koja je uz samu stazu. Obišli smo je do kraja u njezinom širem dijelu, sve dokle se može normalno proći. Šupljina se nastavlja i dalje, usko u
Na vrhu Zira GLASNIK KAMENARA 8
procjepu kuda je nekad davno tekla voda, tko zna dokle u dubinu, ali to je posao za neke druge stručnjake. Mi se vraćamo vani i nastavljamo uz brdo prema vrhu. Uspon kratak, slikovit, očaravajući. Ispred nas strme stijene, rumene na predvečernjem suncu kao da zovu da ih ispenjemo. Malo penjanja, malo veranja i brzo smo na vrhu. Sjedimo na kamenu i uživamo. Pada mi na pamet da takvu perspektivu ima i orao kad sa stijene gleda svijet oko sebe. Pogled plovi na sve strane širokim Ličkim poljem. Vedro je, ispred nas beskrajni valoviti zid Velebita i svi oni bezbrojni vrhovi od juga prema sjeveru, oštro iscrtani na nebeskom plavetnilu. Polje s južne strane je zeleno, a sa sjeverne, iza leđa, smeđe opaljeno mrazom. Još dalje iza leđa Ličko Sredogorje, preko puta Trovrh, a u daljini u sjevernom kutu horizonta nazire se goli vrh Ličke Plješivice. Na jugu Ćelavac, Crnopac i dalje. Tišina je, čuje se samo zvuk prometa sa autoceste, ali ni on ne smeta, kao šum rijeke iz daljine, uklopio se kao neka nenametljiva zvučna kulisa. Tu gore osjećam se nekako spokojno, moćno, kao na nekom prijestolju povrh sve te široke ljepote u čijoj sredini sjedim. Najradije bih ostao dugo i nikud ne bih išao, međutim, vrijeme curi, sunce pada prema počinku, moramo i mi nazad. Brzo se spuštamo u podnožje, dugi korak preko polja i za čas smo kod auta. Završavamo kratki izlet na Zir, mali odmak od civilizacije, a veliki iskorak u nešto drugačije i lijepo. Nikola Mihaljević
VIJESTI
1RþQL XVSRQ QD .DPHåQLFX
ÿHVWLWND
Noćni uspon na najviši vrh Kamešnice, Konj 1856 m n/v, povodom dana sv. Lovre ili u narodu nazvanog “suze sv. Lovre”.
U
sumrak dana 11.08.2018. uz članove domaćina i organizatora PD Jelinak - Trilj, kod planinarskog skloništa Sv. Mihovil, okupili se planinari HPD Kamenar - Šibenik, HPD - Imotski i PD Sv. Jakov - Bitelić. Uz snažnu grmljavinu i prijetnju kiše krenulo je 25 planinara na uspon. Uskoro se nebo razbistrilo, pa je uspon bio lagodniji uz zvjezdano nebo. Hodali smo kroz bukovu šumu, staza je prolazila pored zrelih malina, koje smo sa zadovoljstvom brali. Pogled na kolonu penjača bio je fascinantan, lampe na glavama penjača koje su nam osvjetljavale put, izgledale su kao ovozemaljske zvijezde. Oko pola noći popeli smo se na vrh Konj, na zvjezdanom nebu vidjele su se suze Sv. Lovre ili zvijezde padalice. Na vrhu smo se zajedno družili, zapalili baklje u čast Sv. Lovri, te polako krenuli prema planinarskom skloništu Sv. Mihovil, gdje je druženje nastavljeno do jutra. Zahvaljujemo organizatorima PD Jelinak - Trilj, na odličnoj organizaciji izleta i na gostoprimstvu. Marija Lokas
Pećinski park Grabovača, špilja Samograd
S
retni smo što se i ove godine možemo pohvaliti prelijepim fotografijama naših članica koje su izložene na tradicionalnoj izložbi HPD Mosor. Ove godine naša Josipa je osvojila 3. mjesto u kategoriji speleologija sa čak dvije fotografije. Čestitke Josipi!
Pećinski park Grabovača, špilja Samograd
Planinarsko sklonošte sv. Mihovil
,]ERUQD VNXSåWLQD 3ODQLQDUVNRJ VDYH]D ä.æ N
akon višegodišnje neaktivnosti, 17.10.2018. održana je obnoviteljska, izborna skupština Planinarskog saveza Šibensko-kninske županije. Odazvali su se, HPD Kamenar Šibenik, HPK Sv. Mihovil Šibenik, HPD Dinara Knin, PD Promina Drniš, PD Troglav Knin, SPK Teton Šibenik, Stanica vodiča Šibenik i HGSS stanica Šibenik. Iz našeg društva bili su Ivica Ercegovac, Branko Borak, Lenka Antulov-Fantulin, Vinko Maleš i ispred stanice vodiča, Paško Ninić. Izabrano je novo rukovodstvo Saveza: predsjednik, upravni odbor, nadzorni odbor i sud časti. Za predsjednika je izabran Mate Protega iz HPK Sv. Mihovil. Iz našeg Društva za člana upravnog odbora izabran je Ivica Ercegovac, a za člana nadzornog odbora, Vinko Maleš. GLASNIK KAMENARA
9
IN MEDIAS RES
Pregled druĹĄtvenih aktivnosti u 2018. %BO %SVĂ˜UWB r 11&1 "OUF 'SVB r %BMFLB QVUPWBOKB r %SVĂ˜UWFOJ J[MFUJ J [BCBWF J KPĂ˜ QVOP UPHB
SIJEÄŒANJ 07. sijeÄ?nja Skradin - Ĺ ibenik, voditelj: PaĹĄko Ninić 21. sijeÄ?nja RoĹĄki slap - ÄŒikola (kanjon), voditelj: Mirna Morić 28. sijeÄ?nja PoĹĄtak, zimski uspon, voditelj: PaĹĄko Ninić Zavrata SnjeĹžnik
SVIBANJ
PoĹĄtak, zimski uspon
VELJAÄŒA 4. veljaÄ?e OrlovaÄ?a, iz Konjevrata, voditelj: Vlatko Ĺ upe 11. veljaÄ?e Vrulja, Makarska, voditelj: Dijana Tudorić
1. svibnja Paklenica, Crni vrh, voditelj: Gradimira Bumbak 6. svibnja Sveto brdo, voditelj: Paťko Ninić 12.-13. svibnja Risnjak, voditelj: Branko Borak 19. svibnja Kariťnica i rijeka Bijela, voditelj: Mirna Morić 20. svibnja Budakovo brdo (Velebitska degenija), voditelj: Sonja Cukrov Sunko 26.-27. svibnja Dan dalamtinskih planinara, Martinska, Upravni odbor
Risnjak
Vrulja, Makarska
TRAVANJ 8. travnja Vrana, voditelj: Mirna Morić 15. travnja Cesarica - Pejakuťa, voditelj: Nikola Mihaljević 21. travnja PPEP Ante Frua, voditelj: Branko Borak 22. travnja Dan Druťtva 29. travnja Dinara, Martinova koťara, voditelj: Ivica Ercegovac
LIPANJ 2. lipnja Pohod na Dinaru, voditelj: Nikola Mihaljević
Martinova koĹĄara GLASNIK KAMENARA
10
IN MEDIAS RES
Sveto brdo
Bojin kuk
10. lipnja Pećinski park Grabovača, voditelj: Gradimira Bumbak 16.-17. lipnja Dani bazge - Ravna Gora, voditelj: Vlatko Šupe
Samoborsko gorje, Oštrc
SRPANJ 8. srpnja Zavelim - Roško polje, voditelj: Mirna Morić 23.-28. srpnja Srednji Velebit, voditelj: Branko Borak
16. rujna Bojin kuk, voditelj: Ivica Ercegovac 22.-23. rujna Samoborsko gorje, voditelj: Branko Borak 29. rujna Lišnica, voditelj: Dijana Tudorić
LISTOPAD Pohod na Dinaru
KOLOVOZ 18.-19. kolovoza Srednji Velebit, markacija, voditelj: Živana Burtina
13.-14. listopada Kamenjak, Tuhobić, Obzova (Krk), voditelj: Vlatko Šupe 21. listopada Kita Gaćešina, voditelj: Sonja Cukrov Sunko Obzova, Krk
RUJAN 9. rujna Mali princ, voditelj: Biserka Stošić
STUDENI 4. studenoga Ljubljan, Mosor, voditelj: Gradimira Bumbak 11. studenoga Boraja, voditelj: Božidar Baus Mali princ
Osim navedenih aktivnosti naši su članovi u manjim skupinama organizirali i druge brojne izlete diljem Lijepe naše. GLASNIK KAMENARA
11
MEDITACIJA
Meditacija na Sjevernom Velebitu S
vakome od nas, ponekad je Zavižan, 26. - 28. 4. 2018. potrebna tišina i samoća. Mi planinari to nalazimo u planinama, a kako u planinu ipak ne možeš ići sam, otišle smo Biserka i ja. Izabrale smo Zavižan, sredinu tjedna i pogodile smo. U domu nije bilo nikoga, samo novi domar. Žao nam je što je legenda Zavižana, Ante Vukušić, otišao u mirovinu. Za mene, ovaj dom ima posebno značenje jer ga je Nikica obožavao i ovdje smo često dolazili. Dobile smo najbolju sobu, smjestile se i odmah krenule na Vučjak. Iznenadila nas je količina snijega jer ga oko Planinarski dom Zavižan doma nije bilo. Naravno, Vučjak je osvojen. Rekli bi Šibenčani : “Neš ti!’’, pola sata uspona, ali nije bilo lako uz propadanje u mekani snijeg, klizanje i traženje marki koje se ne vide ispod snijega. Nagrada je, kao i uvijek, na vrhu: nezaboravni pogledi i zalazak sunca. Sjedile smo svaka u svojim mislima i željele da ljepota i ovaj mir niPovratak sa Malog Rajinca kad ne završe. Drugi dan smo se odlučile popeti na Mali Rajinac. Jutro je stibilo puno snijega, ali nismo propadale jer glo sa maglom pa smo se sjetile Antinih je zbog hladnoće bio tvrd. Bile smo same, riječi: ‘’Svaka se magla digla, pa će i ova’’. nigdje nikoga, ni ljudi, ni životinja, samo Tako je i bilo. Stiglo je sunce i pred nama ponegdje prvo proljetno cvijeće. Uspon je je bio dan pun izazova. Kroz šumu je još išao dobro do pred sam vrh gdje su marke
Premužićeva staza
Prepreke na stazi
GLASNIK KAMENARA 12
bile pod snijegom, ali nas ništa nije moglo zaustaviti. Našle smo vrh i ponovo uživale u ljepotama Velebita. Ne mogu opisati svu tu ljepotu i prenijeti sve svoje osjećaje. Stojiš na najvišem vrhu Sjevernog Velebita, gledaš ogromno prostranstvo i ne želiš otići. Želiš da taj trenutak ostane zauvijek jer koliko god ti bilo teško, ta ljepota izmami osmijeh na lice i osjećaš se nekako blaženo. Zaboraviš prošlost i živiš u ovom nezaboravnom trenutku, u kojem je samo sadašnjost bitna. A, onda se vratiš u stvarnost i znaš da se moraš spustiti, ne samo s planine, nego i na zemlju. Za povratak smo izabrale put preko Krasnarskih jezera ne znajući da je ta staza loše markirana. Pomogle su nam nečije stope u snijegu. Nismo žurile pa smo gotovo cijeli dan provele vani. Sljedećeg jutra smo odlučile ići Premužićevom stazom do Rossijevog skloništa i natrag. Za obje je to bilo prvo hodanje po snijegu Premužićkom i mogu reći da baš i nije jednostavno. Snijeg je bio mekan i na mjestima dubok oko metra. Ne znaš kad ćeš propasti i koliko duboko, a bilo je propadanja i do iznad koljena. Kako je bio početak vikenda, sreli smo dosta planinara i nepla-
MEDITACIJA
Prema Malom Rajincu
Zalazak sunca s Vučjaka ninara s kojima smo izmjenjivali iskustva. Na povratku je bila gužva na parkingu i znak da je naš boravak na Zavižanu gotov. Bilo je kratko, ali prekrasno. Baterije smo napunili i sad možemo dalje. Sonja Cukrov Sunko
3DU ULMHĀL R åXWQML
Staza na Paklenici
U
zadnje vrijeme mi paše planinarenje u malim grupama ili čak samo u dvoje. Onda je tišina jača. Šutnja je iscjelitelj. Percepcija se intenzivira i stara staza postaje neko novo neviđeno čudo. A onaj stari poriv za prepričavanjam čini da čudesno opet postaje obično. Jer nema riječi za opisati neopisivo. A neopisiv je onaj osjećaj u nama kada šutnjom dozoveš poskoka na stazu, leptira na svoje rame. Ili na nos. Kad u žbunju čuješ pticu kako kopa u potrazi za hranom. Kad u maloj nakupini vode ugledaš svoj odraz i odraz neba. Okus izvorske vode je najslađi okus na svijetu a njena svježina ti vraća snagu nakon dugog hodanja. A svi ti mirisi i sve te boje... Neprocjenjivo. Ono, kad sve u tebi utihne, čak i misli. E to je taj trenutak. Čarobni trenutak sreće i zadovoljstva. Raspršeni u prostranstvo planine. U mir. U tišinu. U šutnji. Gradimira Bumbak GLASNIK KAMENARA
13
IZLETI
Sveto Brdo
Prema Svetom brdu
Na vrhu Svetog brda, 1751 m n/v
D
osadilo mi kupanje, kuhanje, sunčanje, pranje, čitanje knjiga i sve ono što ide uz ljeto. Hoću u planine. Prognoza jeziva. Vakula je reko da je kiša posvuda. Ali Sonja kaže da je subota vremenski bolja i da na Svetom brdu treba biti suho do kasnih poslijepodnevnih sati. Slušam Sonju. Subota, 25.8.2018., veselo skakućem do Biserkinog parkinga. S osmjehom na licu sjedam u auto i avantura počinje. Kupimo Višnju pa Sonju i pravac Obrovac. Pije se čuvena kavica i nastavlja se dalje. Prelazimo iznad autoputa i tunela Sveti Rok, pa starom makadamskom cestom koja vodi preko prijevoja Mali Alan. Skrenuli smo na odvojak koji vodi nekakvih 5-6 km kroz šumu. Makadamu nikad kraja. Crvene table uz šumsku cestu upozoravaju na mine. Izlazimo iz auta i gle, prva čarolija. U Obrovcu smo ušle u plavi auto, a usred šume izašle iz bijelog. Kada se vrati-
Pogled na Dušice mo kući, Biserka će auto namakat dva dana da ga opere. Ruksaci na ramena i krećemo markiranom stazom koja vodi kroz bukovu šumu. Visoka stabla i sunce koje lagano namiguje. Uživancija, milina, divota, krasota za um, duh i tijelo. Lagano, bez velikog napora stižemo do visoravni. Prvo smo izašle do čistine da poslikavamo svu tu prirodnu divotu. Zlate se valoviti proplanci, u daljini se propinje Sveto brdo, a ispod njega s desne strane dominira tamno zeleni šumski tapet. Slijedio je odmor u lijepo uređenom okolišu ispred Stanova Jurjevića. Sjele smo na klupe, prezalogajile i veselim korakom nastavile dalje. Pjevale, smijale se i s vremena na vrijeme pratile kretanje nebeskih brodova. Sunce se skrivalo, pa se pojavljivalo. Polagano se osjetio i vjetrić. Sve nam je pasalo jer bi inače bila žega i pripeka. Stižemo do bukove GLASNIK KAMENARA
14
šume. Višnja odlučuje da će ostati i vratiti se nazad do Dušica, a nas tri nastavljamo dalje. Staza vodi kroz šumu ali postaje strmija i napornija. Ne znam baš je li staza bila toliko strma i naporna ili sam ja bila kilava i bez kondicije. Hodali smo polako uz kratke pauze. Negdje pred kraj šumske staze, stajem, vadim vodu i umivam se. Kao da ne mogu dalje i mislim se zašto nisam ostala s Višnjom. Čim smo izašli iz šume, lakše se disalo. Staza je kratko vodila kroz klekovinu dok nismo izašle na kamenito-travnatu golet. Oblaci su se već počeli naveliko okupljat oko vrha. Sad nas je vjetar već dobro hladio. Uspinjale smo se vrlo oštrom uzbrdicom do izlaska na greben koji vodi do samog vrha. Putem zastajkujemo radi slikavanja. Ali nebo se već dobro narogušilo. Na vrhu veselje. Ne znam na koju stranu da gledam. Ali kontrast je bio tu. Prema jugu svijetle se oblaci, ljeska se more, grbave se otoci. Okreneš se malo udesno, a tamo te mame Velebitski vrhovi. Još jedan korak udesno i pogled puca na Liku koja je bila prekrivena teškim oblacima. U daljini se čula grmljavina. Šteta što na vrhu nismo mogle ostati duže. Kratko smo se odmorile, jednu zapjevale, poslikavale se uz križ i krenule nazad. Trebamo se spustit prije kiše. Nije baš zgodno da nas uhvati po grebenu, niti po šumi, a još manje na proplanku. Silazak ništa posebno naporan. Putem kupimo Višnju, uz kratke pauze nikako doći do auta. Makadamu nema kraja. Auta nema ni na vidiku pa sam već pomislila da ga je odnio pauk. Putem smo stale i malo se slikavale s Tulovim gredama. Dobrog raspoloženja bilo je u izobilju. Velebitom je odzvanjala pjesma, Jesen stiže dunjo moja... Nakon više od tri mjeseca pauze, ovaj mi je izlet bio prava poslastica. Svevišnji, Priroda, Svemir ili vile s Velebita su nam pomogli da danas Sveto Brdo bude bez ijedne kapi kiše. Iris Popić
IZLETI
6DVYLP RELĀQD VWD]D D
obro je da postoje neoborivi dokazi u obliku fotografije. Eto, uvjerila sam samu sebe da ove godine nisam bila na nekoj meni novoj planini. A ja po prvi put posjetim dvije bosanske planine. I to Bjelašnicu, čak dva puta i Visočicu. Prvi put sam na Bjelašnici bila krajem siječnja u sklopu zimske vježbe za vodiče sa Stanicom planinarskih vodiča Split. Drugi put krajem lipnja. Prvi put u gomili ljudi, drugi put samo nas četiri. Prvi put je bila bijela, drugi put je bila zelena. Oba puta mi je bilo hladno na vrhu. Kažu da na vrhu Bjelašnice nema lijepog vremena. Uvijek puše vjetar, a većinu vremena je u magli. A ja sam oba puta imala sreće. Oba puta jest puhao vjetar, ali neki lagani a magla se podigla taman kad sam stigla na vrh. A na vrhu možete sjediti satima i uživati u pogledu na nepregledno prostranstvo planina i kanjona. Igman, Jahorina, Trebević, Treskavica, Prenj, kanjon Rakitnice … Lijepo je u zimskoj bjelini a meni još ljepše u ljetnom zelenilu. I lijepo je kad u svemu tome možeš uživati u tišini. Visočica je još ljepša, još zelenija. Visočica je zahtjevnija. I strmija. Opasnija. Na vrh Visočice, zvan Vito, vode dvije staze. Jedna ide preko grebena a jedna je „normalna“. Jedna je atraktivnija i opasna a druga „obična“ staza. Čitajući opise staza, ovu „normalnu“ sam previdjela pa sam mislila da je ta grebenska jedina. A piše da ako se bojite visine to nije staza za vas. Ja se bojim visine. Mislim, ako je tako, tog Vitu ja neću vidjeti, ni sad ni ikad. Eto, i ovaj put imam sreće.
Bjelašnica u siječnju 2018.
Bjelašnica u lipnju 2018.
Bjelašnica zimi
Visočica, BiH, pogled s vrha prema grebenu Kroz šumu i blato do koljena, dolazimo na proplanak gdje ugledamo zid od stijena. U amfiteatru smo. Okruženi okomitim stijenama, pokušavamo dokučiti gdje to ide ta naša „normalna“ staza. Strah me je da ne fulamo nešto pa da završimo na grebenskoj stazi. To za mene nikako ne bi bilo dobro. Ali, gle, ljudi hodaju po grebenu. Promatramo ih neko vrijeme i pitam se jesu li već bili na vrhu pa se vraćaju ili …. Ma ne mogu misliti o tome. Ja ne idem na vrh ako dođemo na taj uski greben i gotovo. Ta naša „normalna“ i „obična“ staza prelazi proplanak i počinje se strmo penjati uz zid amfiteatra. Penjemo se, pušemo zbog strmine, radimo česte kratke pauze i još nikako da dokučimo gdje je vrh i kakva je ta staza kad dođemo do vrha stijene. Jel vrh tamo gdje jedna grupa planinara trenutno odmara ili je negdje….. Opet sam se zaplela u misli o uskom grebenu i mojem strahu od visine. Sama sebi govorim: „Šuti više i hodaj. Samo hodaj. Samo hodaj…“ Sva ta bezglasna buka mojih misli se raspršila kad smo došli na vrh stijene. Stojim i ne mogu vjerovati. Sa druge strane su blage zelene padine. Travnate ravnice prošarane raznim nijansama zelenila, ovisno o rasporedu oblaka i njihovim sjenama. Na jedan dugi trenutak sam zastala, napokon u svojoj tišini bez sumornih misli, presretna što smo ipak na onoj „običnoj“ stazi. Ali dalje ne bi išla. Na samom vrhu se otvara pogled na taj veličanstveni greben. Stvarno je usko. I duboko. Ova „obična“ zelena staza nakon vrha nastavlja dalje i pretvara se u nešto što u planinarima izaziva ogromno poštovanje. Nešto u čemu ćeš beskrajno uživati ili nešto iz najgore noćne more. Nema sredine. Nešto kuda ja ipak neću hodati. Vraćam se istom stazom natrag. Ali nakon podužeg punjenja zelenom bojom. Gradimira Bumbak GLASNIK KAMENARA
15
IZLETI
2 SLVDQMX K
raj godine dođe nekako prebrzo. Svake godine. A onda osim planinarenja dođe na red pisanje o planinarenju. Mislim, ne moramo mi to. Jednostavno ne bi tiskali Glasnik Kamenara. I to bi bilo to. Ali, malo bi mi falilo da na našem zadnjem sastanku ne primim u ruke taj naš, već tradicionalni rezime godine. Iako sam sa većinom događanja već upoznata, ipak me veseli čitati i listati ga. I budem nekako ponosna na nas. Iza tih „samo“ 20-tak stranica stoji veliki rad i predanost pojedinaca i svih nas koji smo pisali za naš Glasnik. A pisati nije lako. Svi smo mi amateri po tom pitanju. Pa nas je malo strah a malo nas je i sram. Jer, želimo da nas se čita. Da nas se čuje i da se u toj pisanoj riječi svidimo većini, kad smo se već potrudili pisati. Pa se pitamo: „A o čemu pisati? Pa sve je već ispisano. Šta bi imali napisati novoga i zanimljivoga?“ E pa pišite o svom doživljaju planine. Znam, nije lako pričati, zapravo, o sebi. O svojim razmišljanjima, dilemama pa i strahovima. Ponajviše o strahovima. A svi ih imamo. U nekim prethodnim brojevima Glasnika, pisalo se o istim izletima. Pisale su ih različite osobe i svi „duplirani“ članci su bili jednako zanimljivi. Isti a različiti.
A ja i moje pisanje? Ove godine nisam baš nešto planinarila a ono šta jesam bilo je uglavnom po već više puta hodanim stazama. Ove godine nemam ništa novo. Ili možda…. Skoro sam prevarila samu sebe. U potrazi za fotografijama uz tekst, naiđem na nekoliko albuma fotografija sa izleta gdje sam bila prvi put. A bila bi se kladila da ove godine nisam vidjela ništa novo. Gradimira Bumbak
'1HPRJXþH MH PLåOMHQMH
QH L ĀLQMHQLFD'
Kraj rujna. Baraćeve špilje. Program obilaska, osim priče o povijesti i posebnostima tih špilja, uključuje i gašenje svjetla u najudaljenijem dijelu špilje. Kad su se svjetla ugasila nastala je potpuna tama. Totalno crnilo pred očima.
PO PSD Velebit Zagreb, radna skupina za osobe s invaliditetom na vrhu Dinare (slika preuzeta s Facebook stranice PSD Velebit Zagreb)
P
očetak lipnja. Zaseok Glavaš podno Dinare. Tradicionalni uspon na najviši vrh Hrvatske. Ove godine je u Pohodu sudjelovala i Radna skupina za osobe sa invaliditetom. Njih 17. Sa oštećenjem sluha bilo je 5 osoba, oštećenjem vida 3 osobe, transplantiranim plućima 1 te 1 osoba sa intelektualnim poteškoćama. Ostali su im bili osobna pratnja. Imala sam čast većinu njih upoznati i provesti u njihovom društvu gotovo cijelo popodne. Zezali smo se, pričali anegdote iz života, ponajviše iz planinarenja. Ne mogu opisati koliko su mi uljepšali taj dan a i neke sadašnje dane kada mislim da mi je teško. Toliko pozitivne energije je iz njih izlazilo da sam mislila da se neću moći nositi s tim. Bili su neopisivo sretni, lica su im bila toliko sjajna i nasmiješena da je sva ta neizmjerna sreća prelazila na sve nas koji smo se našli tu nekim pukim slučajem. Bili su „do neba“ zahvalni svojim osobnim, posebno educiranim, vodičima. I nisu propustili to i na glas reći. Jer, ipak sa takvim tjelesnim oštećenjima ne mogu sami hodati po planini. Naročito osobe sa oštećenjem vida. I mislim, pa nemoguće je hodati po planini kad ne vidiš. Sjetim se Baraćevih špilja i ugašenih svjetala. Baš ništa nisam vidjela i od straha se nisam htjela pomaknuti niti za milimetar. A jedna slijepa djevojka se popela na Sinjal dva puta u dva dana. Dan prije Tradicionalnog uspona iz pravca Brezovca a na taj dan iz pravca Glavaša. I onda je rekla da joj je ova staza ljepša od one druge. Nemoguće? Zar zbilja? Ti mladi ljudi su primjer da zaista ne postoji nemoguće, da se sve može kad se hoće, a sve ostalo su samo izgovori. Neizmjerno sam sretna što sam i ove godine bila sudionik Tradicionalnog uspona na vrh Hrvatske, što mi nije problem sjediti cijeli dan ispod hrasta na Glavašu, dočekivati sudionike i voditi evidenciju. Jer da nisam bila baš tu i baš u toj ulozi, tko zna, možda i ne bi bila počašćena društvom tako iznimnih ljudi. Gradimira Bumbak GLASNIK KAMENARA
16
IZLETI
0DOD 3DNOHQLFD L YHOLNL VWUDK S
onja i Biserka zovu u osvajanje Male Paklenice, nedjelja 16.9.2018. Čula ali nikad bila. Eto meni prilike. Dan prije odlučim da ćemo se curama pridružit Miloš i ja. Doduše, imam natečeni rist desne noge i ne znam kako će se, nakon slobode u japankama, noga ponašat u oklopu zvanom gojzerica. Nema veze, planine me zovu. Ljudikam se malo s Višnjom i dođemo do odluke da ćemo nas dvije ići polagano, a njih troje neka opale svoj tempo. Jutro vedro, divan dan. Kavica u Starigradu, ćakula i pokret autom do Selina gdje nas čeka recepcija NP Paklenica. Nema naprijed bez ulaznica. Pokazujemo iskaznice i ostvarujemo super cijene uz 50% popusta. Odmah na početku ponosno se slikam uz tablu na kojoj piše da je planinarska staza zahtjevna i preporuča se samo iskusnim planinarima. Sva sretna, moja prepotencija raste do neba, pa cure me smatraju iskusnom planinarkom. Krećemo šumskom stazicom. Sve izgleda tako pitomo. Uspon koji sam doživjela tek na povratku. Svi veseli, a jesenji šafrani nas pozdravljaju. Odjednom puca pogled na more. Zastajemo i slijedi slikavanje. Nakon uspona dolazimo do suhog korita potoka Male Paklenice. Koja divota. Markirana staza posred korita. Oblutaka svih veličina koje je voda isklesala i svojom silinom odlamala tisućama godina. Skakućemo, smijemo se, uživamo. Sunčan dan, a mi u hladovini kanjona. Doduše bilo je i obasjanih trenutaka pa sam bezbroj puta skidala i stavljala šiltericu.
Dobro kažu da u maloj boci špirit stoji. E pa to ne važi samo za ljude. Sve pauze bile kao u dnevnom boravku. Možeš birat na koju ćeš kamenu fotelju sjest. Sada su se već počele pojavljivat i grupe stranaca. Oni bi protutnjali, a mi laganini. Nailazimo na malo sajlica. Nekada sam se ježila kada bi ih ugledala, sada sam u fazi da im se veselim. I onda slijedi prva trauma. Kako se popeti na ogromnu, sjajnu, besprijekorno glatku stijenu. Kako s nje doći na još ljepšu, glađu i sjajniju koja vodi do pristojnijeg dijela staze. Višnja se popela. Kako je samo mogla, a kaže da je boli noga i da će sa mnom polagano. Sonja i Biserka se uzverale i gledaju me s visoka. A ja, popela se i ostala kao ukopana. Što sad? Panika. Nemam se za što uhvatiti. Siđem dolje i demonstrativno odlučim da ja ostajem i ne idem dalje. Onda kreće u akciju kolektivna psihoterapija. Nagovaranje, objašnjavanje i uvjeravanje da mogu. Presudna je bila rečenica da ako je mogla stara Njemica mogu i ja. Da, svi stranci su se uzverali, a ja blokirana. Nekako se popenjem. Miloš me pogura, odgura, povuče, izvuče i ne znam više kako, uspjela sam doći na stazu. U meni ponos i strah. Ali opalim po cereku i nastavljamo dalje. Majko moja, opet zavrzlama. Uspenješ se nekako na neku stijenu i s nje moraš skočit na drugu koja je niža i odmaknuta dvadesetak centimetara. E ti centimetri su meni bili kao metri. Nema šanse da doskočim na kilavu desnu nogu, a lijevom se ne mogu dočekat. Opet kompliciram život. Silazim i pokušavam okolo. Uspijem ali uz Miloševu pomoć. Dobro, i to sam odradila u nadi da je iznenađenjima kraj. Šepesam polako i čujem kako ekipa ispred mene viče da je stazom prošao poskok. Uspijem ga snimit kamerom. Manju zmiju u životu vidila nisam, ovo je jaslička dob. Tanja od mog malog prsta a dugačka petnaestak centimetara. Onda čujem za predivnu priču kako se sada ženke penju po stablima i kote mlade koji padaju na zemlju. Da me oraspolože, još mi kažu kako su mali poskoci opakiji od velikih. Sve ljepše od ljepšeg. GLASNIK KAMENARA
Putem smo naišli i na špilju Kapljarku. Nisam se imala volje penjat po strmini do nje pa sam unutrašnjost vidila na Sonjinim slikama. Iza špilje dolazimo na puno pitomiju stazu, na kojoj nema vratolomija. U dobrom raspoloženju ubrzo smo došli do skretanja za Lekine njive. Ne idemo naprijed nego se istom stazom vraćamo nazad. Hopa cupa, kamen, stina i kako sad odradit dva cirkusa još jednom u rikvercu. Sve je bilo dobro dok nisam došla do moje dvije uglađene gromade. Hvala svima na strpljenju. Nije im bilo lako davat upute i gledat moje blijedo lice uz izbezumljen pogled. A ja bi dala bogatstvo za dva metra sajle. Odradili smo korito i došli do šumske staze. Tek tada sam osvijestila koliko je bila strma uzbrdica. Uspon nisam osjetila, ali nizbrdo je bio doživljaj. Oprez, pa oprez uz još malo opreza. Sretno smo se došuljali do parkinga. Sada tek razumijem zašto su svi koji su toga dana prošli kanjonom Male Paklenice produžili dalje preko Lekinih njiva. A da, koliko smo hodali uzbrdo, a koliko nizbrdo nemam pojma. Znam da mi je procurio cijeli dan. Umorna, znojna, sretna i zadovoljna mogu reći da sam odradila adrenalinski park Mala Paklenica. Iris Popić 17
EDUKACIJA
3ODQLQVNR FYLMHþH
Pripremila: Višnja Crevar Foto: Sonja Cukrov Sunko
Planinčica, Trollius europaeus, iz porodice žabnjaka Ljepotica koju još nazivaju zlatna jabuka i žuti jablan. Europska je zaštićena vrsta, rijetko se vidi na vlažnim, gorskim livadama ili šumskim čistinama, u vrtačama i docima, na visinama od 800 do 1600 m nv. Ona je zeljasta trajnica uspravne stabljike, visoka oko 60 cm sa dlanasto nazubljenim listovima. Pravi ukras su kuglasti cvjetovi promjera 5 cm sa po deset priljubljenih listova ocvijeća, žuti poput limuna ili zelenkasto žuti. Cvate od svibnja do srpnja. Cijenjena je uresnica, medonosna biljka, ali otrovna kao i svi žabnjaci. Slikano 20.06.2015. na Vlašiću, Bosna i Hercegovina.
Planinski lanilist, Linaria alpina L.Mill., iz porodice stupnikovica Još jedna rijetka, ugrožena, živopisna alpska biljka s kamenjarskog točila, na visinama između 1500 i 2200 m nv. To je niska biljka, 5 -10 cm, s poleglom, povijenom stabljikom koja nosi kapljasto jajaste, modrikaste listove i ima nekoliko cvjetova u grozdastom cvatu. Vjenčić cvijeta je bez ostruge dug 1,5 cm, ljubičaste boje s narančastim nepcem. Gornja usna je rascijepljena i povijena unatrag, a ostruga je ravna. Ljekovita je. Raste u lipnju i srpnju. Slikano 13.09.2018. na Buljmi, Velebit.
Naočiti šupljozub, Galeopsis speciosa Mill., iz porodice usnača Ugodno je iznenađenje, na krčevinama, uz potoke, na visinama od 400 do 1400 m nv. To je razgranata, zeljasta biljka visine 30-100 cm s dlakavim, jajastim listovima, nazubljenih rubova. Dvousnati cvjetovi skupljeni su u gotovo kuglaste cvatove, 2-7 njih smješteno je pršljenasto jedan povrh drugog. Gornja usna cvijeta je savijena poput šljema i izvana dlakava. Ispod nje su četiri prašnika. Donja usna je malo savijena nadolje, ima na nepcu čunjaste izbočine. Cvijet je sumporasto žut sa ljubičastim srednjim režnjem donje usne. Cvate od srpnja do rujna. Slikano 23.09.2018.na Samoborskom gorju.
Uskolisni plućnjak, Pulmonaria angustifolia L., iz porodice oštrolista Ovi karminocrveni do modroljubičasti cvjetni čuperci raduju nas svakog proljeća u šumarcima i među grmljem na usponima od obale do 1000 m nv. Zelene, dlakave trajnice, visoke do 30 cm imaju prizemne listove s peteljkama u busu, dok su oni na stabljici sjedeći, linearno kapljasti i šiljati. Cvatovi su najprije skupljeni, a kasnije rahli sa promjenom boje cvjetova. Plod je jajasti oraščić. Biljka je medonosna i ljekovita, a koristi se i kao samoniklo povrće. Cvate od ožujka do svibnja. Slikano 15.04.2018. na Bojinom kuku, Velebit.
GLASNIK KAMENARA 18
IN MEMORIAM
ZORA ČEKO
RADA ŽIVKOVIĆ
1926. - 2018.
1948. - 2018.
Razmišljanje o Zori Ove godine preminula je naša Zora. Dugogodišnja planinarka i bivša glavna urednica ovog lista. Tada je živjela sva u vatri pred izlazak novog broja lista. Hoće li sve biti u redu, ispravljeno, objavljeno, isplaćeno, pa dodajući i vlastiti novac, ako je nedostajalo. Tijekom dugogodišnjeg planinarskog staža pohodila je nebrojeno puta Velebit, Biokovo, Mosor, Kozjak, planine Bosne, Crne Gore... Tijekom života Zora se brinula o dvoje djece svog brata koja su u II. svjetskom ratu ostala bez oba roditelja, kao i o sestrinoj kćeri i bratu. Bolno je preživjela dva rata, njihovo razorno djelovanje na ljudske odnose i prirodu. Zora je rasla u mnogobrojnoj obitelji (četiri brata i tri sestre) snažno povezana s prirodom. Diplomirala je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu 1952. godine. Radila je kao poljoprivredni inženjer i novinar u Zagrebu i Splitu. Ipak, najduže je radila u sjemenarskom laboratoriju Ministarstva poljoprivrede u Australiji kamo je emigrirala 1954. godine. Upoznala je Australiju i Novi Zeland kao i način života nama tih dalekih ljudi i krajeva. Iz Australije se vratila 1965. godine. Sa znanjem engleskog jezika zapošljava se u turizmu gdje obavlja poslove direktora ugostiteljstva, šefa marketinga i propagande u Primoštenu, a zatim u Solarisu. Zora je sve oko sebe pomno promatrala: puža, cvijet, vatru, zvijezde... O viđenom je razmišljala, zaključivala, pa svoje misli od rane mladosti pretakala u pjesme refleksije i izdala pet zbirki pjesama. Svi trče po njih TOK Život iz nje rominja Gle teče voda Koprca se amo tamo Planina roni suze
Draga Rado! Tvoj Kamenar tuguje. Tvoj Kamenar, kojemu si posvetila posljednjih petnaestak godina svoga života, s bolom i nevjericom prihvaća surovu istinu: nema više naše vesele i uvijek nasmijane Rade. Nakon umirovljenja, svoj radni elan i kreativnu energiju, nesebično, ispoljava u novoj sredini, planinarskom društvu! Planinarstvo, planinarenje i aktivnosti vezane za rad Društva prihvaća, kao nešto svoje dajući pokretački ritam u organizaciji planinarskih izleta, osobito pitanjima prijevoza. Zbog iskazanih, organizacijskih, sposobnosti i želje za unaprijeđenjem rada Društva, izabrana je za tajnicu, koju dužnost je uspješno obavljala pune četiri godine. Nakon toga je u jednom, četverogodišnjem, mandatu bila uspješnom dopredsjednicom! U planinarskim aktivnostima sudjelovala je, sukladno svojim fizičkim mogućnostima, dječje se radujući svakom osvojenom vrhu ili dugotrajnijem pješačkom pohodu! Lagani kolaps prilikom uspona na Malu Prominu, prije desetak godina, bio je opominjujući nagoviještaj sadašnjeg tragičnog ishoda?! Ignorirajući taj slučaj nastavila je aktivan planinarski život, strahujući jedino, da na pohodu, ne bude na teret ostalim članovima ekipe. Kako obično jedna nevolja ne dolazi sama, u zadnju godinu dana, opće zdravstveno stanje joj se naglo pogoršalo. Uslijedile su dvije teške operacije u par mjeseci a iznad svega i bratova smrt, smrt osobe koju je najviše voljela. Bilo je to, ipak, previše za njezin iscrpljeni, sada već, krhki organizam. I, pored svega u komu je upala s nadom, da će sve biti dobro i da ćemo nastaviti druženje, barem u našoj planinarskoj kući! Ali “vlak je i ovoga puta bio brži”. Planinarska kuća Ćićo je mjesto gdje je davala sebe: u uređivanju kuće, dvorišta, nabavci namještaja i opreme te održavanja. U brojnim druženjima uvijek ostajala zadnja, pospremajući. Pravična, kakva je bila, uvijek se je trudila da se troškovi druženja snose solidarno! Rijetka su druženja planinara na kojima nas naša Rada nije počastila, poslovično dobrim fritulama i kolačima! Rada odlazi ali njezin dobri duh i sjećanje, na gotovo, majčinski odnos prema prijateljima, ostaje dok i nas bude! HVALA TI I SLAVA
Zora je svojim mislima, stremljenjima i ponašanjem u prirodi i društvu pripadala ljudima koji se bore za integralnu bioetiku. Njene kvalitete uočio je i naš sugrađanin Ivo Livaković koji ju je uvrstio u svoju knjigu Poznati Šibenčani. Zora Čeko, časno je ispunila svoj boravak na „majci Zemlji“. Katica Jurković Hordov
GLASNIK KAMENARA
19
Tko me to gleda???
K E J I L E J H E J I M S
BMW 5
Visoko ili daleko
Dukat fit
Pasji stršak
MENAR Å KA
K ENI IB
HPD
Napokon signal!
Planinarsko društvo, vrtićka grupa 04/*7"Ɖ * *;%"7"Ɖ )1% ,BNFOBS ,SBMKB ;WPOJNJSB »JCFOJL r 63&à *7"Ɖ,* 0%#03 6QSBWOJ PECPS r (-"7/* * 0%(0703/* 63&%/*, 7JOLP .BMFØ r (3"'*Ɖ," 13*13&." .FSMB EFTJHO »JCFOJL r 5JTBL 1SJOUFSB ;BHSFC r /BLMBEB r -JTU J[MB[J QPWSFNFOP J EJKFMJ TF CFTQMBUOP