SALUTOGENEZA

Ksenoestrogeni i muška plodnost

Prof. dr. sc. LIVIA PULJAK, dr. med.

Hrvatsko katoličko sveučilište livia.puljak@unicath.hr

Androgeni se tradicionalno smatraju muškim, a estrogeni ženskim spolnim hormonima. Međutim, u oba spola se androgeni metaboliziraju u estrogene i sve je više dokaza da obje vrste hormona imaju važnu ulogu u regulaciji fizioloških funkcija u oba spola. Međutim, tvrdi se da prekomjerna izloženost estrogenima može biti štetna za normalnu reproduktivnu funkciju muškarca, osobito ako se izloženost dogodi u intrauterinom razdoblju tijekom spolne diferencijacije. Također je utvrđeno kako postoje brojni estrogeni u okolišu, ksenoestrogeni, koji bi mogli negativno utjecati na mušku plodnost. Ksenoestrogeni su vrsta ksenohormona koji oponašaju prirodni estrogen (kseno, od grčkog pridjeva ksenos, stran). Ksenoestrogeni su skupina veoma različitih hormonski aktivnih tvari koje mogu biti kemijski spojevi što ih nalazimo u prirodi ili sintetički kemijski spojevi. Prirodni ksenoestrogeni uključuju fitoestrogene kojih ima u stotinama biljkama kao što su mahunarke, soja itd. Sintetički ksenoestrogeni uključuju spojeve koji se naveliko koriste u industriji, kao što su poliklorirani bifenili (PCB), bisfenol A (BPA) i ftalati te teški metali poput žive, kadmija i olova. Mikoestrogeni su metaboliti plijesni, još jedna vrsta ksenoestrogena. Carlsen i suradnici su 1992. u časopisu British Medical Journal objavili meta-analizu koja je pokazala značajno smanjenje koncentracije sperme i volumena sjemena u inače zdravih muškaraca tijekom razdoblja od 1938. do 1990. U istom se razdoblju izrazito povećala incidencija raka testisa u brojnim zemljama. U analizu su bili uključeni podatci od 14 947 muškaraca iz 61 znanstvenog rada. Takva zapažanja dovela su do pretpostavke da su za naizgled lošije muško spolno zdravlje odgovorni neki okolišni čimbenici. Uočeno je da slične abnormalnosti muškoga reproduktivnog sustava nastaju zbog davanja estrogena tijekom trudnoće u ljudi i pokusnih životinja; tako je nastala hipoteza da tvari iz okoliša koje imaju estrogenski učinak negativno utječu na muško reproduktivno zdravlje. Intrauterina izloženost višku estrogena predložena je kao ključan rizični čimbenik. Levine i suradnici 2017. objavljuju sustavni pregled i meta-regresijsku analizu podataka koji su se temeljili na 244 procjene koncentracije sperme i ukupnog broja spermija iz 185 istraživanja u kojima je sudjelovalo 42 935 muškaraca. Autori prikazuju značajno smanjenje broja spermija između 1973. i 2011. godine te 50 - 60 %-tno smanjenje plodnosti u muškaraca iz Sjeverne Amerike, Europe, Australije i Novog Zelanda.

Međutim, u literaturi su takva istraživanja kritizirana jer autori zanemaruju ozbiljna metodološka ograničenja koja se mogu primijeniti na sva retrospektivna istraživanja trendova sperme u kojima se koriste postojeći podatci prikupljeni u druge svrhe, poput visoke stope odbijanja sudjelovanja u takvim istraživanjima, velikih razlika u načinu brojanja sperme između laboratorija i geografskih varijacija. Osnovni je problem u vremenskim istraživanjima trendova broja spermija nedostatak usporedivosti istraživanih populacija kroz prostor i vrijeme – što je kršenje glavnog načela bilo koje analize trenda. Upozorava se kako su bolji podaci dostupni s područja Kopenhagena, gdje se od 1996. godine obavljaju godišnji pregledi vojnih obveznika. Ti podaci čine najveću bazu podataka vremenskih serija muškaraca koji nisu probrani po nekim pokazateljima plodnosti. Levine i suradnici ne spominju činjenicu da ti podaci do danas nisu ukazivali na pad broja spermija, pa su čak pokazali i mali, ali statistički značajan trend njihova povećanja. Uz dodatna ograničenja, takve kritike upozoravaju kako postoje problemi s prikupljanjem i analizom podataka koji isključuju bilo kakav zaključak, a da ne postoje ni čvrsti podaci koji bi ukazivali na sve veću učestalost neplodnosti parova tijekom posljednjih desetljeća. O utjecaju ksenoestrogena na mušku plodnost mogu se u literaturi naći mnogo istraživanja na ljudima i životinjama, ali bez jednoznačnog zaključka. Naime, regulacija reprodukcije muškaraca složenija je, a uloga estrogena manje jasna u usporedbi sa životinjama. Postoje brojne fiziološke razlike između istraživanih životinja i