IZ POVIJESTI DEFEKTOLOGIJE

Dr. Đuro Vranešić i „Optimizam“ Helen Kellerove

Dr. IVICA VUČAK

Za Helen Keller (1880. – 1968.) prvi put sam čuo u drugom razredu gimnazije. Njezin život, ukratko opisan u udžbeniku engleskog jezika, pamtim desetljećima kao primjer upornosti u svladavanju prepreka te beskrajne volje za životom izjednačenim sa stvaranjem. Preboljevši meningitis u dobi od 19 mjeseci Helen je ostala slijepa, gluha i nijema, a njezin kontakt s okolišem koji je tek počela upoznavati svodio se na osjet dodira, mirisa i okusa. Usprkos tome uspjela je, uz pomoć svoje učiteljice, naučiti prstovnu abecedu, koja joj je bila temelj komunikacije. Mogla je imenovati ne samo predmete oko sebe i dijelove svoga tijela, nego i svoje osjećaje i raspoloženja te apstraktne pojmove života i smrti, vjere i filozofije. Osim engleskoga, naučila je i francuski i njemački, ali i latinski i grčki. Naučila je i govoriti. Završila je gimnaziju i studij te se posvetila javnom radu, ne samo za dobrobit slijepih i gluhonijemih, nego i za prava radništva u Americi te za bolji položaj žena u društvu. Niti tijekom studija medicine niti poslije u različitim oblicima liječničke karijere nisam susreo osobu suočenu s takvim izazovima, a onda sam pronašao njezinu knjigu „Optimizam“ objavljenu u Zagrebu 2001. godine. Na naslovnici je fotografija skulpture „Vječnost“ (terakota, 1998.) umjetnice Sanje Fališevac, rođene 1965. godine u Požegi, koja je u ranom djetinjstvu, uslijed bolesti i posljedica liječenja, izgubila vid i sluh. Unatoč tomu s uspjehom je završila osnovnu školu te Školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (smjer keramika i tehnika tkanja). Zahvaljujući osobnom optimizmu, optimizmu svoje obitelji te optimizmu ljudi koje je susretala, otkrila je i ustrajno razvijala svoj osobit način izražavanja. Živi u Zagrebu, bavi se kiparstvom te je do sada izradila brojne skulpture i priredila niz samostalnih izložbi, a objavila je i knjigu pjesama „Put prema izvoru“. Knjižica “Optimizam“ pretisak je autoriziranoga prijevoda objavljenoga 1931. u Zagrebu. Tko se, prije 90 godina, odlučio za taj pothvat? Prijevod je djelo gđe Margite Vranešić koja je opisala i životopis Helen Keller te ga tiskala u nakladi zagrebačkog neuropsihijatra dr. Gjure Vranešića, čiji je predgovor i danas aktualan. Evo tog predgovora! „Predavajući našoj javnosti ovo jedinstveno djelce svjetske literature, mi želimo poslužiti svome narodu, a ujedno odati pažnju slavnoj autorici ove studije Helen Kellerovoj. Ona je lanjske godine uz učešće kulturnog čovječanstva proslavila svoju pedesetgodišnjicu – bodra, u naponu stvaranja, jednako još obasjana čistim sjajem svoga optimističkoga životnog zanosa, a kod nas i u našoj literaturi bila je dosada zapravo nezapažena. Njezin „Optimizam“ velika je himna jedne sasvim neobične ličnosti koja i slijepa i gluha, na završetku univerzitetskih studija, u svojoj dvadesetitrećoj, dakle tekar na pragu života – stvara definitivne osnove svoga gledanja na život. U doba, dok normalno razvijeni pojedinci još lutaju, tragajući za pokretnom linijom svoje ličnosti, Helen Keller se već uzdigla na visine filozofskog saznavanja te postigla skladno izmirenje sa osnovnim problemima života. A što još više zapanjuje – to tako teško osakaćeno stvorenje zanosno propovijeda evanđelje dobrote i ljubavi te objavljuje svijetu poruku svoje vlastite sreće i zadovoljstva. To je osnovna činjenica. “Eto se diže jedna žena, od prirode maćuhinski obdarena, da sa vedrinom svoga uvjerenja svjedoči o ljepoti i dobroti života“... Njoj život nije nesnosni teret, ona se ne tuži, ne proklinje sudbinu, ne pada u jeremijska raspoloženja, nju ne grize crv nezadovoljstva. Ona je svijet za sebe, ona može misliti i stvarati, ona je svjetlo sunca zamijenila sa svjetlom duha. Ona je dozrijevala u harmoniji jedne velike šutnje. Herojski život Helen Kellerove, odnosno njezina uporna i pobjednička borba sa strahovitim defektima vlastite prirode, počinje u sedmoj godini života. Bivšoj učiteljici slijepih – Anne Mansfield Sullivan pripada neprolazna zasluga, ona je svladala nadčovječni zadatak, jer je slijepo, gluho i nijemo čeljade od sedam godina uzdigla sa skoro životinjskog nivoa ne samo u svijet konkretnih činjenica i pojava, ona ga je uzdigla do apstraktnog saznanja, u svijet najviših ideja. Ona je učinila, da su pročuli i progledali prsti i dlanovi jadnog malog stvorenja. A ti su prsti u toku vremena napipali nekoliko jezika, oni su ispisali nevjerojatnu količinu literarnih, filozofskih i historijskih djela, oni su njezinom duhu otvorili sve probleme misaonog čovječanstva te ju uzdigli u redove njegovih predvodnika. Prsti su zamijenili najsavršenije i najvažnije sjetilne organe – oči i uši, ona je pipajući našla život, njegovu ljepotu i dobrotu, sreću, mir i toliku vedrinu svoje jedinstvene duše. To su činjenice koje zapanjiše svijet, a Helen Keller ih je tako čedno, jednostavno i dražesno opisala nešto prije pojave “Optimizma“, u svojoj opsežnoj autobiografiji “Povijest moga života“. Dok povijest toga čudesnoga života ne stigne i u hrvatsku literaturu (njemački prijevod je do sada doživio 62. izdanje), bit će korisno da na ovome mjestu donesemo barem kratak pregled njezinog rada i života.

Helen Keller (lijevo) sa svojom učiteljicom

“Optimizam“ Helen Kellerove, iako napisan u zanosu žive mladosti i u sređenom predratnom vremenu (otuda stanoviti anakronizmi pri spominjanju Amerike, Indije, Njujorka itd.) toliko je natopljen životnom mudrošću i tako naučno fundiran, da njegova aktualnost nikada ne prestaje. Štaviše, mi držimo vrijednost ove studije upravo danas većom nego ikada, jer je veliko klanje naroda pogoršalo socijalne i materijalne uvjete života, razbilo međusobno povjerenje i razularilo niske nagone ljudske prirode, jer je smanjena mjera sreće i zadovoljstva, jer je život pun nemira i neprijateljstva. Koliki su samo zdvojili i posumnjali u sve vrijednosti života. Pravo paničko raspoloženje pred neizvjesnošću budućih dana. Odista izumire jedna historijska epoha i rađa se nova, bolja i savršenija. A porod je grčenje, bol i nesigurnost. “Optimizam“ Helen Kellerove nastao je nakon dugog niza teških nutarnjih i vanjskih borbi i stradanja, iza čestih iako prolaznih poraza, nakon grčevitog traženja istine, izlaza i smisla – usred jedne velike, gluhe i tamne mizerije. On je himna spoznajnom i etičnom oslobođenju čovječje ličnosti. Zato mi želimo da se natope optimizmom Helen Kellerove oni koji posrću u tvrdoj borbi za opstanak – i koji klonuše zbog nedostataka vlastite prirode i oni koji se saviše pod preteškim zahtjevima i nepogodama izvanjeg života. Oni koji se povukoše u gluhu samoću svoje izolirane egzistencije i koji nijesu dorasli nutarnjim konfliktima. Oni koji nesvjesno teže da izađu iz uskih okvira vlastite ličnosti, a još ne nađoše veza sa životom skupnosti i svoje sredine. Oni kojima je potrebna toplina, razgovor i savjet. Oni koji izgubiše vjeru u ideale svoje, u budućnost i napredak vlastitog naroda i svekolike čovječje zajednice: u nadmoćnost i konačnu pobjedu pravice i dobrote. Naročito pak oni koji izgubiše i tjelesnu i duševnu ravnotežu tj. neurotičari – iskrvavljeni svojim unutarnjim grčenjima i zdvajanjima, ispaćeni tjelesnim patnjama, grozničavi i stravični u očekivanju svojih budućih dana. – Neka dakle svima koji su u nuždi bilo kakovoj posluži svijetli primjer Helen Kellerove: nepatvoreni, sugestivni optimizam slijepe i gluhe optimistkinje, njezino krvavo i neposredno doživljavanje najtežih katastrofa i najvećih zanosa ljudskog stvorenja, njezino jedinstveno svjedočanstvo i dokaz o premoći naših unutarnjih, a napose duhovnih snaga i mogućnosti. Njezino traženje i nalaženje zadovoljstva i sreće u sebi samomu, u jedinstvu svoje duhovne ličnosti, u strastvenom služenju općim društvenim interesima i ciljevima, u velikoj harmoniji sa svijetom, prirodom, svemirom i Bogom.

Optimizam velikih duša je zapravo jedina pozitivno pokretna sila u razvitku čovječanstva. Naročito u kritičnom vremenu moralnih i društvenih vrijenja i prevrata.

Dr. Đuro Vranešić Što znamo o dr. Đuri Vranešiću (Dragoševci, 25.11.1897. – Zagreb, 13.1.1946.)? Prema monografiji o Hrvatskoj liječničkoj komori objavljenoj 2010. bio je predsjednik Liječničke komore Savske banovine u dva mandata (1932. - 1938.) i povjerenik Liječničke komore NDH (1943.- 1944.). Knjiga „Čovjek iz Krležine mape“ (objavljena 2011., a prerađena dva poglavlja objavljena su u „Liječničkim novinama“ 2012.) opisuje Vranešićev život i kraj, nakon svega 23 godine liječničke karijere. Kraj izvršenjem presude Vrhovnog suda Hrvatske od 11. prosinca 1945. na smrt strijeljanjem, nakon što je na prvom suđenju 30. listopada 1945. bio oslobođen, a na drugom 17. studenoga 1945. osuđen na 20 godina zatvora. To je knjiga o njemu i njegovom sinu, ali i o Krleži i čitavom nizu javnosti znanih ljudi (među njima i poznatih onodobnih liječnika) na čije je živote utjecao dr. Vranešić, a i oni na njegov. To jest knjiga o zbivanjima u prošlosti, ali koja zasijecaju i u našu današnjicu pa je to knjiga i o nama. Stoga nije čudo da je ta knjiga provocirala i suvremene „opinion makere“ u medicinskim krugovima (prof. dr. Veljko Đorđević: Izgubljene duše, Zagrebački institut za kulturu zdravlja, Zagreb 2016.), ali i izvan njih (Miljenko Jergović: Đuro Vranešić: Smrt i sinovi, Subotnja matineja, Jutarnji list 26.11.2011.). Dr. Vranešić je u prvom redu bio liječnik, neuropsihijatar pa bi, u cilju upotpunjenja njegova životopisa, bilo potrebno prikupiti podatke o njegovom školovanju i liječničkoj karijeri.