UMIROVLJENI LIJEČNICI
I na kraju samo - reforma (opet) SKROMNI POGLED UMIROVLJENOG SPECIJALISTA, OBITELJSKOG LIJEČNIKA
Prim. SLAVKO LOVASIĆ, dr. med. specijalist obiteljske medicine
U tri desetljeća hrvatske samostalnosti glavni problemi još uvijek nisu riješeni, točnije, većina ih iz dana u dan postaje sve ozbiljnija i opasnija. Reforma, –preoblikovanje ili preobražaj društvenog sustava zahvaća uvijek sve segmente društva, bilo posredno ili neposredno. Poteškoća je, što je zdravstveni sustav nedjeljiv od društva u cjelini i neumitno sudjeluje u oba načina. Bilo da je uključen izravno kao važan mamac za dobivanje glasova ili neizravno smanjivanjem ili povećavanjem ukupnih troškova u cjelokupnom bogatstvu jedne države. Iz svakodnevnog rada vidimo da je javnost već dulje nezadovoljna sa sustavom zdravstvene zaštite. Državni organi zaduženi za osiguranje i provođenje zdravstvene zaštite također stalno ističu svoje nezadovoljstvo sa sustavom zdravstvene zaštite. Specijalisti opće-obiteljske medicine kao dio cjelokupne primarne zdravstvene zaštite to najbolje osjećaju i vrlo teško podnose ta nezadovoljstva, jer ona samo potiču na daljnju vlastitu frustraciju i nezadovoljstvo i liječnika i pacijenata. Pacijenti zbog preobilnih informacija postaju „bolje obrazovaniji” za pojedine bolesti, ali samo s posljedicom veće zahtjevanosti za uslugom. Pri tome skoro potpuno odbacuju vlastitu ulogu u čuvanju zdravlja i pridržavanja liječničkih preporuka kao i nemirenje s mogućnošću neuspjeha. I koliko god je svojim pozitivnim stavovima obiteljska medicina pridonijela preventivi pojedinih bolesti, javnost svakodnevno ima nove zahtjeve u potrošačkoj medicini, gdje cjelokupni zdravstveni sustav sve teže može zadovoljiti potrebe, želje i očekivanja. Sve sada podsjeća na poznatu anegdotu
58
LIJEČNIČKE NOVINE 199 - svibanj 2021.
"Nitko ne zna toliko lošeg o nama kao mi sami, i nitko unatoč tome ne misli tako dobro o nama kao mi sami" o građevinskoj inspekciji koja se našla na gradilištu nebodera i utvrdili da su svi katovi nebodera u redu, ali da treba rušiti prizemlje jer nije stručno izgrađeno i temelji su truli. Zbog toga se nameće kao nužna reforma zdravstvenog sustava. Nažalost, mi koji dulje pamtimo, ovo je još jedna od nebrojenih reforma. Ostanimo ipak u posljednja tri desetljeća. Što se dogodilo ? Cijelo društvo razvijalo se stihijski i bez jasnih ciljeva i prioriteta, čime se najviše okoristio svjetski kapital većinom naših strateških resursa, od bankarstva, telekomunikacija, prerade nafte, proizvodnje lijekova i cjepiva, pretvarajući društvo u šoping centre i tranzitna skladišta uvozne robe. Dodvoravajući se biračima politika je neodgovorno dijelila socijalna prava koja postaju neodrživa, podržavala prava na zdravstvenu zaštitu u neograničenim količinama, a još uvijek oslobađala veliki broj osoba plaćanja zdravstvenog osiguranja. Broj umirovljenika i broj uposlenih se skoro izjednačio, tako da imamo najmanju dobnu granicu umirovljenika. Ne da nam se učiti, ne da nam se raditi, a idoli postaju osobe bez karaktera, znanja, obrazovanja i morala. Lijek za beznađe i nedostatak perspektive traži se u igrama na sreću, kladionicama, kockarnicama (među prvima su izuzete iz karantene!), korupciji i lopovluku. Umjesto radne etike zavladao je potrošački duh, okruženi smo nepotizmom, politikantstvom i rastućim primitivizmom. Arogancija, administrativni nemar i samovolja, neodgovorno obnašanje vlasti dovode do porasta osjećaja straha i nemoći, što vodi do agresivnosti s jedne strane i pasivnosti, oportunizma i nespremnosti na promjene s druge.
Doktorima se, kao nužnim stvarateljima društvenih odnosa, uvijek politikom upravljanja nastojalo odrediti važnost njihovoga mjesta u društvu, uz istovremeno maksimalno podruštvljavanje njihova rada i djelovanja kao ovisnika o naklonosti ili nenaklonosti političkog uređenja. Isticanjem određenih pojedinaca (uspješnih liječnika) u društvu se stvara neobična važnost liječničkog zvanja, ali istovremeno se maksimalno obezvrjeđuje njihov pojedinačan i zajednički kreativni stručni rad i doprinos u opstojnosti toga društva. Zdravstveni sustav nije prioritetan u državnoj politici : - nužan je pri pojavi neželjenih događaja (epidemija, ranjavanja, uvoza lijekova, medicinske tehnologije), - poželjan za predizborna obećanja, - prikladan za stišavanje (manipuliranje) socijalnih tenzija, - ekonomski neprihvatljiv, jer je stalna prijetnja porastu budžetskih troškova, – opasan zbog stalne želje za autonomijom i nezavisnošću liječnika. Država je postala talac vlasti bogatih (plutokracije) i vlasti političkih struktura (politokracije), čija sprega dovodi do stalnog pretakanja bogatstva u privatne džepove i dugoročno ugroze općega društvenog dobra. Došlo je do potpune dezintegracije primarne zdravstvene zaštite: kontrolirano administrativno uništavanje obiteljskog liječnika, smanjenje i nedostatak specijalista pedijatara i ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, specijalisti „od aparata“ postaju konzultanti pacijentu, a ne liječniku te proširuju još novije dijagno-
