NAŠI LIJEČNICI U INOZEMSTVU
Dr. NATAŠA
IZ REPUBLIKE mogućim bolnicama u JAR-u, od manjih regionalnih, do akademskih, središnjih i privatnih.
Kad mi je kolega s godine predložio da napišem nešto o životu doktora u Republici Južnoj Africi (prije zvanoj Južnoafrička Republika, JAR), izuzetno sam se razveselila - podsjetilo me na dane prije prijemnog ispita na faks. Tada sam još razmišljala, što studirati, književnost ili medicinu… I eto prilike, za neispunjene želje! Bez ikakve lažne skromnosti, mislim da sam baš prava osoba za to. U skoro trideset godina radila sam u svim
82
LIJEČNIČKE NOVINE 199 - svibanj 2021.
Moja karijera je započela je u veljači 1992. Prvi dan neću nikad zaboraviti. U bolnici u kojoj sam dobila posao stažista sam znala vrlo malo. HPCSA (Health Professions Council of South Africa - nadležno tijelo koje registrira sve radnike u zdravstvu, koje svi doktori ne vole ali moraju poštovati) mi nije priznalo staž u Hrvatskoj nego su mi odredili da moram raditi šest mjeseci kao stažist, prije negoli me registriraju kao doktoricu. ”’Ajde dobro…” pomislila sam, to ću ja brzo odraditi i onda uhvatiti neku specijalizaciju – mislim. Pa ja sam u zemlji gdje je napravljena prva transplantacija srca - i za jedno 5 - 6 godina vratiti ću se doma! Lijepo sam se dotjerala - moram to napomenuti, jer je to bilo prvi i zadnji put da sam se tako “ušminkala” za posao. Najbolji komplet, pete, torba iz Austrije… I onda me ravnatelj posjeo u auto. Nije mi baš bilo jasno kuda sad idemo autom, kad sam imala smještaj u stanu koji pripada bolnici, 20 metara od ulaza, ali nisam htjela ispasti napasna. Završila sam u bolnici za “non Europeans”. Izgledala je kao nekakav hangar, metalni krov, polomljena
stakla na prozorima, masa ljudi je sjedila na travi ispred. Doveli su me na odjel interne. Ne znam da je to baš prava riječ: dugački hodnik i kako mi je zanimljiva doktorica Indijka, obučena u pravi sari, rekla: “Lijevo su kreveti za internu, a desno kreveti za ortopediju. A poslagali smo i malo dodatnih madraca ispod kreveta. Kad bude previše pacijenata da ljudi imaju gdje leći”. Jedna mlada djevojka je spavala u fotelji naslonjena na radni stol u ambulanti - stažistica koja je radila prethodnu noć. Nezamislivo - pa kako se može tako ponašati na radnom mjestu?! Prvi pacijent koji mi je “dodijeljen” da ga obradim je imao tuberkulozu. Kad sam o njemu prodiskutirala s mojom nadležnom doktoricom, jako sam se ispričala zbog mojeg neznanja - rekla sam joj da jedino što ja mogu zaključiti jest da pacijent ima tuberkulozu, ali da je to nemoguće (pa kad je posljednji put bilo tuberkuloze u Hrvatskoj???), što je naravno nasmijalo sve prisutne. TBC je uobičajena bolest u JAR-u, a što sam poslije shvatila, 90 % pacijenata na internoj ili ima tuberkulozu ili sidu. Easy peasy! Kad sam došla u moj jednosobni stan u bolnici (koja je bila za bijelce, ali tamo nije trebalo stažista), sjela
