MLADI LIJEČNICI

DOMOVINI VJERNE

ANTONIJA MARUNČIĆ, dr. med. Satnica Hrvatske vojske i specijalizantica anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine.

Pripremila: KSENIJA VUČUR

Kao mlada liječnica, nakon rada u obiteljskoj medicini, primijetila sam natječaj za zaposlenje liječnika u MORH-u. U tom trenutku nisam ništa znala o tome. Prve informacije koje sam dobila su me zaintrigirale. Nešto novo, drukčije. Zvučalo je izazovno – pa zašto ne? Nakon testiranja motoričke, fizičke i psihičke spremnosti slijedila je vojna obuka. Oblačenje u vojnu odoru, ustajanje ranom zorom, vojne vježbe, pucanje i sve ostalo za stjecanje vojnih znanja i vještina za obnašanje dužnosti u Oružanim snagama Republike Hrvatske (OSRH). Nakon uspješno završene obuke i primanja prvoga časničkog čina raspoređena sam na dužnost liječnice u ambulanti vojarne Croatia u Zagrebu. Posao je, osim rada u ambulanti, uključivao i razne terenske aktivnosti po cijeloj državi. Dvije godine sam bila u timu hitne helikopterske službe na sjevernom Jadranu. Moram priznati da sam u početku mislila da je to prijelazno rješenje i da ću ubrzo biti u bolnici na specijalizaciji. Međutim, ubrzo sam shvatila da je ovo moj put i moja sudbina. Teško je to objasniti nekome tko nije pripadnik OSRH-a - takva prijateljstva, kolegijalnost i osjećaj pripadnosti teško je naći negdje drugdje. Uz razumijevanje pomoćnika načelnika Glavnog stožera OSRH-a za zdravstvo, generala bojnika Borisa Zdilara, poštujući moje želje, a u skladu s interesima OSRH-a, upućena sam na specijalizaciju iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine, koju trenutačno i sada pohađam. Zahvaljujem prof. prim. dr. sc. Višnji Nesek, predstojnici Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivnu medicinu KB-a Sv. Duh, kao i ostalim djelatnicima te Klinike koji mi pružaju jednake uvjete za profesionalno usavršavanje kao i svojim specijalizantima. Nakon završetka specijalizacije planiram dio vremena raditi u bolnici, a dio u MORH-u, gdje ću između ostaloga sudjelovati u razvijanju nacionalne ROLE-2 sposobnosti, što je usvojeno kao jedan od ciljeva sposobnosti RH u okviru NATO-ova procesa obrambenog planiranja. ROLE-2 je mobilna bolnica sa sposobnošću oživljavanja, kirurškog zbrinjavanja i intenzivnog liječenja. Bolnica bi bila spremna za izvođenje operacija i drugih specifičnih aktivnosti oružanih snaga u zemlji i inozemstvu, osobito u slučajevima kad je riječ o operacijama uklanjanja posljedica prirodnih i tehničkih katastrofa. Naglasila bih da ROLE-2 neće djelovati samo u ratu nego i u miru, kao potpora civilnim strukturama. Jedna od stvari koja me je vezala uz vojsku je solidarnost, ne samo među pripadnicima Oružanih snaga nego i prema svim građanima ove zemlje. Nema elementarne niti druge nepogode u državi da djelatnici vojske nisu prvi na raspolaganju, organizirani i uspješni. Sjetimo se samo poplava, ljetnih požara, potresa, spomenute hitne helikopterske službe, kao i trenutačne pandemije, tijekom koje vojska aktivno surađuje s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, organizira masivno cijepljenje te sudjeluje radu Arene Zagreb, kao improvizirane Covid bolnice. Vojska je među prvima na mjestu događaja te se materijalnim i ljudskim resursima stavlja ugroženima na raspolaganje.

Nakon završenog Medicinskog fakulteta i pripravničkog staža u Splitu, u ljeto 2014. sam se prijavila na natječaj za prijem liječnika u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH). Sjetila sam se kako sam na fakultetu imala izborni predmet i kako se dio

TEA VUKIĆEVIĆ, dr. med. Satnica hrvatske vojske i specijalizantica psihijatrije u KBC-u Split

predavanja održavao u Zavodu za pomorsku medicinu u Splitu gdje rade liječnici specijalisti pri MORHu. Ostalo mi je u sjećanju to pozitivno ozračje, misli, njihove priče o radu s vojskom, o terenima, vojnim vježbama, mirovnim misijama, zajedništvu, timskom radu. Iako su moji bližnji, pa i ja, oduvijek zamišljali kako ću jednog dana raditi kao specijalist u nekoj od bolnica, odlučila sam se prijaviti i zakoračiti u avanturu. Nas pet kandidata krenuli smo nakon testiranja na tromjesečnu vojnu obuku u Požegu i Zagreb. Teško je riječima dočarati životno iskustvo koje sam tamo stekla, i zasigurno je nešto što ću pamtiti cijeli život. Jutarnje buđenje u 6 sati, oblačenje vojne odore, spremanje kreveta i ormara „po crti“, postrojavanje, pozdrav zastavi, jutarnja tjelovježba, snalaženje u prirodi, sastavljanje i rastavljanje puške, gađanja, vojne vježbe, rad u timu. Također smo prošli i specijalistički zdravstveni dio obuke koji je bio nešto sasvim novo za nas jer se radilo o hitnom zbrinjavanju ranjenika i ozlijeđenih u ekstremnim, ratnim okolnostima. Ovim putem moram zahvaliti doktorici, pukovnici Vesni Majić, za organizaciju i preneseno bremenito iskustvo i znanje. Nakon završene vojne obuke i časničke vojne škole, s činom poručnice Hrvatske vojske, raspoređena sam na dužnost vojne liječnice u gardijsku brigadu „Pauci“ u Kninu. Sa svojim timom (tehničarom i vozačem) te liječničkom torbom, išla sam često po terenima i vojnim poligonima diljem države kao medicinska potpora vojnicima. Tu sam upoznala snagu timskoga rada, zajedništva, snalažljivosti u ekstremnim uvjetima zime, snijega, požara, dok se okolo čuju pucnji i gađanja s vojnih vježbi. Nakon godinu dana mi se pružila mogućnost otići u mirovnu misiju NATO-a u Afganistan, gdje sam radila u njemačkoj bolnici u kampu kao liječnik opće medicine. Po povratku sam bila bogatija za još jedno iskustvo rada u multinacionalnom okruženju, na engleskom jeziku, s novim lijekovima, a također sam bila bogatija i za svoje stručno iskustvo jer smo imali stalna usavršavanja i praktične vježbe. Po povratku iz misije uključila sam se i u hitnu helikoptersku medicinsku službu za sjeverni Jadran, gdje sam provodila po tjedan dana u smjenskom radu na Krku, paralelno uz rad u ambulanti u Kninu. Ubrzo sam dobila premještaj u Hrvatsku ratnu mornaricu (HRM) u Split na dužnost liječnice u ambulanti, gdje sam osim ambulantnog rada osiguravala obuke i vježbe iz ronjenja i ostale aktivnosti HRM-a. Mogu reći da sam nakon nešto više od tri godine provedene u vojsci iskusila rad na kopnu, u zraku, na moru i u dalekom Afganistanu. Postala sam sigurnija u sebe i svoje znanje, napredovala sam kako u vojnoj, tako i u stručnoj karijeri, a postala sam i supruga te majka dvoje dječice. Nedostajalo je još samo jedno, da zaokružim svoju karijeru, i to se dogodilo 2018. kad je objavljen natječaj za specijalizacije liječnika pri MORH-u. Kako je među ostalima bila i moja dugo željena specijalizacija iz psihijatrije, prijavila sam se i nakon nekog vremena sam i upućena na specijalizaciju iz psihijatrije u KBC Split. Ne mogu opisati svoju sreću zbog ostvarene životne želje, dobila sam mogućnost rada u bolnici, a ujedno ostajem zaposlenik MORH-a. Zahvalila bih doc. dr. sc. Trpimiru Glavini, predstojniku Klinike za psihijatriju KBC-a Split, ujedno i mom glavnom mentoru, kao i ostalim djelatnicima Klinike - specijalistima, specijalizantima, medicinskim sestrama i tehničarima - koji su me prihvatili kao svog specijalizanta i pružili mi iste mogućnosti učenja, napredovanja i profesionalnog usavršavanja. Mogu reći da je naša Klinika jedna velika sretna obitelj puna podrške i razumijevanja. Također bih istaknula da, osim specijalizacije, u MORH-u imam i mogućnost stručnog usavršavanja koje redovito pohađam, te poslijediplomskog doktorskog studija, zbog čega sam zahvalna generalu bojniku dr. Borisu Zdilaru. Nakon završetka specijalizacije moje radno mjesto će biti u Zavodu za pomorsku medicinu u Splitu, a ujedno ću odrađivati i psihijatrijsku ambulantu i dežurstva u KBC-u Split, kao i u ostalim bolnicama naše države ako bude potrebe. Na kraju mogu reći da sam sretan zaposlenik i specijalizant MORH-a.