SJEĆANJA
30 GODINA OD POČETKA RATA U HRVATSKOJ I TREN I VJEČNOST (1. dio)
Sjećanja liječnika iz Vinkovaca i Osijeka Te prve ratne 1991. godine stažirala sam u tada Medicinskom centru Vinkovci i posljednje mjesece staža odrađivala u okolnostima za koje smo mislili da se događaju samo drugima, u filmovima, knjigama ili bakinim pričama. Za mladog je liječnika ovakav scenarij bio opasna pustolovina, u kojoj si učio, strepio, junačio se i gorio žarom domoljublja za svijet oko sebe, za budućnost, za neslućenu povijest koja se stvara. Svi tvoji, i oni kojih više nije bilo, sanjali su o domovini za koju tog travnja i svibnja padaju prve žrtve. Svjedočiš dovezenima iz Borova Sela. Prvim otrgnutim srcima. Putuješ svakodnevno iz Osijeka na posao sada više ne istim selima jer u nekima više nismo dobro došli. U Markušici me zaustavljaju ljudi sa šajkačama na glavi i izbacuju iz auta. Pretražuju auto pa ipak puštaju dalje. Više tim putem nikada ne vozim na posao. Mimoilazim se s tenkovima JNA između Budrovaca i Đurđanaca, drhteći od užasa. Spavam na vinkovačkoj pedijatriji između popodnevne i sutrašnje jutarnje smjene. Na tu pedijatriju vinkovačke bolnice pucaju iz pobunjenih Mirkovaca. Jedna mama tih dana ipak dovodi jednomjesečno dijete u bolničko savjetovalište. Ne vrijedi ti živjeti ako nemaš ništa za što je vrijedno ginuti. Tako nekako tada osjećam. U tim Vinkovcima i u mom Osijeku liječnici u bolnicama i u hitnoj pomoći organiziraju službu kakvu do tada nisu nikada iskusili. Danas o tome svjedoče oni koji su još među nama. Jer mnogi nažalost nisu. Puno je vremena prošlo, dugih trideset godina. I tren i vječnost.
Pripremila Lada Zibar
Doc. dr. sc. Dražen Švagelj, dr. med. patolog u Vinkovačkoj bolnici
56
LIJEČNIČKE NOVINE 202 - rujan 2021.
Sve nas je iznenadila i zatekla vijest o pogibiji 12 hrvatskih redarstvenika u srpskoj zasjedi u Borovom Selu 2. svibnja 1991. godine. Bio sam na funkciji člana Izvršnog vijeća Općine Vinkovci zaduženoga za zdravstvo i socijalnu politiku, te u isto vrijeme i zamjenik ravnatelja Medicinskog centra Vinkovci. Tada smo postali svjesni kako je mogući rat sve izvjesniji, počeli smo intenzivne pripreme kupnjom većih količina lijekova, zavojnog materijala i anestetika te posebice uređenjem podrumskih prostora bolnice u kojima su do tada bila skladišta.
nost, a što se može jedino doživjeti u izvanrednim ratnim uvjetima. Iz tih razloga mi ponekad kažemo kako „žalimo“ za tim vremenom, jer su u miru te vrline jako oskudne, a često i nedostaju. Nažalost, u tim vremenima su nam u pomoć u bolnicu pritekla samo dvojica vanjskih kolega liječnika specijalista (na nekoliko tjedana), i to na vlastitu inicijativu, tako da smo, na 300 do 500 metara od bojišnice, bili prisiljeni osloniti se isključivo na vlastite snage, radeći bez odmora 24 sata na dan, od 14. rujna 1991. do 15. svibnja 1992. godine, po „jedinstvenom modelu“ u cijeloj RH.
Kako je rat iracionalan, tako smo se i svi mi koji smo neprekidno boravili i radili u bolnici ponašali normalno u nenormalnoj situaciji. Vladala je izvrsna radna atmosfera (nitko nije pitao što je njegov posao, niti se obazirao na to koliko radi onaj do njega) i velika kolegijal-
Kao patolog sjećam se najtežih dana kada mi je kroz „ruke“ prošlo po 26 ubijenih branitelja i civila, a mi smo, neprekidno ih obrađujući (popisujući i snimajući ozljede) od jutra do večeri, „preskočili“ i ručak i večeru. Tek nakon obavljenog posla (jer, nažalost, znali smo, sutra dovoze
