RIJEČ GLAVNE UREDNICE Što će se pisati u budućnosti o 2021.?

Što će pisati u budućnosti o sjećanjima na 2021. godinu?

Je li godina koja je prva u desetljeću (1941., 1971., 1981., 1991., 2011.) ukleta? Ili je sudbina nasumično odabrala baš ove brojeve posložiti u našu sićušnu životnu perspektivu da nam s vremena na vrijeme ugura razne obljetnice u isto vrijeme. Hoćemo li ovu godinu izbjeći pamtiti po važnim događajima ako joj je 2020. nepovratno uzela “slavu” zbog potresa i pandemije? Je li Afganistan globalno prijeloman da jednoga dana 2021. ipak bude spominjana poput npr. ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda? Hoće li se pretvoriti u humanitarnu katastrofu i kolaps ljudskih, a osobito ženskih prava? I dok se Zapad obračunava s relacijama u okviru Me Too, na drugom kraju svijeta ženama ponovo prijeti ugroza teško stečene barem nominalne ravnopravnosti. Nakon triju romana našega kolege Khaleda Hosseinija nitko prema tome ne ostaje indiferentan. Drugi svjetski rat je na ovim prostorima počeo 1941. godine i većine tada rođenih više nema. Povjesničari još uvijek preslaguju dokaze iz te i sljedećih godina, a Liječničke novine ponekad prepričaju o liječnicima iz te sada već daleke prošlosti. Mi imamo autentično svjedočanstvo našeg izvršnog urednika prof. Željka Poljaka, koji je tada bio petnaestogodišnjak. Mene uvijek brinu ondašnje fake news jer svaki pisani dokument može biti netočan pa čak i nečiji dnevnici. Danas pak znamo da i fotografije mogu biti montaže pa se nesigurnost dokaza dodatno kvalitativno mijenja. A autentično svjedočenje nerijetko postane nepoželjno cenzuri budućnosti. Hrvatsko proljeće nas budi s buđenjem sedamdesetih i ta sedamdesetprva ostaje prepoznatljiva upravo po tom rednom broju. Uz tu se godinu vežu prekretnice u životima mnogih tada hrabrih Hrvata koji su pokušali tek šapnuti da žele biti svoji na svom. O tome donosimo sjećanja liječnika iz onoga vremena. Godine 1981. HIV se javlja „imenom i prezimenom“ s raznih strana svijeta i nakon 40 godina je još među nama, no uspješno obuzdan medicinskim dostignućima. A dvadeset godina poslije Hrvatskog proljeća onaj se šapat pretvorio u krik prije nego su ga uspjeli ušutkati. Kada su njujorške blizance bezdušno smrvili, bila je 2001., prva, ne samo u novom desetljeću već i u novom stoljeću i novom tisućljeću. Da mira nema gromoglasno su dali do znanja iz glavnoga grada svijeta. Otada svakako cijeli svijet nije više isti, a svi su aerodromi po mjerama sigurnosti sličniji jedni drugima. Mrtvi i ranjeni toga dana na Manhattanu vjerojatno nisu drukčiji od onih u drugim užasima, i prije i poslije, ali je naša struka možda ipak otišla koji korak naprijed u mogućnostima pomoći preživjelima. Prof. Mislav Čavka u ovom broju analizira September Eleven, okom radiologa i erudicijom povjesničara. Možemo li biti aktualni i zanimljivi bez spektakularnih tema, katastrofa i skandala? U Godini čitanja pišemo o čitanju kao blagodati ljudskoga života, o uzvišenoj kreaciji ljudskoga uma koja nam daje knjigu u ruke i slika nam svjetove pomoću moći riječi. Plemenito štivo trebamo promicati kao oruđe protiv zla i ne dozvoliti da se pretvori u opsoletnu kategoriju. „Ako ne čitaš, ne razmišljaš.“, kradem izjavu kolege Ede Dž. Književna zajednica je s nama u izboru znanstvenih dokaza za svoje pandemijske odluke i ponašanje. I o tome čitajte na stranicama LN-a 203. Dobrobit zajednice je ispred hira pojedinca. Tako nas nekako uče od Cicerona do Lockea. Naše je da to i danas primjenjujemo i prosvjetiteljski neumorno argumentiramo. I za čitanje postoji značajna obljetnica, naime i e-books slave 50 godina postojanja. U Godini čitanja u ovom broju donosimo i prvu u konkurenciji liječničkih priča koje se natječu za najbolju. Pozivamo vas da svoje priče šaljete i dalje, sve do konca kolovoza sljedeće godine. LADA ZIBAR glavna urednica Liječničkih novina

Najveći standard je humanizam u pojedinca i u društvu i njega trebamo nasljeđivati i ostavljati u baštinu. Ni kuće ni stanovi ni automobili nisu roditeljske obveze prema potomstvu, već dobar odgoj i čvrstoća duha, i to bi trebalo biti na to do popisu. Nikakva tehnologija ne može nadomjestiti društveni moral, nikakva robotika ne liječi sama po sebi. Ne moramo se bojati tehnoloških zavjera ni umjetne inteligencije ako dosljedno njegujemo temeljne ljudske vrline. Moral mora biti dorastao tehnologiji. I za kraj, reagirat ću na sintagmu koju često čujemo u javnom prostoru i koja se zlorabi i mijenja značenje. Mislim da je tzv. „zdrav razum“ precijenjen. Jer bez znanja uglavnom baš i ne vrijedi. Niti je zdrav niti je razuman, nažalost. I ne mislim ja ništa novo ni originalno. Još je Sokrat cijenio znanje kao najveću vrlinu, a prvim korakom u stjecanju znanja smatrao je shvaćanje vlastitog neznanja. Dobro nam došla, jeseni!