IZ POVIJESTI DEFEKTOLOGIJE
Dr. Đuro Vranešić i „Optimizam“
Helen Kellerove
Dr. IVICA VUČAK
Za Helen Keller (1880. – 1968.) prvi put sam čuo u drugom razredu gimnazije. Njezin život, ukratko opisan u udžbeniku engleskog jezika, pamtim desetljećima kao primjer upornosti u svladavanju prepreka te beskrajne volje za životom izjednačenim sa stvaranjem. Preboljevši meningitis u dobi od 19 mjeseci Helen je ostala slijepa, gluha i nijema, a njezin kontakt s okolišem koji je tek počela upoznavati svodio se na osjet dodira, mirisa i okusa. Usprkos tome uspjela je, uz pomoć svoje učiteljice, naučiti prstovnu abecedu, koja joj je bila temelj komunikacije. Mogla je imenovati ne samo predmete oko sebe i dijelove svoga tijela, nego i svoje osjećaje i raspoloženja te apstraktne pojmove života i smrti, vjere i filozofije. Osim engleskoga, naučila je i francuski i njemački, ali i latinski i grčki. Naučila je i govoriti. Završila je gimnaziju i studij te se posvetila javnom radu, ne samo za dobrobit slijepih i gluhonijemih, nego i za prava radništva u Americi te za bolji položaj žena u društvu. Niti tijekom studija medicine niti poslije u različitim oblicima liječničke karijere nisam susreo osobu suočenu s takvim izazovima, a onda sam pronašao njezinu knjigu „Optimizam“ objavljenu u Zagrebu 2001. godine. Na naslovnici je fotografija skulpture „Vječnost“ (terakota, 1998.) umjetnice Sanje Fališevac, rođene 1965. godine u Požegi, koja je u ranom djetinjstvu, uslijed bolesti i posljedica liječenja, izgubila vid i sluh. Unatoč tomu s uspjehom je završila osnovnu školu te Školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (smjer keramika i tehnika tkanja). Zahvaljujući osobnom optimizmu, optimizmu svoje
68
LIJEČNIČKE NOVINE 199 - svibanj 2021.
obitelji te optimizmu ljudi koje je susretala, otkrila je i ustrajno razvijala svoj osobit način izražavanja. Živi u Zagrebu, bavi se kiparstvom te je do sada izradila brojne skulpture i priredila niz samostalnih izložbi, a objavila je i knjigu pjesama „Put prema izvoru“. Knjižica “Optimizam“ pretisak je autoriziranoga prijevoda objavljenoga 1931. u Zagrebu. Tko se, prije 90 godina, odlučio za taj pothvat? Prijevod je djelo gđe Margite Vranešić koja je opisala i životopis Helen Keller te ga tiskala u nakladi zagrebačkog neuropsihijatra dr. Gjure Vranešića, čiji je predgovor i danas aktualan. Evo tog predgovora! „Predavajući našoj javnosti ovo jedinstveno djelce svjetske literature, mi želimo poslužiti svome narodu, a ujedno odati pažnju slavnoj autorici ove studije Helen Kellerovoj. Ona je lanjske godine uz učešće kulturnog čovječanstva proslavila svoju pedesetgodišnjicu – bodra, u naponu stvaranja, jednako još obasjana čistim sjajem svoga optimističkoga životnog zanosa, a kod nas i u našoj literaturi bila je dosada zapravo nezapažena. Njezin „Optimizam“ velika je himna jedne sasvim neobične ličnosti koja i slijepa i gluha, na završetku univerzitetskih studija, u svojoj dvadesetitrećoj, dakle tekar na pragu života – stvara definitivne osnove svoga gledanja na život. U doba, dok normalno razvijeni pojedinci još lutaju, tragajući za pokretnom linijom svoje ličnosti, Helen Keller se već uzdigla na visine filozofskog saznavanja te postigla skladno izmirenje sa osnovnim problemima života. A što još više zapanjuje – to tako teško osakaćeno stvorenje zanosno propovijeda evanđelje dobrote i ljubavi te objavljuje svijetu poruku svoje vlastite sreće i zadovoljstva. To je osnovna činjenica. “Eto se diže jedna žena, od prirode maćuhinski obdarena,
da sa vedrinom svoga uvjerenja svjedoči o ljepoti i dobroti života“... Njoj život nije nesnosni teret, ona se ne tuži, ne proklinje sudbinu, ne pada u jeremijska raspoloženja, nju ne grize crv nezadovoljstva. Ona je svijet za sebe, ona može misliti i stvarati, ona je svjetlo sunca zamijenila sa svjetlom duha. Ona je dozrijevala u harmoniji jedne velike šutnje. Herojski život Helen Kellerove, odnosno njezina uporna i pobjednička borba sa strahovitim defektima vlastite prirode, počinje u sedmoj godini života. Bivšoj učiteljici slijepih – Anne Mansfield Sullivan pripada neprolazna zasluga, ona je svladala nadčovječni zadatak, jer je slijepo, gluho i nijemo čeljade od sedam godina uzdigla sa skoro životinjskog nivoa ne samo u svijet konkretnih činjenica i pojava, ona ga je uzdigla do apstraktnog saznanja, u svijet najviših ideja. Ona je učinila, da su pročuli i progledali prsti i dlanovi jadnog malog stvorenja. A ti su prsti u toku vremena napipali nekoliko jezika, oni su ispisali nevjerojatnu količinu literarnih, filozofskih i historijskih djela, oni su njezinom duhu otvorili sve probleme misaonog čovječanstva te ju uzdigli u redove njegovih predvodnika. Prsti su zamijenili najsavršenije i najvažnije sjetilne organe – oči i uši, ona je pipajući našla život, njegovu ljepotu i dobrotu, sreću, mir i toliku vedrinu svoje jedinstvene duše. To su činjenice koje zapanjiše svijet, a Helen Keller ih je tako čedno, jednostavno i dražesno opisala nešto prije pojave “Optimizma“, u svojoj opsežnoj autobiografiji “Povijest moga života“. Dok povijest toga čudesnoga života ne stigne i u hrvatsku literaturu (njemački prijevod je do sada doživio 62. izdanje), bit će korisno da na ovome mjestu donesemo barem kratak pregled njezinog rada i života.
