RIJEČ GLAVNE UREDNICE
Pod hrvatskim suncem dvadesetprvog stoljeća – jubilarno, dvijestoti put Dva desetljeća brojimo dvije stotine brojeva naših Liječničkih novina. Dva desetljeća one svjedoče sadašnjost koja potom postaje naša povijest. Najavljuju budućnost koja postane sadašnjost (bolja ili lošija, npr. povoljni krediti za liječnike, Komorine stipendije za edukaciju liječnika u inozemstvu ili pak ukidanje obveznoga pripravničkog staža za liječnike) ili najava ostane samo zamisao (kao najava epidemije AIDS-a u Hrvatskoj, s jedne davne naslovnice LN-a). U tih dvije stotine brojeva pratimo probleme koji se s vremenom riješe (ne baš sami od sebe, poput npr. nepravilnosti obračuna plaće za rad izvan redovitoga radnog vremena), koji nekako prestanu biti važni jer se svijet pomalo promijeni (npr. prilagodba liječnika na kompjutorske programe u svakodnevnom radu), koji se pomalo rješavaju (imamo vremensko-kadrovske normative, konačno, još ih je samo implementirati), novonastale koji progrediraju (npr. odlazak liječnika iz Hrvatske) ili one koji traju i traju (pitanje Zakona o plaćama liječnika). Mijenjaju se vlasti, globalne ugroze, tehnološke mogućnosti, ali neki problemi se čvrsto i nepokolebljivo drže svoga trona. Posljednje tri godine, otkako uređujem Liječničke novine, trudim se osluškivanje liječničkog glasa artikulirati u objavljenim zapisima. O tomu sam prethodnih godina pomalo pisala i objavljivala raznolik sadržaj, od etike
6
LIJEČNIČKE NOVINE 200 - lipanj 2021.
do svjedočanstava, intervjua i izvješća s liječničkih događanja. A još prije tih godina sam s osjećajem nekakvog autsajdera primala LN, s ushitom čitala i nekako “se vidjela” u medicinskoj etici i u Novinama. Ne kažu badave “Pazi što si želiš!”. Danas želim da se nitko od članova HLK-a u Liječničkim novinama ne osjeti kao autsajder. Želim dati glas svakom hrvatskom liječniku. Iznimno cijenim svakog liječnika koji dnevno odrađuje svoje plemenito poslanje, irelevantno je li akademski vidljiv ili nije. Želim prenijeti i glas našega Kodeksa medicinske etike i deontologije. Želim prepoznati stare i nove situacije kroz koje prolazimo, izazove koji katkad zbunjuju i ne znamo kako bismo tada postupili. Želim ukazati na nepravilnosti koje toleriramo i koje običajem postaju normalno, a to nisu. Želim kriknuti svaki put kad mjera koju ljudski postavljamo ni ne dodiruje humanistička, a još manje humana načela. Kada od nas zbog zavjeta Hipokratove prisege očekuju da budemo svemoćni nevidljivi anđeli, a mi smo samo dobronamjerni ljudi plemenitoga zvanja. Želim puno toga. Ako Liječničkim novinama i malo uspijemo, ako koji korak odmaknemo dalje, naprijed, ako riječ, logos, ovih novina promijeni, utješi, potakne, pomogne, riješi, poduči, savjetuje ili nasmije, tada smo napravili puno. A jesmo li?
U ovoj aktualnoj služnosti papirima koje svakog mjeseca čitate, a koja mi je stjecajem okolnosti pripala kao glavnoj urednici Liječničkih novina, ne mogu pobjeći od subjektivnog doživljaja naše časti i dostojanstva, etike i estetike. Slutim da je nekim starijim generacijama, odgojenima u onome što se zvalo socijalizmom, taj doživljaj možda premalo oportun, a mlađima pak možda preveć idealističan. Nadam se da ozračje domoljublja, povijesnih, kulturnih i ne uvijek samo medicinskih dimenzija te važnost hrvatske riječi u Liječničkim novinama nisu anakronični relikti nekoga prijašnjeg svijeta kojemu više ne možemo pripadati. COVID-19 ustoličuje novi poredak vrijednosti, nova pravila bliskosti, nove kriterije deontologije. Zazivam ovu sadašnjost da sustav vrijednosti uteme-
