SJEĆANJA
NEVOLJE SA ŠEFOVANJEM U MEDICINI Indi sk retn e me moarske bilje ške
ŽELJKO POLJAK
Nisam rođen za šefa. Možda je to genski uvjetovano. Kada su za Prvoga svjetskog rata na oficirskom ispitu pitali mog oca što bi poduzeo kao zapovjednik jedinice koju je neprijatelj opkolio, odgovorio je da bi se predao, pa je do kraja rata ostao podoficir. Kad su pak 1953. u Sanitetskoj oficirskoj školi JNA u Beogradu meni postavili slično pitanje, bio sam oprezniji od oca pa sam rekao da bih se posavjetovao sa svojom jedinicom, a po tadašnjoj vojnoj doktrini trebalo je reći: „Boriti se do posljednjeg daha, zubima i noktima“. Posljedica: po završetku škole poslan sam na dovršenje vojnog roka na najgore mjesto u državi. Bila je to ambulanta u kanjonu Tare, gdje su izolirani vojnici sa zaraznim trahomom probijali kroz stijene stratešku cestu.
Moj otac
84
LIJEČNIČKE NOVINE 201 - srpanj 2021.
Otvoreno ispovijedam da etiku, zapovijedi Božje i zakone sažimam u samo dva pravila. Jedno je da ne činiš drugome ono što ne želiš sebi, a drugo da je izvor svega zla na svijetu nametanje svoje volje drugome, a upravo bez toga nikako ne možeš šefovati. Šefovanje je vrlo delikatan zanat pa onaj koji nije za to obrazovan često nastoji vladati „čvrstom rukom“ ili rimskim divide et impera! Možda je i vaš šef takav, razmislite! Ironija je da je moje prvo radno mjesto, još kao stažista, bilo direktor doma zdravlja i sanitarni inspektor pljevaljskoga sreza (Sandžak). Tamo sam za godinu dana potrošio i posljednje šefovske ambicije, ako sam ih uopće imao. Nije bilo ugodno svaki čas uskakati u zamjenu nekome tko zabušava. Kad sam pak popis neradnika i neznalica donio u srez s prijedlogom da se te ljude nekamo premjesti jer s njima ne mogu jamčiti za dobar rad svoje ustanove, dobio sam odgovor: „Druže doktore, pa to je popis naše partijske ćelije u domu zdravlja!“ Naravno da je partijska ćelija ostala u domu zdravlja, a ja sam smijenjen s mjesta ravnatelja i nakon toga - odahnuo. Kad je za vrijeme Jugovine na ORL klinici Šalata, gdje sam radio do umirovljenja, bilo uvedeno „radničko samoupravljanje“, izabran sam za predsjednika radničkog savjeta. To je smanjilo kompetencije šefa klinike pa me taj nije baš milo gledao, a kad sam ga podsjetio da napiše molbu radničkom savjetu za reizbor jer se bližio rok, rekao je gotovo prezirno: „Vi imate mene moliti da ostanem šef, a ne ja vas.“ Nije mi preostalo drugo nego da sam napišem tu molbu i pritom „krivotvorim“ njegov potpis.
Jedanput je na dnevnom redu bilo pitanje kako raspodijeliti godišnji višak prihoda među najzaslužnije djelatnike, što je na klinici izazvalo „ratno stanje“. Trebalo je utvrditi objektivno mjerilo, pa sam u šali predložio: Debelima manje, mršavima više. Nakon dugotrajne krike i vike jedva je prošao moj drugi prijedlog: Nagrade onima koji cijelu godinu nisu bili na bolovanju. Glavni prigovor bio je: Nisam kriv što sam bio (bila) na bolovanju, a moja kontra: Dok si bolovao, drugi je radio i tvoj posao. Naravno da sam postao mrzak svima koji su bili na bolovanju, a to je bila većina osoblja. Jedna sestra, prilično loša i omražena radnica, svima nam se popela navrh glave stalnim zanovijetanjem kako se „pretrgava od posla“ i da bi trebala dobiti povišicu, pa smislim malu psinu na njen račun. Na memorandumu KBC-a pošaljem joj rješenje ovjereno štambiljem kako joj se povisuje plaća zbog radnih zasluga. Taj je dokument uznemirio cijelu kliniku i na kraju je delegacija sestara otišla ravnatelju KBC-a prim. Jovanu Lakiću da riješi „problem“. Riješio ga je u tren oka jer je znao za moju psinu, uostalom, on mi je i dao spomenuti memorandum KBC-a: „Ja to rješenje potpisao nisam, pitajte onoga tko ga je potpisao!“ Nitko se prije nije dosjetio pogledati potpis, a taj je glasio „Pazidanebi!“ i na Klinici gotovo izazvao narodno veselje. Uzbudljiva točka dnevnog reda bio je i izbor liječnika na jedno slobodno mjesto. Po diskretnoj direktivi „odozgo“ trebali smo uhljebiti politički „važnoga druga“, inače prilično omraženu osobu. Znao sam da članovi Savjeta koji su partijci moraju disciplinirano za njega glasovati pa se zato,
