POVIJEST MEDICINE
40 GODINA ZARAZE HIV-om počeci i današnji izazov i
Prof. JOSIP BEGOVAC
Suvremena povijest zaraze virusom humane imunodeficijencije (HIV) počela je prije nešto više od 40 godina, točnije 5. lipnja 1981. kada je tjedni bilten Centra za kontrolu bolesti (CDC, od engl. Center for Disease Control) MMWR, (od engl. Morbidity Mortaity Weekly Report) objavio članak o 5 gej muškaraca iz Los Angelesa koji su oboljeli od pneumonije uzrokovane uzročnikom kojeg smo tada svrstavali u protozoe i zvali Pneumocystis carinii (PCP). Dakako, tada, 1981. godine, nije se znao osnovni uzrok bolesti te je bolest nazivana raznim imenima (npr. „gay compromise syndrome“ ili „gay-related immune deficiency“), a kasnije je na jednom sastanku CDC-a (rujan, 1982.) nazvana AIDS (engl. acquired immunodeficiency syndrome). U međuvremenu je također promijenjena taksonomija pneumocistisa koji je danas svrstava u gljive i naziva se Pneumocystits jirovecii. Zanimljivo je da je članak o pneu-
66
LIJEČNIČKE NOVINE 202 - rujan 2021.
mocistis-pneumonijama lipnja 1981. godine objavljen na drugom mjestu, iza prikaza američkog državljana koji se je obolio od dengue. Međutim, ubrzo nakon prve objave PCP-a u gej populaciji, CDC je bio obaviješten i o drugim oportunističkim bolestima u gej populaciji. MMWR je već 3. srpnja 1981. godine objavio izvješće o 26 gej muškaraca oboljelih od Kaposijeva sarkoma i PCP-a. Prvi opisani slučaj nove bolesti u Europi objavljen je kao prikaz bolesnika u Lancetu u prosincu 1981. godine. Radilo se o gej muškarcu koji je preminuo od plućne pneumocistoze i diseminirane citomegalovirusne infekcije. Tijekom 1982. godine objavljeno je više članaka o bolesnicima iz različitih europskih gradova (Kopenhagen, Pariz, London, Ženeva, Hamburg, itd.). Neki slučajevi su retrogradno dijagnosticirani. Tako je na primjer prikazan jedan bolesnik koji je preminuo u Kopenhagenu u rujnu 1980. godine. Slijede potom opisi bolesti u intravenskih korisnika droga, heteroseksualnih kontakata zaraženih osoba, hemofiličara, primatelja krvi i krvnih proizvoda, kao i slučajevi u dojenčadi. U svibnju 1983. godine je skupina znanstvenika iz Pariza otkrila uzročnika bolesti (Barré-Sinoussi, F. i sur. Science, 1983.). Taj novi virus je 1986. godine dobio ime virus humane imunodeficijencije. CDC je još u rujnu 1983. godine definirao putove prijenosa istakavši da se nova bolest ne prenosi uobičajenim kontaktom već samo na posebne načine (spolni put, s majke na dijete i putem zaražene krvi). Danas smatramo da je virus prešao sa čimpanzi na čovjeka u ranim 20-tim godinama prošlog stoljeća najvjerojatnije prvo na lovce čimpanzi u Kamerunu. Prvi grad u kojem se pojavila, tada tiha epidemija, je Kinšasa u Demokratskoj
Republici Kongo i to u razdoblju od 1920. do 1960. godine. Tada je u središnjoj Africi zbog uspostavljanja riječnog i željezničkog transporta došlo do velikih migracija ljudi iz ruralnih područja u urbana, što je stvorilo preduvjete za nastanak pandemije. HIV je potom prešao Atlantik, kada su se učitelji koji su bili u Kongu vratili u svoj rodni Haiti. Samu bolest je od početaka pratila stigmatizacija oboljelih, a početno isticanje povezanosti zaraze s gej populacijom imalo je dugoročne negativne posljedice na žene, djecu, hemofiličare i korisnike droga. Smrtonosni tijek infekcije plašio je ljude. U New Yorku se liječnicima koji su liječili oboljele od AIDS-a prijetilo izbacivanjem iz stanova (rujan, 1983. godine), a tinejdžeru Ryanu Whiteu koji je zarazu dobio primanjem kontaminiranih krvnih pripravaka jer je bolovao od hemofilije zabranjeno je pohađanje srednje škole 1985. godine. Zanimljivo je da je američki predsjednik Ronald Reagan prvi puta javno spomenuo AIDS tek u rujnu 1985. godine kada ga je proglasio „top“ prioritetom. Zaraza HIV-om je postala jedna od smrtonosnijih pandemija u povijesti čovječanstva s procjenom UNAIDS-a od oko 33 milijuna preminulih osoba i ukupno oko 76 milijuna infekcija u svijetu. Srećom, napredak znanosti, napose razvoj antiretrovirusnih lijekova, pretvorio je zarazu HIV-om u kroničnu bolest. Prve učinkovite kombinacije lijekova ušle su u uporabu 1997. godine kada su otkriveni inhibitori virusne proteaze, a ubrzo nakon toga se u praksi počinju koristiti nenukleozidni inhibitori reverzne transkriptaze. Danas se najčešće primjenjuju kombinacije s inhibitorima integraze. Ove novije kombinacije lijekova su učinkovite i imaju malo nuspojava. Mnogi antiretrovirusni lijekovi su koformulirani tako da većina bolesnika uzima jednu tabletu jednom u 24 sata. Smatra se da je dobro započeti liječenje
