NAŠI LIJEČNICI U INOZEMSTVU

Prof. dr. Asaf Duraković

Zagrebački liječnik s tri doktorata i profesor na četiri fakulteta

ŽELJKO POLJAK

Kao po nekom pravilu, genijalni hrvatski liječnici zablistaju svojim umom tek u tuđini i lako ih zaboravljamo. Iako je specijalist nuklearne medicine prof. dr. Asaf Duraković afirmirao Hrvatsku i hrvatsku medicinu u svjetskim razmjerima, mi o njemu malo znamo pa stoga vrijedi da ga uvrstimo u seriju koja već godinama u Liječničkim novinama otima zaboravu takve ličnosti. Taj svjetski čovjek i suvremeni enciklopedist s upravo nevjerojatno bogatom erudicijom i kompetencijom dominirao je u svim područjima kulture i medicine kojima se bavio. Bio je izuzetan intelektualac, pjesnik, književnik, široko obrazovan, iznimno nadaren, neponovljive memorije. Cijeli svoj život bio je ne samo medikus, nego i promotor Hrvatske kao borac za njezinu slobodu, i riječima i djelom. Poznate su njegove akcije i govori o hrvatskoj slobodi za vrijeme komunističke vladavine u domovini, a zatim diljem svijeta, od SAD-a do Australije. U samom početku Domovinskog rata sve je napore usmjerio obrani domovine pa ako možda nije za to dobio neko priznanje u domovini, tim više zaslužuje da ga ovdje predstavimo.

Rođen je 16. svibnja 1940. u Stolcu, Hercegovina, kao potomak viteške loze oca Bekira iz Grančareva (Lastva) i majke Remze, plemenitog roda Omanbegovića iz Trebinja. Rano je napustio rodno ognjište i rano ostao bez oca, časnika hrvatskih oružanih snaga i žrtve bleiburškog bojišta. Odrastao je u vremenu trpljenja i mijena, pod budnim majčinim okom i daleko od djedovskog ognjišta, kao srednji od trojice braće, starijega brata prof. dr. Senadina i mlađeg brata zagrebačkoga kardiologa i akademika prof. Zijada Durakovića. Najraniju mladost provodio je u društvu istaknutih pjesnika, novelista i stvaratelja. U Zagrebu je živio od 1943. i u njemu završio osnovnu i srednju školu te 1962. najprije diplomirao veterinu. Iste je godine započeo s radom iz područja biomedicine u Institutu Ruđer Bošković, a potom od 1962. do 1968. u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu, u Laboratoriju za mineralni metabolizam. Završio je poslijediplomski studij prirodnih znanosti i pod mentorstvom akademkinje Kriste

Kostial-Šimonović u Institutu izradio magistarski rad, a potom je na Medicinskom fakultetu obranio disertaciju iz područja metabolizma radioaktivnih elemenata kalcija i stroncija i mogućnosti njihova odstranjivanja. Kao stipendist Britanskog savjeta za medicinske znanosti nastavio je poslijedoktorske studije u Oxfordu, Engleska, u Laboratoriju za biomedicinu pod vodstvom prof. dr. Ivana Carra. Slijedi dvogodišnja stipendija kanadske vlade za visoke studije i znanstveni rad u glavnom gradu Kanade, Ottawi. U tom vremenu nastavio je svoja istraživanja mineralnog metabolizma, napose inkorporacije radioizotopa u organizam čovjeka, kao i mogućnosti njihova odstranjenja.

Studij humane medicine u Kanadi u kanadskom McMaster University Medical Faculty u Hamiltonu, Ontario, upisao je 1972. i već 1975. diplomirao (priznati su mu predklinički predmeti). Na taj prestižni studij upisivalo se godišnje samo 80 studenata, a prosječno se natjecalo 30 puta više kandidata. Studij nije imao ljetnih ni zimskih praznika, a nisu postojali ni slobodni vikendi. Duraković je taj studij završio u rekordnom vremenu. U svojim daljnjim studijima postigao je tri doktorata, završio je poslijedoktorske studije u Hamiltonu (Kanada) te stekao počasni doktorat na Cosmopolitan University (Kansas, SAD). Specijalističke studije iz radiologije i nuklearne medicine nastavio je i položio rigorozne ispite u Engleskoj, Americi i Kanadi. Nakon toga dobio je ponudu Ministarstva obrane SAD-a i promaknut je u zvanje voditelja Zavoda za nuklearnu medicinu u Sveučilišnoj Federalnoj bolnici Walter Reed u Washingtonu, D.C. Nakon promaknuća u voditelja Zavoda za nuklearnu medicinu u znanstvenom Institutu za radiobiologiju u Bethesdi nastavio je u svojstvu profesora radiologije i nuklearne medicine istraživanje učinka nuklearne energije na organizam.

Potom je 1991. diplomirao na vojno-medicinskoj akademiji SAD-a u Fort Loevenworthu, Missouri. U vojno-medicinskoj službi stekao je čin bojnika, a zatim čin pukovnika Vojno-medicinskog korpusa SAD-a i znanstvenog savjetnika Svjetske zdravstvene organizacije. Bio je član ekspertnog tima za nuklearne nesreće i savjetnik predsjednika SAD-a R. Reagana za globalni rizik i učinak nuklearnog rata i nuklearne zime. U svojstvu eksperta udruženih sveučilišta Oak Ridge (država Tennessee, SAD), a s tečnim znanjem i ruskog jezika, 1987. je otišao u tadašnji Sovjetski Savez u svojstvu voditelja medicinske ekipe SAD-a u studijama nuklearnih eksplozija u sovjetskoj središnjoj Aziji. U pustim stepama Sibira i Kazakhstana promatrao je pokusne atomske eksplozije. Nakon nuklearne nesreće bio je klinički savjetnik Izraelskog Černobilskog projekta. Dao je i velik doprinos otkrivanju zaljevskog sindroma u SAD-u.

Rodna me zemlja čeka. Ona mi nemir znade Jedno je srce u nas. Zna uzrok mojega bijega Radosna darove sprema da svome sinu dade Polja prepuna sunca. Planine prepune snijega.

(Iz zbirke: Zapis o zemlji Hrvatskoj, Asaf Duraković)

Promaknut je u zvanje profesora na četiri sveučilišta u SAD-u i u svojstvu pozvanog profesora predavao je na mnogim sveučilištima Sjeverne i Južne Amerike, Australije, Europe, Azije, Izraela, Južne Afrike, Sovjetskog Saveza, Japana, Bliskog i Dalekog Istoka, uključujući Medicinski fakultet u Zagrebu. Dobio je zvanje visiting professor na mnogim prestižnim svjetskim sveučilištima te proputovao svijet od Sjevernog do Južnog pola. Bio je osnivač i direktor The Uranium Medical Research Centra, osnivač i direktor The World Life Instituta u Washingtonu, D.C., i Waterportu u državi New York, kao i Emergency Management Research Instituta u SAD-u i Kanadi.

Izvorno je opisao Zaljevski sindrom u vojnoj i civilnoj populaciji Iraka. Na njegov poticaj terenski tim The Uranium Medical Research Center proučavao je učinke radioaktivnog oružja u civilnoj i vojnoj populaciji u Iraku, Afganistanu, na Balkanu i u Palestini (Gaza). Napose je proučavao somatske i genetičke učinke kontaminacije organotropnim radioaktivnim izotopima na organizam čovjeka i biosferu, s posebnim naglaskom na učinke transuranskih elemenata. Bio je velik zagovornik svijeta bez nuklearnog oružja. Rezultate svojih istraživanja i razmišljanja iznosio je pred Kongresom SAD-a, pred Europskim parlamentom kao i pred oba doma Japanskog parlamenta. Dobitnik je međunarodne mirovne nagrade The Nuclear – Free Future Award, Jaipur, India 2004.

Autor je više od 250 objavljenih znanstvenih radova iz područja medicine u priznatim međunarodnim časopisima i više tekstova u medicinskim udžbenicima za preddiplomske i poslijediplomske studije diljem svijeta. Održao je više stotina pozvanih predavanja u medicinskim i drugim krugovima širom svijeta. Njegov opus također uključuje mnoga istraživanja i znanstvene radove i iz područja islamskih ezoteričnih znanosti Sufijskog sadržaja. Obišao je Bliski Istok u svojstvu gosta i predavača u Saudijskoj Arabiji, Iraku, Siriji, Jordanu i Emiratima. Na Institutu Kralj Fejsal u Rijadu proveo je dvije godine kao direktor Zavoda za nuklearnu medicinu. Govorio je šest svjetskih jezika. Toliko o medicini. Iako odvojen od domovine, kao pjesnik je stihovima svjedočio o vječnosti ljepote. Bio je suradnik Hrvatskog književnog lista prije i za vrijeme Hrvatskog proljeća. U mnogim je časopisima Hrvata izvan domovine i u domovini objavljivao svoje pjesme. Pjesme su mu objavljene u Antologiji hrvatskog mlađeg pjesništva u Barceloni, urednika Vinka Nikolića, u Hrvatskoj reviji u Barceloni i u mnogim drugim časopisima. Napisao je više knjiga i više eseja o hrvatskoj slobodi, koju je predskazao prije kraja 20. stoljeća, npr. u knjigama Od Bleiburga do muslimanske nacije (Vedrina, Toronto 1972.) i Mjesto muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici (Vedrina, Toronto 1974.). Mnogobrojni eseji su mu objavljeni u hrvatskim časopisima izvan domovine.

Autor je 13 samostalnih zbirki poezije: Tamne alge, Dimovi i magle, Stazama Ahasvera, Velike vode, Stazama Sarmata, Nanosi pijeska, Planina Kaf, Vode ponornice, Tamno ogledalo, Jedanaesta ploča, Husein (na engleskom jeziku), Žetva - The Harvest (na hrvatskom i na engleskom), Beramska kapela - Beram Chapel (na hrvatskom i na engleskom). Mnoge su mu pjesme objavljene u književnim časopisima u Hrvatskoj kao što su Oko, Hrvatski književni list, Vjesnik, Glasnik, Ognjište, Marulić. Pjesme su mu objavljene i u zbirkama pjesama hrvatskih liječnika: Zapis o zemlji Hrvatskoj; Vukovarsko zvono; Lijet sarmatskog sokola; Sat bezvremena. U knjizi Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrija Demetra do danas (HAZU, Zagreb, 2008.) objavljene su mu četiri pjesme. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

Duraković se pojavio u najmanje četiri dokumentarna filma: Sworn to Secrecy: Secrets of War, Todesstaub (Deadly Dust), Die Story, Invisible War, te u brojnim hrvatskim dokumentarnim filmovima vezanim za Domovinski rat. Bio je čest gost predavač na mnogim svjetskim sveučilištima, kao i u televizijskim emisijama (npr. na BBC-u i CNN-u) i dokumentarnim filmovima (npr. The Invisible War, 2012.).

Duraković je kao liječnik specijalist radiologije i nuklearne medicine bazično radio u Washingtonu, DC, SAD, iz kojega je putovao i boravio svijetom pronoseći medicinske znanosti i struku. Osnivač je i direktor The Uranium Medical Reasearch Centra i The World Life Instituta u Washingtonu, D.C. i Waterportu, N.Y.

U svojstvu humanitarca posvetio se zbrinjavanju ratne siročadi, posebno u Bosni i Hercegovini. Pripadnik je mnogih intelektualnih udruga u svijetu, borac za hrvatsku samostalnost, književnik je, a napose vrstan pjesnik. Bio je imam džamije u Torontu, derviš i šeik Sufijskog reda, pukovnik medicinske službe američkih oružanih snaga, američki ekspert za nuklearne nesreće itd. Preminuo je 16. prosinca 2020. okružen suprugom, prof. dr. Julianne-Gulhane Hazen, sveučilišnom profesoricom kulturne antropologije u SAD-u, i dvjema kćerima: Adiyom i Safiyom. Ispraćen je uz najviše počasti američke vojske, visokih američkih intelektualnih udruga i uz najviše vjerske počasti u gradu Waterportu, država New York.

Izvori

- Akademik Zijad Duraković, osobno -The Scientific Legacy of Dr. Asaf Durakovic, prof, MD, PhD, DVM, MSC, FACP (urednici David E. Bell i Marissa Z. Bell).

- https://umcr.net/ ili: http://umcr.net/dr-asaf-durakovic/#bio