LIJEČNICI SPORTAŠI

MARKO KUMRIĆ, dr. med. Osvajač Grand Prixa Judo i medicina vole se javno

Razgovarala LADA ZIBAR

Glavni nacionalni i drugi mediji u udarnim terminima izvješćuju o vašoj medalji na tzv. Grand Prix natjecanju u judu. O kakvom je prvenstvu i kakvoj medalji riječ?

Radi se o tzv. Grand Prixu, na kojem sam osvojio broncu. S obzirom na to da je većini kolega tenis bliži od juda, to je nešto poput ATP 1000 turnira. Osjećaj je posebno dobar jer sam rezultat ostvario na domaćem terenu i jer sam za medalju pobijedio čovjeka kojeg sam do prije nekoliko godina gledao na televiziji, nekadašnjega srebrnog s Olimpijskih Igara, Asleya Gonzalesa.

Mlad ste liječnik. Vjerojatno ste dulje vrhunski sportaš. Kako se slažu medicina i sport u praktičnom životu? Što čemu pomaže?

Medicina i sport su u praktičnom životu dosta teško spojivi. Ne zbog neke rutine učenja i treniranja, već zbog izostanaka. Jednostavno, fakultet ne dopušta da izostajete toliko vremena po trening kampovima i natjecanjima, pa samim time i gubite dio napretka. Stoga bih mladim sportašima koji nastoje gurati dualnu karijeru savjetovao da ipak pričekaju sa studiranjem, jer prvak svijeta možete biti do 30. ili 35. godine, a kao liječnik ćete raditi do 65. ili dulje. Tu je posebice prikladan hrvatski sustav u kojem ste praktičnoi liječnik s “pečatom” za šest godina (za razliku od SAD-a, primjerice). Osim ove zgodne činjenice, sustav studiranja u Hrvatskoj u globalu nije prilagođen sportašima, a s obzirom na garnituru sportaša koje imamo, smatram da je to vrlo važan korak u napretku. Prečesto se za vrijeme studiranja sportaš stavlja pred odluku studij ili sport, a to jednostavno ne vodi k napretku, nego odustajanju i kasnijem “Mogao sam, ali…”. Što se tiče međuodnosa medicine i juda, puno više mi je judo pomogao u medicini nego obrnuto. Naime, osim radne etike koja je nužna za uspješnu sportsku karijeru, pa je time morate razviti (nekada davno bio sam osobno vrlo neorganiziran), dobijete i moć funkcioniranja i donošenja odluka pod iznimnim stresom, što je vrlo zgodna vještina, kako na Medicinskom fakultetu tako i u liječničkoj praksi. Jednostavno, kada Vas u nedjelju čovjek od 130 kilograma pokušava prebiti, onda se u ponedjeljak nećete bojati hoće li Vas profesor pitati neko teško potpitanje o plućnoj emboliji. Osim toga, nedvojbeno je etablirano da tjelesna aktivnost pomaže svim oblicima učenja i pamćenja, što izravnim mehanizmima, što redukcijom psihičkih bolesti koje bi smanjile učinkovitost učenja.

Je li Split metafizička tajna uspjeha?

Diljem svijeta se ljudi čude kako Split ima toliko olimpijskih i svjetskih medalja. Mislim da je to, kao uostalom i većina bolesti u medicini, jednostavno kombinacija povoljne genetike (prirodno veliki i motorički sposobni ljudi) i okoliša (od povoljne klime pa sve do pobjedničkog mentaliteta ili, kako to vole reć ljudi, dišpeta).

Je li aktualna strukturirana “nastava” tjelesnog odgoja na medicinskom fakultetu dostatna?

Smatram da je tjelesni odgoj korisna niša za nesportaše na medicinskim fakultetima, budući da povezuje ekipe i na neki način natjera studente da se fizički aktiviraju. Nedostatak fizičke aktivnosti čest je studentski problem, posebice na prvim godinama studija.

Kakve su vam želje za svoju profesionalnu budućnost?

Zasad radim kao asistent na Katedri za patofiziologiju i to i planiram ostati dok ne završim judo karijeru, to jest do Olimpijskih igara u Parizu 2024. Nadam se da će to ujedno biti i kruna moje karijere, ali ako i ne bude, neću žaliti, jer ću znati da sam dao sve što sam imao u to i da neću moći tražiti gore spomenuto opravdanje. Po završetku mislim raditi neko vrijeme na Hitnoj pomoći jer smatram da je to važan korak u kliničkoj karijeri, a potom se usmjeriti. Imam više toga na umu, tako da neću zasad točno iznositi što me zanima. Premda, tko zna što budućnost donosi, tako da planove uvijek treba uzimati s rezervom. Ima i ona poznata izreka Mike Tysona: “Everyone has a plan until they get hit”.

Tko je Marko Kumrić?

Marko Kumrić je običan tvrdoglavi dječak koji je odlučio ili ostvariti svoje ciljeve ili poginuti ostvarujući ih.

IRONMAN

Prof. dr. sc. Ivan Gornik, dr. med.

Spec. internist, intenzivist Izvanredni profesor na katedri za internu medicinu MEF-a u Zagrebu Pročelnik OHBP-a KBC-a Zagreb

Razgovarala LADA ZIBAR

Što znači biti sportaš ironman?

Ironman u triatlonu ima nekoliko značenja. Ako se misli na osobu, onda je to osoba koja je završila Ironman triatlon (3,8 km plivanja, 180 km vožnje bicikla te na kraju maraton, tj. 42,2 km trčanja); prilikom ulaska u cilj službeni spiker i navijači svakome uz ime glasno uzvikuju: “…you are an ironman!”. Prvi prolaz kroz cilj Ironman utrke je nezaboravan trenutak. Ironman dakle označava i disciplinu u triatlonu, tzv. punu distancu, a postoje i kraće discipline: srednja ili poludistanca (ukupno 112,9 km), olimpijski triatlon (51,5 km), sprint i supersprint. Postoje i triatloni dulji od pune distance, pa i dvostruki ironman triatloni. Konačno, Ironman je međunarodna kompanija koja organizira Ironman brendirane utrke širom svijeta, ne samo pune distance nego i kraće. Postoje i drugi organizatori triatlonskih utrka (npr. Challenge Family utrke) pa tako sve utrke pune distance nisu nužno Ironman utrke.

Ironman Italy 2021. na biciklu

Kako se razvio Vaš interes za takvu aktivnost?

Počelo je s trčanjem: tražio sam motiv za treniranje pa sam se prijavio na Zagrebački maraton, činilo mi se prikladno istrčati 42 km kada sam napunio 42 godine. Plan je bio istrčati jednom, da mogu reći da sam uspio, međutim svidjelo mi se pa sam nastavio i otrčao nekoliko maratona. Tada sam otkrio Ironman utrke i prijavio se za prvu srednje dugu utrku, a naravno, nisam mogao stati na pola i tako…

Koliko takva rekreacija utječe na Vaš profesionalni kapacitet? Je li se lakše nositi sa zahtjevima naše struke, tempom i stresom, odgovornošću i rizicima?

S pandemijom?

Nadam se dobro. Kolege (nesportaši), posebno kardiolozi, me plaše posljedicama endurance sportova na srce, konkretno fibrilacijom atrija. Ali, od kada sam počeo s trčanjem (a to je bilo nakon moje 40-te godine!) osjećam se sve bolije, snažnije i zdravije nego ikad prije. Siguran sam da se taj osjećaj i to samopouzdanje prenosi i na funkcioniranje na poslu. Napetost radnog dana i/ili noći brzo nestaje nakon nekoliko isplivanih dužina bazena, ili nekoliko kilometara trčanja ili bicikliranja, a u vodi, u šumi, na cesti, na nasipu, se ponekad nađem u stanju u kojem sam na neki način spojen s okolinom i kao da osjećam sam život kroz ritam disanja i kretanja. Također, jako je važna, korisna i dobra spoznaja da su i vrlo teški ciljevi ostvarivi uz dovoljno ulaganja i truda. Završiti Ironman utrku većini ljudi čini se neostvarivo, skoro nadnaravno, no znam iz vlastitog iskustva da je to većinom pitanje motivacije, posvećenosti i discipline. Tako bi trebalo biti i u drugim segmentima života. Naravno da je uvijek moguće da se unatoč s velikom trudu ciljevi ne ostvare, u životu se dogodi nepravda ili pogreška, u sportu se možeš ozlijediti ili razboljeti pred utrku, no uglavnom trud dovodi do rezultata.

Koliko je liječnika u ovom sportu u Hrvatskoj?

Ne znam. Možda nekoliko desetaka. Triatlon postaje sve popularniji i u Hrvatskoj posljednjih desetak godina, a među liječnicima postoji dio ljudi čiji psihološki profil odgovara ovom sportu, tj. željni su dokazivanja i ostvarivanja teških ciljeva. Inače su odrasli triatlonci amateri u prosjeku visoko obrazovani profesionalci, pa bi moglo biti dosta liječnika.

Kako je ironman u natjecateljskom smislu prilagođen uvjetima pandemije? Funkcioniraju li međunarodni i izvangranični događaji?

Zapravo jako dobro, triatlon je zapravo evoluirao na novu razinu rijekom 2020. g. Naravno, prvo su otkazane sve utrke: tijekom 2020. g. nije bilo skori niti jedne. Ubrzo su, međutim, počele virtualne utrke, u kojima su natjecatelji plivali, vozili i trčali bilo gdje (uključujući i kućne trenažere), a rezultati su prijavljivani putem interneta. Ironman kompanija osnovala je Ironman VR (virtual racing), koji je nudio programme treniranja i natjecanja praktično svaki vikend. Paralelno su kreirane platforme za virtualno treniranje i natjecanje za trčanje i bicikliranje putem kojih se može npr. biciklirati sve najpoznatije biciklističke rute putem trenažera od kuće. To je svakako omogućilo sportašima da održe formu i ciljeve za trening. I sam sam prošle godine sudjelovao na virtualnoj proslavi (neodržanog) Ironman svjetskog prvenstva te odvozio legendarnu stazu na Koni na Havajima u okviru virtualne full distance utrke. Ove godine ponovno se održavaju triatlonske utrke na mnogim mjestima, iako je nažalost svjetsko prvenstvo ponovno odgođeno. Organizirane su s druge strane utrke samo za profesionalne natjecatelje, koje su bile izvrsno medijski i marketinški praćene, pa triatlon postaje sport koji ljudi gledaju u živom prijenosu.

Koji je Vaš najbolji sportski rezultat?

Ne znam mogu li izdvojiti ijedan rezultat kojim bi se mogao pohvaliti, vjerojatno sam prekasno počeo i premalo sam posvećen treniranju da bih bio ozbiljno konkurentan. Imam nekoliko srebrnih medalja za plasmane na trkačkim utrkama (nikako do zlatne!). Što se tiče triatlona za sada sam sretan da sam sa svakom trkom sve bolji, ali daleko sam od dobrih plasmana čak i u dobnoj kategoriji.

Tko je Ivan Gornik?

Ja sam sretan čovjek. Radim posao koji volim, bavim se aktivnostima koje volim i dijelim život s osobama koje volim. Uživam u životu. Na poslu sam postigao puno: trenutno sam pročelnik hitnog prijema na Rebru, izvanredni profesor na fakultetu, predsjednik stručnog društva. Važnije od tih naslova mi je da budem dobar u svom poslu (kao liječnik), jer često ljudi na putu prema uspjehu zaborave struku. A najljepše je u svemu što mi niti jedan od tih “uspjeha” nije bio zacrtan cilj, već sam “samo” puno radio i uvijek sam volio što radim: ponajviše rad s pacijentima, ali isto tako i rad sa studentima, znanstveni rad, pisanje, pa konačno i sada upravljanje hitnim prijemom. Čini se da mi dobro ide, raduje me kad me prepoznaju ljudi koje sam cijenim, za ostale nije toliko važno. I u svemu sam ostao priličan buntovnik, pomalo zaigran, zanesen, kako bi rekao ĐB: “Još sam sretan što postojim, pišem pesme zvezde brojim, još sam onaj isti vetropir”.