7 minute read
IZ POVIJESTI HRVATSKE MEDICINE
Prof. dr. MIJO BERGOVEC
O ZLATNIH 50 GODINA ZAGREBAČKIH LIJEČNIKA PJEVAČA
Razgovarao ŽELJKO POLJAK
Profesore Bergovec, bili ste dirigent 35 godina, a sada ste predsjednik Zagrebačkih liječnika pjevača (ZLP-a) koji ove godine obilježavaju 50. obljetnicu djelovanja. Poznato je da su se u povijesti mnogi liječnici bavili glazbom. Odakle ideja da se u Zagrebu osnuje liječnički pjevački zbor?
Liječnici su u svojem pozivu, otkrivajući bolesti, davno spoznali da osim njegovanja i liječenja tijela treba njegovati i liječiti i ljudsku dušu. Vjera i umjetnost, među kojima je u prvome redu glazba, ponajbolji su njegovatelji i lječitelji duše. Glazba ima veliku moć. Ona povezuje ljude, oplemenjuje duh, obogaćuje i uljepšava život. Svjesni toga značenja glazbe, bili su duhovni promotori utemeljenja i uspješnog organiziranja glazbene aktivnosti među hrvatskim liječnicima prim. dr. Viktor Boić, internist i hematolog, a vrstan glazbenik, violončelist, te prof. dr. Josip Zergollern, ortoped, školovani solo pjevač, obojica iz bolnice Svetoga Duha u Zagrebu. Oni su u osobi Rudolfa Matza, profesora violončela, poznatoga hrvatskog skladatelja i voditelja mnogih pjevačkih zborova, pronašli glazbenika koji je htio i mogao profesionalno preuzeti i umjetnički voditi liječnički pjevački zbor. Muški pjevački zbor ZLP osnovan je kao Glazbena sekcija Zbora liječnika Hrvatske na Sveta Tri Kralja 1971. godine (godine buđenja Hrvatskoga proljeća). Prvi glazbeni nastup ZLP-a bio je u auli HAZU-a. Iduće godine ja sam se kao student druge godine medicine pridružio ZLP-u na poziv prof. Matza, koji je poznavao moj dotadašnji rad s pjevačkim zborovima. Zbog narušenoga zdravlja, prof. Matz predao je meni dirigentsku palicu 1974. godine.
U 50 godina djelovanja ZLP je održao više od 400 nastupa i koncerata na brojnim medicinskim i kulturnim događanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. Koji su vam nastupi bili posebno upečatljivi?
Teško je izabrati kriterije upečatljivosti i neke nastupe posebno odvojiti. Ipak, evo nekoliko primjera. S orkestrom berlinskih liječnika održali smo 1996. godine koncert u svjetskom hramu glazbe, u koncertnoj dvorani Konzerthaus Berlin u kojoj su od 1812. godine do danas izvođena ponajbolja djela svjetske glazbe s najboljim svjetskim izvođačima. U potpuno ispunjenoj dvorani (1 600 mjesta), pred mnoštvom Nijemaca i Hrvata iz Berlina pjevali smo skladbe hrvatskih autora kao i “Alt rapsodiju“ Johannesa Brahmsa. Solistica je bila poznata Kaja Boris i orkestar berlinskih liječnika. Uz to smo pjevali “Requiem za Ruđera Boškovića”, našega velikog glazbenika i kolege liječnika, dr. Julija Bajamontija. Berlinski tisak imao je zgodnu primjedbu: ”Kako radosna misa za mrtve!“. Na kraju koncerta izveli smo finale iz opere Nikola Šubić Zrinski i zbor “U boj, u boj!”. Organizatorica toga koncerta, muzikologinja dr. Zdenka Weber, tada tajnica direktora berlinske opere, rekla je nakon koncerta da su na koncertu prisutni Nijemci bili oduševljeni, a prisutni Hrvati da su pali u “Croatiatrans”. Akademik Željko Reiner je, kao član Izvršnoga odbora Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i kao ministar zdravstva RH organizirao u Ženevi prigodom Generalne skupštine SZO-a koncert ZLP-a 17. svibnja 1999. godine. Koncertu je nazočilo mnogo članova Skupštine SZO-a, ministara i veleposlanika različitih zemalja svijeta. Akademik Reiner je u najavi koncerta na sedam jezika kratko opisao program i naglasio istinu da pjevački zbor čine samo hrvatski liječnici i studenti medicine i stomatologije. Nakon vrlo uspješnog koncerta čula se od više uzvanika nevjerica da je uistinu riječ o liječnicima pjevačima: “ Ah, vi Hrvati, podmećete nam profesionalne pjevače uz ponekog doktora kao liječnički pjevački zbor”. Lijepa je to bila promidžba Hrvatske, hrvatskih liječnika i hrvatske glazbene kulture u Ženevi, središtu Ujedinjenih naroda u Europi. Više puta gostovali smo u hrvatskom gradu heroju, u Vukovaru. Nakon što smo 2011. pjevali na misi u Crkvi sv. Filipa i Jakova, održali smo i kratak koncert. Na kraju smo pjevali skladbu “Bože čuvaj Hrvatsku”. Vidjevši suze u očima naših slušatelja Vukovaraca i naše su se oči orosile suzama tako da mnogi od pjevača nisu mogli dovršiti pjevanje. Emocijama nabijen bio je i predbožićni nastup koji smo imali u jednom mirovnom domu u Zagrebu. Stanari toga doma inače su bolesnici od težeg oblika demencije i većina je bila u invalidskim kolicima. Promatrali smo kako nas slušatelji tronuto prate pokretima tijela i pjevušeći s nama prekrasne hrvatske božićne pjesme “U to vrijeme godišta”, “Svim na zemlji mir, veselje”, “Narodi nam se”... Taj doživljaj, da smo tim bolesnicima donijeli dio božićne radosti, za mene je neizbrisiv. Glazba, kao potreba i lijek za duše ranjenika Domovinskog rata i lijek za naše duše, bili su mnogobrojni koncerti u bolnicama i rehabilitacijskim centrima gdje su ti ranjenici liječeni.
Mijo Bergovec 1974. preuzeo dirigenstu palicu
Zagrebačkim liječnicima pjevačima bili su nekoliko godina zabranjeni nastupi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Zašto?
O Danu Medicinskog fakulteta u Zagrebu bilo je uobičajeno da svečanu akademiju otvori ZLP kratkim glazbenim nastupom. Tako je bilo i 1986. godine. S tadašnjim sam dekanom i tajnikom MEF-a dogovorio program. Pjevat će se hrvatska himna “Lijepa naša”, zatim “Carmen medicorum” – himna Medicinskog fakulteta, i još dvije prigodne skladbe i oni su se s time složili. Za vrijeme izvođenja programa, stavljen je na moj dirigentski pult papirić na kojem je pisalo: “Skandalozno! Niste pjevali Hej Slaveni! To morate otpjevati.” Što sam mogao učiniti nego potiho reći pjevačima da na kraju otpjevamo i „Hej Slaveni“. Za vrijeme pjevanja bilo je pomalo primjetnog podsmjehivanja u publici. Isti dan sazvan je hitni sastanak “partijske ćelije” MEF-a. Idući dan pozvani smo u Zbor liječnika u Šubićevoj ulici gdje nam je saopćena odluka tadašnjeg dekana MEF-a da, zbog jučerašnjeg “političkog skandala”, ZLP više nikada ne smije pjevati na tom fakultetu. Nakon pet godina, u slobodnoj Hrvatskoj, a na poziv novoga dekana MEF-a prof. Ivice Kostovića, opet smo nastupili na Danu MEF-a i s ponosom otpjevali “Lijepu našu domovinu”.
Rodom ste iz Međimurja, gdje se i u zraku čuje glazba, a i potomci
Vam se bave glazbom.
Da, moji sinovi, Leonard, oralni kirurg, i Marko, ortoped, završili su osnovnu i srednju glazbenu školu te su od 2006. do 2016. naizmjenično dirigirali ZLP-om, i to Leonard dvanaest, a Marko dvije godine. Marko je i osnivač pjevačkog zbora studenata MEF-a u Zagrebu “Lege artis”. Njih obojica, kao i moja kći Marta, akademska glazbenica i profesorica viole, vjerojatno su baštinili roditeljsku sklonost glazbi, ali i emocionalnu i misaonu sklonost Međimuraca prema glazbi. Međimurje je kraj koji je pjesnik Ivan Sokač nazvao “Falat zemlje štera ima dušu”. Gotovo ne poznajem Međimurca koji, glazbeno govoreći, “nema sluha”.
Što mislite, jesu li razumijevanje glazbe i potencijal za izvođenje glazbe genski uvjetovani?
U posljednjih nekoliko godina obavljena istraživanja pokazuju da su na genu AVPR1A na kromosomu 12q nađeni elementi koji imaju implikacije za percepciju glazbe i slušanje glazbe, dok je SLC6A4 na kromosomu 17q povezan s pamćenjem glazbe i sudjelovanjem u zbornom pjevanju. Što, dakle, glazbenici imaju zajedničko? Neke zajedničke elemente u svojoj DNK. Naravno, kao i u drugim umjetnostima, realizacija tih glazbenih genski uvjetovanih potencijala mnogo ovisi o okolini koja potiče te sklonosti. A ustrajnost i marljivost, koje su, izgleda, također pod znatnim utjecajem baštinjenih gena, uvjet su za uspješnu realizaciju umjetničkih potencijala.
Kako to da ste vi članovi ZLP-a ipak prestali biti “muški šovinisti” i odlučili proširiti se na mješoviti zbor i prihvatiti u zbor kolegice liječnice?
Mi smo oduvijek znali (možda nismo uvijek priznavali) da su kolegice liječnice kulturnije, emotivnije, glazbeno obrazovanije, praktičnije u organizaciji od nas muškaraca. Nakon što smo 2016. angažirali profesionalnu voditeljicu zbora, izvanrednu maestru Ivu Juras, koja ima veliko glazbeno profesionalno iskustvo u vođenju zborova, shvatili smo da bez kolegica liječnica ne možemo nastaviti samo s muškim ZLP-om. Muški rod izgleda da izumire u medicini, pa i u ZLP-u. U početku se na naš MEF upisivalo znatno više muškaraca nego žena, a sada je obrnuto. Dolazak maestre Juras i glazbeno nadarenih i glazbeno obrazovanih kolegica liječnica u zbor osigurava budućnost glazbene aktivnosti među liječnicima i budućnost, a ne “potop” ZLP-a. Nadamo se da će ubrzo minuti ova pošast korone pa da uzmognemo nastaviti toliko željeno zajedničko zborsko muziciranje. Primat ćemo dalje nove članove, liječnice i liječnike medicine i stomatologije, koji vole zborsko pjevanje i koji imaju u tome barem nekakvo iskustvo.
