3 minute read
LIJEČNIČKA ETIKA
Nedavno nailazim na pojavu za koju mi se čini da do sada nije prikladno prepoznata kao etički problem u medicinskoj praksi. Radi se o distinkciji između negiranja bolesti i odbijanja liječenja. Promijenit ću stvaran slučaj radi neprepoznavanja, a prikazati ona obilježja koja su ključna za navedenu pojavu. Tako se u hitnoj službi prima žena srednje dobi zbog otežanog disanja. U vrijeme COVID-19. No, ipak, nije sve COVID-19, pa se uz anamnestički „praznu“ priču vizualizira egzulcerirani karcinom dojke. Pacijentica poriče da bi se moglo raditi o zloćudnoj bolesti i insinuira gnojne procese. Radi se o visoko obrazovanoj osobi. Stanje brzo napreduje do potrebe za mehaničkom ventilacijom, a radiološki se nađu slike koje bi mogle ukazivati na proširenu bolest. Zaključuje se da se pacijentica ne želi liječiti. Čim se tako zapustila. Pa se odustaje od aktivnog pristupa liječenju i rješavanja životno ugrožavajućeg stanja. Nakon upornih razgovora s pacijenticom nakon začudo preživljene noći ona izjavljuje da se želi liječiti i da joj je žao što se tako zapustila.
Negirati bolest ne znači automatski i odbijati liječenje. Odluka o aktivnom pristupu liječenju ili palijativnoj skrbi ne smije biti utemeljena na površnoj psihološkoj prosudbi. Postavlja se pitanje jesu li liječnici dostatno pripremljeni za takvu procjenu. Misle li na taj način? I vječno pitanje koje postaje sve primjerenije – imaju li vremena za to?
Kodeks medicinske etike i deontologije kaže da je Liječniku časna obveza svoje životno usmjerenje i struku posvetiti čovjekovu zdravlju (čl. 1. st. 1.). Palijativna skrb, pak, počinje kada više nema izgleda za to zdravlje, odnosno za ozdravljenje. S druge strane, Kodeks u čl. 1. st. 2. kaže da će liječnik … poštovati ljudski život od početka do smrti…poštujući pri tome…dostojanstvo osobe… (čl. 1. st. 3.) A u članku 4. Kodeks propisuje da je Ublažavanje patnje i boli jedna je od osnovnih zadaća liječnika. To je posebno važno u skrbi oko umirućeg pacijenta, kada će liječnik pacijentu uz lijekove nastojati pružiti i svu duhovnu pomoć, poštujući pacijentovo uvjerenje i želje...(st. 1.), ali i da Nastavljanje intenzivnog liječenja pacijenta u nepovratnom završnom stanju medicinski nije utemeljeno i isključuje pravo umirućeg bolesnika na dostojanstvenu smrt.
Paternalistički model je stvar prošlosti i autonomija bolesnika u (su)odlučivanju o svome liječenju više nema alternative. Pacijentičino uvjerenje i želje koje bismo u ovom slučaju trebali poštovati utemeljene su na pogrešnim premisama, a kako su nama točni podaci poznati, ne bismo trebali olako prihvatiti da se radi o odbijanju liječenja kao pacijentičinoj želji, jer je njezino uvjerenje pogrešno. Na nama je da joj pokušamo približiti istinu kako bi mogla donijeti odluku utemeljenu na točnim činjenicama.
Je li to uvijek moguće? Je li razumno i stručno uvjeravanje uvijek učinkovito. Predstavlja li negiranje bolesti oblik duševne bolesti? Na stranicama Klinike Mayo nalazim da je Negiranje mehanizam koji daje vrijeme za prilagodbu stresnim situacijama, no ustrajanje na negiranju interferira sa sposobnošću nošenja s izazovima. Negiranje predstavlja otpor neugodnim promjenama, pojavljuje se i zbog straha za život, pa i svjesnog izbjegavanja istine u sklopu kognitivno-afektivnog elaboriranja stanja. Negiranje je, dakle, u početku zaštitni mehanizam, psihološki dio normalnog reagiranja. No, kada potraje, postaje štetno i samo po sebi patološko. Može se raditi i o nastanku monosimptomatske psihoze, kako sugerira psihijatar, upoznat s ovim slučajem. No i ako se radi o psihijatrijskoj patologiji, negiranje nije odbijanje liječenja per se.
Joseph Babinski 1914. godine opisuje negiranje posljedica bolesti (hemipareze) u pacijenata s preboljenim moždanim udarom i uvodi pojam anosognosia za takav nedostatak uvida ili svjesnosti o pravome stanju. Moguće je ovaj izraz uporabiti i za ovo stanje negiranja bolesti, možda neovisno o kategoriji duševnog poremećaja koje je u podlozi.
Naše je da to prepoznamo i postupamo, uvjeravanjem ili upućivanjem psihijatru. I da se u kvalificiranju ovakvog stanja ne propusti pokušati s upornijim objašnjavanjem i aktivnim pristupom liječenju, umjesto pogrešnog zaključivanja o odbijanju liječenja i određivanju palijativne skrbi, a što se onda može prepisivati i prenositi s instance na instancu, kao „pokvareni telefoni“.
Lada Zibar
