SPLITSKI ŠUŠUR
Anesteziolozi bez granica SUSRET s dr. Ivanom Buklijaš, specijalisticom anesteziologije i reanimacije u KBC-u Split
Dr. ZDENKA ČORKALO
Našla sam hlad usred vrelog sunca. Žeđ teče u potocima. Čekam Ivanin izlazak iz bolnice s dežurstva da bismo mogli u miru razgovarati o samo anesteziolozima znanim znanjima. Jedno od tih znanja je i odgovor na koliko radnih mjesta jedan anesteziolog zna, može ili treba raditi tijekom radnog dana ili dežurstva? Dok se vrtimo, jer je na suncu puno sunca a u hladu malo hlada, zbog korone stojimo gordo s krunom na glavi i trpimo što moramo. Promatram njezino lijepo, pravilno i nježno oblikovano, blijedo lice u koje se čovjek mora zagledati jer su na njemu velike, mirne, pametne oči obojene u nekoliko nijansi neba i mora. Genetika je bila vidovita, govorim joj u šali, nije to bez razloga jer je dr. Ivana često na putu prema nebeskim visinama, morskim dubinama, jamama, bunarima, jezerima, škrapama. Kako je to moguće? Moguće je: ona je specijalistica anesteziologije, alpinistica, speleologinja, aktivna pripadnica Gorske službe spašavanja, pa kad vidite nekoga da visi na užetu koje se spušta iz helikoptera prema litici planina ili planinskih bezbrojnih vrleti, sjetite se, možda je to naša Ivana na kojoj se nikada ne bi reklo da je različita od drugih. Kad je u bolnici saginje se gdje god je tko izgubio svijest ili prestao disati ili je umakao smrti ali mu je potrebna pomoć, uvijek s mobitelom „džoker zovi“ i koji smjesta trči i nosi što ima sa sobom u glavi, ili je u operacijskoj dvorani u sjeni „velikih“, ili čuva ono što su drugi izvukli iz smrtne opasnosti da se zlo ne navrati opet na mjesto koje je u borbi izgubilo, ili dočekuje teškog, politraumatiziranog bolesnika pokupljenoga po našim cestama i uz cijeli tim, koji su odani ljudi sa sto srdaca i bezbroj ruku pa svi zajedno strepe hoće li preživjeti čovjek za kojega se bore, ili mijenja kolege koji su u „kovid bolnicama koji su tamo za šalu jer kovida ima i nema, ljudi umiru sami od sebe ili kao što umiru od gripe, a i stari su, vrijeme im je. Najlakše prođu najteži bolesnici. Oni prođu...“
38
LIJEČNIČKE NOVINE 202 - rujan 2021.
Splitski cvit - dr. Ivana Buklijaš
Govorimo o strahu dok visi u zraku i čeka da ju spuste na mjesto ugroženoga, dok se spušta u nepoznatu rupetinu da bi izvadili nekoga tko je u nju upao, u špilju koja je znana ili neznana, molim je neka mi objasni kako se svlada sebe, kako se upravlja mozgom i kako se o svom srcu ne vodi računa kao da ga nema, ima li tu nekih „nadnaravnih moći, magije“? Ivana se smije radošću znalca. Ma kakva magija! Samo učenje kroz školu, polaganje vrlo teških ispita, bezbroj pokaznih, stvarnih i kondicijskih vježbi, neprestalno učenje od starijih i iskusnijih, nema soliranja ni „hrabrih“ jačanja, sve treba promišljeno, dobro izvagano a brzim slijedom, ne smije se pogriješiti u izbrojenim koracima. Kad se sve tako pripremi, strah se skine s trona i mir postupaka vodi uspješno izvedenoj akciji. Zanimljivo je ima li posebnog veselja kada se spasi nekog „posebnog“ koji se napola bos, napola gol, sam, s bočicom vode veličine jednog pedlja, uputi u razgledavanje prelijepog Biokova? Ivana svjedoči da je mir u duši uvijek nagrada ako uspijemo naći ljude žive, ali posebnog veselja nema, ima samo posebno čuđenje zbog nepredviđene i nepopravljive žalosti i štete, zbog ograničenog područja znanja a neograničene nerealnosti i hrabrosti
u svih koji se upute i skaču poskoku u naručje. Odmičemo se od ovoga i opet smo u anesteziologiji. Pitam Ivanu je li joj mater sugerirala tu specijalizaciju jer je i ona cijeli radni vijek prošla u bolnici kao uspješan anesteziolog, uz sudjelovanje u obrambenom Domovinskom ratu od početka do kraja. Ne, Ivanu je mater odgovarala od te teške specijalizacije, ali „kud će suza nego na oko,“ ako se ikako može smekšati onaj koji savjete nudi. Da može birati, opet bi isto izabrala. Govorimo o informiranosti među ljudima: tko su anesteziolozi, koje su im mogućnosti rada, razlikuju li ih u ovo doba korone bar po tomu što im je strah od respiratora ušao u kosti ili oni u narodu i dalje nisu doktori nego su anesteziolozi. Ivana se opet smije i na njezinom mirnom licu zatitra da joj je to nevažno. Ipak ima i nešto lijepo, javno dosegnuto. U gradu Splitu se svake godine bira „Splitski cvit.“ To je vrijedno priznanje kojim se promoviraju uspješne žene grada Splita koje svojim radom i aktivnostima naš grad i ljude čine boljima. Ivana je dobila tu nagradu, ona je „Splitski cvit.“ Ona je naš veliki buket mirišljavog cvijeća, rijetko viđenog. Sretno ti draga Ivana!
