RIJEČ GLAVNE UREDNICE

Pod hrvatskim suncem dvadesetprvog stoljeća – jubilarno, dvijestoti put

Dva desetljeća brojimo dvije stotine brojeva naših Liječničkih novina. Dva desetljeća one svjedoče sadašnjost koja potom postaje naša povijest. Najavljuju budućnost koja postane sadašnjost (bolja ili lošija, npr. povoljni krediti za liječnike, Komorine stipendije za edukaciju liječnika u inozemstvu ili pak ukidanje obveznoga pripravničkog staža za liječnike) ili najava ostane samo zamisao (kao najava epidemije AIDS-a u Hrvatskoj, s jedne davne naslovnice LN-a). U tih dvije stotine brojeva pratimo probleme koji se s vremenom riješe (ne baš sami od sebe, poput npr. nepravilnosti obračuna plaće za rad izvan redovitoga radnog vremena), koji nekako prestanu biti važni jer se svijet pomalo promijeni (npr. prilagodba liječnika na kompjutorske programe u svakodnevnom radu), koji se pomalo rješavaju (imamo vremensko-kadrovske normative, konačno, još ih je samo implementirati), novonastale koji progrediraju (npr. odlazak liječnika iz Hrvatske) ili one koji traju i traju (pitanje Zakona o plaćama liječnika). Mijenjaju se vlasti, globalne ugroze, tehnološke mogućnosti, ali neki problemi se čvrsto i nepokolebljivo drže svoga trona.

Posljednje tri godine, otkako uređujem Liječničke novine, trudim se osluškivanje liječničkog glasa artikulirati u objavljenim zapisima. O tomu sam prethodnih godina pomalo pisala i objavljivala raznolik sadržaj, od etike do svjedočanstava, intervjua i izvješća s liječničkih događanja. A još prije tih godina sam s osjećajem nekakvog autsajdera primala LN, s ushitom čitala i nekako “se vidjela” u medicinskoj etici i u Novinama. Ne kažu badave “Pazi što si želiš!”.

Danas želim da se nitko od članova HLK-a u Liječničkim novinama ne osjeti kao autsajder. Želim dati glas svakom hrvatskom liječniku. Iznimno cijenim svakog liječnika koji dnevno odrađuje svoje plemenito poslanje, irelevantno je li akademski vidljiv ili nije. Želim prenijeti i glas našega Kodeksa medicinske etike i deontologije. Želim prepoznati stare i nove situacije kroz koje prolazimo, izazove koji katkad zbunjuju i ne znamo kako bismo tada postupili. Želim ukazati na nepravilnosti koje toleriramo i koje običajem postaju normalno, a to nisu. Želim kriknuti svaki put kad mjera koju ljudski postavljamo ni ne dodiruje humanistička, a još manje humana načela. Kada od nas zbog zavjeta Hipokratove prisege očekuju da budemo svemoćni nevidljivi anđeli, a mi smo samo dobronamjerni ljudi plemenitoga zvanja. Želim puno toga. Ako Liječničkim novinama i malo uspijemo, ako koji korak odmaknemo dalje, naprijed, ako riječ, logos, ovih novina promijeni, utješi, potakne, pomogne, riješi, poduči, savjetuje ili nasmije, tada smo napravili puno. A jesmo li? U ovoj aktualnoj služnosti papirima koje svakog mjeseca čitate, a koja mi je stjecajem okolnosti pripala kao glavnoj urednici Liječničkih novina, ne mogu pobjeći od subjektivnog doživljaja naše časti i dostojanstva, etike i estetike. Slutim da je nekim starijim generacijama, odgojenima u onome što se zvalo socijalizmom, taj doživljaj možda premalo oportun, a mlađima pak možda preveć idealističan. Nadam se da ozračje domoljublja, povijesnih, kulturnih i ne uvijek samo medicinskih dimenzija te važnost hrvatske riječi u Liječničkim novinama nisu anakronični relikti nekoga prijašnjeg svijeta kojemu više ne možemo pripadati.

COVID-19 ustoličuje novi poredak vrijednosti, nova pravila bliskosti, nove kriterije deontologije. Zazivam ovu sadašnjost da sustav vrijednosti uteme-

ljen na civilizacijskim tekovinama kojima ovih dvije stotine brojeva Liječničkih novina svjetonazorski pripada ne preda prošlosti, već da ustraje na vrijednostima koje su Novine stvarale. Da parafraziram Heideggera, koji se nada da će se Zemlja ipak spasiti od pukoga računa, a ljudi iz vrtloga koji ih sve brže nosi, pa sve manje vide, izgleda da je spas u slobodnom i pametnom mišljenju. A „misliti se možda ipak može naučiti“, kako sluti Hannah Arendt.

Profesor Željko Poljak završava devedeset i peto ljeto uživo na ovome svetome tlu i svjedoči ratovima i brojnim desetljećima prije ova posljednja dva koja danas slavimo. Svojim iskustvom i lucidnošću sve ovo vrijeme (i vrijeme prije ovih dvadeset godina, samo u ponešto drukčijem obliku) uređuje ove novine i promiče duh avangarde u pogledu liječničke svijesti o svojim pravima. Njegova vremenska dimenzija autentičan je sudac koji postavlja kriterije prolaznostima i vječnosti pojedinih briga i određenih vrijednosti. Nisam sigurna da i jedna druga zemlja u ovom PR-u (od engl. public relations) liječničke struke ima ovakvog barda kao što mi imamo njega. Na tome trudu i ustrajnosti neizmjerno mu hvala. S njim zajedno još uvijek pratimo i gradimo našu budućnost. Prof. Poljak je planinarski osvojio većinu značajnih svjetskih vrhova. Treba li nam bolji uzor i zagovornik i po pitanju stremljenja liječništva?

Hrvatska je morfom nezahvalnog zemljopisa, a diskriminacija moći je proporcionalna s udaljenošću od metropole. Uređivačka politika LN-a ugošćuje svaki hrvatski kutak kao gosta urednika i želi ga približiti čitatelju i tako nadmašiti nepravednu realnost. Nastojimo se, također, suprotstaviti društvenim predrasudama prema antagonizmima privatnoga i javnog zdravstva, primaraca i bolničkih liječnika. Prepoznati naše liječnike u Hrvatskoj vojsci, na otocima i drugim teže dostupnim krajevima, liječnike atraktivnih specijalizacija i one manje zastupljenih ili manje poželjnih, ali ne i manje važnih. Trudimo se ukazati na one kolege koji se akademski ističu i na one koji se ističu u svojim, ne uvijek medicinskim, hobijima. Koji pišu, slikaju, uspješni su u športu, fotografiraju ili obilaze strane svjetove i to nam prenose briljantnom zanimljivošću.

Novinarskom radoznalošću i liječničkom intuicijom na tragu smo uspjesima hrvatskih liječnika u Hrvatskoj i izvan nje. Iskreno žalimo zbog toga što naši kolege zbog hrvatskih neprilika odlaze kruh zaraditi pod tuđim nebom. Svaki hrvatski liječnik koji je odustao od medicine u Hrvatskoj velik je gubitak za naše društvo i to nalaže žurne promjene u našem zdravstvenom sustavu. Pod našim zvijezdama obučavamo generacije koje će nas zamijeniti a pomažemo i Hrvatima u dijaspori graditi medicinu koja će u srcu isto biti naša. Liječničke novine ukazuju na probleme i tako pomažu da ne izgubimo nadu da će se „izgubljena djeca“ možda jednom imati zašto vratiti i svojim iskustvom poboljšati i uljepšati naše profesionalne dosege.

Naslovnice naših novina svjedočanstvo su vremena u kojemu živimo. Posljednjih nam godina, nažalost, ne treba uvijek mašte ni posebnih ideja. Stranice recentne povijesti nemilosrdno nam nameću teme. Baš kao i u sad već ipak davnom Domovinskom ratu. A liječnicima, herojima iz toga rata, Liječničke novine svakoga studenoga, kad se sjećamo Vukovara, s pijetetom poklanjaju stranice i naslovnicu jer ne zaboravljamo kako se dogodilo da posljednja tri desetljeća živimo u Lijepoj našoj kakvu smo sanjali. No, jesu li snovi ostali samo na državotvornim granicama? Ni rat ni neimaština ni potres ni korona ne bi nam smjeli biti izgovor za inerciju duha. Kako je neki dan komentirao kolega Ivan Cvjetko, oni koji dobiju vlast u zdravstvenim ustanovama često su samo “oportunisti, što se smatra emocionalnom inteligencijom, koji samo paze da vlakovi uredno voze ne gledajući tko je i kako završio u njima”.

Svijet se trese pod čizmom korone, a hrvatski liječnici kao i liječnici diljem svijeta nose najveći dio ove krize svojim životima. Nepripremljeni strepe od nepoznatih tijekova i ishoda bolesti, često ispraćajući oboljele za koje su skrbili a kojima nisu mogli pomoći. U sjeni ove nepogode pa i potresa koji je dodatno unazadio dio naše zemlje, hrvatski liječnici ostvaruju i nove profesionalne pothvate, poput nedavne transplantacije pluća na Rebru. U ovih 200 brojeva Liječničkih novina možemo pratiti kako su se mijenjali dosezi naše medicine i kako smo kao struka uvijek kročili uz bok naprednom dijelu svijeta.

Svaki broj Liječničkih novina kreacija je brojnih suradnika, uglavnom liječnika. U svijetu koji traži recept za svladavanje razlika u mišljenjima, naš urednički kolektiv je uzoran sustav kreativnih izražaja liječnika različitih generacija, specijalnosti i svjetonazora, uz pomoć vještih i s liječničkim zvanjem pravilno upoznatih novinara i iznimno posvećenih dizajnera koji svaku našu zamisao maštovito vizualiziraju.

Zašto se tako trudimo? Zato što nije svejedno kakav svijet ostavljamo svojoj djeci.

Za ovaj jubilarni 200. broj Liječničkih novina, svečano, LADA ZIBAR glavna urednica Liječničkih novina