UVODNIK

Dr. Vesna Bosanac

ponos hrvatskog liječništva i Hrvatske

Dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ, dr. med. predsjednik Hrvatske liječničke komore

Postoje ljudi koji su obilježili Domovinski rat i koji su u kolektivnoj svijesti našeg naroda postali svojevrsni simbol obrane, otpora i konačno pobjede. Uz brojne nepoznate i manje poznate, ali u svakom slučaju zaslužne, hrvatske branitelje, postoje ljudi čija su imena iz različitih razloga postala poznata većini ljudi. To su ljudi koji su svojim radom, djelovanjem i rezultatima u tom iznimno teškom vremenu posebno zadužili Hrvatsku. Ljudi koji su tijekom Domovinskog rata obnašali važne državne dužnosti i donosili ključne odluke, ljudi koji su bili u vrhu vojne hijerarhije i izvojevali važne pobjede, branitelji koji su posebnim djelima pokazali hrabrost i neustrašivost, novinari koji su riskirali život da istina izađe na vidjelo. Među ljudima koji su postali simbolom Domovinskog rata nalazi se i nekoliko liječnika. Tu su, između ostalih, šef kriznog stožera za Zapadnu Slavoniju dr. Ivan Šreter, vukovarski ratni šef kirurgije dr. Juraj Njavro, ratni ministri u hrvatskoj vladi, a uz njih i jedna liječnica – dr. Vesna Bosanac. Oni su bili najvidljiviji predstavnici naše struke u tom vremenu, ali nipošto nisu bili jedini. Osim njih još su stotine i tisuće hrvatskih liječnika radeći svoj posao u sustavu zdravstva, sustavu ratnog saniteta ili u borbenim postrojbama, dale značajan i presudan doprinos stvaranju Hrvatske. Dr. Vesna Bosanac široj je javnosti postala poznata u ljeto 1991. kada je kao ravnateljica vukovarske bolnice počela istupati u medijima. Niska rasta, krhke građe, tiha glasa, tipičnog vukovarskog naglaska, brzo je putem novina, radija ili televizije ušla u svaki hrvatski dom. Događaji su te 1991. tekli brzo, vrlo brzo, prebrzo. Izvještaje iz Vukovara i vukovarske bolnice ubrzo su zamijenili dramatični apeli i vapaji za pomoć, za spas. Uz novinara Hrvatskog radija Vukovar, pokojnog Sinišu Glavaševića, i njegove kolege, najupečatljiviji glas ratnog Vukovara postao je upravo tih, ali prodoran glas dr. Bosanac. Pisala je i obraćala se svima, državnom vrhu, generalima JNA, međunarodnoj zajednici, Ujedinjenim narodima. Vapila je za prekidom napada na bolnicu i grad, preklinjala da se pomogne ranjenicima, davala sve od sebe. Mislila je, reći će kasnije, da je nitko ne čuje, ali iznenadila se, vidjevši poslije, kako su njezine riječi doprle do baš svih hrvatskih ljudi. Doktoricu Bosanac imao sam čast poznavati tijekom zadnjih desetak godina. Bio sam privilegiran slušati nju i suradnike, djelatnike vukovarske ratne bolnice, kako govore o događanjima iz 1991. Ono što me se posebno dojmilo jest snažna veza koja je postojala među tim ljudima, liječnicima, medicinskim sestrama, zdravstvenim i nezdravstvenim osobljem, čak i nekoliko desetljeća kasnije. Tromjesečna kalvarija koju su proživjeli u jesen 1991. i iskustvo rada pod opsadom u nikad viđenim uvjetima učinila ih je braćom zauvijek. Doktorica Bosanac je bila šef tog tima, bila je dirigent tog orkestra, bila je istinski vođa.

Dr. Vesna Bosanac i Vukovar neodvojivi su. Dr. Bosanac bila je srce i duša vukovarske bolnice, ali i grada Vukovara. Kada se spomene njezino ime, ne treba se dalje pojašnjavati o komu se radi. Svim građanima, a posebno hrvatskim braniteljima, bila je snažan autoritet. Dokaz da se autoritet ne gradi jačinom decibela ili snagom mišića, nego vjerodostojnim radom, zalaganjem i osobnim primjerom. Hrvatskim liječnicima pokazala je kako u okruženju bestijalnog rata i bezobzirne agresije, zadržati humanost i profesionalnost liječeći ranjene i bolesne, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest, pa čak i bez obzira kojoj vojsci pripadali. Svojim radom i primjerom djelovala je na sve zaposlenike i suradnike, ali i na same ranjenike i bolesnike. U njoj su vidjeli nadu, čak i onda kada je sve bilo izgubljeno. U jednoj je izjavi godinama nakon rata Dr. Bosanac rekla kako je ponosna jer su te 1991. u ratnoj bolnici Vukovar „činili samo dobro“. Činili su dobro, činili su najbolje, najbolje što su znali i mogli. U knjigu sjećanja za pokojnu doktoricu Vesnu Bosanac upisao sam sljedeće riječi: „Dali ste najbolje od sebe onda kada je bilo najteže. Bili ste i ostali ponos hrvatskog liječništva!“ U Vukovaru sam prvi put bio u ljeto 1983. na jednodnevnom izletu, autobusom iz Osijeka. Dunav, velik i moćan, a lijepi grad Vukovar uz njegovu obalu. U Vukovaru sam posljednji put bio 24. ožujka 2022. na posljednjem ispraćaju doktorice Bosanac. Dunav je i dalje velik i moćan, grad je ponovno lijep, ali bez dr. Vesne Bosanac više nikada neće biti isti.

Počivala u miru.