PSIHIJATRIJSKA TEMA

STRAH OD OGLEDALA

Doc. dr. sc. TOMISLAV FRANIĆ, dr. med.

U novije vrijeme postoji u najmanju ruku subjektivni dojam da u svijetu forma postaje važnija od sadržaja. Medicina nije iznimka, počevši od činjenice da je važnije što smo napisali na papiru da smo napravili od onoga što smo stvarno napravili (bilo to dobro ili loše). Slično počinjemo primjećivati i kod pacijenata gdje raste pritisak na liječnike da rješavaju vizualno i estetsko koje nije nužno i funkcionalno. Neosporno je da postoje situacije gdje su vizualni i estetski nedostatci zbilja problem koji pacijentu stvara distres, a rješenjem toga problema, čak ako i nije funkcionalno/sadržajan, uklanjamo taj distres. Ipak postoji dojam o sve većem broju ljudi čiji problem ne leži u objektivnom estetskom nedostatku nego u njihovoj osobnoj percepciji nedostatka, a koja nužno nije racionalna ni opravdana. Nije to novost u medicini ali je u svojoj pojavnosti sve češće i kolege dermatolozi i drugi koji se bave estetskom medicinom sve se češće nalaze pred iracionalnim zahtjevima. U toj se situaciji možemo voditi klijentističko-ekonomskim pojmom „mušterija je uvijek u pravu“ i shvatiti je kao izvor dobrih prihoda. No to je ples s one strane etičke crte ili barem na rubu. Ili možemo nastaviti čitanje ovog teksta. U njihovim ordinacijama je sve veći udio ljudi koji, moguće, imaju psihičke smetnje, od kojih je najučestalija Body dysmorphic disorder (BDD). Poremećaj je to koji karakterizira zaokupljenost imaginarnim tjelesnim nedostatkom ili pretjerana zabrinutost blagim tjelesnim nedostatkom. Ta zaokupljenost uzrokuje značajan distres i/ili ometa svakodnevno funkcioniranje. Riječ je o prikrivenom poremećaju za koji mnogi ljudi ne traže pomoć ili dugo ostaje prikriven jer se pacijenti najčešće obraćaju dermatolozima ili estetskim kirurzima. Poremećaj klasifikacijski nije jasno određen i ovisi o tome je li riječ o precijenjenoj ili sumanutoj ideji, te o razini uvida. I ne, nije to nikakav novi poremećaj. Još je Enrico Morseli 1891. primijetio poremećaj koji se u dijagnostičkim kriterijima bitno nije promijenio ni do danas i nazvao ga dismorfofobija. A Janet 1903. kaže „ Dismorfofobičan pacijent je uistinu jadan, usred svoje dnevne rutine, razgovora, dok čita, za vrijeme obroka, bilo gdje i bilo kad zatočen je u svojim dilemama o vlastitoj izobličenosti.“ Smetnje u pojedinim slučajevima dovode do potpune socijalne izolacije (Williams, 2006.). Učestalost poremećaja do sada nije utvrđivana većim epidemiološkim studijama, ali u literaturi postoje podaci o time point prevalenciji i do 2,4 % (Keel, Brown, Holm-Denoma, & Bodell, 2011). Odnos muškaraca i žena je podjednak. Dobni raspon javljanja je širok, od 5 do 80 godina (Able et al., 2007). Razina patnje zna biti ekstremna pa je kvaliteta života (QoL) lošija nego u depresivnih bolesnika (Phillips 2000.). Ovakvi pacijenti imaju visoku učestalost suicidalnih ideja, do 80 % (Able et al. 2007), i pokušaja suicida do 30 % (Phillips 1994). Ponavljaju različite radnje kojima bi prikrili, sakrili, izbjegli pogled na vlastite percipirane nedostatke. Ekstremno postoji i opasnost od “uradi sam” kozmetičkih zahvata (Veale 2000., O'Sullivan 1999.), koji mogu ići do razine bizarnoga, uz opsežne mutilacije (Fontenelle 2002.) Opisan je slučaj gdje je osoba koja je smatrala da ima visoko postavljeno vlasište skalpelom sama sebi napravila eksciziju kože na čelu i šavovima sama sebi spustila granicu vlasišta na „prihvatljivu razinu“ (osobno iskustvo autora). Tu je i slučaj mladića koji se na dvije godine povukao u sobu, a rijetki izlasci izvan kuće, oko 2 do 3 puta godišnje, bili su obilježeni noćnim izlascima i izbjegavanjem i ljudi, kao i svih staklenih ploha u kojima je mogao vidjeti svoj odraz. Sva su ogledala u kući bila prekrivena ili uklonjena (osobno iskustvo autora). Ovo s ogledalom čak je i u dijagnostičkim kriterijima u starim i u najnovijoj, DSM V klasifikaciji. Počinje s ekscesivnim provjerama „nedostataka“ u ogledalu, a onda konačno izbjegavanjem ogledala. Mladić iz primjera smatrao je da ima izražene akne, koja ja nisam vidio. Od početka smetnji do javljanja psihijatru zna proći nekoliko godina, a do tada su naši pacijenti, uz golemu razinu patnje, anksioznosti, negdje drugdje. Vratari ili gatekeeperi za ove poremećaje često mogu biti dermatolozi i estetski kirurzi i oni mogu bitno pomoći upućivanjem na “pravu adresu“. Za 12 % dermatoloških pacijenata procijenjeno je da boluju od BDD-a (Fontenelle 2006.), te 7 - 15 % pacijenta u ordinacijama estetske kirurgije (Sarwer 1998.). Stoga je neizmjerno važno podignuti razinu svijesti o ovakvom načinu razmišljanja o problemu, bilo u obliku ovakvih tekstova bilo čak i sistematizirano u sklopu stručnih ili znanstvenih skupova poput kongresa psihodermatologije koji se već tradicionalno održava u Zagrebu i koji je mjesto gdje stručnjaci raznih profila razmjenjuju mišljenja o ovoj temi koja na prvi pogled izgleda neobično. Psiha i koža?! Opet, s druge strane, zašto koža, koja predstavlja naš najveći organ, našu tjelesnu granicu gdje završava naš identitet a počinje okolina, ne bi bila dijelom i granica i važno mjesto našega psihičkog identiteta? Promjene koje se događaju u posljednje vrijeme nisu nove ali su sve brže. Ono što se odvija brzo teško je pratiti i adaptirati se na to, no baš stoga trebamo usmjeriti svoju pozornost na te pojave. Glede vizualnoga, sve se više ubrzavamo, pa iako se o ukusima ne raspravlja, nije loše razmisliti. I treba se zapitati imamo li pacijenta sa stvarnim estetskim nedostatkom i hoće li mu pomoći estetski zahvat ili je nešto dublje, ispod kože? Do prije stotinjak godina sve je išlo sporo. Od Venere iz Villendorfa do Boticcellija i njegovog „Rađanja Venere“ prošlo je 25 000 godina. Danas se stvari mijenjaju kroz desetljeće. Za vrijeme studija sam mladenački buntovno nosio naušnicu i bio nekoliko puta izbačen s predavanja ili sam bar doživio komentar, i pitam se što bi bilo danas? tomislav.franic@mefst.hr