IZ SVIJETA

Iva Petričušić, dr. med.

je potrebna skrb sekundarne zdravstvene zaštite, gravitiraju Općoj bolnici Karlovac koja je udaljena 30-ak kilometara, ovisno o mjestu stanovanja. Kao rješenje dr. Zaborski predlaže senzibilizaciju članova obitelji starije populacije osiguranika na korištenje kanala poput e-maila za komunikaciju i organizaciju skrbi i edukaciju bolesnika o prevenciji bolesti, o liječenju i kontroli kroničnih bolesti, što pak zahtijeva vrijeme.

Dr. Josipa Pinjušić Martinek koja radi u istočnom dijelu Hrvatske, u Jagodnjaku,

kaže: „Nekoliko mjeseci radila sam u ambulanti u Vrbici, kao zamjena kolegici koja se uskoro vraća sa specijalizacije. Ambulanta broji oko 1 000 osiguranika. Dva puta tjedno radi se u Đurđancima, a ambulanti gravitira i nekoliko okolnih manjih sela. Kao prednost rada u ovakvoj ambulanti izdvojila bih broj bolesnika, jer manji broj kontakata dnevno omogućuje više vremena koje se može posvetiti pojedincu i time kvalitetnije pružati zdravstvenu skrb i više raditi na prevenciji. Struktura bolesnika je šarolika, iako značajan postotak čine stariji i kronični. Što se tiče usluga sekundarne zdravstvene zaštite, bolesnici gravitiraju Vinkovcima, Osijeku i Đakovu, a najčešće su udaljeni 20 do 30 km od tih mjesta, što može biti neprilika prilikom upućivanja u druge zdravstvene ustanove. Osobito je to vidljivo među starijim bolesnicima koji nemaju vlastiti prijevoz i često ovise o međugradskim linijama javnog prijevoza. Stoga dio bolesnika negoduje ili odgađa odlazak u druge zdravstvene ustanove pa nastojim što više obrade učiniti u ambulanti, što me potiče na daljnje učenje i usavršavanje, ali istovremeno i povećava odgovornost. Prostora za poboljšavanje kvalitete rada uvijek ima ulaganjem u opremanje ambulante i kontinuiranom edukacijom liječnika, ali uz istovremeno rasterećenje nepotrebne administracije – time bi ostalo više mogućnosti za kvalitetniji rad“. Ova složena tema zahtijeva mnogo razmišljanja i zasigurno je jedna od ključnih za organizaciju cjelokupne primarne zdravstvene zaštite, a naročito za razvoj i prepoznavanje obiteljske medicine kao osnove i „gatekeepera“ zdravstvenog sustava. Ambulante u područjima posebne državne skrbi trebaju biti bolje opremljene od gradskih jer se u njima rješava više različitih zdravstvenih problema. Mnogi bolesnici ne žele ili ne mogu ići nikamo drugamo. Usto se skrbi o cjelokupnoj populaciji, od 0 do 100 godina, od izlaska iz rodilišta do kraja života u njihovim kućama. Ulaganjem u opremu i prostor te usavršavanjem zaposlenika (liječnika i medicinskih sestara/tehničara) specijalizacijama i stručnim tečajevima podigla bi se razina zdravstvene skrbi jer zbog udaljenosti bolnica liječnik i sestra moraju biti dodatno educirani (često se rade mali kirurški zahvati pa i porodi). Smatram da

je jedan od načina za privlačenje mladih liječnika na područje posebne skrbi i za njihov ostanak u tim mjestima financijski poticaj, a ne samo dodatno bodovanje za specijalizacije. Osiguravanje primjerenoga radnog mjesta za partnera ili supružnika, jaslica ili vrtićke skrbi za dijete, primjeren smještaj i mogućnost ugovora na neodređeno vrijeme, uz postavljanje na mjesta nositelja timova također su važni čimbenici kojima se može povećati zanimanje mladih liječnika za rad u tim

područjima. Nužno je osvijestiti važnost obiteljske medicine i ulogu obiteljskih liječnika jer oni najbolje znaju kako zdravstvena skrb nažalost nije jednako dostupna svim građanima. Stoga je bitno saslušati i ostvarivati potrebe obiteljskih liječnika radi boljih zdravstvenih ishoda za sve stanovnike, neovisno gdje žive – u razvijenim ili nerazvijenim dijelovima Hrvatske.