PREMA IZBORU GLAVNE UREDNICE

Povijest se ponavlja, ili?

LJILJANA PODRUG, dr. med.

Osvanuo je lijep sunčan dan. I ja sam došla na red, idem na Velesajam, paviljon 6, od 14 do 20 sati. Ali ujutro još moram na svoje radno mjesto, specijaliste kliničke citologije u primarnu zdravstvenu zaštitu, u dom zdravlja. PAPA uzorci ne smiju čekati, tako ću vjerojatno i umorna na Velesajam. No, tamo me čeka povratak u prošlost. Kao specijalist školske medicine cijepljenje je bio moj svakodnevni rad, istina s djecom, u školama, nekada u učionicama, dvorani, kuhinji ili zbornici. I nadala sam se da će to ostati samo lijepa i stručno uspješna uspomena. Ali, život ne da zaborav, i zato idem na Velesajam, s medicinskom sestrom iz patronaže, jer u mojoj službi ne rade medicinske sestre. Stigla sam na vrijeme, u garderobi navukla ogrtač, i došla na trijažu broj 7 za liječnike, od 18 koliko ih je toga dana bilo, i još toliko medicinskih sestara. Kolegice iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Grada Zagreba me prepoznaju - specijalistice školske medicine koje su uključene u organizaciju cijepljenja. I kreće, redari raspoređuju ljude koji ulaze u prostor za cijepljenje. Oni nose anketni list, treba proći pitanja, ispisati i potpisati potvrdu s imenom i prezimenom te vremenom opservacije. Važno je imati vode. Umori priča, meni citologu, koji razgovara sa stanicama, ovo nije svakodnevica. Ljudi su dobronamjerni, žele se cijepiti, razgovor smiruje strah i nedoumicu. Redar u blizini mog punkta me prepoznaje, susjed s Jordanovca. Surađujemo da sve ide kako treba. I tada prilazi čovjek s francuskom beretkom na glavi, maskom. Čitam ime i prezime, pa to je Renko, svirali smo osamdesetih u Šibenskoj narodnoj glazbi. Osmijeh je rastopio nesigurnost, ni nakon cijepljenja ne vjeruje u susret nakon toliko godina, rastajemo se uz "Pozdravi blizanku!" Vrijeme brzo prolazi, WC je u blizini, a još važnije aparat za kavu. Svi smo dobro raspoloženi. Malo je zatišje, pa opet nastavljamo. Pristižu mladi ljudi iz škola, dvije mlade dame mi zajedno prilaze zbog anafilaksije u anamnezi. Andrei se cijepljenje se odgađa za bolničke uvjete. Ona je tužna, no tako moramo postupati. I tada podignem glavu, njezina prijateljica u pratnji predaje upitnik, i kaže "Jeste li me Vi cijepili u osnovnoj školi u Vinkovcima?" "Da, da, jesam." Pa to je čudo, Kristina sada ima 30 godina, i radi kao učiteljica razredne nastave. Sretne smo obje, cijepljenje je prošlo super. Dok ona čeka da prođe vrijeme opservacije, došla sam ju vidjeti. Rastajemo se uz doviđenja, i kompliment da su uvijek u školi radosno očekivali cijepljenje, ne sa strahom. Do kraja boravka na Velesajmu bilo je još posla, a cijepili smo sve koji su toga popodneva pristigli. Pomalo umorna, žedna, ali sretna odlazim doma. Renko i Kristina, redar s Jordanovca, i svi ljudi čije sam oči toga dana ugledala, a koji su u mojima vidjeli sigurnost i mir, uljepšali su moj dan. I zato dragi kolege, liječnici, iz bolničkog ili bilo kojeg drugog sustava, javite se sami, i sudjelujte u ovom zajedničkom izazovu, ne čekajte da vas stave na raspored, jer kako piše u dopisu Ministarstva zdravstva, ako ne dođete biti ćete SANKCIONIRANI! Zamislite, kao da se svojom voljom nismo sami "sankcionirali" onog dana kada smo odabrali ovaj poziv, lijep i uzvišen, ponekad težak i zahtjevan. Možda će i vas prepoznati oči koje su vas gledale dok ste ih uvodili u anesteziju, ili radili ultrazvuk, ili bili u viziti na odjelu! Isplati se, jer kako pjeva mister Glass, MALI SMO DIO VEĆEGA PLANA! Budite dio njega!