SJEĆANJA
rasprava našli su rješenje: imenovali Baradu, a za mene je osnovan jedan novi odjel. Zvao se laboratorijsko-dijagnostički, a sastavili su ga od raznih jedinica koje su se mogle svrstati pod tu kapu, od rentgena i ambulante pa do histologije. Nikad u životu nisam imao lakši posao: sve same uzorno disciplinirane časne sestre koje nikada nisu prigovarale ni zbog težine posla, ni zbog prekovremenog rada, ni zbog noćnog dizanja iz kreveta. Sretan je bio i prim. Barada kao šef dječjeg odjela, makar mu je već prvoga dana otac jednog djeteta prijeteći rekao „Ubit ću te ako se mojem djetetu što dogodi!“ A sretna su bila i djeca na odjelu, koja su Baradu obožavala zbog vječitog smješka na licu i džepova punih slatkiša. Kad me je Barada, inače moj blizak prijatelj, poslije pitao zašto se ja nisam kandidirao, rekao sam mu da ne volim šefovati. „Ne, nego jer si hedonist“ – zaključio je i možda imao pravo. Od 1990., kada sam postao urednik Liječničkih novina, bio sam više puta u nevolji. Najviše me oznojilo kad sam nekom kolegi morao odbiti tisak njegova članka jer je bio tako loš da se nije mogao popraviti. Iako sam kao
86
LIJEČNIČKE NOVINE 201 - srpanj 2021.
naslovom „Osmogodišnji rat između HLZ-a i HLK-a 1997. – 2005. i svi moji porazi u dvobojima s prof. Orlićem“. Tako me je npr. bez ikakve odluke Zbora brisao s popisa članova Glavnog odbora s obrazloženjem da sam se - sam isključio!
Prim. Ivo Barada
urednik imao dužnost i pravo odlučivati, poslužio bih se ne baš časnim načinom kako da se izvučem: „Poštovani kolega, urednički ga odbor, nažalost, nije prihvatio“. Naime, urednički odbor većinom je postojao samo na papiru jer je mnogim članovima bilo glavno da njihovo ime bude tiskano u impresumu. Jednom prilikom mi se urednička stolica opasno klimala jer sam se na stranicama ovog časopisa zakvačio s tadašnjim ministrom zdravstva poznatim kao vrlo autoritativnom osobom. Drugu krizu režirao je tadašnji predsjednik HLZ-a prof. Dubravko Orlić koncem prošlog stoljeća na početku svog ratovanja s Liječničkom komorom (casus belli: spriječiti sjedinjenje Zbora i Komore, ali i osobni animoziteti). Tražeći dlaku u jajetu, tražio me da u LN-u objavim njegov protest zato što sam uz nekrolog Franje Tuđmana objavio portret na kojem je u zapučku kaputa imao značku HDZ-a. Spasilo me što sam objavio pokajničku ispriku zbog tog neopreza, uz napomenu da nisam član HDZ-a. U spomenutom ratu bio sam često Orlićeva meta, što sam dokumentirano opisao jednim poglavljem u svojoj knjizi „Zabranjene polemike“ (Zagreb, 2017.) pod
Sljedeću krizu izazvao je moj neoprezan komentar o feminizaciji hrvatske medicine koji sam grafički ilustrirao krivuljom sa strmim usponom od 11 na 66 % studentica na zagrebačkomu MEF-u od 1926. do 1996. (LN br. 137, 1998.). Krizu su izazvale ratoborne feministkinje. Završila je opomenom Komisije za etiku HLZ-a, a ja sam joj se „osvetio“ tako da sam njenu odluku in extenso objavio u LN-u, premda to ona nije zahtijevala, a predsjednici Komisije tako da sam postao njezin pacijent. Makar sam zazirao od šefovanja, ponekad sam se, hoćeš-nećeš, poigrao i šefa klinike. Kad bi šef klinike otišao na putovanje ili godišnji odmor, morao sam ga zamijeniti po hijerarhijskoj liniji. Zahvaljujući maloj promjeni uobičajenoga rituala, stekao sam ugled „najboljega šefa na kugli zemaljskoj“. Naime, na jutarnjem sastanku umjesto da odredim „tko će koga operirati“, pročitao sam imena kandidata za operaciju i za svakoga pitao tko ga želi operirati. Ako se za nekog pacijenta nitko ne bi javio, rekao bih: „E, onda ću ga ja.“ Očito je da sam na taj način išao na ruku onim kolegama koji su imali neku sumnjivu obvezu prema pacijentu! Razumljivo je da specijalizantima nisam mogao biti dobar mentor. Marljivima i ambicioznima bio sam uglavnom suvišan, ali onim drugima nisam prigovarao niti ih opominjao. Jedanput me je šef klinike na kućnom sastanku ukorio zbog lošeg napretka jednoga mog specijalizanta, koji je usto imao nizak IQ, pa sam se obranio rečenicom koje se i danas stidim: „Ja sam mu mentor a ne defektolog.“
