UVODNIK

Osam tisuća sedam stotina sedamdeset i osam (11. 10. 2021.)

Dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ, dr. med predsjednik Hrvatske liječničke komore

Početkom listopada u hrvatskom je zdravstvu stupila na snagu odluka o obveznim COVID potvrdama za zaposlenike. Prvog dana implementacije te odluke mogli smo svjedočiti primitivnim i divljačkim istupima protivnika tih mjera ispred najvećih hrvatskih bolnica. Ispred KBC-a Zagreb brojne su novinarske ekipe mogle snimiti pozive na vješala, prijetnje i uvrede upućene vrhu zdravstvene administracije, a ispred KBC-a Split također su zabilježene uvrede upućene vodstvu bolnice. Među prosvjednicima su tek u manjem broju bili zdravstveni radnici, a najglasniji i najvulgarniji su bili ljudi koji nemaju nikakve veze sa zdravstvenim sustavom.

Hrvatska liječnička komora podržala je uvođenje COVID potvrda u sustavu zdravstva kao mjeru koja će pridonijeti sigurnosti bolesnika. Ako je netko izabrao ili osjetio poziv biti zdravstvenim radnikom, onda mu zdravlje i sigurnost bolesnika trebaju biti na prvom mjestu. Liječnici su, podsjetimo, cijepljeni u izuzetno velikom broju, a kada se cijepljenim liječnicima pribroje oni koji su stekli imunitet preboljenjem, dolazimo do vrlo visokog postotka od oko 95 %. Imamo informacije da oni rijetki liječnici, kao i ona manjina drugih zdravstvenih djelatnika, koji nisu preboljeli COVID i još se nisu cijepili, redovito obavljaju testiranja u skladu s važećom uputom. Naime, neovisno o odluci Stožera, svi zdravstveni djelatnici trebaju u svojem svakodnevnom radu provoditi niz mjera sprječavanja infekcija unutar zdravstvenog sustava, koje se temelje na Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i Pravilniku o sprječavanju bolničkih infekcija. Testiranje je dio tih mjera i njegovo neprovođenje izravno šteti sigurnosti i zdravlju pacijenata, ali i kolega te ostalih suradnika. Odbijanje redovitog testiranja zdravstvenih djelatnika u vrijeme bujanja pandemije, moglo bi se usporediti sa zdravstvenim djelatnicima u operacijskoj dvorani koje za vrijeme operacije ne želi staviti kirurške rukavice i/ili masku. I za odbijanje testiranja, kao i za odbijanje nošenja rukavica ili maski, ne postoji nikakvo prihvatljivo opravdanje jer oboje izravno šteti sigurnosti bolesnika. Navodno među nama postoje kolege koji odbijaju testiranje jer “na to imaju pravo” ili “ih nitko ne može na to prisiliti”. O takvom će postupku vjerojatno svoj pravorijek donijeti nadležne sudske instance, važući je li pravo djelatnika da odbije testiranje jače od prava bolesnika na zdravlje i sigurnost u zdravstvenoj ustanovi. Osobno, kao liječnik, a ne pravnik, držim da je pravo bolesnika na zdravlje “jače pravo” i u ovom slučaju nadvladava pravo djelatnika na odbijanje testa. Kada bismo ovo pravo na izbor htjeli dovesti do svojevrsnog apsurda, postavimo si pitanje može li se, analogijom, doista dogoditi da netko od kolega ili kolegica odbije kirurški oprati ruke prije ulaska u operacijsku dvoranu jer mu ili joj “pranje šteti koži ruku”? Ili da se odbije presvući iz privatne kontaminirane odjeće i obuće kada operira, jer “ga nitko ne može na to natjerati”? Gdje bi nam takvom analogijom u pravu na slobodu bio kraj? Pravo na izbor i slobodu pojedinca nije neograničeno. Ograničeno je odgovornosti prema drugima, pravima ostalih, poglavito ranjivih skupina u društvu, kao što su primjerice bolesnici. Moramo li stati na crveno? Smijemo li autom voziti pješačkom zonom? Smijemo li upravljati putničkim zrakoplovom bez dozvole? Zašto tu ne bismo isto tražili pravo na slobodu? Ne, jer tako izravno ugrožavamo život i zdravlje drugih ljudi. Kao i kod odbijanja testiranja. Prosvjedi koje sam uvodno spomenuo održali su se unutar bolnica, ispred ulaznih vrata i pod prozorima teško bolesnih ljudi. Vikanje, vrijeđanje, buka, nered i galama odvijala se nekoliko metara od odjela na kojem se liječe teško bolesna djeca, ispod prozora najteže bolesnih kardioloških bolesnika. Kako je to moguće? Što su radile mjerodavne državne službe? Ako smo dopustili ili bolje rečeno nismo spriječili prosvjede ispred bolnica, što je sljedeće? Javni prosvjed u jedinici intenzivnog liječenja, u operacijskom traktu, u rađaonici? Je li ovdje netko možda protumačio da je pravo na slobodu, ovaj puta slobodu prosvjeda, jače pravo od svih drugih? Bolesni ljudi nisu odlučili doći u bolnicu iz puke zabave nego iz prijeke potrebe. Mir im je iznimno važan u procesu liječenja i oporavka. Onaj tko će ponovno doći na ideju organizirati javni prosvjed pod prozorom bolesnika, neka se zapita bi li to isto učinio da mu teško bolestan otac, majka ili dijete leži u toj bolnici? Neka se to zapitaju i oni zdravstveni radnici koji odbijaju testiranje, mantrajući o pravu na izbor i o slobodi.

Sloboda, koja u ovim naraštajima hrvatskog naroda ima posebno značenje, sloboda za koju su tisuće naših sugrađana dale svoj život, sloboda koja je donijela nadu našem društvu nakon mraka totalitarizma. Sloboda, tako važan pojam i tako lijepa riječ, posljednjih se mjeseci interpretira kako komu odgovara, gotovo da se prostituira. Čak i s visokih državnih instanci dolaze izravni ili neizravni pozivi da se ljudi “oslobode” nošenja maski. Svi su postali stručnjaci, imamo četiri milijuna epidemiologa. Institucije koje trebaju brinuti o funkcioniranju institucija izravno im narušavaju povjerenje. Maske su se, podsjetimo, uz distancu i pranje ruku te naravno cijepljenje, pokazali kao najvažniji alati u borbi s ovom pandemijom.

Sloboda, pravo na izbor, zdrav razum, pogođen mentalitet, nema obveze, light mjere, balansiranje, otvaranje, realizam, pobjeda, festivali, riječi su koje posljednjih tjedana učestalo možemo čuti u javnom prostoru, poneke čak i od vodećih državnih autoriteta. Izgovarajući ih neka se prisjete broja 8778 (s tendencijom daljnjeg rasta), crnog broja umrlih od COVID-19. Broja unutar kojeg zasigurno svatko od nas zna nekoga iz svojeg okruženja. Broja koji je među najvećima u svijetu.