UVODNIK

„DOKTORICE, KADA SE MOGU CIJEPITI?“

Dr. sc. KREŠIMIR LUETIĆ, dr. med. predsjednik Hrvatske liječničke komore

Prema službenim podacima u Hrvatskoj se cjepivom protiv COVID-19 cijepilo oko 51 % odrasle populacije. Istovremeno, prema podacima HZJZ-a, cijepilo se oko 85 % hrvatskih liječnika. Govore li nam ti brojevi nešto više osim pukog statističkog podatka? Zašto se zasad u Hrvatskoj protiv COVID19 cijepilo gotovo 9 od 10 liječnika, a tek svaki drugi naš susjed, prijatelj, poznanik ili sugrađanin neke druge profesije? Vjerujem da ste svi tijekom godišnjih odmora ovoga ljeta barem jednom sudjelovali u razgovorima i živahnim raspravama, u nekom širem društvu medicinskih laika, na temu cijepljenja. Siguran sam da ste primijetili i regionalne razlike u prevladavajućim stavovima naših sugrađana na temu COVID-19, a poglavito na temu cijepljenja. Iste one razlike koje vidimo čitajući službene statistike o brojevima hospitaliziranih, bolesnika na respiratoru te postotku cijepljenih. Ne jednom ste se, tijekom tih razgovora, zasigurno zapitali odakle toliko nepovjerenje u struku, u znanost, u konačnici u nas liječnike?! Kada netko slomi nogu, potraži li pomoć na Googleu, na društvenim mrežama ili posjeti hitni prijem? Kada netko ima visok tlak javi li se za savjet i terapiju molekularnom biologu ili matematičaru ili ipak otiđe liječniku da mu pomogne i propiše lijek? Dobije li netko upalu pluća i ne može do daha, javlja li se u Facebook grupe da mu objasne kako mu zapravo nije ništa i da je žrtva svjetske zavjere ili zabrinuto zove hitnu pomoć i žuri u bolnicu? Odgovori su potpuno suvišni. Naravno da se u svim takvim situacijama naši sugrađani javljaju liječniku i traže pomoć u zdravstvenim ustanovama. Javljaju se liječnicima zato što imaju povjerenja u njih i zato što su liječnici stručni, educirani i opremljeni da im pruže potrebnu pomoć. Zašto onda ti isti naši susjedi, poznanici, prijatelji, rođaci ili kumovi ne vjeruju svojim liječnicima kada im preporuče da se cijepe? Zašto se u konačnici ne povedu za osobnim primjerom liječnika koji su se, ponovimo, cijepili u ogromnom postotku? Odgovor će nam, post festum, vjerojatno dati sociolozi, psiholozi, širokospektralni politički analitičari. No, ovdje je ključna riječ post festum. Naime, dok mi dočekamo takva istraživanja, analize i odgovore, još će vjerojatno nekoliko stotina naših necijepljenih sugrađana podleći bolesti COVID-19. Načelno nepovjerenje u cijepljenje kao javnozdravstvenu mjeru kulminiralo je, kao nikada do sada, u pandemiji koronavirusa. To nepovjerenje se iskazuje u varijacijama od pristalica suludih teorija zavjera, preko protivnika unošenja „stranih supstancija“ u organizam do naizgled racionalnih zagovornika pristupa „ja ću još pričekati“, „moj imunitet je snažan, neću se razboljeti“ i „bojim se nuspojava“. Tisuće i tisuće građana Hrvatske odbijaju prihvatiti stručni savjet liječnika da se cijepe i tako se zaštite od rizika teškog obolijevanja i liječenja na respiratoru. Usprkos razumnoj argumentaciji, usprkos znanstvenim dokazima, usprkos tome što se cijepilo jedan i pol milijun građana Hrvatske, neki naši prijatelji, rodbina i slučajni poznanici odbijaju se cijepiti. Kod nas liječnika takvo nerazumno odbijanje pojedinaca da prihvate cijepljenje kao postupak koristan i za njih i za društvo, može izazvati ljutnju, nezadovoljstvo ili nedostatak volje za daljnjim razgovorom. Razgovarajući ovog ljeta s kolegicom anesteziologinjom koja vodi COVID-JIL u bolnici u Dalmaciji, najupečatljivija informacija koju mi je rekla je da pacijenti koji prežive liječenje na respiratoru, a nažalost su upravo necijepljeni velika većina tako teško oboljelih, nakon ekstubacije prvo što pitaju je: „Doktorice, kada se mogu cijepiti?“ Moramo uvijek imati na umu da svaki javni istup uglednih znanstvenika koji minorizira opasnost od COVID-19 i negira nužnost visoke cijepljenosti, pa bio on možda i poneki iznimno neodgovoran liječnik, nanosi veliku štetu zajedničkoj borbi protiv pandemije i predstavlja ugrozu zdravlja naših građana. Tim više, nužno je da svaki liječnik javno zagovara znanstveno utemeljene dokaze o korisnosti cijepljenja. Naš je poziv takav

da ne smijemo, u našim dnevnim kontaktima i susretima, odustati od zagovara-

nja cijepljenja. Bez obzira na povremeni osjećaj besmislenosti takvih uvjeravanja, pozivam vas sve, da kao i do sada, razgovarate sa svojim pacijentima o cijepljenju, odgovorite na pitanja i pozovete ih da se cijepe. Razgovarajte i s necijepljenim prijateljima, obiteljima i poznanicima, odbacite jasno sve besmislice i neistine, podijelite s njima neoborive činjenice koje govore u korist cijepljenja. Iznenadit ćete se. Neke nećete uvjeriti, ali neke zasigurno i hoćete. Odustajanje niti u ovom slučaju, kao nikada u medicini, nije opcija.