DOPISNICI IZ INOZEMSTVA
COVID-19 U VELIKOJ BRITANIJI – iz perspektive junior doktora Bez puno pompe oko toga, apsolutno prihvaćajući svoju ulogu kao osobe koje su položile Hipokratovu zakletvu, krenuli su raditi kao desna ruka sestrama. Moj odjel se i dalje nastavio baviti kirurgijom jer smo bili dislocirana bolnica bez hitnog prijema pa smo odlučili nastaviti operirati uroginekološke onkološke bolesnike i pozvali kirurge iz drugih velikih centara da operiraju u našoj bolnici jer su njihove bile pune Covid pacijentima a respiratori dvorana su iskorišteni za Covid bolesnike.
Iz UK-a JELENA BANJEGLAV, dr. med.
Prvi je vikend otkako smo izašli iz lockdowna, sunčano je i ljudi su popunili vanjske terase pubova. Zasad još pomalo sramežljivo i zabrinuto, ali izgleda kao da se grad budi i da je teška godina pandemije iza nas. Takva je otprilike trenutačna atmosfera u Velikoj Britaniji. Iz lockdowna koji je trajao od 26/12/2020 smo izašli tek nedavno, ali optimizam je tu. Glavni razlog optimizma je više od 32 milijuna ljudi cijepljenjih jednom dozom cijepiva (i oko 7,5 milijuna potpuno cijepljenih) u trenutku dok ovo pišem, a moguće i mnogo više dok vi čitate. Od početka pandemije, dakle sada nešto više od godinu dana, cijeli svijet se okrenuo za 180 stupnjeva. Profesionalni, a pomalo i privatni život liječnika u Velikoj Britaniji se itekako promijenio. Svi 'healthcare professionals' pa i liječnici su u nekom obliku podređeni službi. S prvim otkazivanjem elektivnih zahvata mnogi ugledni i usko specijalizirani oftalmolozi, ortopedi, plastični kirurzi i drugi su doslovno ostali bez posla. S obzirom da zbog svog odavno zaboravljenog znanja iz hitne medicine ili znanja o tome kako uopće funkcionira odjel i svijet izvan njihove dvorane, nitko od njih ne bi imao koristi na akutnim odjelima, tako da je velika većina je bila prebačena ne intenzivne Covid odjele kako bi postali pomoćnici u okretanju i njezi najtežih Covid bolesnika.
50
LIJEČNIČKE NOVINE 199 - svibanj 2021.
Naša bolnica s oko 100 kreveta nastavila je za vrijeme cijelog prvog vala pandemije sigurno i uspješno operirati pacijente s rakom koji ne mogu čekati. Pokazali su svima da je moguće organizirati službu i u tako kratkom vremenu i ovako ekstremnim uvjetima. (https://www.ncbi.nlm. nih.gov/pmc/articles/PMC7584883/) Ja sam u tamo radila kao odjelni junior doktor, a bila sam zaposlena kao locum (ne u stalnom radnom odnosu, nego na ugovor o djelu). Bolnica je tražila pomoć svog medicinskog osoblja, tako da nije nedostajalo posla za locum osoblje kao što sam ja bila. Nakon što se prvi val pandemije stišao i sve se polako vraćalo u normalu ja sam promjenila radno mjesto i od locum junior doktora sam postala specijalizantica radiologije. Promijenila sam grad (London za Norwich), bolnicu, ali i najvažnije svoju ulogu. Od odjelnog liječnika do specijalizanta radiologije. Kontakt s pacijentom nisam imala od rujna 2020. sve dok se drugi val pandemije nije zahuktao u Velikoj Britanji s vrhuncem sredinom siječnja2021. Tada se opet dogodilo sve ono sto se dogodilo svim onim kirurzima s početka priče, ali ovaj puta sam ja to osjetila na svojoj koži: nagli prekid specijalizacije, jer kao specijalizanti prve godine nismo toliko korisni u radiologiji, i vraćanje na odjele kojima je trebala pomoć. Ja sam dodijeljena akutnoj internoj medicini i preko noći sam se morala snaći u ponovnom radu s akutno bolesnim pacijentima, dinamikom odjela i novim bolničkim labirintom hodnika.
I ponovo stres svega onoga zbog čega sad odlučila da ne želim biti odjelni doktor i pridružila se "tamnoj" strani radiologa. Ta promjena se očitovale u odgodi ispita iz anatomije i fizike koje sam kao specijalizant prve godine trebala položiti, do potpunog prekida momentuma koji sam imala u radiologiji i do toga da je moj partner izjavio da se definitivno osjeti da puno više stresa donosim kući. No sve to na stranu, bila sam tamo potrebna i šefovi akutnih odjela su svaki dan iskazivali zahvalnost svim ljudima koji su uskočili, promijenili svoje radno mjesto i ulogu preko noći, i zasukali rukave ili, bolje rečeno navukli zašitnu opremu. Nisam ja jedina pogođena time, medicinske sestre koje su radile godinama u relativno mirnim klinikama su prebačene na intenzivne odjele, čak su nam i vojnici priskočili u pomoć i pomagali na intenzivnim odjelima u fizičko napornim poslovima okretanja pacijenata. Sve u svemu, kolektivni duh je bio dobar. Ljudi, bez obzira na to jesu li medicinsko osoblje, vojnici ili velik broj volontera koji su pomagali u svakodnevnom funkcioniranju bolnice, radili su maksimalno, složno i s ciljem da što više ljudi doživi trenutak u kojem će im se pružiti prilika da se cijepe. Moje vlastito, iako teško iskustvo, pogotovo u drugom i gorem valu pandemije, pretežito je pozitivno, jer sam osvježila neka znanja i vještine za koje sam mislila da mi više nikad neće trebati, upoznala druge odjele i kolege, osjećala se iako umorno, ali i zadovoljno na kraju dana. Nakon mjesec i pol dana i dvije primljene doze cjepiva sretno se vraćam na radiologiju. P.S. Moji šefovi radiologije svakodnevno neumorno volontiraju u centrima za cijepljenje. Apsolutno je predivno vidjeti sve te ljude od kojih su neki na visokim pozicijama kako pronalaze vremena za volontiranje bez imalo ega, da bi pomislili da je neki posao ispod njihove razine. Kakvo osvježenje je takvo razmišljanje! Najdražoj Hrvatskoj i najdražim kolegama koji ulažu nadljudske napore radom u respiratornim centrima želim da, ako ništa drugo, da im drugi kolege, političari i rukovoditelji barem ne budu smetnja (a ako ego dozvoli, neka navuku Covid zaštitno odjelo i pomognu).
