ZAPAŽANJA

Jednoga dana, ako Bog da, imam želju da na tu zgradu postavim ploču na kojoj će pisati: “Ovdje su živjeli otac i majka studentskog pokreta Ante i Marija Čičak - roditelji prvoga studenta prorektora Ivana Zvonimira Čička”! Zbog već poznatih stvari koje su se događale tada u onoj jadnoj državi, netko je odlučio ići u štrajk. Ja sam se s tim suočio one noći (21. studenoga, baš na moj rođendan!), kad su me pozvali na sastanak u prostorije Studentskog lista, kraj džamije, u koje su oni spretniji ušli preko prozora, pa nama otvorili vrata. U to vrijeme ja sam se već bio malo primirio. Nisam želio nikakvu funkciju. Upoznao sam svoju sadašnju suprugu i želio se smiriti - završiti fakultet i postati obiteljski čovjek - i nisam pogriješio. Ta moja odluka pomogla mi je, uz moje dobre odvjetnike gđu Dafinku Večerinu i gosp. Tomaševića, da ne budem dugo u zatvoru - svega stotinjak dana, ali dovoljno da i to zlo upoznam. U ćeliji do moje bio je moj prijatelj Bruno Bušić, koji mi reče kad je saznao da mi je supruga u drugom stanju: “Prijatelju, samo da bude muško pa da im...” (nije za pisati). Onoga dana kad je štrajk počeo, počeli su i pravi problemi. Mi smo ustrajali, a političari, i oni “naši” i oni tuđi, po svaku cijenu htjeli su ga okončati. Na velik zbor koji je bio na Medicinskom fakultetu došli su i general Ivan Šibl i prof. Ivo Padovan (moj kasniji učitelj i velik prijatelj). Vidi general da ne odustajemo pa reče: “Prekinite to, molim vas, zar ne vidite da naši protivnici cvjetaju?” Studenti se pokolebaju, a ja uzmem mikrofon i zagrmim: “Bolje je, generale, da cvjetaju nego da su u pupoljku, ovako će prije uvenuti!“ Dobio sam frenetičan aplauz i štrajk se nastavio. U zatvoru sam morao “dokazivati” tko su protivnici, a tko... To bi moj prof. Padovan često citirao i svakako je želio upoznati moga oca nakon što sam mu ispričao kako me je posjetio u trebinjskom zatvoru dok su me sprovodili za Zagreb, jer su me lišili slobode u mojoj kući u Ravnom kad sam došao roditeljima reći kako sam se odlučio ženiti. Negdje poslije pola noći otvaraju se vrata ćelije, a pred njima moj otac i policajac. Pita mene otac kako sam i jesu li me tukli. Dobro sam, rekoh, nisu me tukli. On se tad okrenu policajcu pa mu veli: “Jovo, ostavljam ti sina živa i zdrava u tvojim rukama, bude li mu falila dlaka s glave ja ću tvoju otkinuti”. Naljuti se Jovo i odgovori mu: “Pa ja ga samo čuvam dok ga ne odvedu”. „Dobro, onda ti reci onima kojima ćeš ga predati što će s tobom biti ako njemu što bude!“ Lako ti je nakon toga biti hrabar kad imaš takvog oca! I na koncu - mi koji smo imali sreću doživjeti našu hrvatsku državu i tako doživjeli i ostvarenje našega sna začetog u studentskom pokretu i Hrvatskom proljeću iz 1971. godine!- možemo s pravom uzviknuti : “Hoc erat in votis”- “To bijaše u snovima!“

U slijedećem broju Liječničkih novina pročitajte nastavak serijala 30 GODINA OD POČETKA RATA U HRVATSKOJ I TREN I VJEČNOST

(2. dio) Ratna bolnica u Topuskom Buzdovani

Lada Zibar

Uvijek moraš imati nekoga tko će ti biti politička podrška. To je jako važno, reče mi prije nekoliko godina jedan bivši funkcionar, sada skoro devedesetogodišnjak. Tih dana susrećem i njegovog vršnjaka, bivšeg rukovoditelja iz „onoga“ prijeratnog vremena, koji mi gotovo istim riječima savjetuje: „Samo uvijek moraš imati nekoga tko će ti politički čuvati leđa. Bez toga se ne može.“ Pokušala sam im reći da ne znam na što misle, iskazujući prijezir prema takvom anakroničnom pristupu, no rigidni dogmatični realsocijalistički umovi izgubili su prijemčivost za percepciju drukčijega. Brain wash je bio prejak a učinak nepovratan. Buzdovani, viče nešto u meni. Pa ih prepoznajem nadalje često, prečesto, među novijim uspješnicima. Drmatorima. Na već višedesetljetnim pozicijama struktura naše poslijeratne države, novoga društvenog i ekonomskog poretka, s preslikanim mentalnim sklopovima iz „onoga“ vremena. I sa snažnim političkim podrškama. Prepoznajem ih u licemjernim dvostrukim mjerilima, u pozerskim retorikama kada ništa ne kažu, u odgovorima kojima ne odgovaraju na pitanje, u čvrstim lančanim vezama sa sebi sličnima, s kojima „ne daju na se“. Izvrsno su izučili odgojno-obrazovnu materiju njegujući devijantna moralna pravila: budi uporan, nema veze ako nisi najbolji ili baš nisi stručan, pametan ni talentiran; nemoj se ni s čim previše isticati, najbolje je ići po sredini; ako pogriješiš nisi kriv, nikako, važno je da to sebi kažeš i da u to vjeruješ. Ako ne znaš, ponašaj se kao da znaš, nije najvažnije da znaš, već da imaš cilj; prešuti kad treba, ne govori se o svemu, to je tako kako je i ne može se promijeniti; pričekaj sa svrstavanjem dok ne vidiš tko je jači; ne iznosi mišljenje, budi neodređen; otrpi vrijeđanje i poniženje, već će doći i tvoje vrijeme, budi „pametan“… Pa kako drukčije? Pa valjda bi svatko tako. I onda negdje u trećem kvartalu životnoga vijeka već su tu, njihovo jest vrijeme i čvrsto održavaju zasluženo stečene pozicije. Imaju svoje ljude koji im čuvaju leđa, a bome i oni njima. Prijateljima. Dok god su na istoj strani. Ono što je važno jest ne dozvoliti pristup dvjema vrstama ljudi: kritičarima i boljima od sebe. Ni blizu! Takvih se treba čuvati i potiho eliminirati gdje god se može. Anticipirati ugrozu. U tihim telefonskim razgovorima ili za kavanskim stolovima rješavati kadrovske križaljke, daleko od predstava s natječajima i službenih sastanaka. Se razme. Oni plivaju, a ti ne talasaj! Odgoj čuda čini.