PREMA IZBORU GLAVNE UREDNICE

SJEĆANJE NA HRVATSKO PROLJEĆE

Hoc erat in votis

Dr. JURE BURIĆ

Ravno, 11. rujna 2021.

U “predproljetno vrijeme” bilo je malo ili niti malo studenata u nekakvim studentskim “upravljačkim strukturama”, a koji bi bili nacionalno svjesni i tako “obojeni”. Malo ih je bilo i u studentskim domovima.

I na jednom i na drugomu mjestu boravili su ili članovi Komunističke partije ili njihovi istomišljenici. Po dolasku u Zagreb sam se, zahvaljujući dr. Ivanu Soldi koji je bio član fakultetskog odbora na Medicinskom fakultetu, uključio i ja te bio izabran u taj odbor. Pomogla mi je moja dobra komunikacija s kolegama koji su mi dali nesebičnu potporu. Bili su to među inima Goran Dodig (proglasio je studentski štrajk), Šimun Križanac, Ivan Križanac, Jakov Šupe (jedan od žešćih govornika), Slobodan Brdar, Saša Devčić, Tihomir Bušić, Ante Ljubičić, Ante Matković, Marko Turić, Ivan Boras i njegova supruga Ana, Ivan Sušac, Andrija Sušac, Irenko Cigit, Ratko Glamuzina, Ante Sesar, Niko Glavić, Marica Vrdoljak, Veljko Božikov, Edo Emer, Zoran Bašić, Juraj Njavro, Jure Juras, Josip-Joža Đaković, Ilija Petrušić, Ante Petrušić, Marinko Erceg, Miro Bračić, Vlado Petric, Jure Bilić, Ivan Malčić, Ivan Radišić, Pavo Kalinić, Vjekoslav Jazbec, Daniel Došen, Ivan Kilić, Egidio Ćepulić (jedan od glavnih pokretača ideja), Miljenko Brnobić, Zlatko Mandić, Miro Šćap, Dinko Čivić - “Dinja” i njegova supruga Ivana Peko, Stjepan Turek (bio je voditelj skriptarnice na Šalati i čovjek od goleme pomoći u tiskanju svih naših materijala), Josip Mičija, Ante Kutle i njegov puno mlađi brat Miroslav, taman prispio za lijepljenje plakata!, Damir Rebić (Sika), Slavo Repušić, Božo Ljubić, Petar Jukić, Ilija Kuzman, Vlado Jukić, Zlatko Jelača, Mirko Šamija (koji je svaku večer točno u ponoć iznosio svoj mali tranzistor na prozor svoje sobe u Šarengradskoj i “do daske” puštao Hrvatsku himnu što se izvodila na radiju nakon završetka programa) i mnogi drugi da ih sve ne nabrajam, jer bi potrajalo, pa se ujedno i ispričavam svim dragim prijateljima i kolegama koji nisu spomenuti, a to zaslužuju. Potrudio sam se zajedno s Ilijom Petrušićem preuzeti Socijalnu referadu i tako odlučivati o dodjeljivanju mjesta u studentskim domovima. Već iduće godine, zahvaljujući istoj garnituri socijalnih referenata po ostalim fakultetima (a ništa se nije slučajno događalo, jer se o svemu dogovaralo ili nakon Sv. mise u Palmotićevoj ili na Dinamovom stadionu) su se rađale ideje o “Hrvatskom proljeću”, koje su kasnije “dozrijevale” u studentskim domovima. Tamo se odlučivalo o prekidu drame Marijana Matkovića “General i njegov lakrdijaš”, gdje se ismijavalo i omalovažavalo Nikolu Šubića Zrinskog! S istom tom dramom počinjala je kazališna sezona u Beogradu! Kada su nas lišili slobode, zagrebački odvjetnici, među kojima je bio prvi Lav Znidarčić (otac Zvjezdane Znidarčić) ponudili su nam svoje besplatne odvjetničke usluge i obranili nas. Studenti su dobili vremenske kazne do 60 dana, koje su kasnije i ukinute. Išli smo se žaliti i samom Krleži, koji je pred nama nazvao Matkovića i upitao ga: “Što se to događa, dok sam ja pisao drame meni su zatvarali glumce, a tebi zatvaraju publiku?“ Bilo je to vrijeme kad smo nas nekoliko prijatelja mogli u svakom trenutku “dignuti na noge” i do pet tisuća studenata što, naravno, nije bilo malo. Tako smo na sreću loše organiziranih komunista preuzimali i domove i fakultetske odbore. Osjetili su se “partijaši” gdje im je zapravo glavni problem, pa je S.L. toga ljeta dok sam ja boravio u Ravnom osporio moje uputnice u studentske domove proglasivši na njima pečat na kojem je pisalo “Potporno društvo” umjesto, po njima, “Socijalna referada”- nelegalnim, čak krivotvorenim. Studentima su naložili da odmah napuste studentski dom. Sestra moga prijatelja Damira Rebića, “Sike”, javila mi je te nemile događaje i ja sam istog trena krenuo za Zagreb. Trebalo mi je punih mjesec dana “trke” i muke dok sam konačno uspio zaustaviti iseljenja, a iseljene vratiti. Nije bilo lako usred ljeta, kad su moji prijatelju na odmorima, tako reći sam boriti se s problemom što su mi ga nametnuli. Osporavali su “komitetlije” i ispravnost bodovanja kao uvjet za dobivanje mjesta u domu. Na njihovu žalost, “bitku” su izgubili, a mi smo dobili još jedan poticaj za

nastavak nečega što je odavna u našim planovima bilo zacrtano.

I danas čuvam sve te “papire” s imenima, pa čak i kopije izdanih uputnica, a “prisvojio” sam i taj sporni pečat “Potpornog društva” - koji im nakon moga odlaska nije niti trebao jer su, naravno, napravili novi - “socijalistički”! Prvi pravi ispit bio je izbor studenta prorektora. Tu smo dokazali svoju snagu i vrhunsku organiziranost.

Kod izbora novog vodstva Saveza studenata Zagreba i Hrvatske, konačno smo sa scene pomeli S.L. i njemu slične, a postavili Dražena Budišu i Antu Paradžika!

Nije se bilo lako boriti s ortodoksnim komunistima predavačima na Medicinskom fakultetu: prof. M.Š., prof. Z.K., doc. T. i njihovim poslušnicima L., G., K., T., B.... Na drugim fakutetima bili su ljudi u koje si se mogao pouzdati - Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša, Srećko Mandić i njegova braća, Jerko Đetek sa svojom braćom, Ivan Vokić i njegova supruga Ljilja, Mijo Jukić, Muje Krasniči, Vlado Ćutuk, Vide Maslać, Zlatko Majstorović, Filip Vučak, Davorin Pamić, Ante Petric, Josip Peček, Ferdo Bušić, Ivan Marohnić, Elza Kraljević, Ljerka Mintas, Zvjezdana Žnidarčić, Nikica Valentić, Damir Begović, Tomislav Majić sa svojom braćom (bilo ih je pet i svi su studirali, osim najmlađeg koji je bio srednjoškolac, sami se financirali i uzdržavali svoju majku u Hercegovini, jer su rano ostali bez oca; čim bi položili ispite u ljetnom roku, odlazili bi u Njemačku kopati kanale, teško raditi, štedjeti novce i skupljati sve na jednu hrpu, od koje su morali živjeti do narednog ljeta!) Zatim Vicko Goluža, Ivan Sesar, Ante Glibota, Ivan Škoro (i onaj jaki i onaj visoki), “Cika” Dugandžić, Berislav (ljudina iz Siska), Marko (“Preobrazbal“ - Slavonac), Mate Penavić i njegov brat Tihomir, Pakiša Radica, Luka Šutalo, Martin Marić, Ivan Gudelj, Marko Kovačević, Ive Zulim, Perinko Cigit i mnogi, mnogi drugi! Izbor studenta prorektora, gdje se na ideju pok. Matka Bradarića, ondašnjeg tajnika “Enciklopedije moderne” i suradnika rektora prof. Ivana Supeka, prijavio Ivan Zvonimir Čičak, a njegov protivnik bio je D.G., koji je kao prijedlog Saveza komunista po tisku već bio izabran. Samo je tu “formalnost” trebalo i potvrditi na Skupštini Sveučilišta. E, tu smo im planove poremetili. Jerko Đerek (koji je rekao kako D.G. želi biti prorektor “samo da bi osigurao bolju perspektivu za laktašenje”!) i Ante Žužul svojim istupom dali su na znanje tko je Čičak, a tko D.G.. U prvoj rundi glasovanja izabrani su rektor Ivan Supek i dva prorektora, dok Čičak i D.G. nisu skupili dovoljan broj glasova pa se izbor morao ponoviti. Kako su jedna trećina glasača bili studenti, a mi smo među njima imali 90 % naših, trebalo je na sve načine nagovoriti druge glasače da svoj glas dadu Čičku. Neki od onih “ne naših” studenata dobili su malo straha i jednostavno “isparili” - zato i jest D.G. dobio manje glasova u drugom nego li u prvom glasovanju. I tako naš “Zvonac”- pobijedi. Sad tek nastupaju problemi. Komunisti i mediji vršili su neviđen, a neuspio pritisak na studente da Čičku ne daju povjerenje. Prvi i najveći zbor potpore Čičku ja sam organizirao kao predsjednik Savjeta stanara studentskog doma u Šarengradskoj. Bilo nas je preko tisuće. Puna dvorana i još toliko vani. Na zbor je sa svojom delegacijom došla i Ema Derossi Bjelajac kao sekretar komiteta (nakon Savke Dabčević Kučar.) Nakon podulje rasprave dao sam prijedlog na glasovanje. Rezultat: drugarica Ema i onih njezinih sedam-osam nesretnika protiv, a svi drugi ZA Čička!

Pokušali su oni i u Splitu i Rijeci i Osijeku, ali zaludu. Čičak je ostao prorektorom dok nije nakon studentskog štrajka završio u zatvoru. Ostao je i pored činjenice da su protiv njega bili svi koji su nešto u tom partijskom sustavu toga vremena značili, pa i N.B, sekretar Sveučilišnog komiteta SK, koji je izjavio: ”Smatramo da izabrani studentski prorektor ne može biti prorektor Sveučilišta i podržavamo široko izraženo nepovjerenje u Zagrebu i drugim visokoškolskim središtima u SR Hrvatskoj”. Može, druže N.B., vidiš da može!

Bilo je i onih umjerenijih i razboritijih i samokritičnijih, poput gosp. Vlade Ravlića koji je bio sekretar organizacije SK studentski centar i upravitelj studentskog doma u Šarengradskoj, a koji je pak izjavio: “Izbor Čička odraz je realnih snaga. U domu u Šarengradskoj ulici na njemu je bilo 2 000 studenata, a to je skup ljudi, to nije grupica. Moramo priznati da smo slabi i da ćemo biti još slabiji ako ovako nastavimo...” Skoro svaku večer se nas petnaestak sastajalo u Čičkovom stanu blizu Kvaternikovog trga kod njegovih roditelja. To su bili divni ljudi. Njih petero braće i jedna sestra, koja je jedina i radila - kao stomatolog. Uvijek bi nam priuštili gomilu hrenovki sa senfom i toplim bijelim kruhom. Nekima bi to bio i jedini obrok toga dana, a meni je i danas to jedno od dražih poslastica - valjda me asocira na te burne i ponosne dane.