PREMA IZBORU GLAVNE UREDNICE
,,Smrt su stope moje.“ Jure Kaštelan: Tifusari IVANA FOLNOŽIĆ, dr. med. Izaći iz sebe. Obući možda i bijelu košulju?! Zašto ne ako ćemo tako početi živjeti život koji svakodnevno prolazi pored nas. Prolazi jer smo zaboravili opažati stvari, zamjećivati čaroliju buđenja jutra i zalaska dana. Zaboravili osjećati. Dobro je samopropitivanje, ali i na njega smo bojim se zaboravili. Na zalazu 2021., godine koja je proglašena godinom čitanja s pozivom: ,,Želiš znati? Želiš osjećati? Čitaj!“, u nekako otužnoj nečitalačkoj atmosferi hrvatske svakodnevnice, na zalazu jedne godine (kako znakovito) odlazi s godinom i kao uklopljen u taj odlazak veliki Robert Torre. Odlazi sa stilom jer tko je ako ne on bolje razumio i rastumačio ludilo oko nas? A možda nam baš sada kao nikada dosada nije bitnije razumijevanje tog istog sveprisutnog ludila oko nas, ovoga kafkijanskog zoopolisa s jedinom razlikom od Kafkinog što se u njemu nikada ne događa preobražaj. Ovo je moja skromna zahvala čovjeku s čijim knjigama sam se upoznala tek u trenutku kada nas je napustio. A Robert Torre nam se obratio prije nestajanja s povijesnog obzora. Obratio nam se s ciljem da prepoznamo nedostatak samih sebe u životu koji živimo i pozvao nas da se nađemo dok još imamo tu mogućnost. Da poslušamo Camusa koji kaže: ,,Bolje gledajte kroz prozor“. Robert Torre - kolega liječnik kojeg sam poznavala iz konziljarnih pregleda, rekli bismo iz ,,prolaza“, s kojim sam uvijek rado diskutirala o bolesnicima, životu, problemima svakodnevnice... Velik čovjek s osmijehom, kolega kojeg sam izrazito poštovala, ali čije knjige za njegova života nažalost nisam pročitala. Nažalost, jer da jesam sigurno bih s njime rado prodiskutirala o sadržaju, a sada to više nemam prilike. Vijest o iznenadnoj i preranoj smrti dragog našeg Torre sve nas je rastužila i šokirala. Ostala je velika praznina u hodnicima našega KBC-a Sestre milosrdnice kojima je on sa svojim štapom koračao, podsjećajući na dr. Housea. Odmah po saznanju vijesti o smrti pomislila sam da najmanje što dugujem tom čovjeku jest pročitati njegove knjige koje dosada nisam. Bez lažne patetike. Oduvijek sam vjerovala kako ljudi žive i nakon smrti te ostaju trajno među nama kroz pjesme, slike, stihove svojih pjesama, poruke svojih knjiga jer te slike, pjesme i knjige oni su sami. Kako Meša Selimović kaže: ,,Smrt je besmisao, kao i život.“ Između danas i jučer je vječnost. I ta vječnost živi u knjigama, a kroz njih nečije postojanje dobiva smisao.
56
LIJEČNIČKE NOVINE 208 - travanj 2022.
Prvo sam posegnula za čitanjem Torrine knjige ,,Ludilo uzvraća udarac“ kroz koju nam Torre donosi zanimljiv povijesni presjek razvoja psihijatrije s osobito kritičnim osvrtom na smjer psihijatrije i ,,boom“ psihofarmaka. Bez dlake na jeziku, onako „torreovski“ svoj iznosi tužnu činjenicu kako je ludilo konstanta u vremenu kroz sva povijesna razdoblja i ogroman izazov psihijatrije koja se tek treba iskazati kroz rješavanje ,,ludila“. Iako moram odmah uzvratiti Torrreu jednom misli Erazma Roterdamskog koji je napisao: ,,Najviša mudrost je u tome da se praviš lud kad treba.“ Nastavak kritike na struku i medicinu općenito nastavljam iščitavati i kroz drugu Torreovu knjigu ,,Ima li života prije smrti“ koja mi je osobno jedna od najboljih koje sam dosada pročitala i kojoj ću se, uvjerena sam, zasigurno kroz život mnogobrojno puta vraćati. Vraćati svaki puta kada pomislim da sa mnom nešto nije u redu i da su svi sretniji od mene. Naime, upravo u istoimenoj knjizi Robert Torre aktualizira pitanje životne sreće, današnjih influencera i stila života koji u središte postavlja za cilj sreću. Ta imaginarna sreća koja nas bombardira kao nešto svakodnevno i sveprisutno dok mi istovremeno gledamo u oči turobnoj i cmoljavoj stvarnosti tjera u depresiju i stvara osjećaj nesigurnosti u vlastite životne vrijednosti. Nameće osjećaj da bismo trebali resetirati vlastiti život, restartati ga u svim njegovim sadržajima pa čak i onima za koje vjerujemo da ih živimo najispravnije. Robert Torre uzvraća udarac svim medijima, marketingu, influencerima (nazivajući ih bezveznjacima) koji glorificiraju i ,,in medias res“ postavljaju sreću. Jer da je sreća cilj života, pojašnjava Torre - čovjek bi bio svaki dan pijan i nadrogiran. Torre nas poziva u potragu za životom u tijelu umornom od robovanja pritiscima vlastite tvorevine koja nas sputavaju da krenemo živjeti život. Torre kroz knjigu ,,Ima li života prije smrti“ na svjetlo dana iznosi sve ruglo čovjekove logike i razuma, neprihvaćanja zabluda i očitih gluposti što izviru iz ljudskih umova. Ne krivi Robert Torre nikoga što je evolucijski klimaks čovjeka nastupio u vremenu kada je čovjek čovjeku vuk, već poziva na bunt. Poziva nas na Sizifov posao u ,,borbu s vjetrenjačama“ današnjice. Poziva nas da budemo ono što jesmo i zato preuzmemo odgovornost. I zato kao nikada do danas nije bilo aktualnije pitanje danskoga kraljevića ,,Bit' il ne bit'?!“ Biti ono što jesi, naše je pravo i dužnost. Naša je etička obveza. Suština egzistencije u Torreovoj viziji (a koja po meni na najbolji način ocrtava njegov lik i djelo) nije sreća već dobrota. Dobrota je ono što čovjeka
čini čovjekom u ovome svijetu od korova. Dobrota koja nam se može učiniti i neuzvraćenom kroz život u smislu da živimo puno lošije nego što to realno zaslužujemo mjereno očima današnjeg čovjeka. Ali dobrota je samoj sebi cilj jer nas čini da smo dobro pa ma prema god da to dobro činimo. Važno je biti i činiti, a ne trajati. Važnije je biti nekome nešto nego trajati u samome sebi i za sebe. Treba znati svoju bol i trajanje preokrenuti u dobrotu. Zvati se Alkemičar. I ne, nismo ludi zato što ne osjećamo sreću nego je samo kriškom oka gledamo s TV- reklama, naslovnica časopisa, već zahvaljujući Torri znamo da je to samo kap u moru, uhvaćeni bljesak ispaljene rakete u bespovrat koja se servira kao more, kao nešto što je beskrajno, ali nije. Cijelo jedno uzdrhtalo čovječanstvo strepi nečemu što život u srži nije. Život je borba s rijetko sretnim trenutcima jer ne živimo dobrotu, a očekujemo od drugih da nam je serviraju i nude na pladnju. Mi danas živimo ne da rasuđujemo, već osuđujemo. Mi vječno maštamo o hipotetskim stvarima, a nemamo nikada dovoljno hrabrosti da te hipoteze i realiziramo. Naši carevi su uvijek goli. Mi kličemo umrlim kraljevima. Pričamo i nikada ništa ne kažemo. Svi smo mi Nepoznat Netko. Ali mizantrop jedan prema drugome. Stranac. Usamljen u gomili. Memento mori! Bojimo se biti buntovnici bez razloga na što nas James Dean poziva. A samo treba biti malo „lud“. Spoznati da živimo u grešci. I da pogreške su čini. A čovjek u svemu samo slučajan prolaznik bez čega i koga se može, a koji nikako da shvati da traga za izgubljenim vremenom i da je Sizif zapravo sretan čovjek jer se usudio krenuti u ,,borbu s vjetrenjačama“ i jer djeluje između danas i jučer, u vječnosti. Kada bismo živjeli poruke knjiga koje (ne) čitamo živjeli bismo jednu potpuno drugačiju stvarnost stvarnost dobrote. Stvarnost kojoj je težio Robert Torre. Živjeli bismo u daleko boljemu svijetu jer upravo smo mi potomstvo ovoga svijeta kako kaže Tin Ujević. Jer svi smo mi pozvani da obrađujemo svoj vrt. Zašto ne živimo poruke našega Roberta Torre? Zašto ne čitamo? Zašto ne osjećamo? Zašto živimo strah? Zašto ne čitamo prije nečije smrti i zašto ne živimo prije umiranja? Smrt nas prati u stopu i zato je vrijeme da se zapitamo: ,,Kome zvono zvoni?“ A vrijeme curi…
