RIJEČ GLAVNE UREDNICE

Dibidus

U posljednje vrijeme nerijetko nas osvijesti spoznaja o razmjerima ljudskog nepoznavanja onoga što se nama podrazumijeva pa se tako načudih komentaru na društvenim mrežama u kojemu je vidljivo da nekima uopće nije jasno zašto bismo se protiv SARS-CoV-2 cijepili „zbog drugih“. Nevjerojatno, koje dibidus neznanje! Ti glasni neznalice pri tome rabe pojam imuniteta krda, ali nipošto ne dovode u vezu s dobrobiti za druge u tome što se sam cijepiš. U popularizaciji cijepljenja ima, dakle, još prostora za pojašnjavanje onoga što nam se čini već elementarnim. Nažalost, osim klasičnih epidemioloških slikovnih objašnjenja s poznatim krugovima ispunjenima ljudima, prema čemu je jasan zakon kojim cijepljena većina reducira mogućnost prijenosa virusa na one bez zaštite na minimum, dostupni su nam i jasni domaći pokazatelji o postojanju posebno ugroženih skupina ljudi koji nisu u mogućnosti razviti imunosni odgovor na cijepljenje. Oni se nisu kompetentni niti obraniti od virusa i imaju veći rizik za loš ishod ove bolesti. Tako su od ukupnog broja bolesnika na kroničnoj dijalizi u jednom našem središtu nakon cijepljenja s dvjema dozama cjepiva u manje od polovice nađena protutijela protiv SARS-CoV-2, odnosno u manje od polovice njih je postignut serološki odgovor. Iz iste populacije se regrutiraju i bolesnici kojima je presađen bubreg i primaju imunosupresivnu terapiju. Oni poštuju preporuke svojih transplantacijskih nefrologa i cijepe se, no, nažalost, nerijetko bez odgovora, čemu svakodnevno svjedočimo. Pa potom zaraženi ovim virusom razvijaju teške kliničke slike COVID-19 i često imaju najcrnji ishod ove bolesti. Eto, ako nekome nije bilo jasno zašto se cijepiti zbog drugih, možda sada ipak jest. Pri tome ne mislim na čitatelje Liječničkih novina, kojima je, naravno, sve jasno, već mislim na one kojima to moramo prenositi, koje moramo prosvjećivati, koliko god nam to već bilo naporno. Mislim da su ovi primjeri dobri „živi“ argumenti za dio neupućenih koje bismo objašnjenjem mogli privoljeti na cijepljenje. Zbog sebe i zbog drugih.

U ovom broju dr. Ivana Šmit, dopredsjednica HLK-a i predsjednica HUBOL-a, čudi se kako smo uopće došli do toga da njegujemo antiznanstveni pristup razvoju društva. U Godini čitanja slušamo medijske poruke javno poznatih osoba, uz temu koja se uspijeva održati mimo pandemije. Dodala bih, ipak pandemijski angažirano i tendenciozno, Pazi što čitaš!, u skladu s obiljem neznanstvenog štiva koje se trudi zavladati javnim mnijenjem. Medicina utemeljena na dokazima nije prijateljica umjetničkoj slobodi. Nadam se da će nas kampanja Godine čitanja ipak katkad odmaknuti od medicine i obogatiti nas i drugim sadržajima, ljepotom riječi i misli, mašte i stvarnosti. S tim bogatstvom imamo izglede biti bolji ljudi i bolji liječnici.

Nastavno na prethodnu temu u ovom broju odgovaramo na pitanje treba li nam medicinska humanistika na medicinskom fakultetu. U svjetlu suvremeLADA ZIBAR glavna urednica Liječničkih novina

nih obrazovnih trendova koji vole sve ciljano, svrsishodno, fokusirano i upotrebljivo, bojim se da bi ostvarenje takvih ciljeva dodatno umanjilo širinu duha i našu perspektivu suzilo na zacrtan krug unutar kojega smo samo korisni u strogo određenom poslu za koji smo kvalificirani. Medicinska humanistika čuva ljudskost našega zvanja prema drugima i prema samima sebi. Toga se nikako ne bismo smjeli odreći.