LIJEČNICI SPORTAŠI

Pavao Vlahek, dr. med. DOKTOR ZA TRČANJE

Razgovarala LADA ZIBAR

Aktivan ste sportaš, u sportskim i medicinskim krugovima poznat po dugoprugaškom trčanju i triatlonu, sportovima izdržljivosti. Kakvi su to zapravo sportovi?

Pod trčanjem na duge pruge smatra se trčanje duljina većih od pet kilometara. Najpoznatiji je maraton (42,2 km), a sve udaljenosti više od toga smatraju se ultramaratonom. To su discipline trčanja 100 kilometara, 100 milja, trčanje na 24 sata ili pak višednevne utrke poput Transamerican Footrace, Transaustralia... Triatlon je, s druge strane, sport u kojem se u jednoj utrci pliva, nakon čega se sjeda na bicikl i vozi određena udaljenost, a nakon nje trči. Najkraći triatlon je supersprint triatlon, gdje se pliva 375 m, vozi 10 km bicikl i trči 2,5 km. Standardna disciplina je olimpijski triatlon, gdje se pliva 1,5 km, vozi bicikl 40 km i trči 10 km. Najrazvikaniji pak je Ironman (Željezni čovjek) triatlon, gdje se pliva 3,8 km, vozi bicikl 180 km i trči maraton, tj. 42,2 km. Postoje i dvostruki, trostruki, peterostruki, desetero i dvadeseterostruki triatlon ironman distance, koje se smatraju ultra triatlonom. Mene su uvijek privlačile ultra udaljenosti.

Kako ste se počeli baviti trčanjem ?

Glavni je i odgovorni krivac Katedra za anatomiju (a i druge) Medicinskog fakulteta u Zagrebu koja imalo ozbiljnog studenta prve godine prikuje za stolicu na dulje vrijeme. Kao posljedica dugotrajnog sjedenja ispiti su položeni, ali je zaostao balast od 20 kilograma viška kao nuspojava. Tada sam odlučio početi trčati. Svaki dan jedan kilometar, koji se ubrzo pretvarao u dva i tri dnevno, i tako sam se ubrzo 2001. prijavio na Zagrebački maraton, na utrku od 42 km, i preživio ga. S vremenom su trčanje i treniranje trčanja na duge pruge u rekreativnoj sferi postali rutinom pa sam htio da to iskuse i drugi kolege. S kolegama studentima Vedranom Radojčićem i Martinom Ljubić osmislio sam i 2003. pokrenuo utrku Medicinskog fakulteta u Zagrebu “162 stube”, koja se održava i danas. Start je ispred dekanata, trči se prema “Štamparu” i natrag te iza zgrade bivše Klinike Novakovom ulicom nizbrdo u podnožje Schlosserovih stuba koje svaki student zagrebačke medicine “odguli” nebrojeno puta, te preko njih 162 stube prema zgradi dekanata. Kao zanimljivost spomenuo bih da se broj 162 dobio na način da smo kolega Marko Vlašić hodali po stubištem i brojali ih više puta. Svaki put je broj bio drukčiji. Na kraju smo na temelju aritmetičke sredine zaključili da ih ima 162. Tada nismo mogli doći do točne informacije koliko ih ima, ostalo je da su 162, no broj je možda i drukčiji ako se broje i one veće stube pri kraju.

Koja su vaša najveća sportska dostignuća?

Kao moja sportska dostignuća spomenuo bih prvenstveno organizacijska, sa ciljem promocije trčanja, triatlona i općenito sportova izdržljivosti u svrhu prevencije bolesti i očuvanja zdravlja. Sportski rezultati su u rekreativnom okviru s više od 50 završenih maratona, više triatlona ironman distance, dva dvostruka ultra triatlona, ultramaratona i nebrojeno kraćih utrka. Možda je jedino što bih istaknuo 11. mjesto na Svjetskom prvenstvu u dvostrukom ultra triatlonu 2014. koji je obuhvaćao 7,6 km plivanja, 360 km bicikla i 84,4 km trčanja, što sam završio za 24 sata i 19 minuta. Također smo na tom prvenstvu ekipno s hrvatskom reprezentacijom bili drugi. Osim već spomenute utrke “162 stube”, organizirao sam i Prvenstva Hrvatske u triatlonu i u ultramaratonu, a kao organizacijska kruna bilo je Svjetsko prvenstvo u trčanju na 100 km 2018., gdje sam bio direktor utrke. To se događalo u Svetom Martinu na Muri u Međimurju, gdje se okupilo 300 elitnih trkača iz 41 zemlje svijeta, a na tom projektu smo radili tri godine. Na istom smo prvenstvu proveli i istraživanje o ozljedama elitnih ultramaratonaca te poslije o tome objavili rad. Pod sportskim postignućima smatram i sve one kolege, prijatelje i poznanike koje sam uspio pokrenuti iz sjedilačkog načina života u sportove izdržljivosti te su sada maratonci i triatlonci. Istaknuo bih posebno Nenada Šimunka, koji boluje od dijabetesa tipa 1, a koji je od neaktivne osobe tijekom godina vodstva postao maratonac i triatlonac. On je prva osoba s dijabetesom tipa 1 u Hrvatskoj koja je završila ironman triatlon. On je prva osoba na svijetu s dijabetesom tipa 1 koja je završila dvostruki i trostruki ironman. Tijekom, ali i prije i poslije njegovog dvostrukog ironmana, pratili smo njegove parametre glikemije i ostaloga te objavili case report jer do tada u znanstvenoj literaturi nije bilo poznato kako se ponaša tijelo osobe s dijabetesom tipa 1 u sportu koji bez prekida traje nekoliko desetaka sati. Te 2013. postojao je samo jedan rad na njemačkim triatloncima s dijabetesom tipa 1, ali samo u ironman triatlonu, tj. trajanju utrke do 12 sati. O svemu tome smo snimili i dokumentarni film.

Kakav je bio vaš profesionalni put? Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu 2004. odradio sam staž u Županijskoj bolnici u Čakovcu te sam kraće vrijeme radio kao zamjena u ordinaciji obiteljske medicine u Lepoglavi. Tada

Pavao i Andrej

sam se zaposlio u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama gdje sam radio kao sekundarac te poslije liječnik na specijalizaciji do 2012., kada sam položio specijalistički ispit iz fizikalne medicine i rehabilitacije. Usporedno sam položio i europski ispit iz te specijalizacije. Nastavio sam raditi u istoj ustanovi baveći se rehabilitacijom ozljeda kralježnične moždine do 2017. kada prelazim u Polikliniku Medikol. Doktorirao sam 2020. na MEF-u u Osijeku temom o ozljedama trkača početnika. Također, viši sam predavač na dodiplomskom studiju fizioterapije Sveučilišta Sjever u Varaždinu. Koautor sam dviju knjiga o trčanju: “Abeceda trčanja” i “Cestovno trčanje”, te jedne o triatlonu - ”Triatlon od supersprinta do ironmana”. koja je nastala u suradnji s kolegama liječnicima Branimirom Lodetom, Draganom Milenkovićem i Majom Lodeta.

Tko ima razloga biti na koga ljubomoran, sport na medicinu ili medicina na sport?

S vremenom su se sport i medicina proželi i jednostavno ne vidim granicu, tako da ljubomore nema.

A što je zajedničko medicini i sportu?

Proces medicinske rehabilitacije je konceptualno vrlo sličan, pa čak i istovjetan sportskom treningu te svoje pacijente tretiram kao sportaše. Radimo planove s kratkoročnim i dugoročnim ciljevima, periodizaciju opterećenja, objašnjavam im da bez njihovog angažmana neće biti nikakvog rezultata i da nemam čarobnu tabletu koja će u trenutku riješiti sve njihove probleme. Tu je potrebno puno razgovora i motivacije, jer je put obično dug, a često i težak. Naše društvo još uvijek zazire od tjelesne aktivnosti kao načina liječenja i na tome svi u medicinskoj zajednici trebamo raditi. Sam liječnički poziv već je od studentskih dana idealna priprema za višesatne i višednevne utrke kao i za njihovo treniranje. Upornost, probijanje vlastitih i tuđih granica i sumnji, fizičkih i psihičkih prepreka. Od studija, preko specijalizacije do samog posla. Puno kolega se bavi sportovima izdržljivosti, vrlo vjerojatno zbog oslobađanja od svakodnevnog stresa, a time su i vjerodostojniji u savjetima koje pružaju pacijentima u pogledu zdravoga života.

Tko je Pavao Vlahek? Ima li mjesta za privatan život u takvom životu ili za kakav drugi hobi?

Prvenstveno sam suprug Zrinke Vlahek, isto tako sportašice koja je odradila puno maratona i triatlona, a zajedno smo posljednjih devet godina roditelji Andreja Vlaheka, trenutno zaluđenoga nogometom. Privatan život kao i životni prostor ispunjeni su s puno tjelesne aktivnosti kroz dan, a kada se navečer svi sretnemo, obično se u stanu spotičemo o golove, koševe, sobne bicikle i lopte. Volimo putovati, ali i tu je uvijek prilika da na putu odtrčimo neku utrku ili je barem odgledamo. Za druge

hobije jednostavno nema vremena, jedino sam počeo više “čitati” od kada su se pojavile audioknjige te tijekom trčanja

kroz slušalice prođe nebrojeno stranica.