SJEĆANJA
KAKO JE BILO U ZAGREBU 1941. i za vrijeme NDH
ŽELJKO POLJAK
Prije osamdeset godina bio sam adolescent i nisam se bojao rata, više me je bilo strah u školi od negativne ocjene iz francuskog. Politika me tada nije zanimala niti sam s njom imao iskustva, osim što sam oko svoje desete godine jedanput bio s ocem na mitingu Vladka Mačeka. Dobili smo izvrstan predizborni gulaš, pa sam sa svima ostalima Mačeku oduševljeno pljeskao i vikao „Dolje Jevtić!“. Do proglašenja NDH 1941. bile su u Zagrebu svake nedjelje burne demonstracije, a nigdje policajca! Znalo se: daj ljudima da se u nedjelju napiju i ispušu pa će poslije do kraja tjedna biti mirni. Za NDH nije više bilo demonstracija, zamijenile su ih sportske utakmice. Bio sam na boksačkom prvenstvu Hrvatske 1943. kada je Drvarić na ringu tako premlatio Župana da je taj ostao ležati u krvi. Čudio sam se zašto tisuće ljudi plješću Drvariću jer sam mislio da treba bodriti slabijega, pa kad su sljedeće godine partizani ubili Drvarića, nije mi ga bilo previše žao. Kada je 1941. Wehrmacht tenkovima ulazio Maksimirskom cestom u Zagreb, dočekao ga je s obje strane kolnika špalir znatiželjnih građana. Nekoliko ih je počelo bacati cvijeće po tenkovima pa su ustrašeni soldati izvirili iz njih i bili razdragani. Dobro se sjećam svoga susjeda kome su od ganuća navirale suze na oči kad je darivao vojnike narančama i slatkišima. Mi gimnazijalci, koji smo uskoro završavali 4. razred (danas bi to bio 8. razred osmoljetke), također smo bili razdragani jer nije bilo male mature nego smo bez ikakvih ispita dobili spomen-svjedodžbe NDH, te zato što u sljedećem razredu nismo više učili francuski s njegovom užasnom fonetikom. Zamijenjen je talijanskim, jer je
68
LIJEČNIČKE NOVINE 203 - listopad 2021.
NDH službeno postala kraljevina kojoj je kralj trebao biti neki Talijan. Uživali smo u talijanskom jeziku ne samo zbog gotovo pjesničke fonetike nego i zato što nam je nakon šest godina latinskoga talijanski bio vrlo blizak. Onaj Talijan kome je ponuđeno hrvatsko prijestolje bio je toliko pametan da se nikada nije pojavio u Hrvatskoj. Imao je pravo bojati se jer su Hrvati bili ljuti što su morali Dalmaciju prepustiti Italiji. Sjećam se Pavelićevoga govora na radiju kad nas je uvjeravao da radi priznanja države moramo podnijeti i neku žrtvu. I čudio sam mu se što se srozao na razinu tramvajskoga vozača, vidio sam ga kad je na Maksimirskoj cesti vozio okićeni tramvaj, prvi tramvaj prilikom produženja pruge od Maksimira do Dubrave. U gimnaziji je uveden kao obavezan pozdrav profesorima „Spremni“, valjda od talijanskoga pronto, uz podignutu desnu ruku. Profesor Vid Balenović, mačekovac poznat kao pisac etnografskog udžbenika „Narodoznanstvo“, pokucao mi je nakon takvog pozdrava prstom po čelu i odgovorio: „Šuplje, nisi spreman.“ Nakon četiri godine takvog pozdravljanja ono mi je postalo refleksno, pa sam odmah nakon rata tako pozdravio činovnika na Medicinskom fakultetu. Prestrašeno sam se ugrizao za jezik, ali mi je činovnik jednako tako refleksno odzdravio, pa smo se obojica diskretno nasmiješili. Istoga sam dana opet pogriješio. Sreo sam bivšega katehetu i pozdravio ga novim pozdravom: „Zdravo druže velečasni!“ Prekrižio se i pogled dignuo prema nebu. Novo je veselje nastalo kad je klasična gimnazija u Križanićevoj ulici postala kasarna Wehrmachta, jer smo nakon toga nastavu imali preko Radija Zagreb, a na ispitivanje smo išli profesorima u stan. Jedan je kolega u razredu na tu vijest veselo kliknuo „Heil Hitler!“, ali je u sedmom razredu, začudo, prebjegao u partizane. Kad se 1945. vratio u oficirskoj uniformi, podsjetio sam ga na njegov poklik. „Da, ali
Željko Poljak, tada ponosni član Narodne zaštite
tada je još vrijedio pakt Hitler - Staljin“, rastumačio mi je. Kad su saveznici bacili bombu na našu gimnaziju, opet smo bili sretni jer tada u njoj nismo bili mi nego njemačka vojska. Najljepše nam je bilo kod profesora glazbe Rudolfa Matza u Mesničkoj ulici jer nas je njegova žena Margita često počastila kolačićima. Možda me je i to potaknulo da se učlanim u njegov đački pjevački zbor. Sjećam se generalne probe njegove „Svete mise“ na koru Crkve sv. Marije na Dolcu, gdje se toliko razljutio što smo prenisko intonirali glasove da je glasno opsovao, pa smo nakon toga morali slušati oštru župnikovu prodiku. Matz ju je skrušeno slušao pognute glave, a nakon toga nam potiho rekao: „Evo, vidite kaj ste mi napravili!“. Moja je pjevačka karijera brzo završila. U zboru je nešto škripalo, pa je svaki od nas morao svoju dionicu otpjevati solo. „Aha, evo ga!“ i Matz pokaže mene. Bilo je to u moje adolescentsko doba kada mi je mutirao glas. U to su nam doba najmilije zabave bile plesna škola i kino. I danas se još sjećam kakav je
